Haruki Murakami: "Tvrdo kuhana zemlja čudesa & Kraj svijeta"
Osim najnovijeg romana «Kafka na žalu» i najnovije zbirke priča «Kad padne mrak», s Murakamijem sam raskrstila, pročitala sam sve što se pročitati dalo*, a to se odnosi upravo na roman «Tvrdo kuhana zemlja čudesa & Kraj svijeta». I što dulje razmišljam, moram priznati da mi se Murakami sviđa i u ulozi pisca fantastičnih romana (kao što je to bio slučaj u «Lovu na divlju ovcu»), a ne samo u ulozi pisca introspektivnih tinejdžerskih romana poput «Norveške šume» ili «Mog slatkog Sputnika».
Ova je njegova knjiga strogo podijeljena na dva dijela (s tim da se sadržaji obiju priča izmjenjuju u svakom narednom poglavlju), od kojih bih ja jedan nazvala «Tvrdo kuhanom zemljom čudesa», a drugi «Krajem svijeta», pri čemu u prvom dijelu saznajemo nešto o svijetu u kojemu je najvrjedniji resurs informacija, a naš glavni lik je po zanimanju kalkutek odnosno osoba koju imatelj informacije angažira da informaciju šifrira kako je pripadnici informacijskog podzemlja, tzv. semioteci ne bi mogli dekodirati i onda prodavati na crnom tržištu informacija (zanimljivo, nije li? U svakom slučaju mi se sviđa to što se Murakami ne libi upustiti u spekulacije o bližoj i daljoj budućnosti u kojoj ne dvojim da će biti i «toplijih» informacijskih ratova – ovi danas predstavljaju tek hladnoratovsko informacijsko naoružanje). Međutim, ja u današnje vrijeme doista ne znam tko bi se trgao za informacije. Kao što je rekla prijateljica glavnog lika:
«'Ne mogu sve to pratiti», kaza on a, lomeći svog suzukija rubom vilice. «Naša knjižnica je puna knjiga i svi samo dolaze čitati. Informacije su slobodne za sve i nitko se ne bori oko njih.'»
Ono što također cijenim kod Murakamija su nasumična ničim izazvana opažanja koja izlaze iz sfere uobičajenog, primjerice ovo opažanje o sofama koje je izrekao glavni lik:
«Uvijek kažem – predrasuda s moje strane, nema sumnje – da se o karakteru neke osobe može mnogo reći na temelju izbora sofe. Sofe same za sebe tvore nepovredivo područje. To je, međutim, nešto što mogu cijeniti samo oni koji su odrasli sjedeći na dobrim sofama. Kao kad odrastete čitajući dobre knjige i slušajući dobru glazbu. Jedna dobra sofa za sobom povlači drugu dobru sofu; jedna loša sofa za sobom povlači drugu lošu sofu. Tako to ide.
Postoje ljudi koji voze raskošna kola, ali kod kuće imaju tek drugo- ili trećerazredne sofe. Nepovjerljiv sam prema takvim ljudima. Skup automobil može itekako biti vrijedan svoje cijene, ali to je samo skup automobil. Ako imate novca možete ga kupiti, svatko ga može kupiti. Nabava dobre sofe, pak, zahtijeva stil, iskustvo i filozofiju. Zahtijeva i novac, da, ali potrebna vam je i vizija vrhunske sofe. One sofe nad sofama.»
(meni je ovaj citat super, govori o čovjeku čiji se život sveo samo na posao i samotnjačko slobodno vrijeme. To vrijeme on provodi točno onako kako mu padne na pamet – luksuz koji mi koji smo okruženi golemim obiteljima, rodbinama i prijateljima nemamo – pa onda može filozofirati o sofama, starim filmovima i jazzu. Tko o čemu, Murakami o jazzu)
Evo još jedne zgodne značajke njegovog lika zbog čega mi je junak odmah prirastao srcu:
«'Ne razumijem.» I doista nisam razumio. Sve u svemu, otvoren sam momak. Kažem da razumijem kad razumijem, i kažem da ne razumijem kad ne razumijem. Nastojim govoriti bez uvijanja. Čini se da mnogo nevolja na ovom svijetu proizlazi iz nejasnog govora. Većina ljudi koji ne govore jasno negdje u podsvijesti prizivaju nevolju.»
(Ja sam totalno za to – ljudi bi trebali biti skloni reći da ne razumiju. Međutim, od moje osnovne škole, preko srednje pa i preko fakulteta uvijek kad si htio dići ruku i reći kako ne razumiješ, kolege su te ušutkavali ili si osjetio kako ti se smiju iza leđa. Ne znam zašto je to, doista. Nije sramota ne znati dok učiš, sramota je ne znati kad bi to već trebao znati.)
Murakami ima i svoje mišljenje o obrazovanju (kao i ja, uostalom. Moje se mišljenje u velikoj mjeri poklapa s njegovim.):
«'To je pogrešno», izjavila je. «Svatko mora imati nešto u čemu se može istaknuti. Samo je stvar u tome kako to izvući na vidjelo, zar ne? Ali škola ne zna kako. Ona satire talent. Nije ni čudo da većina ljudi nikad ne postane ono što žele biti. Naprosto ih samelju.»
(ponekad se i sama osjećam samljeveno, sva u brizi što će biti s ostatkom mog života jer još uvijek nisam otkrila ono nešto što – a) volim, b) čime se želim baviti, c) čime se mogu baviti s obzirom na dosadašnji tijek obrazovanja i d) što će mi omogućiti kakvu – takvu egzistenciju)
No dosta o dijelu koji se tiče «Tvrdo kuhane zemlje čudesa», recimo nešto i o «Kraju svijeta». Kraj svijeta je zapravo simbolički grad u koji junak dospijeva nakon gubitka pamćenja. Grad ima Zid, ima Čuvara dveri, ima Knjižničarku, a naš junak dobiva zadatak Čuvara snova. U tom zamišljenom tmurnom gradu on dakle obavlja zadaću težu od drugih: kao čovjekoliki vampir lišen sunca, on provodi večeri čitajući prizore sačuvane u lubanjama mitskih jednoroga koji žive unutar zidina Grada.
Pri kraju knjige pojavljuju se i neka posve ljudska pitanja u svijetu koji se temelji na otuđenosti i «korpokraciji»: koliko možemo utjecati na tuđe živote i je li naš utjecaj uvijek blagotvoran? Kad zaklopimo oči, jesmo li ipak posve sami? U konačnici, kakvo je ljudsko biće – nužno društveno ili nužno osamljeno?
__________________
* slagala sam vas, ostalo mi je još za pročitati i «Pleši pleši pleši», no to ću učiniti prvom idućom prilikom.