Pregled posta

Adriana Trigiani: "Lucia, Lucia"

U danima svog najvećeg pubertetskog ponosa i slave Mozaik knjiga me se doimala kao izdavačka kuća za kućanice: red ljubića pa red kuharica za sve prigode. Pa potom red slikovnica i onda red self – help priručnika. Na kraju, kao višnja na šlagu ide red enciklopedija i rječnika. Međutim, što postajem starija sve sam manje stroga prema čitatelju ili čitateljici koja za sebe bira nešto iz asortimana Mozaik knjige, jer i meni sve više odgovara literatura koja me može odvesti daleko od stvarnosti u kojoj trenutno prebivam (moja prijateljica pobožno čita Zagorku, postala je stručnjakinja za «Gordanu», «Jadranku», «Plamene inkvizitore» i «Gričku vješticu». Ona kaže da joj trebaju knjige koje nemaju apsolutno nikakve poveznice s njezinom sadašnjom situacijom. Zagorka je stoga bila pravi odgovor na postavljeno pitanje.)
Ovaj dugi uvod zapravo želi reći kako sam uživala čitajući knjigu «Lucia, Lucia» autorice Adriane Trigiani. O autorici saznajem kako je uvijek bila na razmeđu između knjige i televizije: prije niza romana (od kojih je najpoznatiji njezin serijal romana o njezinom rodnom gradu Big Stone Gapu) pisala je nastavke «Cosby Showa» i «Drugačijeg svijeta» te je 1996. godine osvojila nagradu kao redateljica najpopularnijeg dokumentarca na međunarodnom filmskom festivalu u Hamptonsu. Napisala je i kuharicu sa svojim sestrama sa sto obiteljskih recepata «od Barija do Big Stone Gapa» i autorica je desetak romana. Kod nas su osim ovog u izdanju Mozaik knjige prevedeni i objavljeni još i «Jesenji oblaci» i «Najbolje ljeto našega života».
U središtu radnje je mlada i ambiciozna švelja Lucia Sartori koja radi u odjelu za šivanje odjeće po mjeri u jednoj modernoj robnoj kući (to jest, robnoj kući koja je bila zadnji krik mode 1950. godine, kad nešto takvo još uvijek nije postojalo kako bog zapovijeda). Lucia pripada velikoj obitelji talijanskih doseljenika koji su pokrenuli trgovački biznis u New Yorku i predstavlja jednu od prvih generacija američkih zaposlenih djevojaka. Danas ja ne mogu zamisliti da bi me netko tjerao da se udam, ali 1950. godine na djevojke koje nisu kratku karijeru vrlo brzo zamijenile prljavim pelenama i brakom gledalo se pomalo ispod oka (pogotovo se to odnosilo na Talijanke). Knjiga je puna svakodnevnih malih mudrosti iz vremena u kojemu ženama nije baš sve bilo moguće i dostupno: recepata, opisa rukom šivane odjeće i ambijenata dotaknutih ženskom rukom. Nekako, to me razveselilo. Autorica bez sumnje ima sposobnost pisati životno, a da se ipak radi o potpunoj fikciji. Evo primjera (zaposlene djevojke razgovaraju o svojim životnim izborima):

Jesam li vam već ispričala kako u posljednje vrijeme želim biti kućanica (a nikako da mi se to ostvari)? Želim peglati košulje i prati gaće. Imati začinski vrt i eksperimentirati s receptima (pri čemu ne mislim na recepte za lijekove). Imam dojam da bih se u tome jako dobro snašla koliko god glupo ta tvrdnja možda vama zvučala. Međutim, meni bliski ljudi su me izvijestili da nemam ja što biti kućanica nego moram raditi nešto «puno više» na što sam se pobunila i okrivila sugovornika da omalovažava kućanice. To nije podiglo razinu rasprave.

Lucia Sartori je između ostaloga imala strašno lošu procjenu osobe u koju će se zaljubiti, što je rezultiralo time da je ostala neudana tetka u raskošnoj bundi od nerca. Što bi se tek dogodilo da je usto bila i kućanica bez svog posla i štofa u kojega bi udjenula iglu daleko od osobnih problema?

Jednog dana ću vam ispričati sve što me muči – kako s referencama koje govore o mojoj nezamjenjivosti ipak nikako ne mogu naći posao u struci i kako već gotovo godinu i pol trčim u mjestu. Jednom sam čula od jedne žene koja je skoro postala časna kako se u časne ne ide već se u časne bježi. Isto sam ja pomislila i za kućanice.

Glede ove knjige – ima komercijale i komercijale. Ona Kathleen Tessaro od neki dan je definitivno jedna vrsta komercijale - ona koja se lako čita i još lako zaboravlja. Adriana Trigiani također piše komercijalu, ali onu koja ostavlja pomalo sladak i nostalgičan osjećaj u čitateljskoj duši.


Post je objavljen 20.03.2010. u 14:19 sati.