Kako sam vam u nedjelju imala strašno važne stvari za reći glede «Tračerice» Cecily von Ziegesar, zaboravila sam vam svrnuti pozornost na par linkova na popularne blogere koje sam u međuvremenu (također) čitala.
(inače, jedva čekam priliku da vam kažem i par riječi o «Livadi Crnog Labuda» Davida Mitchella, a dogovaram i jednu kolaboraciju o kojoj ću vam više moći reći kad stvar krene).
Rudarka se u subotu zapitala nešto što se ja vrlo često pitam: «Koliko čitamo??» Dolje vam stavljam link ukoliko niste pročitali taj njezin upis.
LINK
Kako se bojim da bi moj komentar kod nje u komentarima poprimio zastrašujuće razmjere, napisat ću štošta ovdje.
Da, i mene čudi što ljudi koji pokreću posao od kojega očekuju da će im odmah ili jednoga dana osiguravati egzistenciju ne čitaju, ne informiraju se i ne znaju ništa o specifičnostima tog posla.
Da, kao pravnica mogu reći: «Ignorantio iuris nocet» odnosno, neznanje prava škodi. To znači da vrijedi pravna fikcija prema kojoj se svi mogu informirati o detaljima propisa, a propisi, iako su brojni, svima su dostupni i svatko se može obavijestiti o svojim pravima i obvezama. To znači da se nitko ne može izgovarati na nepoznavanje pravnih propisa, a pogotovo glede nečega što ga se izravno tiče. Čak i ako se u šumi propisa dotični ne snalazi, postoje službe i zanimanja koja su namijenjena tome da opskrbljuju klijenta relevantnim informacijama (knjigovođa o načinima kako možete uštedjeti na davanjima, odvjetnik o tome kako se možete izvući iz neprilika, tijela državne uprave o tome što ste dužni napraviti da biste poštovali zakone...)
Da, i ja mislim da je naš svijet sve gluplji i sve zaglupljeniji. Gdje li sam čitala o onom svećeniku u Zagrebu koji posjećuje stare i nemoćne osobe (a u idućem bi životu, da mu se opet pruži prilika, želio biti svećenik – autolimar), koji ne zna tko su Gotovčevi... I to je prekrasno, radi se o osobi koja živi u doista blaženom neznanju o nepotrebnim, često i štetnim činjenicama.
Da, i ja sam oduvijek željela znati toliko toga i praktički predem kao mačka zato što znam da mi je sve skupa dostupno na klik – dva – tri mišem (jučer sam gledala kako se pravi domaća lava – lampa, a volim pogledati i clipove na TED – u).
I više ništa ne mogu reći na tu temu.
U međuvremenu, Marchelina je udarila u neke nostalgične žice. Stoga predlažem da se skupa s njom podsjetimo kako smo nekad sanjali o pisaćim mašinama, a danas ih bez grižnje savjesti zamijenili tipkovnicom i monitorom kompjutora.
LINK
Post je objavljen 30.03.2010. u 13:51 sati.