Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 10.03.2010.
Amos Oz: "Kako izliječiti fanatika"
Tri eseja Amosa Oza (radi se zapravo o govorima ovog izraelskog pisca koje je održao u Njemačkoj 2002. godine) o fanatizmu za čitanje nam je prije nekoliko dana preporučio Neverin, a ja sam njegovu preporuku prihvatila. Ovo je inače moj prvi susret s ovim istaknutim židovskim piscem koji je napisao 18 knjiga na hebrejskom jeziku i oko 450 članaka i eseja. Kod nas je ovu knjižicu objavila Fraktura*, a predgovor je napisao beogradski pisac Filip David.
Prije nego što (kao i Neverin, uostalom) načičkam ovaj post citatima koje jednostavno morate pročitati, moram reći da mi se Oz na prvi pogled svidio: ima nešto u tim židovskim piscima zbog čega su izrazito simpatični (je li to možda zato što se ne skanjuju šaliti na svoj račun i račun svoje kulture ili jer izrazito lagano i nepretenciozno pišu, a da ipak uspijevaju reći toliko toga važnog, ne ulazim u razloge). Također, nećete izgubiti vrijeme ukoliko budete čitali ovu knjigu sve i ako niste bogzna kako zainteresirani za pitanja nacionalnosti, nacionalizma i religije (da ne spominjem sve ostale vrste fanatizama, od onih koji su prestali jesti meso do onih koji su prestali pušiti) – zajedno s uredničkim slovom ova knjiga broji devedesetak stranica, pisanih jednostavnim jezikom, što vam u najgorem slučaju predstavlja dva sata čitanja.
Prvi esej pod naslovom «Tajni užici» mi je zapravo bio i najdraži, jer drugi («Kako izliječiti fanatika») ga u dobrom dijelu teza ponavlja. Treći također valja spomenuti jer je njegova glavna teza postavljena u naslovu koji glasi «Između dobroga i dobroga».
Za razliku od Neverina, mene su (kao i obično) najviše fascinirali oni dijelovi u kojima Oz progovara o načinima i razlozima zbog kojih je počeo pisati i na koji način piše te kako razmišlja o svom «poslu» pisca. Recimo ovaj dio:
«Moram priznati da to još uvijek činim kad moram, primjerice, «ubiti vrijeme» u zračnoj luci, ili dok sjedim u čekaonici kod zubara, ili u redu – radije no da čitam novine ili čeprkam po glavi, ja izmišljam. No neke od mojih izmišljotina više nisu tako nedužne kao moje dječje izmišljotine iz dana sladoleda, ali i dalje izmišljam. I kažem vam da je to izvrstan način da se ispuni prazno vrijeme, ne samo za pisca priča, ne samo za književnika, već za svakoga od nas. Toliko toga događa se na svakom uglu, u svakom redu za autobus, u svakoj bolničkoj čekaonici, u svakoj kavani… Toliko ljudskosti zapravo prolazi svakodnevno našim vidnim poljem, a mi smo većinu vremena nezainteresirani, ne primjećujemo ništa, vidimo obrise umjesto pravih ljudi. Stoga, ako usvojite naviku promatranja neznanaca, i ako imate sreće, završit ćete pišući priče, izmišljajući što ljudi čine jedni drugima, i kako pripadaju jedni drugima. Ako se to ne dogodi, opet ćete se dobro provesti i dobiti sladoled na kraju; igra je to u kojoj ne možete izgubiti.»
Ili ovo, recimo:
«No u takvim slučajevima, kad čujem u vezi određene teme više od jednoga glasa unutar sebe, tamo gdje mogu vidjeti više od jedne točke gledišta, ponekad više od dvije točke gledišta, kad mogu čuti malen glas u sebi, tada znam da sam u najmanju ruku trudan s pričom. A kad kažem trudan s pričom ili romanom, moram odmah i dodati da je, barem u mojoj prošlosti, bilo mnogo više pobačaja, željenih i neželjenih, nego samih po
rođaja.»
rođaja.»
Oz je svojevremeno živio i radio u kibucu, pa je zgodna priča i o tome kako je kao umjetnik tražio neko vrijeme u toj ustanovi socijalističkog tipa kako bi pisao (jasno, pisanje se ne može izjednačiti s mužnjom krava ili radom na polju pa se često osjećao nedostatnim i beskorisnim za zajednicu, no onda je svoj poziv shvatio kao posao vlasnika radnje.)
«No tijekom godina naviknuo sam samog sebe na gledište vlasnika radnje: moj je posao da onmo odem svakog jutra, otključam vrata i sjednem i čekam mušterije. I da ne radim ništa drugo. Ako imam mušterije, onda je to vrlo uspješan dan. Ako ne, opet radim svoj posao samim tim što sjedim i čekam. Tako da to nije samo čekanje, jer čak i kad ne pišem, u mojoj se glavi događaju stvari na isti način na koji su se događale kad sam bio klinac koji žudi za sladoledom i čeka da završe razgovori njegovih roditelja. Gledam, zamišljam, izmišljam. Stavljam se u kožu drugih ljudi ili ispod odjeće drugih ljudi.»
I Oz ima odgovor na pitanje zašto volimo čitati:
«A ja sam htio s vama podijeliti neke od radosti iskustva hrabra pripovijedanja. Odakle zapravo dolazi prava potreba da se ispričaju priče, i kako ona živi, čak i u najgore vrijeme, vrijeme patnje i predrasuda i tragedije i gubitka i poraza. I kako je drevna ta potreba da se ispriča priča. Vjerujem da postoji u svakom ljudskom stvoru, ne samo u pisaca i romanopisaca – potreba da se ispriča priča, potreba da se izmisli onaj drugi, potreba da se zavučeš pod kožu onoga drugoga, što, na kraju, nije samo ćudoredno iskustvo, nije samo izvrsna pokora, nije samo dobro političko vodstvo, nego, na kraju – i nemojte to reći mojoj medicinskoj sestri iz škole – na kraju, to je i golem užitak.»
Oz, kao niti Kishon, recimo, ne štedi svoje sunarodnjake – divna je priča o taksistu koji bi pobio «one druge» ( u izraelsko – palestinskom sukobu to su Arapi), ali kad bi to učinio netko drugi.
«Nije bez razloga da Židovi nemaju papu, niti su ga ikada mogli imati. Da se ikada bilo koji muškarac ili žena proglasi židovskim papom, svi bi ga/ju opkolili i tapšali po leđima govoreći: «Mok, papa, ne poznaš me, kao ni ja tebe, ali moj djed i tvoj ujak zajedno su trgovali u Minsku ili Casablanci, pa zato ušuti pet minuta i daj da ti jednom za svagda objasnim što to zapravo Bog od nas želi.» Usput rečeno, to je vrlo duboko u genima židovske kulture.»
Međutim, kako ova knjiga govori o fanatizmu, red je i da definiramo fanatizam kakvim ga vidi Amos Oz:
«I te kako poznajem nepušače koji bi vas živa spalili zato što ste u njihovoj blizini zapalili cigaretu! I te kako poznajem vegetarijance koji će vas živa pojesti zato što jedete meso! I te kako su mi poznati pacifisti, neki od mojih kolega iz Izraelskog mirovnog pokreta, koji su spremni prosvirati mi glavu samo zbog toga što se zalažem za malo drugačiju strategiju u vezi toga kako sklopiti mir s Palestincima. Dakle, ne kažem, naravno, da je svatko tko podigne svoj glas protiv nečega fanatik. Sasvim sigurno ne ukazujem na to da je svatko tko ima čvrst stav fanatik. Kažem da se sjeme fanatizma uvijek krije u kreposti nespremnoj na odstupanja, kugi mnogih stoljeća.»
I još:
«Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Poznata težnja da poboljšamo svoga susjeda, prepravimo supružnika, ili da programiramo svoje dijete, ili da pokažemo svome bratu pravi put, radije no da ih ostavimo takvima kakvi jesu. Fanatik je najnesebičniji stvor na svijetu. Fanatik je veliki altruist. Često se fanatik više zanima za tebe no za sebe sama. Želi spasiti tvoju dušu, želi te izbaviti, želi te osloboditi od grijeha, od pogreške, od pušenja, od tvoje vjere ili bezvjerja, želi poboljšati tvoje prehrambene navike, ili te izliječiti od ovisnosti o piću ili glasovanju. Fanatiku je jako stalo do tebe, uvijek ti se vješa oko vrata jer te iskreno ljubi, ili te hvata za grlo u slučaju da se pokažeš kao slučaj koji je neprijemčiv za izbavljenje. I u svakom slučaju, s topografske točke gledišta, vješanje oko vrata i hvatanje za grlo gotovo su ista radnja.»
Rješenja? O, Amoz Oz nudi i neka rješenja:
«Dakle, ovo je značajna priča jer u prirodi fanatika postoji nešto što je u biti vrlo sentimentalno i istodobno lišeno mašte. I to mi ponekad ulijeva nadu, premda vrlo graničenu nadu, da ako ubrizgamo u ljude malo mašte, to bi moglo pomoći da se fanatik osjeća neugodno. To nije brzo ozdravljenje, to nije brzi lijek, no moglo bi pomoći.»
Malo vode na moj mlin:
«Bilo bi lijepo kada bih vam sada mogao reći da je književnost odgovor, zato što književnost sadrži protuotrov za fanatizam ubrizgavajući maštu u svoje čitatelje. Bilo bi lijepo kada bih vam mogao prepisati: čitajte književnost, i izliječit ćete se od fanatizma. Na žalost, to nije tako jednostavno. Na žalost, mnoge su pjesme, mnoge priče i drame kroz povijest bile upotrijebljene u svrhu rasplamsavanja mržnje i rasplamsavanja nacionalističke samovoljne kreposti. No ipak, postoje određena književna djela za koja vjerujem da mogu pomoći do određene granice. Svaki ekstremizam, svaki beskompromisni križarski rat, svaki oblik fanatizma kod Shakespearea završi tragedijom ili komedijom. Fanatik nikada nije sretniji ili zadovoljniji na kraju; ili je mrtav, ili postane predmet sprdačine. To je dobra vrsta cjepiva.»
I konačno, evo ultimativnog lijeka za fanatizam:
«I ako mi obećate da ćete ove što govorim uzeti s velikim zrnom soli, mogu vam reći da sam, barem načelno izmislio lijek za fanatizam. Smisao za humor odličan je lijek. Ni jednom u životu nisam vidio fanatika koji ima smisla za humor, niti sam vidio da osoba sa smislom za humor postaje fanatikom, osim ako ga negdje ne izgubi. Fanatici su često sarkastični. Neki od njih imaju vrlo ciljan smisao za sarkazam, ali nemaju humora. Humor sadrži sposobnost da se smijemo sebi samima. Humor je relativizam, humor je mogućnost da se vidiš onakvim kakvim te možda vide drugi, humor je sposobnost da shvatiš da, bez obzira na to koliko si krepostan i koliko su ti zla nanijeli, postoji određena strana života koja je uvijek pomalo smiješna. Što si više u pravu, to si smješniji. A kad smo već kod toga, možeš biti pravedni Izraelac ili pravedni Palestinac, ili pravedni bilo što, no dok imaš smisla za humor, moguće je da si djelomice otporan na fanatizam.»
Na kraju moram dodati kako imam isti problem kao Neverin – prepisala bih vam čitavu ovu knjižicu jer gotovo sve mogu mirne duše potpisati, no ako želim da je pročitate (a želim, volim ljude koji čitaju), mislim da bih upravo na ovom mjestu trebala proglasiti kraj posta.
_____________
* Frakturin «čekić» postaje sve bolji brand i preporuka, nešto kao i onaj moljac/leptir/vilin-konjic na hrptovima knjiga koje izdaje Vuković&Runjić.
