Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 08.03.2010.
David Mitchell: "Atlas oblaka"
«Mitchella krasi nevjerojatno bujna i svestrana mašta.» (William Boyd, Daily Telegraph)
Gornji citat bez ikakve sumnje mogu potpisati i ja: za ovakvo djelo potrebno je puno znanja, istraživanja i napornog rada. Trebalo mi je nekoliko dana da mi sjedne, trebalo mi je da razmislim i da vam mogu preporučiti ovu knjigu za koju sam čula od Zeca s Booksine stranice čiji sam doživljaj iz nekog razloga itekako dobro zapamtila: to je bila knjiga koju je Zec nakon što je završio s čitanjem jednostavno okrenuo na početak i počeo čitati iznova. Ja nisam. Ali sam čitala prilično polako i temeljito (trebalo mi je sigurno tjedan dana: inače mi ne treba tjedan dana za manje od petsto stranica), prepričavala sam ljudima dijelove i razmišljala sam o njima.
Ako ne znate o čemu se radi, reći ću vam: radi se o šest međusobno povezanih svjedočanstava osoba za koje sam Mitchell kaže da su inkarnacije istog pojedinca od devetnaestog stoljeća do post – apokalipse. Prvi je brodski dnevnik američkog notara Adama Ewinga, drugi su pisma mladog skladatelja Roberta Frobishera koji je skladao sekstet «Atlas oblaka», treći su doživljaji mlade novinarke uobličene u krimić o prijevari u energetskom sektoru. Četvrti dio predstavlja ispovijest bivšeg književnog urednika a potom zatočenika staračkog doma Tima Cavendisha, a definitivno moj najdraži dio je onaj o Sonmi ~ 451, kloniranoj poslužiteljici u Papa Songu, futurističkom ekvivalentu McDonaldsa, nakon kojega slijedi i šesti dio o mladom Zacharyu, dječaku u plemenu koje je preživjelo nakon što je pohlepa izbrisala civilizaciju.
Valja isto tako reći da su svi dijelovi složeni u strukturu slični tzv. ruskoj igrački babuški ukoliko je gledate u presjeku: svaka od prvih pet priča je prekinuta na polovici, do priče o Zacharyu koja je jedina cjelovita, a drugi dijelovi svake od tih priča se nastavljaju istim redoslijedom pojavljivanja. Također, nema «otvorenih krajeva» i sve je posve logično: npr. skladatelj Robert Frobisher u knjižnici svoga poslodavca, sifilitičnog skladatelja Vyvyana Ayrsa (čiji je Frobisher «glazbeni daktilograf») nalazi brodski dnevnik Adama Ewinga. Louisa Rey, novinarka o čijim zgodama čitamo u trećem dijelu, u prodavaonici nosača zvuka traži upravo sekstet «Atlas oblaka» Roberta Frobishera jer je to vezano uz slučaj koji istražuje. U ruke urednika Tima Cavendisha pristiže rukopis krimića «Poluživoti» s prvim slučajem novinarke Louise Rey. Po Cavendishevu životu i mukama snimljen je film kojega je gledala poslužiteljica Sonmi. Ona je kasnije postala božanstvo u post – apokaliptičnoj civilizaciji u kojoj prebiva Zachary. Sve je povezano.
Ja sam si postavila pitanje tijekom čitanja ove knjige: na što će nalikovati naša civilizacija kroz desetljeće ili dva (ili tri, ili pet). Gdje će odrastati moja djeca i unuci? Hoće li biti opravdano uzgajati klonove koji će odrađivati prljave poslove dok ostatak populacije bezumno troši i hoće li štednja radi profita postati tako neetična da ćemo klonovima hraniti klonove (i ljude klonovima)? Hoće li vrijednosti koje već sad izumiru do kraja izumrijeti? (jedan moj klijent je ravnatelj strukovne škole i nedavno je morao izbaciti jednog momka koji već treći put pada prvi razred. Na ravnateljevo pitanje što će momak sada, kako će u životu samo sa osam razreda osnovne škole, mali je odgovorio: «Ja ću biti u zatvoru, mene će država uzdržavati…» Strašno, ne?)
Ipak, po mom mišljenju Mitchell ne zaboravlja završiti misao u optimističnom tonu: jest da su većina ovce koji slijede pohlepne oligarhe u krivom smjeru (pa i kod nas je danas najveći hit za žene* (božemprosti) biti sponzoruška cajka koja je slučajno uspjela putem Hrvatskog idola uvjeriti nekolicinu da zna pjevati, a želi se udati za ćelavog mafijaša debelih masnih prstiju), ali uvijek će postojati ona manjina koja se neće prestati boriti za bolji svijet i koja nikad neće odustati od gospodarski, socijalno i ekološki održivog načina života.
___________________
* drage moje žene - sretan nam naš Dan žena, plaće što sličnije muškim, što više dimnjačarki i elektrotehničarki nam želim!
