Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 12.03.2010.
Opet o lektiri
Na tekst u Jutarnjem listu o lektirama i o tome kako osnovnoškolci ne mogu izaći na kraj s vokabularom iz «Priča iz davnina» pozornost mi je skrenula Zona O' Zona koja također ima mišljenje o kompetenciji novinarke koja je napisala taj članak (nisam mogla odoljeti pa sam morala pročitati i komentare anonimnih čitatelja Jutarnjeg na taj članak, pokušajte i vi nekad, tuđa mišljenja su ponekad prava poslastica – zaključite da ako ti ljudi nemaju loše mišljenje o sebi, vi se imate dopuštenje osjećati kao direktor svemira!)
Povremeno novinarim još od osnovne škole: nisam završila Fakultet političkih znanosti, ali me novinarska struka uvijek zanimala i trudila sam se da onako samouka steknem sva znanja iz tog (po mom tadašnjem mišljenju) svetog zanimanja, pa sam na svoju ruku pročitala «Uvod u novinarstvo» Stjepana Malovića i Sherri Ricchiardi (po mom mišljenju radi se o pravoj maloj praktičnoj Bibliji dnevnog novinarstva koja sadrži što treba raditi, a što se ne smije raditi) i «Osnove znanosti o novinarstvu» Marka Sapunara (nešto teoretskiji udžbenik, ali koristan ukoliko želite da vam se stvari postave na svoje mjesto). A neke sam gorke lekcije naučila i na svojoj koži. Danas za jedan specijalizirani mjesečnik radim reportaže, promo oglase te preporuke knjiga i web – stranica. Znači, nešto ipak znam.
Jedno kratko vrijeme sam radila u dnevnom novinarstvu (i nije mi se svidjelo pa sam brzo pobjegla: vjerojatno dan – danas ne bih diplomirala da nisam) i tamo sam naučila koliko se ustvari teorija razlikuje od prakse i u kojoj mjeri ova opća mjesta («jedan nam se čitatelj požalio», «građani se neprestano žale kako je grad prljav», «susjedi šokirani») doprinose senzacionalizaciji i rezultiraju boljom prodajom novina. Istim se trikom poslužila i ova novinarka: «osnovnoškolci zapomažu». Iskreno, ja nisam primijetila da osnovnoškolci imalo zapomažu oko lektire, jednostavno 'ladno odu na net i skinu kratak sadržaj. Tu je također poslovični «kolega koji ima desetogodišnjeg sina» (u postojanje kolege također možemo sumnjati jer ne ne postoji njegovo ime i prezime). Nadalje, anketa koja je rađena (tj. u tekstu stoji «anketa koju smo proveli» iako ako kliknete na sliku, stoji da je anketu među sedmim razredima provela profesorica hrvatskog jezika Nevenka Tropina) nije specificirala koliki je uzorak bio (prije tjedan dana i ja sam objavila neke podatke, ali nisam tvrdila da su relevantni, čak sam duboko dvojila o tome, a ova novinarka kao da tvrdi da se može reći da su osnovnoškolci očajni nad lektirom samo iz činjenice da su sedmaši jedne osnovne škole rekli kako imaju problema pri čitanju «Lutonjice Toporka i devet župančića») niti je na bilo koji način naznačila da ti podatci nisu vjerodostojni glede veličine uzorka ili drugih osobina ispitanika.
Slažem se s jednom stvari: lektira ima višestruku svrhu – upoznati se s književnom baštinom vlastitog i drugih naroda te stvoriti čitateljsku naviku i užitak u čitanju kod najmlađih naraštaja. Slažem se i da se službeni popisi lektira u drugim obrazovnim sustavima formiraju drugačije, međutim, autorica članka nije kontaktirala nadležne, nije dopustila nastavnicima i obrazovnim dužnosnicima da se očituju – novinarskim rječnikom: nije svestrano obradila temu članka, već je samo izvještavajući o tome da se djeci ne da čitati lektira (ili da je ne razumiju) dala do znanja običnom puku kako «nadležni i opet ništa ne rade».
Dopustite da vam kažem o svojim iskustvima s lektirom: osim jedne lektire u srednjoj školi, nije bilo knjige iz lektire koju nisam pročitala. Moja sestra, koja je sad osnovnoškolka, i dalje nastavlja tu praksu. Ipak, nije se bunila na čitanje «Priča iz davnine» (konkretni primjer koji je navela novinarka vrlo je lako mogao biti zaobiđen nešto interaktivnijim satom lektire; ne znam bi li novinarka pristala da jednostavno mladi Ameri i Britanci prestanu čitati i Shakespearea jer je jezik kojim se on služi «slojevit i pun arhaizama» ili bi u slučaju da se u Americi donese takva odluka o lektiri rekla: «Pffff, glupi Amerikanci!»), imala je nešto problema s «Junacima Pavlove ulice» i «Robinsonom Crusoeom», ali je obje knjige pročitala uz malu asistenciju. Nijednu lektiru nije skinula s neta. Znači, može se. Međutim, postizanje užitka u čitanju ovisi o nizu varijabli i pola kartice internetskog članka ne može ih niti pobrojati.
Zaključak: putem tekstova na blogu i površnih članaka možemo upozoriti na postojanje problema glede čitanja lektire, ali da bi se rješavanju tog problema uopće moglo pristupiti, potrebna je sveobuhvatna i dubinska društvena rasprava koja bi obuhvatila sve slojeve uključenih. Konačna odluka, bilo kako bilo, ne bi trebala biti isključivo prepuštena onima najneiskusnijima, a to su u ovom slučaju djeca.
