Ovom bih knjigom mlavila po stolu dok ne bih umlavila ili knjigu ili stol ili razbila prozor ili napravila drugu materijalnu štetu... Ova me knjiga ljuti: «Lolita u Teheranu» je životopis u knjigama jedne iranske predavačice i spisateljice čiji je životni put, umjesto da napreduje, regresirao u prošlost.
No idemo od početka, sve ću vam objasniti. Dakle, u izdanju Naklade Ljevak (biblioteka Bookmarker iz koje mi se već niz stvari svidio) izašla je knjiga «Lolita u Teheranu» već spomenute Azar Nafisi. Objavljen je u Americi i odmah postao No1 bestseler na rang – listi New York Timesa. U Americi objavljen 2003., kod nas 2005. godine. Koncipiran kao priča o knjigama, u pet poglavlja koja govore o Nabokovljevoj «Loliti», Fitzgeraldovom «Velikom Gatsbyu», o Henryu Jamesu i Jane Austen, ali i mnogim drugim angloameričkim piscima s kojima su se susretali studenti Azar Nafisi u velikoj i krasnoj Islamskoj Republici Iran. Jako me razveselilo što knjiga na posljednjim stranicama ima pitanja za raspravu (kao da smo ponovno studenti, zar ne?) i prijedloge za čitanje (za one koji žele znati više).
Za razliku od svojih učenika, Azar Nafisi je imala priliku biti hipi na američkom sveučilištu, imala je priliku mirno prosvjedovati i proći sve one mladenačke priče koje klinci obično prođu. Nakon velike islamske revolucije (krvave, jasno), nekad napredni Iran pretvorio se u zatvor za žene – sve su žene (pa čak i šestogodišnje djevojčice) morale nositi zar i čadore ne bi li svojom kosom ili bjelinom svog vrata spolno izazivale bogobojazne muslimane. Žene nisu smjele sjediti u prednjem dijelu kafića bez muške pratnje, nisu smjele izlaziti iz kuće, nisu smjele nositi šminku i nisu smjele gledati muškarcima u oči (ja znam da je moje shvaćanje izrazito eurocentrično i da promatrati istočne kulture zapadnjačkim očima jednostavno nije fer ni prihvatljivo, ali govorim sa stajališta žena kojima je praktična i svakodevna ravnopravnost bila oduzeta – njihove su majke i bake imale onu slobodu koju one nisu imale, a oduzeta im je i skrivena pod licemjernom krinkom vjerskog morala).
S druge strane, valja mi primijetiti i da Iranci nas gledaju na isti način: najbolji je primjer toga suđenje koje su studenti profesorice Nafisi upriličili «Velikom Gatsbyu» - oni nisu mogli razumjeti zašto su te žene koketne i razgovaraju s muškarcima (u Iranu bi ih za to kamenovali ili barem strpali u zatvor) i zašto muškarci trče za ženama kad se imaju vladati dostojanstveno i u skladu sa svojom tradicijom trebaju najviše voljeti svoju domovinu.
Zabranjen je bio i svaki utjecaj Amerike i općenito Zapada, protiv čega su se vjerski i državni vođe borili na krvav način (primjerice, u borbama protiv Iraka Iran je koristio ljudski štit sastavljen od staraca i dječaka) i ne štedeći nikoga (otmice usred noći i bizarne nesreće postale su gotovo legitiman način uklanjanja političkih neistomišljenika). Možda najbizarnija situacija u knjizi mi je kad nekakav iranski cover bend (u nedostatku boljeg izraza) svira obrade Gypsy Kingsa. Pri tome moderator na početku večeri upozorava sve prisutne da smiju slušati, ali ne smiju očitovati nikakvu vrst zabavljenosti. Kad netko u publici zaplješće ili se počne njihati u ritmu glazbe, iza zastora proviri kontrolor i pogledom ga opomene. Glazbenici isto tako moraju imati izraz nezadovoljstva time što sviraju i nikako se ne smiju njihati. Idiotizam, kažem vam!
Početak priče Azar Nafisi vezan je uz njezinu ideju da nakon što je 1995. godine zauvijek napustila posao na Sveučilištu, pokrene književni kružok za nekoliko izabranih studentica na kojemu bi se razgovaralo i raspravljalo o knjigama koje na sveučilištu više nisu mogle bez opasnosti obrađivati. Radilo se o Nabokovu (kod kojega se postavlja par vrlo zanimljivih pitanja, osobito kod «Lolite», ali i kod intrigantnog «Poziva za smaknuće» u čijem predgovoru Nabokov podsjeća čitatelja da njegov roman ne nudi «sve za svakoga»*) čiji su romani provokativni i za europskog čitatelja (odmah ću biti iskrena prema vama i reći vam da nisam čitala niti jedno njegovo djelo, tako da ne mogu garantirati ni za što što je Azar Nafisi otkrila o Nabokovu zajedno sa svojim studenticama).
«Pošlust, objašnjava Nabokov «ne znači samo nešto bjelodano bezvrijedno nego i uglavnom lažno važno, lažno lijepo, lažno pametno, lažno privlačno.» Da, mnogo se primjera može naći u svakodnevnu životu, od slatkorječivih govora političara do pilića kao književnog motiva nekih pisaca.
(...)
Za razliku od drugih utopističkih romana, snage zla ovdje nisu svemoćne; Nabokov nam pokazuje njihovu slabost. One su smiješne i mogu se poraziti, ali to ne umanjuje tragediju – gubitak. «Poziv na smaknuće» napisan je sa stajališta žrtve, osobe koja naposljetku uviđa apsurdnu prijetvornost svojih mučitelja i koja se mora povući u sebe kako bi preživjela.
Mi, koji živimo u Islamskoj Republici Iranu, svjesni smo i tragičnosti i apsurdnosti okrutnosti kojoj smo izloženi. Kako bismo preživjeli, valja nam se šaliti na račun vlastite bijede. Jednako tako, nagonski prepoznajemo pošlust – ne samo u drugima nego i u sebi. To je bio jedan od razloga zašto su umjetnost i književnost postale tako bitne u našem životu: nisu bile razonoda nego prijeka nužda. Nabokov je uspio dočarati teksturu života u totalitarnom društvu, u kojemu si posve sam u iluzornu svijetu ispunjenu lažnim obećanjima, gdje više ne uočavaš razliku između izbavitelja i krvnika.»
Sličnu sam stvar zamijetila i ja kod nekih mojih sugrađana u posljednje vrijeme: dosta nam je toga da nas bombardiraju žutilom, svojom neukošću i političkim igrama. Moji sugrađani su u nekoliko navrata pokazali kako su željni normalnih stvari: kina, kazališta, koncerata i sportskih događanja na kojima ne postoji opasnost da će poginuti. Ljudi su sretni kad odu na dva ili tri sata na koncert prilično uspješnog pjevačkog zbora u našem gradu i uvijek manjka karata za takva događanja. Ova kriza (pa i duhovna, ne samo financijska) nije nas zbližila sa širokim narodnim masama, ali nas je zbližila s našim susjedima, rodbinom i najboljim prijateljima: jasno je da nitko od nas ne želi sudjelovati u masovnim prosvjedima gdje ničije interese ne doživljavamo nimalo svojima – želimo za promjenu imati normalne stvari: druženje s prijateljima, isprobavanje novog recepta, zalijevanje biljaka. Pa i čitanje knjige, naravno. U takve se stvari sklanjamo i dok im nam god ne oduzmu, možemo preživjeti.
U Iranu se režim na sve načine nastojao dovinuti izopačenostima kojima bi mogli biti izloženi njihovi građani, pa su u tom smislu uveli i cenzuru.
«Glavni filmski cenzor u Iranu, sve do 1994. g., bio je – slijepac. Ili, gotovo slijep čovjek. Prije toga bio je kazališni cenzor. Neki prijatelj, dramski pisac, jednom mi je pripovijedao da je znao sjediti u kazalištu s debelim naočalama za koje se činilo da više skrivaju nego što otkrivaju. Njegov pomoćnik bi sjedio pokraj njega i opisivao mu radnju koja se odvijala na pozornici, a on mu je diktirao koje dijelove treba izbaciti.
Nakon 1994., isti je cenzor postao direktor novog televizijskog programa. Tu je usavršio svoje metode, tražeći od scenarista da mu predaju scenarije na audiovrpci; bilo im je zabranjeno da ih učine privlačnima ili da radnja na bilo koji način ima dramsku napetost. Potom bi na osnovi slušanja vrpce donosio sud o scenariju. Ipak, još je zanimljivija činjenica da je njegov nasljednik, koji nije bio slijep, to jest ne u tjelesnom smislu – bez obzira na to nastavio primjenjivati istu metodu.»
Od sve cenzure najviše vjerujem u autocenzuru. Tuđa, vanjska cenzura mi se čini nepravednim ograničenjem slobode i ne mogu je prihvatiti, a pogotovo ne iz vjerskih razloga (danas sam čitala o tzv. «teologiji tijela» u novinama, radi se o disciplini koju je počeo uobličavati pokojni papa radi toga da se konačno ujedine stavovi Katoličke crkve po pitanju spolnosti, a kod nas predavanja za studente na tu temu drži jedan salezijanski svećenik. Više vidi ovdje! Bilo mi je smiješno kako oni nastoje «cenzurirati» svoje vjernike po pitanju toga kakav će spolni odnos imati – spolni odnos koji Katolička crkva «dopušta», naime, konzumira se samo u braku, oralni seks je dopušten kao predigra te smije rezultirati samo ejakulacijom unutar spolnog organa partnerice, analni seks nije dopušten, a seksualni položaji koji su dopušteni uključuju samo one kod kojih će partneri gledati jedno drugo u oči... Molim vas, kako regulirati i cenzurirati jednu tako intimnu sferu, kod koje (ako se izvodi pravilno) nema svjedoka koji bi mogli reći: «Aha, niste se gledali u oči!» I ne samo to – zašto regulirati jednu tako intimnu sferu? Svaki je organizam različit i svakome nešto drugo godi, neizbježno će se dogoditi to da će čovjek morati birati hoće li biti dobar katolik ili dobar ljubavnik. A ono što se događa između «two consenting adults» ionako, kako već rekoh, ne uključuje suce niti svjedoke).
Uvijek sam voljela priče o dobrim, nadahnjujućim profesorima (poput Robina Williamsa u «Društvu mrtvih pjesnika»), pa mi je i sljedeći citat iz knjige «Lolita u Teheranu» bio izrazito zanimljiv:
«Tog prvog dana pitala sam studente što misle o ulozi koji bi književnost trebala igrati, zašto uopće čitamo književna djela. Bio je to neobičan početak, ali uspjela sam privući njihovu pozornost. Objasnila sam da ćemo tijekom semestra čitati djela različitih pisaca i raspravljati o njima, ali nešto što je svim tim autorima zajedničko jest njihova subverzivnost. Neki, poput Gorkoga ili Golda, bili su otvoreno subverzivni u zagovaranju svojih političkih ciljeva; drugi, poput Fitzgeralda i Marka Twaina, bili su, prema mome mišljenju, subverzivniji od njih, iako je to bilo manje očito. Rekla sam im da ćemo se tijekom semestra vratiti tim pitanjima, jer ih ja tumačim ponešto drukčije nego što je uobičajeno. Napisala sam na ploču jednu od omiljenih misli njemačkog mislioca Theodora Adorna: «Najviši oblik morala jest ne osjećati se kod kuće u vlastitu domu.» Objasnila sam da većina velikih umjetničkih djela nastoji u nama probuditi osjećaj da smo stranci u vlastitu domu. Najbolja fikcija sili nas na postavljanje pitanja o nečemu što inače uzimamo zdravo za gotovo. Ona dovodi u pitanje običaje i očekivanja kad postanu odveć ustaljenima. Rekla sam studentima kako želim da pri čitanju razmišljaju o tome u kojem ih smislu ta djela uznemiruju, čine da se osjećaju pomalo nelagodno, navode ih da pogledaju oko sebe i razmisle o svijetu u kojemu žive i da ga, poput Alice u Zemlji čudesa, promotre drukčijim očima.»
Lijepu je stvar rekla i u zaključku jednog drugog romana: iako knjiga nije preslika stvarnog života (a niti je obrnuto slučaj) i iako ne treba roman doživljavati bespogovorno točnim, ne treba u njemu gledati niti puku simboličku sliku (alegoriju, ako hoćete točno) – tako se nikako nećete moći uživjeti i nikad nećete djetinjim očima i djetinjom dušom moći promatrati nedaće junaka romana.
«Roman nije alegorija – rekla sam u zaključku. – On je osjetilno iskustvo jednog drugačijeg svijeta. Ako ne uđete u taj svijet, ako ne dijelite uzbuđenje s njegovim junacima i ne poistovjetite se s njihovom sudbinom, nećete biti sposobni za empatiju, a u empatiji je sama bit romana. Tako treba čitati roman: udisati iskustvo. Zato počnite disati.»
(priznajem, možebitno je profesorica Nafisi to ljepše rekla).
Iako profesorica i iako je puno toga prošla u životu, Azar Nafisi nije sebe štedjela kad je govorila o tome kako joj je bilo u Iranu tih godina. Nije se uzdizala – imala je krize, lutala je u stavovima i često je bila depresivna.
«Ponovno sam postala dijete i kao nekad nasumično i usputno uzimala knjige, gdje god su mi bile dostupne, i čitala, čitala. Uzela bih «Ubojstvo u Orijent Expressu», «Razum i osjećaje», «Majstora i Margaritu», «Herzoga», «Grofa Monte Christa», «Smileyeve ljude» - bilo koju knjigu na koju bih naišla u očevoj biblioteci, u antikvarnicama, u tada još neopustošenim bibliotekama prijatelja – i čitala ih sve, poput alkoholičara koji u piću utapa svoju neizrecivu tugu.
Okrenula sam se knjigama zato jer su one bile jedino utočište za koje sam znala, koje mi je bilo potrebno da bih preživjela, da bih zaštitila dio sebe koji se sada sve više povlačio u izolaciju.»
(ovaj sam citat izdvojila da vam ilustriram način na koji ja čitam: zbrda – zdola, skupljam knjige kao hrčak i čitam bjesomučno, bez reda, sistema i discipline).
U međuvremenu, Iran je raznim kreativnim rješenjima nastojao opravdati svoju rigoroznu prirodu. Jedno od tih kreativnih rješenja bila je i institucija privremenih brakova kojima su se utjecali bogobojazni muslimani kad im njihove žene nisu bile pri ruci.
«Mislila je na poseban iranski zakon prema kojemu muškarci mogu uz četiri službene žene imati onoliko privremenih žena koliko požele. To se objašnjavalo time da moraju zadovoljiti svoje potrebe ako im žene nisu pri ruci ili su nesposobne zadovoljiti ih. Muškarac je morao potpisati takav ugovor na kratko razdoblje od deset minuta pa sve do roka od devedeset i devet godina.»
Ljupko, zar ne? Na kraju, moram vam spomenuti i jednog prilično važnog lika u knjizi Azar Nafisi, kojega ona zove «moj Čarobnjak». Radi se o profesoru s njezinog fakulteta koji se svojevoljno i demonstrativno povukao s predavačke dužnosti i zatvorio se u izolaciju u koju je puštao tek rijetke prave prijatelje. Tim osobama on je predstavljao izvor mudrosti i dobrih ideja, a tako je bilo i za profesoricu Nafisi. Evo jedne njegove izjave za kraj:
«Često maštam o tome da je Povelji o pravima čovjeka pridodan još jedan članak: pravo na slobodno prepuštanje mašti. Došao sam do uvjerenja da istinska demokracija ne može postojati bez slobode imaginacije i prava da bez ikakvih zabrana uživate u djelima fikcije. Da bi život bio potpun morate moći javno oblikovati i izražavati svoje privatne svjetove, snove, misli i želje, imati pravo na neprekidan dijalog između javnog i privatnog svijeta.»
_________________
* a koji roman nudi sve za svakoga? Trebamo se osloboditi pomisli da svi moramo sve shvatiti i da nam iste stvari moraju biti zabavne, poučne i zanimljive (ili obrnuto: da nam iste stvari moraju biti dosadne, naporne i besmislene). Tu neprestanu «konzervatizaciju» i «uniformizaciju» čitateljskog iskustva vjerojatno nikad neću razumjeti.