Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 18.03.2010.
Kathleen Tessaro: "Bezazlenost"
Moram priznati da se s Nakladom Ljevak nisam često susretala tijekom svoje čitateljske karijere: u svojoj biblioteci imam možda jednu ili dvije njihove knjige i iako znam da se šire kao (htjedoh napisati «kuga», ali zaista imam namjeru objaviti afirmativan tekst o njima) nespašeni, čitateljsko – nakladničke staze nisu nam se ispreplele u više od nekoliko prilika.
Zato je sad vrijeme da napišem nešto o romanu «Bezazlenost» Kathleen Tessaro koji je objavljen upravo u izdanju Naklade Ljevak. Autorica je napisala i drugu uspješnicu pod naslovom «Elegancija». Slušajte ovo iz autoričine biografije: rođena je u Pittsburghu gdje je studirala glumu prije nego što se odlučila preseliti u London gdje se bavi filmskim, kazališnim i televizijskim radom, a predaje i glumu i dikciju na večernjim tečajevima.
Zanimljivo, ali upravo je to tema njezinog romana «Bezazlenost». Mlada Evie Garlick iz Edena, Ohio sanja o tome da će se jednog dana upisati na Juilliard, a prije toga upisuje londonsku glumačku školu i tamo sreće živopisnu Robbie koja je upućuje u sve tajne bezbrižnog bonvivanskog života. Rez i prebacivanje na sadašnjost: Evie je samohrana majka koja poučava starčiće glumi i dikciji. U međuvremenu se dogodila fatalna ljubav i naša glavna junakinja cijelo vrijeme posrće između «živjeti previše» i «ne živjeti uopće» (pri čemu ne mislim da je sklona samoubojstvu, već povlačenju u sebe i nesklonosti ka preuzimanju bilo kakvih emocionalnih i profesionalnih rizika).
Život nije samo zabava, saznajemo iz Evienog života i jedne rasprave vrlo blizu početka knjige:
Dugačka šutnja.
Nikada prije nisam o tome mislila na ovakav način.
«Da», priznajem. «Očekivala sam da će biti mnogo zabavnije nego raditi u uredu ili držati tečajeve penzionerima ili... ili ma što drugo.»
On se nasmije. «Odakle ti ta ideja?»
«Zato što je svojevremeno tako bilo.» Prisjećajući se, ne mogu a da se ne nasmiješim. «Uvijek je bilo zabavnije od bilo čega drugoga na cijelom svijetu.»
«Ti ne uživaš u sviranju klavira?» skoči Allyson u moju obranu.
Opet ono slijeganje ramenima. «Katkad. Ali 'zabavno' nije riječ kojom bih se poslužio da opišem odnos s oblikom umjetnosti koja već stoljećima obuhvaća svaki vid ljudskog iskustva.» Tužno me pogleda. «Vi Amerikanci, bojim se, vi ste kao djeca – ne želite odrasti. Što je to? 'Potraga za srećom?' Što to znači? 'Biti sretan.' Gdje je uzvišenost u životu posvećenom sreći? Tom bijednom i sitnom cilju.»
Isto tako, zabilježila sam i zanimljivo zapažanje samohrane majke o problemu s viškom slobodnog vremena:
(U biti, kako je moja struka onako prilično u šuć – muć području života, tako mi je palo na pamet da bi valjalo proučiti teoriju slavnog izuma time managementa pa prodavati mudrost u ovim krajevima koji se još ne znaju organizirati, time – wise mislim).
Što se tiče ove knjige u cjelini: nije osobita. Karakterizacija, a osobito motivacija likova su površne, dobivamo klišej – sliku u vidu glavne junakinje koja je u načelu dobra cura, ali joj okolnosti nisu išle na ruku pa je trenutak slabosti uzrokovao da joj se čitav život promijeni. Glavna motivatorica je negdje na razmeđu između psihički bolesne i doista genijalne osobe, iako ni za jednu opciju nije do kraja izvedeno obrazloženje.
No ukoliko želite ubiti jedno poslijepodne, ova knjiga ne može biti bolja. Isto tako, ne čitajte je ako vas ne privlače divlji crni i pomalo opasni momci te ukoliko ne cijenite djevojke koje mogu popiti više od muškaraca, i to na njihov račun.
