Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 30.03.2010.
Linkovi utorkom
Kako sam vam u nedjelju imala strašno važne stvari za reći glede «Tračerice» Cecily von Ziegesar, zaboravila sam vam svrnuti pozornost na par linkova na popularne blogere koje sam u međuvremenu (također) čitala.
(inače, jedva čekam priliku da vam kažem i par riječi o «Livadi Crnog Labuda» Davida Mitchella, a dogovaram i jednu kolaboraciju o kojoj ću vam više moći reći kad stvar krene).
Rudarka se u subotu zapitala nešto što se ja vrlo često pitam: «Koliko čitamo??» Dolje vam stavljam link ukoliko niste pročitali taj njezin upis.
LINK
Kako se bojim da bi moj komentar kod nje u komentarima poprimio zastrašujuće razmjere, napisat ću štošta ovdje.
Da, i mene čudi što ljudi koji pokreću posao od kojega očekuju da će im odmah ili jednoga dana osiguravati egzistenciju ne čitaju, ne informiraju se i ne znaju ništa o specifičnostima tog posla.
Da, kao pravnica mogu reći: «Ignorantio iuris nocet» odnosno, neznanje prava škodi. To znači da vrijedi pravna fikcija prema kojoj se svi mogu informirati o detaljima propisa, a propisi, iako su brojni, svima su dostupni i svatko se može obavijestiti o svojim pravima i obvezama. To znači da se nitko ne može izgovarati na nepoznavanje pravnih propisa, a pogotovo glede nečega što ga se izravno tiče. Čak i ako se u šumi propisa dotični ne snalazi, postoje službe i zanimanja koja su namijenjena tome da opskrbljuju klijenta relevantnim informacijama (knjigovođa o načinima kako možete uštedjeti na davanjima, odvjetnik o tome kako se možete izvući iz neprilika, tijela državne uprave o tome što ste dužni napraviti da biste poštovali zakone...)
Da, i ja mislim da je naš svijet sve gluplji i sve zaglupljeniji. Gdje li sam čitala o onom svećeniku u Zagrebu koji posjećuje stare i nemoćne osobe (a u idućem bi životu, da mu se opet pruži prilika, želio biti svećenik – autolimar), koji ne zna tko su Gotovčevi... I to je prekrasno, radi se o osobi koja živi u doista blaženom neznanju o nepotrebnim, često i štetnim činjenicama.
Da, i ja sam oduvijek željela znati toliko toga i praktički predem kao mačka zato što znam da mi je sve skupa dostupno na klik – dva – tri mišem (jučer sam gledala kako se pravi domaća lava – lampa, a volim pogledati i clipove na TED – u).
I više ništa ne mogu reći na tu temu.
U međuvremenu, Marchelina je udarila u neke nostalgične žice. Stoga predlažem da se skupa s njom podsjetimo kako smo nekad sanjali o pisaćim mašinama, a danas ih bez grižnje savjesti zamijenili tipkovnicom i monitorom kompjutora.
LINK
nedjelja, 28.03.2010.
Cecily von Ziegesar: "Tračerica"
Kako mrzim kad idem u knjižnicu dvije minute do zatvaranja! Onda grabim s polica sve što mi se učini iole normalnim i lakočitljivim, a ponekad završim s kojekakvim televizijskim ekraniziranim škartom, poput knjižice iz naslova. Inače, ako dosad niste skužili, radi se o tiskanoj inačici popularne (ja bih rekla tinejdžerske) televizijske serije «Gossip Girl».
Knjiga je inače iz naše, blogerske sfere – imate tu neku tajnovitu blogericu koja zna sve što se događa u nekom bogatom i razmaženom tinejdžerskom društvancu. Evo uvoda te blogerice u knjigu pa ćemo vidjeti točno o čemu se radi:
Dobrodošli na Upper East Side New Yorka, gdje moji prijatelji i ja živim i, zabavljamo se i spavamo – katkad jedni s drugima. Svi živimo u ogromnim stanovima s vlastitim spavaćim sobama i kupaonicama i telefonskim linijama. Imamo neograničen pristup novcu i cugi i svemu ostalome što poželimo, a roditelji su nam rijetko doma, pa imamo gomilu privatnosti. Pametni smo, nasljedno smo lijepi, nosimo fantastičnu odjeću i znamo se zabavljati. Naše govno još uvijek smrdi, ali ne možete ga namirisati jer sluškinja svakih sat vremena prska kupaonicu osvježavajućim mirisom francuskih proizvođača parfema, spravljenih ekskluzivno za nas.»
Šarmantno, zar ne? Tko su ti ljudi koje ja nedvojbeno iz ovih stopa želim upoznati? U središtu je priče ljubavni trokut dvije cure i jednog dečka, od kojih je jedna, Blair, dobrica s najboljim ocjenama, predsjednica raznih odbora i nesebična humanitarka, a druga, Serena, pomalo je divlja cura s reputacijom načičkanom istinitim i neistinitim nepodopštinama koje je izvela. Dečko je izvjesni Nate, zgodan, ali slabić (točno je onakav kakvi neodgovorni bogataški dečki obično bivaju). Naravno da se u priči mora naći i ženska hihotava svita, jedan bogataški ljigavac koji bi povalio sve što hoda na dvije noge, i nekoliko siromašnih likova koji se silom prilika provuku u bogataško društvo da bi oni sami sebi izgledali manje snoboviti. Jasno, na kraju knjige sve završi onako kako sam pretpostavljala na početku, ali to valjda tako i mora biti ako to čitaju tinejdžerice.
E sad, moram se unaprijed ispričati svima onima koji nisu više tinejdžeri, a vole gledati «Gossip Girl» (ili «O.C.» ili «One Tree Hill»), vjerujem da u tim serijama i životnim pričama postoji nešto što vam imponira i o čemu se volite osvjedočiti, ali ja sa svoje strane moram priznati da sam takve stvari... ne želim reći «prerasla», ali prerasla. Fazno sam se pomakla u odnosu na njih. Ne želim bacati prvi kamen kad sam i ja svojevremeno (u četrnaestoj, petnaestoj godini) pobožno pratila «Beverly Hills», «Melrose Place» i «It' s my so – called life» (priznajem da bih ovu seriju i danas rado ponovno pogledala, čisto da vidim kako sirota Claire Danes beznadno bulji u Jareda Leta a. k. a. Jordana Catalana i govori «It' s like... whatever.») Stoga mogu razumjeti poriv da gledamo svijet koji je pomalo zašećeren, u kojem se savršene stvari događaju ljudima koji izgledaju savršeno i savršeno se odijevaju (dok će kraći kraj izvući oni koji ne izgledaju dobro i koji se ne znaju odjenuti).
Zašto onda prigovaram? Zato što bi mi se svidjelo da bar buduće generacije budu pametnije od naše: zašto se diviti ljudima koji nisu nimalo bolji od nas, samo imaju bolju garderobu i prostor za život koji ima bolju reputaciju od našeg životnog prostora? Zašto se ugledati na gomilicu pijanih dripaca i maloljetnih... khm, cura lakog morala koji misle da su popili svu pamet svijeta? Zašto dopuštati da nam takav površan pogled na život postane hvalevrijedan oblik zabave? Naime, nekako sumnjam da će pubertetlije kojima je ta serija namijenjena shvatiti finu ironiju i suptilnu kritiku na račun bogataške djece i da će usvojiti pouku prema kojoj svatko ima svoje probleme, imao on nula kuna ili milijun dolara u džepu.
(Sad ćete me optužiti da govorim iz jalne pozicije jednog autsajdera, kojemu takav stil života nikad nije bio dostupan, bilo zbog financijskih, bilo zbog prepreka fizičke prirode, ali ja doista mislim da pubertet više sliči Claire Danes koja se kao šugava mačka jadno vuče kroz čitavu seriju, nego Blair Waldorf koja kroz Upper East Side leprša kao vila).
petak, 26.03.2010.
Liza Dalby: "Pripovijest o Murasaki"
Preporuku za čitanje «Pripovijesti o Murasaki» dobila sam iz blogosfere i moram priznati da nisam požalila glede čitanja tog osebujnog beletrističkog djela proizašlog iz pera američke kulturne antropologinje Lize Dalby.
Naime, radi se o svojevrsnoj «romansiranoj biografiji» slavne japanske književnice Murasaki Shikibu koja je osmislila izrazito popularnu «Pripovijest o Genjiju», sjajnom princu iz ženske mašte, pod čije su noge padale brojne žene i djevojke, a koji je svoju idealnu ženu Murasaki odgojio od djevojčice. Niz tih pripovijesti doživio je veliku popularnost na japanskom dvoru toga vremena, a priča je uokvirena pismom Katako, Murasakine kćeri, koja svojoj kćeri prepušta pisma i dnevničke zapise svoje bake. Knjiga obiluje originalnom waka poezijom koja je u to vrijeme bila popularna.
Iako se radi o beletristici, a ne publicistici, u vjerodostojnost ove knjige ne treba sumnjati jer je Liza Dalby poznata i kao «američka gejša» koja je kao gejša pripravnica (svi ste čitali «Sjećanja jedne gejše» Arthura Goldena, niste li?) živjela u Japanu.
Moram priznati da mi je čitanje isprva išlo sporo i bojala sam se da će mi biti naporno (Japanci, šta nisu oni svi zabrijali na cvijeće i na prirodu? Oh, what a drag!), pogotovo zato što primjećujem da je fasciniranost pojedinaca u našem narodu dalekoistočnom kulturom i običajima sve veća i sve raširenija (pa se bojim da se radi o pomodnoj stvari). No nije bilo tako – odlika je japanskog stila minimalizam (što sam već primijetila i kad je Golden pisao o gejšama), što znači da se sve objašnjava jednostavnim jezikom i dostupno mozgu. Da ne bih lupala bezveze, evo jednog primjera (i doista, najdraži su mi dijelovi knjige koji govore o Murasakinom stvaralačkom procesu – zašto i kako je počela pisati o Genjiju):
Dok sam čitala, pravila sam popis – o čemu je ova knjiga? O kulturnim razlikama: o nebitnosti razlika između spolova kad je čovjek zaljubljen (pa su nježne i čeznutljive veze koje Murasaki njeguje sa ženama opisane jednako kao i veze s muškarcima), čak upada u oko koliko Murasaki s većom nježnošću govori o ženama u svom životu (o Ruri, o Japanskoj Ruži i o Chifuru) nego o muškarcima. Ova knjiga govori također o konvencijama, koje su u Japanu nešto drukčije postavljene nego kod nas (može se to čak reći i ako bi se uspoređivalo stoljeća) i o tabuima i praznovjerjima (kalendari, sutre, kućni duhovi). Zanimljivi su i dijelovi o dvorskim intrigama, jer je Murasaki jedno vrijeme služila i kao dvorska dama carice Senshi (tako je i dobila nadimak po svojoj junakinji), a u dvor je došla već kao starija žena (imala je možda 33 godine) i udovica s jednom kćeri. Čovjek je ipak samo čovjek, pa bio on japanski carski regent ili obična posrnula dvorska dama.
Jasno, ova knjiga govori i o povezanosti s prirodom, o umjetnosti (Murasaki izrazito zrelo i predano govori o stvaranju lika i pripovijesti o Genjiju). Zanimljivi su mi bili i opisi političkih odnosa između Kine i Japana u to vrijeme jer je svaka od susjednih država sebe držala centrom svijeta, iako su Japanci u velikoj mjeri tada bili fascinirani kineskom poezijom, književnošću i umjetnošću. Kako bi se umjetničkim predmetima nesmetano trgovalo (naime, Kinezi su vjerovali da su centar svijeta pa im je ostatak svijeta dužan davati «danak», za koji bi oni uzvraćali «darovima», zbog kakvog je njihovog stava trgovina između Kine i Japana obustavljena), kineski trgovci su se malo – malo nasukavali na japanskoj obali, odakle su morali čekati svoje veleposlanstvo da dođe po njih. Jasno, predmeti kojima su trgovali su za to vrijeme malo – pomalo nestajali. Murasaki je svoju fascinaciju Kinom naslijedila od oca koji je bio učenjak (od njega je naučila i pisati kineskim znakovima i recitirati waku, na što se u njezino vrijeme nije blagonaklono gledalo, osobito za ženu).
Zanimljive su i razlike između žena i muškaraca u Murasakino vrijeme: muškarcima se tolerira višeženstvo, ženama ne, žene su u vrijeme menstruacije i porođaja smatrane nečistima, a postoji i niz drugih razlika (koje Murasaki smatra prirodnima i svojstvenima svojoj ženskoj naravi):
Nakon što je došla na dvor, Murasaki je morala steći brojne cinične spoznaje o ljudskoj prirodi (dvorske dame su jedna drugu često ogovarale, podmetale su jedna drugoj i općenito bile ženske zmije kao što se to događa na bilo kojem mjestu u bilo koje vrijeme). Stoga je Murasaki svojoj kćeri morala prenijeti neke istine koje su Katako dobro došle kad je i sama počela služiti na dvoru:
Za kraj, ostavljam vam jednu od najboljih i najvažnijih misli koje sam pročitala u ovoj knjizi:
utorak, 23.03.2010.
P. D. James: "Svjetionik"
Mnogi čitatelji i čitateljice vole slavnu P. D. James (s kojom se, moram priznati, do ovog romana uopće nikad nisam imala prilike susresti), stoga podatci o sedamnaest napisanih romana od kojih je većina dobila televizijske ekranizacije zapravo nimalo ne čudi. Autorica je sad u respektabilnoj dobi od 90 godina, a pravo joj je ime Phyllis Dorothy. Kod nas joj je osim «Svjetionika» prevedeno još nekoliko romana, između ostalih i «Varke i čežnje», «Sklonost prema smrti», «Prekrijte joj lice», «Crna kula» i «Smrt na bogosloviji». Svojim serijalom krimića s glavnim likom detektivom – pjesnikom Adamom Dalglieshom nastavila je časni niz britanskih pisaca krimića koji su započeli Arthur Conan Doyle i Agatha Christie.
Nešto konkretno o «Svjetioniku»: imate školski primjer ubojst(a)va na otoku (radi se o otoku Combeu uz obalu Cornwalla – krvava povijest otoka držala je podalje pomorce s kornvelskog kopna, što je doprinijelo tome da taj imaginarni otok postane odmaralište za državnike, znanstvenike i druge uvažene stručnjake koji se žele odmaknuti od svakodnevnih briga i opasnosti svoga zanimanja). Na otok dakle nitko ne može neopaženo doći niti itko može neopaženo otići. Krivac se dakle mora kriti među osobljem i trenutnim stanovnicima otoka. Kad na otok u povodu ubojstva slavnog pisca Nathana Olivera dođe inspektor Dalgliesh sa svojim podređenima, inspektoricom Kate Miskin i narednikom Francisom Benton – Smithom, njega nastanjuje tek petnaestak ljudi.
Kad je već primjer tako školski (predvidljiv), autorica je odradila vrhunski posao izgrađujući jezivu atmosferu britanskog otoka s naglim maglama, vjetrovima i općenitom neugodnošću. Dala si je truda i ocrtavajući pojedine likove: naglog i egocentričnog Nathana Olivera, njegovu podložnu kćer Mirandu, Jaga Tamlyna, zgodnog brodara šibanog prirodnim elementima (možete li si zamisliti?) i pomalo dežmekastog upravitelja otokom, odvjetnika Maycrofta ili životnu plavokosu i bujnu medicinsku sestru gđu Joannu Staveley (a možete li si zamisliti nju?)
U svakom slučaju, znam zašto neki čitatelji vole P. D. James – jer ponekad možeš imati oboje, i vrhunsku literaturu i vrhunsku napeticu (suspense). Uživajte čitajući!
subota, 20.03.2010.
Adriana Trigiani: "Lucia, Lucia"
U danima svog najvećeg pubertetskog ponosa i slave Mozaik knjiga me se doimala kao izdavačka kuća za kućanice: red ljubića pa red kuharica za sve prigode. Pa potom red slikovnica i onda red self – help priručnika. Na kraju, kao višnja na šlagu ide red enciklopedija i rječnika. Međutim, što postajem starija sve sam manje stroga prema čitatelju ili čitateljici koja za sebe bira nešto iz asortimana Mozaik knjige, jer i meni sve više odgovara literatura koja me može odvesti daleko od stvarnosti u kojoj trenutno prebivam (moja prijateljica pobožno čita Zagorku, postala je stručnjakinja za «Gordanu», «Jadranku», «Plamene inkvizitore» i «Gričku vješticu». Ona kaže da joj trebaju knjige koje nemaju apsolutno nikakve poveznice s njezinom sadašnjom situacijom. Zagorka je stoga bila pravi odgovor na postavljeno pitanje.)
Ovaj dugi uvod zapravo želi reći kako sam uživala čitajući knjigu «Lucia, Lucia» autorice Adriane Trigiani. O autorici saznajem kako je uvijek bila na razmeđu između knjige i televizije: prije niza romana (od kojih je najpoznatiji njezin serijal romana o njezinom rodnom gradu Big Stone Gapu) pisala je nastavke «Cosby Showa» i «Drugačijeg svijeta» te je 1996. godine osvojila nagradu kao redateljica najpopularnijeg dokumentarca na međunarodnom filmskom festivalu u Hamptonsu. Napisala je i kuharicu sa svojim sestrama sa sto obiteljskih recepata «od Barija do Big Stone Gapa» i autorica je desetak romana. Kod nas su osim ovog u izdanju Mozaik knjige prevedeni i objavljeni još i «Jesenji oblaci» i «Najbolje ljeto našega života».
U središtu radnje je mlada i ambiciozna švelja Lucia Sartori koja radi u odjelu za šivanje odjeće po mjeri u jednoj modernoj robnoj kući (to jest, robnoj kući koja je bila zadnji krik mode 1950. godine, kad nešto takvo još uvijek nije postojalo kako bog zapovijeda). Lucia pripada velikoj obitelji talijanskih doseljenika koji su pokrenuli trgovački biznis u New Yorku i predstavlja jednu od prvih generacija američkih zaposlenih djevojaka. Danas ja ne mogu zamisliti da bi me netko tjerao da se udam, ali 1950. godine na djevojke koje nisu kratku karijeru vrlo brzo zamijenile prljavim pelenama i brakom gledalo se pomalo ispod oka (pogotovo se to odnosilo na Talijanke). Knjiga je puna svakodnevnih malih mudrosti iz vremena u kojemu ženama nije baš sve bilo moguće i dostupno: recepata, opisa rukom šivane odjeće i ambijenata dotaknutih ženskom rukom. Nekako, to me razveselilo. Autorica bez sumnje ima sposobnost pisati životno, a da se ipak radi o potpunoj fikciji. Evo primjera (zaposlene djevojke razgovaraju o svojim životnim izborima):
Jesam li vam već ispričala kako u posljednje vrijeme želim biti kućanica (a nikako da mi se to ostvari)? Želim peglati košulje i prati gaće. Imati začinski vrt i eksperimentirati s receptima (pri čemu ne mislim na recepte za lijekove). Imam dojam da bih se u tome jako dobro snašla koliko god glupo ta tvrdnja možda vama zvučala. Međutim, meni bliski ljudi su me izvijestili da nemam ja što biti kućanica nego moram raditi nešto «puno više» na što sam se pobunila i okrivila sugovornika da omalovažava kućanice. To nije podiglo razinu rasprave.
Lucia Sartori je između ostaloga imala strašno lošu procjenu osobe u koju će se zaljubiti, što je rezultiralo time da je ostala neudana tetka u raskošnoj bundi od nerca. Što bi se tek dogodilo da je usto bila i kućanica bez svog posla i štofa u kojega bi udjenula iglu daleko od osobnih problema?
Jednog dana ću vam ispričati sve što me muči – kako s referencama koje govore o mojoj nezamjenjivosti ipak nikako ne mogu naći posao u struci i kako već gotovo godinu i pol trčim u mjestu. Jednom sam čula od jedne žene koja je skoro postala časna kako se u časne ne ide već se u časne bježi. Isto sam ja pomislila i za kućanice.
Glede ove knjige – ima komercijale i komercijale. Ona Kathleen Tessaro od neki dan je definitivno jedna vrsta komercijale - ona koja se lako čita i još lako zaboravlja. Adriana Trigiani također piše komercijalu, ali onu koja ostavlja pomalo sladak i nostalgičan osjećaj u čitateljskoj duši.
četvrtak, 18.03.2010.
Kathleen Tessaro: "Bezazlenost"
Moram priznati da se s Nakladom Ljevak nisam često susretala tijekom svoje čitateljske karijere: u svojoj biblioteci imam možda jednu ili dvije njihove knjige i iako znam da se šire kao (htjedoh napisati «kuga», ali zaista imam namjeru objaviti afirmativan tekst o njima) nespašeni, čitateljsko – nakladničke staze nisu nam se ispreplele u više od nekoliko prilika.
Zato je sad vrijeme da napišem nešto o romanu «Bezazlenost» Kathleen Tessaro koji je objavljen upravo u izdanju Naklade Ljevak. Autorica je napisala i drugu uspješnicu pod naslovom «Elegancija». Slušajte ovo iz autoričine biografije: rođena je u Pittsburghu gdje je studirala glumu prije nego što se odlučila preseliti u London gdje se bavi filmskim, kazališnim i televizijskim radom, a predaje i glumu i dikciju na večernjim tečajevima.
Zanimljivo, ali upravo je to tema njezinog romana «Bezazlenost». Mlada Evie Garlick iz Edena, Ohio sanja o tome da će se jednog dana upisati na Juilliard, a prije toga upisuje londonsku glumačku školu i tamo sreće živopisnu Robbie koja je upućuje u sve tajne bezbrižnog bonvivanskog života. Rez i prebacivanje na sadašnjost: Evie je samohrana majka koja poučava starčiće glumi i dikciji. U međuvremenu se dogodila fatalna ljubav i naša glavna junakinja cijelo vrijeme posrće između «živjeti previše» i «ne živjeti uopće» (pri čemu ne mislim da je sklona samoubojstvu, već povlačenju u sebe i nesklonosti ka preuzimanju bilo kakvih emocionalnih i profesionalnih rizika).
Život nije samo zabava, saznajemo iz Evienog života i jedne rasprave vrlo blizu početka knjige:
Dugačka šutnja.
Nikada prije nisam o tome mislila na ovakav način.
«Da», priznajem. «Očekivala sam da će biti mnogo zabavnije nego raditi u uredu ili držati tečajeve penzionerima ili... ili ma što drugo.»
On se nasmije. «Odakle ti ta ideja?»
«Zato što je svojevremeno tako bilo.» Prisjećajući se, ne mogu a da se ne nasmiješim. «Uvijek je bilo zabavnije od bilo čega drugoga na cijelom svijetu.»
«Ti ne uživaš u sviranju klavira?» skoči Allyson u moju obranu.
Opet ono slijeganje ramenima. «Katkad. Ali 'zabavno' nije riječ kojom bih se poslužio da opišem odnos s oblikom umjetnosti koja već stoljećima obuhvaća svaki vid ljudskog iskustva.» Tužno me pogleda. «Vi Amerikanci, bojim se, vi ste kao djeca – ne želite odrasti. Što je to? 'Potraga za srećom?' Što to znači? 'Biti sretan.' Gdje je uzvišenost u životu posvećenom sreći? Tom bijednom i sitnom cilju.»
Isto tako, zabilježila sam i zanimljivo zapažanje samohrane majke o problemu s viškom slobodnog vremena:
(U biti, kako je moja struka onako prilično u šuć – muć području života, tako mi je palo na pamet da bi valjalo proučiti teoriju slavnog izuma time managementa pa prodavati mudrost u ovim krajevima koji se još ne znaju organizirati, time – wise mislim).
Što se tiče ove knjige u cjelini: nije osobita. Karakterizacija, a osobito motivacija likova su površne, dobivamo klišej – sliku u vidu glavne junakinje koja je u načelu dobra cura, ali joj okolnosti nisu išle na ruku pa je trenutak slabosti uzrokovao da joj se čitav život promijeni. Glavna motivatorica je negdje na razmeđu između psihički bolesne i doista genijalne osobe, iako ni za jednu opciju nije do kraja izvedeno obrazloženje.
No ukoliko želite ubiti jedno poslijepodne, ova knjiga ne može biti bolja. Isto tako, ne čitajte je ako vas ne privlače divlji crni i pomalo opasni momci te ukoliko ne cijenite djevojke koje mogu popiti više od muškaraca, i to na njihov račun.
utorak, 16.03.2010.
Tko ostavlja širom svoje stvarčice u knjigama iz knjižnice?
Poštovana nacijo, u knjizi «Kako izliječiti fanatika» autora Amosa Oza koju sam podigla u GISKO – u pronašla sam jednu butru. Ergo, BUTRU, komada jedan. Ukoliko nekome fali butra, nalazi se kod mene. Ne mogu garantirati da je butra puna, možda se radi o već potrošenoj butri koju je čitatelj/ica upotrijebio/la za obilježavanje stranica pa kasnije zaboravio na nju. Za svaki slučaj, navedeni artikl čuvam.
Račun iz GISKO – a za 11 kuna zakasnine (čitateljice, znaš tko si!) pronađen je u knjizi Harukija Murakamija: «Tvrdo kuhana zemlja čudesa & Kraj svijeta» pa samo javljam da sam račun pronašla i da ću ga nakon objave baciti s obzirom da je vrijeme podnošenja poreznih prijava za prošlu godinu prošlo.
nedjelja, 14.03.2010.
Haruki Murakami: "Tvrdo kuhana zemlja čudesa & Kraj svijeta"
Osim najnovijeg romana «Kafka na žalu» i najnovije zbirke priča «Kad padne mrak», s Murakamijem sam raskrstila, pročitala sam sve što se pročitati dalo*, a to se odnosi upravo na roman «Tvrdo kuhana zemlja čudesa & Kraj svijeta». I što dulje razmišljam, moram priznati da mi se Murakami sviđa i u ulozi pisca fantastičnih romana (kao što je to bio slučaj u «Lovu na divlju ovcu»), a ne samo u ulozi pisca introspektivnih tinejdžerskih romana poput «Norveške šume» ili «Mog slatkog Sputnika».
Ova je njegova knjiga strogo podijeljena na dva dijela (s tim da se sadržaji obiju priča izmjenjuju u svakom narednom poglavlju), od kojih bih ja jedan nazvala «Tvrdo kuhanom zemljom čudesa», a drugi «Krajem svijeta», pri čemu u prvom dijelu saznajemo nešto o svijetu u kojemu je najvrjedniji resurs informacija, a naš glavni lik je po zanimanju kalkutek odnosno osoba koju imatelj informacije angažira da informaciju šifrira kako je pripadnici informacijskog podzemlja, tzv. semioteci ne bi mogli dekodirati i onda prodavati na crnom tržištu informacija (zanimljivo, nije li? U svakom slučaju mi se sviđa to što se Murakami ne libi upustiti u spekulacije o bližoj i daljoj budućnosti u kojoj ne dvojim da će biti i «toplijih» informacijskih ratova – ovi danas predstavljaju tek hladnoratovsko informacijsko naoružanje). Međutim, ja u današnje vrijeme doista ne znam tko bi se trgao za informacije. Kao što je rekla prijateljica glavnog lika:
Ono što također cijenim kod Murakamija su nasumična ničim izazvana opažanja koja izlaze iz sfere uobičajenog, primjerice ovo opažanje o sofama koje je izrekao glavni lik:
Postoje ljudi koji voze raskošna kola, ali kod kuće imaju tek drugo- ili trećerazredne sofe. Nepovjerljiv sam prema takvim ljudima. Skup automobil može itekako biti vrijedan svoje cijene, ali to je samo skup automobil. Ako imate novca možete ga kupiti, svatko ga može kupiti. Nabava dobre sofe, pak, zahtijeva stil, iskustvo i filozofiju. Zahtijeva i novac, da, ali potrebna vam je i vizija vrhunske sofe. One sofe nad sofama.»
(meni je ovaj citat super, govori o čovjeku čiji se život sveo samo na posao i samotnjačko slobodno vrijeme. To vrijeme on provodi točno onako kako mu padne na pamet – luksuz koji mi koji smo okruženi golemim obiteljima, rodbinama i prijateljima nemamo – pa onda može filozofirati o sofama, starim filmovima i jazzu. Tko o čemu, Murakami o jazzu)
Evo još jedne zgodne značajke njegovog lika zbog čega mi je junak odmah prirastao srcu:
(Ja sam totalno za to – ljudi bi trebali biti skloni reći da ne razumiju. Međutim, od moje osnovne škole, preko srednje pa i preko fakulteta uvijek kad si htio dići ruku i reći kako ne razumiješ, kolege su te ušutkavali ili si osjetio kako ti se smiju iza leđa. Ne znam zašto je to, doista. Nije sramota ne znati dok učiš, sramota je ne znati kad bi to već trebao znati.)
Murakami ima i svoje mišljenje o obrazovanju (kao i ja, uostalom. Moje se mišljenje u velikoj mjeri poklapa s njegovim.):
(ponekad se i sama osjećam samljeveno, sva u brizi što će biti s ostatkom mog života jer još uvijek nisam otkrila ono nešto što – a) volim, b) čime se želim baviti, c) čime se mogu baviti s obzirom na dosadašnji tijek obrazovanja i d) što će mi omogućiti kakvu – takvu egzistenciju)
No dosta o dijelu koji se tiče «Tvrdo kuhane zemlje čudesa», recimo nešto i o «Kraju svijeta». Kraj svijeta je zapravo simbolički grad u koji junak dospijeva nakon gubitka pamćenja. Grad ima Zid, ima Čuvara dveri, ima Knjižničarku, a naš junak dobiva zadatak Čuvara snova. U tom zamišljenom tmurnom gradu on dakle obavlja zadaću težu od drugih: kao čovjekoliki vampir lišen sunca, on provodi večeri čitajući prizore sačuvane u lubanjama mitskih jednoroga koji žive unutar zidina Grada.
Pri kraju knjige pojavljuju se i neka posve ljudska pitanja u svijetu koji se temelji na otuđenosti i «korpokraciji»: koliko možemo utjecati na tuđe živote i je li naš utjecaj uvijek blagotvoran? Kad zaklopimo oči, jesmo li ipak posve sami? U konačnici, kakvo je ljudsko biće – nužno društveno ili nužno osamljeno?
__________________
* slagala sam vas, ostalo mi je još za pročitati i «Pleši pleši pleši», no to ću učiniti prvom idućom prilikom.
petak, 12.03.2010.
Opet o lektiri
Na tekst u Jutarnjem listu o lektirama i o tome kako osnovnoškolci ne mogu izaći na kraj s vokabularom iz «Priča iz davnina» pozornost mi je skrenula Zona O' Zona koja također ima mišljenje o kompetenciji novinarke koja je napisala taj članak (nisam mogla odoljeti pa sam morala pročitati i komentare anonimnih čitatelja Jutarnjeg na taj članak, pokušajte i vi nekad, tuđa mišljenja su ponekad prava poslastica – zaključite da ako ti ljudi nemaju loše mišljenje o sebi, vi se imate dopuštenje osjećati kao direktor svemira!)
Povremeno novinarim još od osnovne škole: nisam završila Fakultet političkih znanosti, ali me novinarska struka uvijek zanimala i trudila sam se da onako samouka steknem sva znanja iz tog (po mom tadašnjem mišljenju) svetog zanimanja, pa sam na svoju ruku pročitala «Uvod u novinarstvo» Stjepana Malovića i Sherri Ricchiardi (po mom mišljenju radi se o pravoj maloj praktičnoj Bibliji dnevnog novinarstva koja sadrži što treba raditi, a što se ne smije raditi) i «Osnove znanosti o novinarstvu» Marka Sapunara (nešto teoretskiji udžbenik, ali koristan ukoliko želite da vam se stvari postave na svoje mjesto). A neke sam gorke lekcije naučila i na svojoj koži. Danas za jedan specijalizirani mjesečnik radim reportaže, promo oglase te preporuke knjiga i web – stranica. Znači, nešto ipak znam.
Jedno kratko vrijeme sam radila u dnevnom novinarstvu (i nije mi se svidjelo pa sam brzo pobjegla: vjerojatno dan – danas ne bih diplomirala da nisam) i tamo sam naučila koliko se ustvari teorija razlikuje od prakse i u kojoj mjeri ova opća mjesta («jedan nam se čitatelj požalio», «građani se neprestano žale kako je grad prljav», «susjedi šokirani») doprinose senzacionalizaciji i rezultiraju boljom prodajom novina. Istim se trikom poslužila i ova novinarka: «osnovnoškolci zapomažu». Iskreno, ja nisam primijetila da osnovnoškolci imalo zapomažu oko lektire, jednostavno 'ladno odu na net i skinu kratak sadržaj. Tu je također poslovični «kolega koji ima desetogodišnjeg sina» (u postojanje kolege također možemo sumnjati jer ne ne postoji njegovo ime i prezime). Nadalje, anketa koja je rađena (tj. u tekstu stoji «anketa koju smo proveli» iako ako kliknete na sliku, stoji da je anketu među sedmim razredima provela profesorica hrvatskog jezika Nevenka Tropina) nije specificirala koliki je uzorak bio (prije tjedan dana i ja sam objavila neke podatke, ali nisam tvrdila da su relevantni, čak sam duboko dvojila o tome, a ova novinarka kao da tvrdi da se može reći da su osnovnoškolci očajni nad lektirom samo iz činjenice da su sedmaši jedne osnovne škole rekli kako imaju problema pri čitanju «Lutonjice Toporka i devet župančića») niti je na bilo koji način naznačila da ti podatci nisu vjerodostojni glede veličine uzorka ili drugih osobina ispitanika.
Slažem se s jednom stvari: lektira ima višestruku svrhu – upoznati se s književnom baštinom vlastitog i drugih naroda te stvoriti čitateljsku naviku i užitak u čitanju kod najmlađih naraštaja. Slažem se i da se službeni popisi lektira u drugim obrazovnim sustavima formiraju drugačije, međutim, autorica članka nije kontaktirala nadležne, nije dopustila nastavnicima i obrazovnim dužnosnicima da se očituju – novinarskim rječnikom: nije svestrano obradila temu članka, već je samo izvještavajući o tome da se djeci ne da čitati lektira (ili da je ne razumiju) dala do znanja običnom puku kako «nadležni i opet ništa ne rade».
Dopustite da vam kažem o svojim iskustvima s lektirom: osim jedne lektire u srednjoj školi, nije bilo knjige iz lektire koju nisam pročitala. Moja sestra, koja je sad osnovnoškolka, i dalje nastavlja tu praksu. Ipak, nije se bunila na čitanje «Priča iz davnine» (konkretni primjer koji je navela novinarka vrlo je lako mogao biti zaobiđen nešto interaktivnijim satom lektire; ne znam bi li novinarka pristala da jednostavno mladi Ameri i Britanci prestanu čitati i Shakespearea jer je jezik kojim se on služi «slojevit i pun arhaizama» ili bi u slučaju da se u Americi donese takva odluka o lektiri rekla: «Pffff, glupi Amerikanci!»), imala je nešto problema s «Junacima Pavlove ulice» i «Robinsonom Crusoeom», ali je obje knjige pročitala uz malu asistenciju. Nijednu lektiru nije skinula s neta. Znači, može se. Međutim, postizanje užitka u čitanju ovisi o nizu varijabli i pola kartice internetskog članka ne može ih niti pobrojati.
Zaključak: putem tekstova na blogu i površnih članaka možemo upozoriti na postojanje problema glede čitanja lektire, ali da bi se rješavanju tog problema uopće moglo pristupiti, potrebna je sveobuhvatna i dubinska društvena rasprava koja bi obuhvatila sve slojeve uključenih. Konačna odluka, bilo kako bilo, ne bi trebala biti isključivo prepuštena onima najneiskusnijima, a to su u ovom slučaju djeca.
srijeda, 10.03.2010.
Amos Oz: "Kako izliječiti fanatika"
Tri eseja Amosa Oza (radi se zapravo o govorima ovog izraelskog pisca koje je održao u Njemačkoj 2002. godine) o fanatizmu za čitanje nam je prije nekoliko dana preporučio Neverin, a ja sam njegovu preporuku prihvatila. Ovo je inače moj prvi susret s ovim istaknutim židovskim piscem koji je napisao 18 knjiga na hebrejskom jeziku i oko 450 članaka i eseja. Kod nas je ovu knjižicu objavila Fraktura*, a predgovor je napisao beogradski pisac Filip David.
Prije nego što (kao i Neverin, uostalom) načičkam ovaj post citatima koje jednostavno morate pročitati, moram reći da mi se Oz na prvi pogled svidio: ima nešto u tim židovskim piscima zbog čega su izrazito simpatični (je li to možda zato što se ne skanjuju šaliti na svoj račun i račun svoje kulture ili jer izrazito lagano i nepretenciozno pišu, a da ipak uspijevaju reći toliko toga važnog, ne ulazim u razloge). Također, nećete izgubiti vrijeme ukoliko budete čitali ovu knjigu sve i ako niste bogzna kako zainteresirani za pitanja nacionalnosti, nacionalizma i religije (da ne spominjem sve ostale vrste fanatizama, od onih koji su prestali jesti meso do onih koji su prestali pušiti) – zajedno s uredničkim slovom ova knjiga broji devedesetak stranica, pisanih jednostavnim jezikom, što vam u najgorem slučaju predstavlja dva sata čitanja.
Prvi esej pod naslovom «Tajni užici» mi je zapravo bio i najdraži, jer drugi («Kako izliječiti fanatika») ga u dobrom dijelu teza ponavlja. Treći također valja spomenuti jer je njegova glavna teza postavljena u naslovu koji glasi «Između dobroga i dobroga».
Za razliku od Neverina, mene su (kao i obično) najviše fascinirali oni dijelovi u kojima Oz progovara o načinima i razlozima zbog kojih je počeo pisati i na koji način piše te kako razmišlja o svom «poslu» pisca. Recimo ovaj dio:
Ili ovo, recimo:
rođaja.»
Oz je svojevremeno živio i radio u kibucu, pa je zgodna priča i o tome kako je kao umjetnik tražio neko vrijeme u toj ustanovi socijalističkog tipa kako bi pisao (jasno, pisanje se ne može izjednačiti s mužnjom krava ili radom na polju pa se često osjećao nedostatnim i beskorisnim za zajednicu, no onda je svoj poziv shvatio kao posao vlasnika radnje.)
I Oz ima odgovor na pitanje zašto volimo čitati:
Oz, kao niti Kishon, recimo, ne štedi svoje sunarodnjake – divna je priča o taksistu koji bi pobio «one druge» ( u izraelsko – palestinskom sukobu to su Arapi), ali kad bi to učinio netko drugi.
Međutim, kako ova knjiga govori o fanatizmu, red je i da definiramo fanatizam kakvim ga vidi Amos Oz:
I još:
Rješenja? O, Amoz Oz nudi i neka rješenja:
Malo vode na moj mlin:
I konačno, evo ultimativnog lijeka za fanatizam:
Na kraju moram dodati kako imam isti problem kao Neverin – prepisala bih vam čitavu ovu knjižicu jer gotovo sve mogu mirne duše potpisati, no ako želim da je pročitate (a želim, volim ljude koji čitaju), mislim da bih upravo na ovom mjestu trebala proglasiti kraj posta.
_____________
* Frakturin «čekić» postaje sve bolji brand i preporuka, nešto kao i onaj moljac/leptir/vilin-konjic na hrptovima knjiga koje izdaje Vuković&Runjić.
ponedjeljak, 08.03.2010.
David Mitchell: "Atlas oblaka"
«Mitchella krasi nevjerojatno bujna i svestrana mašta.» (William Boyd, Daily Telegraph)
Gornji citat bez ikakve sumnje mogu potpisati i ja: za ovakvo djelo potrebno je puno znanja, istraživanja i napornog rada. Trebalo mi je nekoliko dana da mi sjedne, trebalo mi je da razmislim i da vam mogu preporučiti ovu knjigu za koju sam čula od Zeca s Booksine stranice čiji sam doživljaj iz nekog razloga itekako dobro zapamtila: to je bila knjiga koju je Zec nakon što je završio s čitanjem jednostavno okrenuo na početak i počeo čitati iznova. Ja nisam. Ali sam čitala prilično polako i temeljito (trebalo mi je sigurno tjedan dana: inače mi ne treba tjedan dana za manje od petsto stranica), prepričavala sam ljudima dijelove i razmišljala sam o njima.
Ako ne znate o čemu se radi, reći ću vam: radi se o šest međusobno povezanih svjedočanstava osoba za koje sam Mitchell kaže da su inkarnacije istog pojedinca od devetnaestog stoljeća do post – apokalipse. Prvi je brodski dnevnik američkog notara Adama Ewinga, drugi su pisma mladog skladatelja Roberta Frobishera koji je skladao sekstet «Atlas oblaka», treći su doživljaji mlade novinarke uobličene u krimić o prijevari u energetskom sektoru. Četvrti dio predstavlja ispovijest bivšeg književnog urednika a potom zatočenika staračkog doma Tima Cavendisha, a definitivno moj najdraži dio je onaj o Sonmi ~ 451, kloniranoj poslužiteljici u Papa Songu, futurističkom ekvivalentu McDonaldsa, nakon kojega slijedi i šesti dio o mladom Zacharyu, dječaku u plemenu koje je preživjelo nakon što je pohlepa izbrisala civilizaciju.
Valja isto tako reći da su svi dijelovi složeni u strukturu slični tzv. ruskoj igrački babuški ukoliko je gledate u presjeku: svaka od prvih pet priča je prekinuta na polovici, do priče o Zacharyu koja je jedina cjelovita, a drugi dijelovi svake od tih priča se nastavljaju istim redoslijedom pojavljivanja. Također, nema «otvorenih krajeva» i sve je posve logično: npr. skladatelj Robert Frobisher u knjižnici svoga poslodavca, sifilitičnog skladatelja Vyvyana Ayrsa (čiji je Frobisher «glazbeni daktilograf») nalazi brodski dnevnik Adama Ewinga. Louisa Rey, novinarka o čijim zgodama čitamo u trećem dijelu, u prodavaonici nosača zvuka traži upravo sekstet «Atlas oblaka» Roberta Frobishera jer je to vezano uz slučaj koji istražuje. U ruke urednika Tima Cavendisha pristiže rukopis krimića «Poluživoti» s prvim slučajem novinarke Louise Rey. Po Cavendishevu životu i mukama snimljen je film kojega je gledala poslužiteljica Sonmi. Ona je kasnije postala božanstvo u post – apokaliptičnoj civilizaciji u kojoj prebiva Zachary. Sve je povezano.
Ja sam si postavila pitanje tijekom čitanja ove knjige: na što će nalikovati naša civilizacija kroz desetljeće ili dva (ili tri, ili pet). Gdje će odrastati moja djeca i unuci? Hoće li biti opravdano uzgajati klonove koji će odrađivati prljave poslove dok ostatak populacije bezumno troši i hoće li štednja radi profita postati tako neetična da ćemo klonovima hraniti klonove (i ljude klonovima)? Hoće li vrijednosti koje već sad izumiru do kraja izumrijeti? (jedan moj klijent je ravnatelj strukovne škole i nedavno je morao izbaciti jednog momka koji već treći put pada prvi razred. Na ravnateljevo pitanje što će momak sada, kako će u životu samo sa osam razreda osnovne škole, mali je odgovorio: «Ja ću biti u zatvoru, mene će država uzdržavati…» Strašno, ne?)
Ipak, po mom mišljenju Mitchell ne zaboravlja završiti misao u optimističnom tonu: jest da su većina ovce koji slijede pohlepne oligarhe u krivom smjeru (pa i kod nas je danas najveći hit za žene* (božemprosti) biti sponzoruška cajka koja je slučajno uspjela putem Hrvatskog idola uvjeriti nekolicinu da zna pjevati, a želi se udati za ćelavog mafijaša debelih masnih prstiju), ali uvijek će postojati ona manjina koja se neće prestati boriti za bolji svijet i koja nikad neće odustati od gospodarski, socijalno i ekološki održivog načina života.
___________________
* drage moje žene - sretan nam naš Dan žena, plaće što sličnije muškim, što više dimnjačarki i elektrotehničarki nam želim!
četvrtak, 04.03.2010.
Pilot - anketa o čitateljskim navikama
Kako je došlo do ove ankete zahtijeva malo dulje objašnjenje. Naime, početkom veljače sam u nagradnoj igri osvojila pohađanje seminara o poduzetništvu i započinjanju vlastitog posla pri jednoj neprofitnoj organizaciji ovdje kod nas koja se bavi isključivo tom vrstom edukacije (pametno je uočeno kako u Hrvatskoj nema više velike industrije i da većina gospodarske budućnosti ove zemlje počiva na malim i srednjim poduzetnicima koji sudjeluju sa 65% u bruto društvenom proizvodu i zapošljavaju 50% radne snage).
Seminar se sastojao od osam radionica, a preduvjet je bio da imamo nekakvu poslovnu ideju koju bismo razrađivali. Nepotrebno je i reći da je moja poslovna ideja vezana uz prodaju i promociju knjiga (zadnja radionica bila je prezentacija poslovnih planova i počašćena sam vas obavijestiti kako je upravo moja poslovna ideja proglašena najboljom, a za nagradu sam dobila – upravo knjige! Međutim, moram isto tako reći kako je moja prezentacija bila prilično veliki blef s obzirom da se nisam stigla pripremiti kako treba za prezentaciju jer sam vikend provela u Zagrebu i stoga sve razmišljam ne bih li se umjesto knjigama počela baviti marketingom i PR – om).
Enivejs, moja se prezentacija sastojala u tome da ispričam jednu priču, pa potom da izrazim sumnju u to jesu li knjige uopće potrebne u današnjem svijetu ili «sam ja još jedna od posljednjih zaostalih romantičnih budala koje vole čitati» (jer naime, u mom okruženju je to posve opravdano pretpostaviti – drugi dijelovi Hrvatske imaju možda drugačija iskustva, ali Osijek, koji je nekad bio u prva četiri grada glede kvalitete čitateljskih navika, u posljednjih je nekoliko godina ispao s liste od prvih deset), a potom da zamolim grupu kojoj sam pripadala na ispunjavanje anonimne ankete od sedam pitanja o čitateljskim navikama (na dnu ovog teksta ću kopipejstati pitanja iz ankete, da vidite o čemu se radi. Kroz skoro vrijeme sam planirala prilagoditi ovu anketu i za blogersku zajednicu, no ne znam kada će to točno biti. Ah, planovi, planovi!)
Glede uzorka: sastoji se od deset ispitanika (to je veličina grupe), različitog backgrounda, obrazovanja i interesa – od VKV do VSS, od veterinara do teta u vrtiću. Dobi od 20 do 45 godina (slobodna procjena). Koliko je uzorak reprezentativan, nisam sigurna (jer podatci koje sam dobila nisu u skladu s prevladavajućim statistikama), no pilot – ankete su više sonde u javno mnijenje nego dubinska istraživanja. A i uzorak je premalen.
Idemo redom:
Na prvo pitanje koje glasi: «Volite li čitati» osam ispitanika je odgovorilo «da», a dva «ne» što predstavlja postotni iznos od 80 posto onih koji vole čitati naspram 20 posto onih koji ne vole (već ovo pitanje je netočno u smislu pretpostavljenog javnog mnijenja – možda su me moji suučenici kao ispitivača htjeli zadovoljiti jer sam tijekom cijelog seminara trubila o knjigama, pa bi im bilo žao da kažu kako oni knjige zapravo ne vole. A i pitanje «volite li čitati» priznajem da je pomalo nespretno postavljeno – oni koji vole čitati nisu istovremeno i oni koji čitaju. Odnosno, ja bih pretpostavila da svi kad ih pitate deklarativno vole čitati).
Drugo pitanje se odnosi podjednako one koji čitaju i koji ne čitaju (iako priznajem da je i u tom dijelu anketa trebala biti spretnije izvedena): «Kad čitate, preferirate li određeni žanr/vrstu knjiga ispred drugih?» Šest ispitanika je reklo kako rado čita sve, a njih četvero kako rado čitaju samo određeni žanr tj. vrstu knjiga. Postotno to iznosi 60% ispitanika koji čitaju sve odnosno 40% ispitanika koji rado čitaju samo određenu vrstu ili žanr.
Sljedeće pitanje je bilo «Koji žanr/vrstu knjiga preferirate?» gdje je bilo moguće izabrati više odgovora od ponuđenih, gdje sam ja ponudila sedam vrsta tj. žanrova i ostavila osmu opciju otvorenom:
a) «stručnu literaturu i publicistiku» izabralo je sedam ispitanika odnosno 33% (postotno je to izraženo od ukupnog broja zaokruženih odgovora)
b) «krimiće i trilere» izabralo je četiri ispitanika odnosno 19%
c) «ratne romane» nije izabrao nijedan ispitanik
d) «ljubiće» je izabralo dva ispitanika tj. 9%
e) «chick lit» je izabralo dva ispitanika tj. 9%
f) «SF&fantasy» nije izabrao nijedan ispitanik
g) «klasike i visoku književnost» je izabralo troje ispitanika tj. 14%
h) «nešto drugo, što» je izabralo troje ispitanika tj. 14%, a njihovi odgovori se odnose na enciklopedije, vjersku literaturu i tzv. craft knjige
Naredno pitanje je «Kupujete li knjige?» gdje je petero ispitanika odgovorilo da kupuje knjige, a njih petero da ne kupuje, što znači da je omjer 50:50 posto, o čemu doista više nemam što reći.
Na pitanje «Ukoliko kupujete knjige, kojim povodom ih najčešće kupujete?» odgovarali su i oni koji kupuju knjige i oni koji ih ne kupuju, pa ćemo ovako postaviti stvari:
a) «za vlastitu biblioteku» kupuje ih 6 ispitanika odnosno 50%
b) «za poklon drugima» kupuje ih 4 ispitanika odnosno 33%
c) «iz nekog drugog razloga» kupuje jedan ispitanik odnosno 8%
d) «ne kupujem knjige» odgovorio je jedan ispitanik» odnosno 8% (što nije konzistentno s prethodnim pitanjem i odgovorima, no priznajem da je greška možda moja što nisam razjasnila ispitanicima što se od njih očekuje na svakom pitanju)
Na pitanje «Mislite li da su knjige preskupe?» dva ispitanika nisu odgovorila na to pitanje, a četiri su ispitanika odgovorila da jesu, dok su četiri ispitanika odgovorila da nisu, što znači da opet imamo omjer 50:50 posto što konkluzivno ne govori ni o jednoj opciji.
Posljednje pitanje je bilo «Koju ste posljednju knjigu pročitali, a da vas se dojmila?» Evo nekih odgovora:
«Slika Doriana Graya» (Oscar Wilde), «Rakova obratnica» (Henry Miller), «Grimmove bajke i priče», «Specijalno ovčarstvo», «Doktor u kući» «Iacocca: autobiografija» (Lee Iacocca i William Novak), «Siddartha» (Hermann Hesse), «Rob» (Isac Singer), «Zahtjevno dijete – odgoj i savjeti za djecu od rođenja do punoljetnosti» (Andrew Fuller)
Smatram da je uzorak premalen da bih mogla križati podatke (tipa, koliko onih koji vole čitati smatraju da su knjige preskupe i slično), za to je potreban nešto veći i nešto reprezentativniji uzorak. Međutim, s većim uzorkom trebam softver (zato su pitanja bila tako jednostavna, jer inače ne bih mogla ručno obraditi nešto složenije).
Eto, uživajte!
P. S.
Ovako je anketa izgledala, ako si ne možete zamisliti iz prethodnog opisa:
ANKETA O ČITATELJSKIM NAVIKAMA
CZP Osijek
01.03.2010.
1. Volite li čitati?
a) da
b) ne
2. Kad čitate, preferirate li određeni žanr/ vrstu knjiga ispred drugih?
a) ne, čitam sve
b) da, rado čitam samo određeni žanr/ vrstu knjiga
3. Koji žanr/ vrstu knjiga preferirate? (moguće više odgovora)
a) stručnu literaturu i publicistiku
b) krimiće i trilere
c) ratne romane
d) ljubiće
e) chick lit
f) SF&fantasy
g) klasike i visoku književnost
h) nešto drugo, što_______________________
4. Kupujete li knjige?
a) da
b) ne
5. Ukoliko kupujete knjige, kojim povodom ih najčešće kupujete?
a) za vlastitu biblioteku
b) za poklon drugima
c) iz nekog drugog razloga, kojeg _______________
d) ne kupujem knjige
6. Mislite li da su knjige preskupe?
a) da
b) ne
7. Koju ste posljednju knjigu pročitali, a da vas se dojmila?
_____________________________________________________________________
srijeda, 03.03.2010.
Bila sam u Zagrebu, bila sam u Zagrebu!
(euforija iz naslova je parafraza jednog vica čiji punchline glasi: «Idemo u Zagreb, idemo u Zagreb!» pa mi je malo smiješno, ali razumijem ako vama nije.)
Konačno, nakon šest mršavih krava – mjeseci za kupovinu knjiga, bila sam u Zagrebu i odlučila sam kupiti nekoliko knjiga, čisto da proslavim priliku da sam se malo odmakla od užasa svakodnevice i da je praktički svaka obveza koja me može proganjati tristotinjak kilometara udaljena.
Potrošila sam malo više od tristo kuna, a ulov je sljedeći:
1. Mavis Cheek – «Seksualni život moje ujne» (ta knjiga i ja se gledamo već godinama, i ako je ne kupim sama, možda neću imati hrabrosti da je zatražim u knjižnici. Ja postanem tako stidljiva povremeno, što ću)
2. Toby Litt – «Pjesme mrtvih klinaca» (to sam čitala prije jedno stotinjak godina kad je tek izašla, i moram reći da mi se svidjela, neki novi «Gospodar muha». Super mi je bila i njegova «Pronaći samu sebe»)
3. John Dunning – «Knjižarev trag» (te sam knjige kupila dva primjerka – jedan za mene, a drugi za kolegicu koja se također navukla na krimiće s bivšim policajcem – knjižarom Cliffom Janewayem. Ostale dvije, «Knjižarevo obećanje» i «Knjižareva smrt» imam i pročitala sam ih)
4. Mark Crick – «Kafkina juha» (kombinacija kulinarstva i poznatih književnih faca – voc der nat tu lajk?)
5. John Maddox Roberts – «Kraljev gambit» (prvi dio njegove SPQR tetralogije krimića iz starog Rima; čitala sam «Katilininu urotu», mislim da bi vam se svidjela čitava tetralogija)
6. Philip Roth – «Ogorčenje» (čini mi se kao nešto novo, za Philipa Rotha sam čula, ali nikad ništa njegovo nisam čitala).
Inače, trenutno već sigurno tjedan dana čitam «Atlas oblaka» Davida Mitchella i unatoč tomu što mi prilično sporo ide, uživam. Imam još nekakve knjižuljke, ali o tome nešto više idućih dana.
