Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 30.10.2009.
Stieg Larsson: "Muškarci koji mrze žene"
Konačno je došlo vrijeme za napisati koju riječ o zasluženo najprodavanijem europskom trileru posljednjeg desetljeća. Govorim, dakako, o romanu «Muškarci koji mrze žene» švedskog autora Stiega Larssona. Kako saznajem iz bilješke o piscu, «Muškarci koji mrze žene» je prva knjiga iz autorove serije romana pod zajedničkim naslovom Millenium, od koje je uspio dovršiti samo njih tri – već spomenute «Muškarce», zatim «Djevojku koja se igrala vatrom» i «Kule u zraku». Autor je iznenadno preminuo od posljedica srčanog udara u studenom 2004. godine neposredno nakon završetka tih triju naslova.
Inače, radi se o zanimljivoj ličnosti koju bi vrijedilo pobliže upoznati: Stieg Larsson rodio se 1954. godine i odrastao u provincijskom mjestašcu Norsjö na sjeveru Švedske, gdje su ga odgajali djed i baka sve do djedove smrti. Nakon školovanja se zaposlio kao ratni dopisnik (izvještavao je o građanskom ratu u Eritreji), bio je grafički dizajner i urednik novinske agencije. Stieg Larsson je u svojoj zemlji poznat kao veliki borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma: bio je jedan od najboljih poznavatelja desničarskih ekstremističkih skupina i sredinom osamdesetih je pokrenuo nenasilni program Stop the Racism i utemeljio Zakladu Expo i časopis Expo, čiji je bio urednik.
Ovo obilato djelo od preko 500 stranica sam progutala praktički u dva dana. Nije me trebalo posebno nagovarati s obzirom da se radi o mom omiljenom žanru zabavne književnosti, ali ono što osobito volim kod svakog naslova zabavne književnosti jest da je on pametan, da je poučan, da je stimulativan, a to je upravo ono u čemu je Stieg Larsson pogodio. Ne govori roman «Muškarci koji mrze žene» samo o padu jednog švedskog industrijskog imperija (koji se, usput budi rečeno, izjeo sam iznutra, courtesy of its members), već i o stanju švedske i svjetske ekonomije, o nadaleko čuvenoj švedskoj socijali koja (a čitala sam već takvu knjigu jedne švedske autorice, radi se o «Travanjskoj vještici» Majgull Axelsson) nastoji uniformirati i pomesti pod tepih sve slučajeve koji se ne uklapaju (na taj način postupaju s psihički i fizički neizlječivo bolesnima kod Axelssonove, a na taj način postupaju i prema neprilagođenoj djeci kod Larssona), što baca sasvim novo svjetlo na prosvijećenost jedne od najciviliziranijih zemalja svijeta. Naučila sam također na koji način funkcioniraju agencije koje se bave osiguranjem, praćenjem i zaštitom. Naučila sam i kako za dovitljivog lopova niti nacionalne granice nisu prepreka.
Kroz priču nas vodi Mikael Blomkvist, urednik nezavisnih novina Millenium koji je upravo izgubio pravnu bitku od jednog od najpoznatijih švedskih biznismena. Odlučuje se povući u švedsku provinciju dok se prašina ne slegne i pisati biografiju švedske industrijalističke obitelji Vanger. No je li to jedini sporazum koji je Mikael sklopio s patrijarhom obitelji, osamdesetogodišnjim Henrikom Vangerom, otkrit ćete ukoliko se u čitateljsku pustolovinu upustite sami, ne namjeravam vam baš sve ispričati.
P. S. Knjigu možete kupiti u Frakturi, a bacite oko i na «Djevojku koja se igrala vatrom».
srijeda, 28.10.2009.
Alain de Botton: "Kako vam Proust može promijeniti život"
U knjizi Alaina de Bottona nisam naučila puno o tome kako mi Proust može promijeniti život jer se, ruku na srce, ni Proustom nisam puno bavila (sokratovskom metodom poučena, ponizno priznajem kako sam upravo ja možda najveća neznalica ovog globalnog sela). Ipak, pristajem na to da ako je čovjek dovoljno voljan uhvatiti se malo dubljeg razmišljanja, to može dovesti do čudesnih životnih obrata i spoznaja.
Ono što Alain de Botton misli o Proustovoj sposobnosti mijenjanja tuđih života ugrubo se može podijeliti na na devet poglavlja, od kojih se čak dva odnose na to kako se baviti knjigom (drugo je poglavlje, naime, naslovljeno «Kako treba čitati», a posljednje «Kako se okaniti knjige»), što mene kao predanu čitateljicu zapravo i najviše veseli. Međutim, iz Proustove se osobne i profesionalne biografije može naučiti i štošta drugo – kako voljeti život, kako si davati vremena, kako prikladno patiti, kako izraziti osjećaje, kako steći i zadržati prijatelje te kako biti sretan u ljubavi.
Konkretno, svidjelo mi se kako je de Botton opisao Proustov stvaralački proces:
«Možda je sve to ljutilo nakladnika, ali je knjiga time bivala sve bolja. To je značilo da bi roman mogao biti plod napora više od jednog Prousta (kojim se svaki sugovornik morao zadovoljiti), plod rada niza sve kritičnijih i kompetentnijih autora (u najmanju ruku trojice: Prousta 1 koji je ispisao rukopis svojom rukom + Prousta 2 koji ga je iznova pročitao + Prousta 3 koji je korigirao špalte). Dakako da u konačnoj verziji nije bilo ni traga od tog procesa ni od materijalnih uvjeta stvaranja, nego se razabirao samo stalni, kontrolirani, besprijekorni glas koji nije otkrivao mjesta gdje je rečenice trebalo pregormulirati, gdje su se upleli napadaji astme, gdje je trebalo preinačiti metaforu, gdje je nešto trebalo razjasniti, i između kojih je redaka autor morao spavati, doručkovati ili pisati nekome zahvalnicu.»
Isto tako, pamtim i jednu Proustovu izreku o knjigama kao prijateljima:
«Kad čitamo, prijateljstvo se odjednom vraća u svoje prvobitno čisto stanje. S knjigama nema lažne ljubaznosti. Ako provedemo večer s tim prijateljima, proveli smo je zato što smo to doista željeli.»
Iskreno, ja ne bih išla tako daleko u usporedbi prijatelja u ljudskom obličju i prijatelja u obliku knjige: oba prijateljska odnosa imaju i svoje prednosti i svoje nedostatke ukoliko ih se usporedi. No važnu stvar ipak bilježim: uz knjigu nestaje usamljenost, stvara se zajedništvo s autorom i svim drugim čitateljima (kod knjižničnih knjiga je to možda najuočljivije – po bilješkama na marginama, po podvučenim rečenicama ili zaostalim bookmarkerima), generirajući tako osjećaj zajedništva čak i u spavaćoj sobi u kakvoj je i Proust proboravio većinu svojih dana. Zato je on sve to tako dobro i znao.
ponedjeljak, 26.10.2009.
Ja najviše volim pjesnikinje mlade
Kako već i vrapci na granama (a i grane ispod dotičnih vrabaca) znaju, ja vam baš i ne volim poeziju. Ono što volim glede poezije je već davnih dana prešlo u klasike i tome se utječem kad me svojim uratcima pretjerano zatrpaju mladi nadobudni boemi čiji se umjetnički zanos sastoji u tome da se svjesno trude biti što manje razumljivi. Ili jednostavno možemo reći da sam provincijska guska, i to je moguće.
To ne znači da bezuvjetno volim sve pjesnike od A. B. Šimića do Jurja Šižgorića, iako protiv prvonavedenog doista nemam ništa (učinkovito, dodaje ona uz smijeh). Isto tako, prethodna tvrdnja neće značiti da osim kriterija «nešto kao klasik» kod mene postoji i neki drugi kriterij. Volim Ujevića preko svake mjere, ali isto tako preko svake mjere ne volim Tadijanovića. Volim Preverta, ali ne volim Baudelairea. Volim već navedenog Šimića, ali Cesarića sam već pomalo sita. Ponekad volim i neke pjesnike koji nisu striktno pjesnici – u posljednje vrijeme me oduševljava poezija Charlesa Bukowskog, a već sam davno zagrizla za poeme Edgara Allana Poea.
I tako jedna poznanica (većinom u online – komunikaciji) preporuči čitanje te nove hit – autorice koju vole mladi, Marijane Radmilović iz Vinkovaca. Inače, žena je 1971. godište, a kad je objavila svoju zbirku pjesama «Portreti nepoznatih žena» 1997. godine (jer je za istu dobila nagradu pjesničkih susreta u Drenovcima), valja zaključiti da joj je bilo tek – dvadeset šest godina kad se upustila u ozbiljnije pjesničke vode (to su one vode u kojima pobirete nagrade za neobjavljenu zbirku i kojima vaše radove recenziraju sveučilišni profesori). Marijani Radmilović se to dogodilo dvaput – nakon «Portreta nepoznatih žena» uslijedio je rukopis zbirke pjesama «Bolest je sve uljepšala» za koju je 2003. godine dobila pjesničku nagradu Dobriša Cesarić.
Obje sam knjige pročitala – svaku pjesmu, neku više, a neku manje pomno. I mogu reći da se slažem s Goranom Remom (sveučilišni profesor - recenzent, khm, khm) koji je govorio o njezinoj poeziji kao tipičnoj slavonskoj – njezine su pjesme teške i sumorne, imaju neki prepoznatljivi zadah, masne su i maglovite. Ukoliko volite žensku poeziju, nećete pogriješiti ako pročitate i ove primjerke.
Međutim, nije isključeno da iz mjesta na mom mozgu na kojemu bi se trebala nalaziti vijuga za razumijevanje poezije, upravo progovara jedna glatka i prazna ploha. Uzmite moj laicizam u obzir.
petak, 23.10.2009.
U gužvi sam ovih dana...
... ali ne čitam manje intenzivno. Osim već spomenutog Alaina de Bottona i njegovog mišljenja o tome kako nam Proust može promijeniti život (nešto sam se malo predozirala de Bottonom, priznajem, pa se teško nagovaram na čitanje tog autora) i još jedne njegove knjige, «Kiss&Tell», stoji moje obećanje kako ću se očitovati o «Muškarcima koji mrze žene» Stiega Larssona, a uhvatila sam se i čitanja hrvatskog publicističkog bestselera «Tkanje života» psihologinje Mirjane Krizmanić, koja tvrdi da mi može pomoći u pronalasku životne sreće i blagostanja.
«Middlemarch» autorice George Eliot je već davno ambiciozno započet pa odložen za neka bolja (mirnija) vremena, a knjiga «31 pjesma» Nicka Hornbya je definitivno knjiga kojoj sam se najstudioznije posvetila – čitam je već mjesecima, paralelno preslušavajući glazbu koju preporučuje ovaj britanski autor. Čitam i kojekakve e – knjige manje poznatih autora od kojih su neke doslovce pravo otkrivenje, ali o tom potom, kad ne budem u cajtnotu.
Čitate?
četvrtak, 22.10.2009.
Sanja Polak: "Pobuna Pauline P."
Za našu dječju spisateljicu Sanju Polak ste vjerojatno već čuli, negdje nakon što sam ja završila osnovnu školu, ona je blitzkrieg – metodom osvojila i ubacila se u sve osnovnoškolske popise lektira pa sam htjela – ne htjela morala naići na dijelove njezinih umotvorina u raznim periodičkim publikacijama. Sanja Polak je rođena Zagrepčanka, živi sa suprugom Zoranom i kćerima Paulinom i Petrom pa je njezin serijal romana o Paulini P. (u izdanju Mozaik knjige) zapravo preslika jednog kućnog, obiteljskog života. Od iste autorice Mozaik knjiga je objavila također i «Dnevnik Pauline P.», «Drugi dnevnik Pauline P.» (podsjeća li vas na nešto? Možda na «Tajni dnevnik Adriana Molea» i «Nove jade Adriana Molea»?), zatim «Petricu pričalicu» (za ovu knjigu je čak nominirana i za prestižnu međunarodnu nagradu Mali princ 2006. godine) i «Mali Jan ima plan».
Razumijem da je došlo doba kad Adrian Mole više nije bio aktualan – već je u moje vrijeme Margaret Thatcher bila zaboravljeno političko lice, a trapezice su od pisanja knjige do mog čitanja već sedam puta ušle i izašle iz mode. U tom smislu je Sanja Polak pogodila u sridu – njezina Paulina P. ima mobitel, najnoviji model, koristi se MSN – om, govori o HNOS – u (pri čemu se vidi da je i Sanja Polak po struci učiteljica). Paulina, za razliku od klinaca moje generacije (koji ne samo da nisu više klinci, već neki od njih imaju i vlastite klince) ide u šopinge u H&M u Graz i čuvanjem djece zarađuje iznose slične mojoj mjesečnoj plaći. Ona nosi Benetton i to joj je izrazito važno, ide u City centar... ali zapravo me to i ne boli toliko: i mi smo kao klinci imali neke «svoje» znakovite stvarčice i neke sitnice za koje smo marili (a koje su se kasnije ispostavile da uopće nisu bile važne) – tu Paulina P. nije nimalo drugačija od mene, jedino vjerujem da su razmjeri drugačiji. Evo primjera u kojem Paulina govori što je sve mogla kupiti da nije potrošila novac na račun za mobitel:
«Na primjer: novi CD Jinxa, komplet za francusku manikuru, nekoliko ogrlica s poludragim kamenjem, tenisice, Benetton pulover, Diesel traperice...»
Ono što me osobito boli kao manijakalnu čitateljicu jest da sam saznala kako Paulina P. uopće ne voli čitati, i to nerado i rijetko čini kao i ostatak njezinih vršnjaka. Svoju tvrdnju potkrepljujem dokazom:
«Zbog takvih, dosadnih knjiga, zamjerio mi se čak i Harry Potter, čije mi romane mama uredno kupuje, a ja ih, zbog nedostatka vremena, strpljenja i snage, stvarno ne mogu pročitati. Slična je situacija i s mojim prijateljima u razredu. I oni su svi kupili knjige o Harryu Potteru i ni jednu nisu pročitali. A svi se kao prave da su ih pročitali. Jedina knjiga koju obavezno jednom mjesečno čitam jest Vodič kroz lektiru. To je najbolja i najpametnija knjiga. Svakog mjeseca, nekom Davoru, nisam mu zapamtila prezime, koji je napisao tu knjigu, pošaljem veliku pusu. Taj čovjek me zbilja razumije. Zato je za mene pročitao sve knjige koje imamo za lektiru, o svakoj napisao kratak sadržaj, nabrojio likove i njihove osobine i naveo mjesto i vrijeme radnje. Baš je dobar čovjek taj Davor!»
U svezi s navedenim citatom, nameće mi se nekoliko pitanja:
a) što je autorica s čitavim poglavljem o nečitanju i nepisanju lektira nastojala postići? Na ovaj način, bojim se, autorica je uputila kritiku sustavu koji omogućuje osnovcima da prepisuju lektire ne čitajući ih, ali je li ta kritika dovoljno snažna? (meni je prilično očigledno da Sanja Polak želi potaknuti klince na čitanje, jer ona, uostalom, od toga živi i smatra knjige i čitanje važnima, ali mogu li djeca kojima je knjiga namijenjena shvatiti ironiju i obrnutu psihologiju – autorica putem svoje glavne junakinje Pauline govori da čitanje nije važno, ali zapravo misli sasvim obrnuto: čitanje je nedvojbeno važno). Nadalje, je li to (kao i u poglavlju koje kritizira HNOS) način na koji autorica želi poručiti odgovornima da današnji sustav lektire i poticanja čitanja nije prikladan za današnje klince koji odrastaju s internetom i drugim instant – izvorima informacija? Smatra li autorica da popise lektira i načine na koje se knjige obrađuju treba prilagoditi novim generacijama? Sklona sam vjerovati da je tako, no također nisam sigurna kako je to dovoljno naglasila. U svakom slučaju, za razliku od «Matilde» o kojoj sam govorila u prethodnom postu i koja o važnosti čitanja govori afirmativno, «Pobuna Pauline P.» o današnjem stanju na tom području govori negativno i nisam sigurna da mi se to sviđa niti da će to polučiti onaj uspjeh kojemu se autorica (pretpostavljam) nada.
b) a tek onaj Davor koji je napisao Vodič kroz lektiru (Google kaže: radi se o Davoru Uskokoviću koji je napisao priručnike Vodič kroz lektiru za osnovne škole i Vodič kroz lektiru za srednje škole), što je njemu bilo da napiše takvu knjigu? Ako se ne varam, namjena takve knjige je sasvim drugačija: ona je namijenjena nastavnicima kao pomoćno sredstvo za sate lektire ili barem kao leksikon za sve što lektira može ponuditi čitatelju, ti priručnici, po mom nestručnom mišljenju, nisu i ne smiju biti zamjena za čitanje knjiga (a osim toga, gdje je zabava u svemu tome?) Međutim, ovo što sam pročitala u «Pobuni Pauline P.» nažalost nije prva vijest o tome da se učenici služe različitim prečacima da bi došli do željene ocjene – znam za Vodič kroz lektiru, ali isto tako znam da i sve lektirne naslove obrađene na isti način kao u vodiču učenici mogu pronaći na bespućima interneta. Iskreno, meni je to bila najbljak spoznaja u dugo vremena.
Međutim, priča dalje kaže kako je Paulina naletjela na a) lektiru koje nije bilo u Vodiču i b) mamu koja je shvatila kakvim se prečacima njezina kćer služi (lektira u pitanju bila je, ako se ne varam prema Paulininom opisu, «Mor» Đure Sudete). I onda se dogodilo sljedeće:
«Iako me je u početku bilo malo sram, mama i ja smo cijelo poslijepodne i cijelo sljedeće jutro čitale tu strašnu knjigu. Zapravo, uz mamina objašnjenja i moju potpunu koncentraciju, knjiga i nije bila tako strašna. Bila je zapravo lijepa. I čudesna. Mentalno poticajna, kako bi rekla moja pametna Dora.»
Ipak, priča ima i jedan iznenađujući završetak, koji je izvađen iz dnevnika Paulinine mame Sanje:
«Jučer sam se strašno osramotila. Dva puta tjedno odlazim u našu školsku knjižnicu i posuđujem knjige. Posuđene knjige uopće ne čitam. Samo se pravim kako obožavam čitati. Za održavanje dobrog imidža u školi, važno je redovito posjećivati knjižnicu. A imamo i novog knjižničara koji se s nama redovito šali i baš je simpatičan.
Kad sam vraćala knjige, pitao me jesam li ih pročitala i jesu li mi se svidjele. I na jedno i na drugo pitanje odgovorila sam potvrdno. A onda me je počeo ispitivati o likovima i sadržajima obiju knjiga. Samo sam mucala, kašljucala... Pokušala sam se izvući rečenicama kojima se zapravo ništa ne kaže, ali nije uspjelo. Skužio je da knjige nisam ni otvorila. Na kraju se nasmijao i rekao mi da sam prava muljatorica. Od srama, izišla sam iz knjižnice bez ijedne novoposuđene knjige. I ne znam kad ću opet u nju otići.»
Pouka priče je očita: iako je prije nekoliko desetaka godina sklonost čitanju bila znak dobrog ukusa, a danas je situacija sasvim obrnuta, uvijek će biti onih koji će čitanje voljeti i onih koji će od knjige zazirati (ja bih samo voljela da je čitatelja više pa da mogu s ljudima razgovarati o knjigama, jer čak i stranci za koje obično mislimo da su civiliziraniji i koje sam imala prilike susresti, tvrde kako ne čitaju, kako nemaju strpljenja presjediti niti kroz čitav film, a najviše vole internet).
Paulina je na teret dobrote svojih roditelja imala priliku pohađati i tečaj brzog čitanja, pa za kraj donosim i taj citat s kojime se moram u potpunosti složiti:
«Nije književnicima lako. Svoja djela pišu, danima, mjesecima, a neki i godinama. Za to stvarno treba imati dara i strpljenja. To vam je gore od izrade paške čipke ili slaganja slike od 2000 dijelova s puno plavog neba jednake nijanse. Nakon tih riječi, sposobnost brzog čitanja bila mi je više nego uvredljiva. Pisci se muče i pišu mjesecima i godinama, a onda ti to pročitaš za dva ili tri sata. To nikako nije dobro, jer jednostavno nije u ravnoteži. A tata mi je rekao kako je ravnoteža najvažnija u životu.»
utorak, 20.10.2009.
Roald Dahl: "Matilda"
Nedavno sam u postu spomenula kako sam neki prilično nepoznat pojam prvi put susrela u dječjoj knjizi «Matilda» britanskog autora dječje književnosti, Roalda Dahla* (ako se ne varam, radilo se o izrazu «epikurejac»). Istom sam prilikom ustvrdila kako je «Matilda» jedna od knjiga koje po mom mišljenju najeksplicitnije zagovaraju popularizaciju čitanja kod djece. Naime, glavna junakinja ovog romana je mala Matilda (Papričić, u našem prijevodu, dok u izvorniku njezino prezime glasi Wormwood), dijete iznimnog intelektualnog kapaciteta. Evo što o glavnoj junakinji autor kaže na početku knjige:
«Strašno je već i kada se roditelji prema prosječnoj djeci odnose kao prema krastama i plikovima, ali nekako je još strašnije kada je to dijete natprosječno – naime, tankoćutno i bistro. Matilda je bila oboje, ali osobito je bila bistra. Um joj je bio tako hitar, učila je tako brzo i lako da su to morali zamijetiti i najgluplji roditelji. No, gospodin i gospođa Papričić bili su tako tupi i toliko zaokupljeni svojim beznačajnim životima da kod svoje kćeri nisu opazili ništa neobično. Iskreno govoreći, sumnjam da bi primijetili i da se kući dovukla slomljene noge.»
Ja sam naučila čitati s četiri godine kad se rodio moj brat i kad mi je mama skupljala čepove s Frutek voćnih sokova na kojima je pisalo po jedno veliko tiskano slovo. Matilda je bila i malo naprednija:
«Kad su joj bile tri godine, Matilda je znala čitati. Naučila je sama, iz novina i časopisa što su bili razbacani po kući. S četiri je već čitala brzo i tečno, pa je, razumljivo, počela čeznuti za knjigama. Jedina knjiga koju je uspjela pronaći u toj prosvijetljenoj kući zvala se Kuhanje bez pol muke i pripadala je njezinoj majci. Kada ju je pročitala od korica do korica i sve recepte naučila napamet, poželjela je čitati nešto zanimljivije.»
Međutim, kad je Matilda otišla k svom ocu i zamolila ga da joj pribavi knjigu, evo što on odgovara:
« - A što, zaboga, nedostaje televiziji? Imamo krasan veliki televizor, a ti bi još i knjigu! Baš si razmažena!»
I tako je Matilda već prije nego što je pošla u školu svakoga dana počela odlaziti u seosku knjižnicu i tamo čitati slikovnice, a uskoro i značajnije klasike za odrasle (Dickensa, Hemingwaya, Steinbecka…) tako da kad je krenula u školu, svoju učiteljicu gospođicu Slatkić (ponovno, naš prijevod, inače Miss Honey) Matilda je uspjela oboriti s nogu. Ostatak ovog dječjeg romana, kao niti film koji je kasnije snimljen, s Dannyem de Vitom i Rheom Perlman u glavnim ulogama, nisu stavljali tako značajan naglasak na knjige i čitanje u dječjoj dobi, pa ih nekako nemam namjeru spominjati ovdje.
Eh da, još jedna stvar: Matilda je očito bila zapostavljeno dijete, njezini roditelji očito nisu bili po njezinoj mjeri (knjiga završava happy endom, naglašavam čisto da ne biste grizli nokte!) i knjige je koristila kao sebi prilagođenu razbibrigu, a kasnije i kao bijeg od turobne stvarnosti i u njima je nalazila sreću koju nije mogla pronaći u krugu obitelji. Međutim, što je vrijeme dalje odmicalo, to je njezin otac bio sve više frustriran njenom zaokupljenošću knjigama, sve dok nije došlo do jednog obiteljskog incidenta:
«Matilda se skamenila od užasa. Otac je i dalje trgao knjigu. Bilo je očito da je pomalo ljubomoran. Kao da je svakim pokretom govorio: kako se samo usuđuje uživati u čitanju knjiga kad ja ne mogu u tome uživati? Kako se samo usuđuje!?»
Koncept je to o kojemu valja malo više razmisliti: nikad nisam mislila da su ljudi koji ne čitaju ljubomorni na one koji su sposobni uživati u knjigama. Prema mom iskustvu, ispravnije bi bilo reći kako su me ne – čitatelji doživljavali kao pomalo naivnu («Vidi nje, čita knjigu, a na tu temu je već snimljen film… Dok ima filmova, ne vidim zašto bih morao pročitati ijednu knjigu…» - posljednja rečenica je iz osobnog iskustva, doista sam to čula) glupaču koja se penje uzbrdicom jer ne zna da s druge strane brežuljka vozi žičara. No evo, Roald Dahl kaže da su ljudi koji ne čitaju ljubomorni na čitatelje! Meni je to naprosto fascinantno.
_____________
* Malo sam surfala o spomenutom autoru, čini se da je bio popularniji nego što mi djeca s kolodvora Balkan znamo, jer među njegova djela pripada i «Charlie i tvornica čokolade», kao i «Vještice» (dječji film je popularniji nego knjiga), a Dahlov izum su također i Gremlini. Prije otprilike mjesec dana, 13. rujna, slavio se Dan Roalda Dahla. Ukoliko želite saznati više o ovom autoru, provjerite Wikipediju i službenu stranicu Roalda Dahla (vrlo je šarena i prikladna za djecu).
ponedjeljak, 19.10.2009.
Trenutna začitavanja
Ponovno sam se svom snagom bacila na čitanje (jesenski su dani dušu dali za deku, instant – kavu i čitanje uz noćnu svjetiljku) i s radošću izvještavam cjelokupnu blog – populaciju da će vrlo uskoro biti novih i svježih tekstova, novih i svježih događanja, o čemu se možete informirati i ukoliko kliknete na banner s vaše lijeve strane.
Enivejs, veliki buzz ovih dana tiče se toga da sam se konačno dočepala romana «Muškarci koji mrze žene» Stiega Larssona i da sam ga progutala gotovo u jednom danu. O tom vrlo uskoro na blogu. Nadalje, čitam poeziju jedne mlade vinkovačke pjesnikinje Marijane Radmilović (to su me nagovorili, svi mi dobro znamo da moj mozak nema tu vijugu za prikladno razumijevanje poezije) te dovršavam svoje čitateljsko iskustvo s Alainom de Bottonom i njegovom knjigom «Kako vam Proust može promijeniti život» (još mi ostaje «Arhitektura sreće», ali vidim da ću se s nabavkom iste malo više pomučiti). Nakon Alaina de Bottona planiram se malo više baviti čitanjem o ekonomiji i marketingu (jer sudeći po de Bottonu, vidim da mi i publicistika, ako je dovoljno pristupačna, može biti zanimljiva i poučna), sjetila sam se «Plave krave», recimo (autor je Seth Godin), a bacam se i na cjelokupnu kod nas objavljenu bibliografiju Harukija Murakamija.
Društvo moje, jesen je za hibernaciju (God knows da ni trenutna ekonomsko – politička situacija ne ide u moju korist, pa ću sve te lude partije s hrvatskom zlatnom mladeži i jet – setterima ostaviti za neko bolje vrijeme – sarcasm alert!), a ja sam definitivno zimogrozna po svim točkama optužnice. Konačno je došlo pravo vrijeme za mahnito čitanje.
P. S. Čitam taj ludi online – strip. Tko se kuži u indie – rock i shvaća reference, mogao bi se odlično zabaviti. Čitajte Questionable Content.
nedjelja, 18.10.2009.
Alain de Botton: "Umijeće putovanja"
De Bottonovoj sugestivnosti teško je ne podleći – pri čitanju knjige iz naslova dobila sam volju malo više putovati (inače nisam poznata po tome da se lako odlučujem za poduzimanje projekta «put pod noge» iako to definitivno nije bilo tako kad sam bila mlađa. Iako, sad zvučim pomalo kao starica. Što, podvlačim trostrukom crtom i nekoliko žustrih uskličnika, apsolutno nisam).
Knjiga «Umijeće putovanja» koncipirana je slično kao i «Utjehe filozofije» - primijenivši na određenu tezu biografiju izvjesne povijesne ličnosti. Tako će nas po Barbadosu voditi J. K. Huysmans, o kolodvorima i zračnim lukama svjedočit će biografije Charlesa Baudelairea i Edwarda Hoppera (američki slikar s čijim sam se djelima upoznala tek čitajući ovo djelo Alaina de Bottona i koji mi se izrazito svidio), egzotiku za autora predstavlja Amsterdam, dok svoje poimanje egzotičnog u istom poglavlju iznosi i «vodič» Gustave Flaubert. U četvrtom nas poglavlju kroz turneju po Madridu vodi Alexander von Humboldt, istraživač Južne Amerike. Dakako, William Wordsworth je naš vodič po Jezerskom području Velike Britanije (tzv. Lake District), dok nešto malo manje stvaran lik govori o uzvišenosti u Sinajskoj pustinji (dakako, riječ je o Jobu). Od svih navedenih mjesta ja sam bila samo u Provansi, čiji je predstavnik i veliki ljubitelj bio slavni slikar Vincent van Gogh.
Evo što urednici kažu o temi ove knjige:
«U Umijeću putovanja de Botton obrađuje teme iz psihologije putovanja: kako zamišljamo mjesta prije nego što ih vidimo, kako se sjećamo lijepih doživljaja, što nam se dogodi kad se nađemo u pustinji, hotelskoj sobi ili negdje u prirodi? Riječ je o knjizi koja će sigurno promijeniti vaš pogled na krajeve koje posjećujete, ali i na mjesto u kojem živite.»
Hm. U svakom slučaju zapamtit ću dvije važne stvari – u redu je ponekad ne ići razgledavati, ali kad se razgledava, to se ne može napraviti površno i «turistički» (u smislu – obilazak Europe u jednom danu). Kao treće, putovanje nije samo odlazak u egzotične krajeve, putovati se može i u mjesta blizu ili čak u mjestu stanovanja. Putovanje je više stil života nego izlet.
P. S. Slažem se s Johnom Ruskinom da treba zapisivati doživljaje s putovanja, inače čovjek a) ne doživi stvari najbolje, b) sve brzo zaboravi.
Pa, putujete li? Gdje ste najdalje bili? Gdje vam je bilo najbolje?
petak, 16.10.2009.
Blefsikon: Opera
«Bluff your way» serijal knjiga bio je svjetski hit početkom devedesetih godina 20. stoljeća i cijeli se taj hype negdje sredinom devedesetih prenio i kod nas pod zajedničkim nazivom Blefsikon. Blefsikona je bilo za različite svrhe i namjene, od onog posvećenog astrologiji i čitanju sudbine, preko onog namijenjenog glazbi do medicine, sveučilišta, menadžmenta, fotografije, malih poduzeća, matematike, moderne umjetnosti i odnosa s javnošću – ukratko, radi se o svim onim mutnim područjima ljudskog života kod kojih sugovornik ne može u potpunosti biti siguran jeste li doista takav stručnjak kakvim se prikazujete ili ste samo vrhunski lažac (osim matematike, ne ide mi u glavu kako netko može izblefirati znanje matematike).
Kako sam u jednom postu prije par dana spomenula svoj davni susret s jednom knjigom iz serijala, palo mi je na pamet da bi tu knjigu valjalo negdje iskopati. Naši su blefsikoni izlazili u izdanju Mozaik knjige u razdoblju od 1994. do 1996. godine, a u mom se posjedu nalazi blefsikon koji govori o operi. Velikim ljubiteljima opere se unaprijed ispričavam na citatima i tvrdnjama koji će uslijediti, ali blefsikon doista nije namijenjen ljudima koji vole operu, već ljudima koji žele odavati dojam kako poznaju operu, a da se doista ne moraju truditi i slušati pojedina djela. Hoćemo li serijal blefsikona shvatiti kao još jedan suvremeni način da se obescijeni pravo znanje i trud (u korist površnog dojma) ili samo kao duhovitu razonodu, doista je teško reći. Osobno, priklonit ću se ovom drugom stajalištu (ali opet, ja doista oduvijek ne volim operu).
Jedan od korisnih savjeta za blefere u opernom svijetu glasi – odajte dojam kako znate o čemu govorite. To ćete postići na sljedeći način:
«Ime opera treba izgovarati na jeziku izvorniku osim ako njihovo značenje nije previše očito i jako su poznate, primjerice Magična frula, Figarov brak i Seviljski brijač. Da ste pravi znalac, dokazat ćete ako te naslove skratite, primjerice na Frulu, Brak ili Brijača. Slično je i s drugim popularnim opernim naslovima kao što su Cavalleria Rusticana poznata kao Konj; Pagliacci kao Pag i druge kao Tubz, Trav i Tis, koje ne treba niti objašnjavati.»
Ipak, u ovoj ćete knjižici naći i dosta korisnih podataka, pregled najvažnijih opernih imena – skladatelja i izvođača te povijesni pregled i zemlje u kojima se opera najviše obožavala. Isto tako, za nastanak opere možete pronaći i objašnjenja poput ovog:
«Za samu ideju o operi okrivljuju se stari Grci. U doba bez ratova, naviknutima na opširnost i nerazumljivost, opera je Grcima bila nešto prirodno. Nitko zapravo ne zna koliko su daleko oni došli, osim pjevanja ili intoniranja nekih svojih zbornih pjesama, ali općenito se smatra da su u tim stvarima stigli dalje nego je bilo potrebno.»
Pitate se kako povezati opernu i političku situaciju?
«Kao što se čita iz priloženog, zemljovid opernoga svijeta vrlo je sličan današnjem političkom. Na zapadu kapitalistički svijet talijanske opere napisane za bogate i intelektualce s nešto ljevičarskih skretanja. Na istoku uglavnom seljačka opera s nešto desničarskih skretanja. Istočnoeuropska opera puna je ili ljudi koji nose krznene kape, plešu atletske plesove i naglo mijenjaju raspoloženja, od pijanog oduševljenja do najcrnije depresije, ili je mitološka i puna patuljaka.»
Nadalje, valja reći da se operni kritičari ni po čemu razlikuju od drugih vrsta kritičara, možda su čak još i gori:
«Operni su kritičari kao i svi drugi kritičari, samo gori (aha, jesam vam rekla? Op.a.) Ili su naborani ili kratkovidni ili govore stranim naglascima. U operi ih lako možete prepoznati po tome što ne plješću i ne viču «bravo», a sjede na kraju reda kako bi mogli pobjeći čim im se pruži prilika, ne zato da napišu kritiku, nego zato što žele prije stići do bara.»
Kako prepoznati opernu publiku:
«Operna se publika voli lijepo odijevati kako bi pristajala lijepim lusterima i šampanjcu u baru. Danas mnogi odlaze u operu odjeveni u traperice i majice, ali oni sjede na lošim mjestima.»
Ako ikad budete razgovarali s istinskim obožavateljem opere (ili nekim vrhunskim bleferom, poput vas), evo nekoliko fraza koje bi svakako valjalo upotrijebiti:
«nesiguran u visokim pozicijama – kolebljiv u visokim notama
oštar u visokim pozicijama – visoke note zvuče kao kad stanete mački na rep
briljantno održavanje raspona – jednako je glasan na svakoj razini
dobro školovan glas – dosadan
urođena glazbenost – nije loše
vrhunski izvođač belcanta – previše se trudi
postao je legenda – već dugo mrtav
postao je legenda za života – prošao je najbolje razdoblje
tehnički savršeno – dosadno
bolji je u lirskim ulogama – glazbeno ali ne baš inteligentno
izbjegava svako pretjerivanje – ne uzbuđuje se
njezino pjevanje nadoknađuje dramatska ograničenja – nema pojma o glumi
široki vibrato – stalna kolebljivost
umijeće je još tu – više ne može pjevati
nedostatak unutarnjeg žara – dosadno
besprijekoran legato – ne artikulira
pretjerano sentimentalno – diletantski
glasno disanje – naginje dahtanju
kasnijih godina glas je potamnio – više ne može postići visoke note
pretjerano uglađeno – puno iritantnih trikova
lako se kreće po pozornici – rijetko pada
mudro ograničava svoje pojavljivanje – doista je kraj»
Zašto sam uopće spominjala svoje poznavanje ove trivijalne književnosti za one koji žele ostaviti dobar dojam? Kako ocijeniti ovaj serijal knjiga? Znam da se radi o gotovo potpunom neukusu, ali me tješi, s druge strane, da ima ljudi koji su se skloni sa zabavom i neozbiljnošću odnositi prema znanju i potrebi za znanjem (doduše, vjerujem da je u Hrvatskoj veća nužda za sasvim oprečnim odnosom prema znanju) kao što su tome pristupili autori ovog serijala. Opet kažem, možda sam pristrana, ali moram se složiti s Voltaireom:
«Opera nije ništa drugo do mjesto na kojem se okupljamo u određene dane, a da zapravo ne znamo zašto.» (Voltaire)
srijeda, 14.10.2009.
Što Alain de Botton misli o ljubavi
Naprosto je grozno koliko sam se ja ubedirala čitajući de Bottonove «Oglede o ljubavi» i «Seks, šoping i roman». Način na koji de Botton piše je toliko uvjerljiv da sam počela vrlo jasno vidjeti brodolom vlastite veze na hridima dosade i prestanka ljubavi (moj očaj je bio pregolem, ali nasreću, pokazao se neutemeljenim). No, krenimo ispočetka – čime sam se bavila ovih dana:
«Ogledi o ljubavi»
Citirajmo prvo što kažu urednici:
«U dvadeset četiri poglavlja, koja su istovremeno ogledi o ljubavi i u ljubavi, od trenutka upoznavanja, preko prvog poljupca, pa sve do tjeskobnog raspršivanja ljubavnih iluzija. U knjizi koja je mješavina romana i filozofskih razmišljanja o ljubavi, autor se dotiče pitanja kao što su fatalizam u ljubavi, idealiziranje voljene osobe, kako i na koji način izjaviti ljubav, kako ljubav uzvratiti, što je terorizam u ljubavi... De Botton na elegantan, duhovit, katkada i na dirljiv način, potanko analizira osjećaje koje smo svi doživjeli, istodobno pripovijedajući priču dvoje zaljubljenih.»
Sapienti sat: to je Alain de Botton kakvoga se sjećam iz «Kiss&Tell» - ipak, pretpostavljam da mi je dvije knjige odjednom bio malo preveliki napor za nježnu dušu (upravo bjesomučno tražim po sobi «Kiss&Tell», imam svoj primjerak, ali ga nema – ah, the horror of books!). Najgore mi je zapravo bilo što u ovom slučaju autor priču piše u prvom licu: na jednom letu zaljubio se u jednu Chloe; izvjesno vrijeme nakon toga na jednom drugom letu autor i Chloe su prekinuli. Ona se odljubila od njega i zaljubila u nekog drugog. Najjezivije je što autor ničim nije odredio to hlađenje, taj prestanak zaljubljenosti – to se jednostavno dogodi: nije to zbog toga što su se partneri već sasvim upoznali pa među njima više nema misterije (ili oni misle da je više nema), nije zbog toga što ljubavne veze imaju rok trajanja: to se jednostavno – dogodi (možete zamisliti moj šok – ako se to događa, možda se dogodi i meni! Hiperventilacija&stuff...) Međutim, moram napomenuti da kako je njihova ljubav počela, bez obostranog razumijevanja i s razbijanjem prozora cipelom, tako je i završila. Moje je iskustvo da romantična ljubav nije neprestano samo jedna i jednaka – svaki odnos između dvoje ljudi vremenom evoluira i ako romantična, strastvena ljubav jednom i posustane, ispod nje mora postojati podloga na kojoj se može graditi trajnija zajednica. Takva je podloga obilježena bliskošću, osjećajem zajedništva i bezgraničnim povjerenjem – po svojim svojstvima sličnija je prijateljstvu nego romansi. Dakle, zaboravih reći – samo zato što de Botton zna reći stvari uvjerljivije nego ja, ne znači automatski da je u pravu.
«Seks, šoping i roman»
«Seks, šoping i roman» je svojevrstan nastavak, ili bolje rečeno, razrada «Ogleda o ljubavi». Ovaj put pozadinska priča uključuje jednu Alice koja radi u reklamnoj agenciji u Sohou i jednog Erica koji se bavi bankarskim poslovima. Srećom, nula bodova od ich – forme, jer bi me to dotuklo. Alice je sanjarski nastrojena, Alice je tipična žena, sklona analiziranju, dok je Eric tipični muškarac: malo riječi, malo osjećaja, bolje se snalazi sa svakodnevicom nego sa romantičnim gestama i velikim emocijama. Do kolizije dvaju svjetova nužno je moralo doći. Jasno, de Botton je u svoju analizu pojedinih faza njihova odnosa utkao njihove (oprečne) stavove prema seksu, šopingu i romanu, ali i prema putovanjima i drugome.
Ja ne bih bila ja da nisam iskopala citat koji se tiče knjiga i čitanja, ali posredno, dakako, govori i o muško – ženskim odnosima:
«Akademski mazohizam reflektira se u metafizičkoj predrasudi da istina treba biti teško zarađeno blago, ono što se čita ili uči ne smije stoga biti površno i nevažno. Istina mora biti kao teško osvojiva planina, opasna, mračna i zahtjevna. U čitaonicama knjižnica, obasjan stoji akademski moto: «Što se više patim s tekstom, to je istinitiji.» Interpersonalna, nužna posljedica ovoga leži u ideji da je težak ljubavnik nekako vredniji od onoga koji je otvoren, jasan, predvidiv i koji nazove na vrijeme. Za religiozno – romantične mentalitete takvi tipovi zaslužuju samo osudu ili izbjegavanje: oni se ponašaju kao školarci koji ismijavaju ideje lijepe proze samo zato što nju može razumjeti i prosvijetljen dvanaestogodišnjak.»
U ovoj mi se knjizi svidjela i podjela na knjige koje čitamo radi bijega od sebe i knjige koje čitamo radi pronalaženja sebe (Eric je čitao trilere i špijunske romane koji nisu imali nikakve veze s njegovim životom ili iskustvima, dok je Alice čitala gotovo isključivo self – help priručnike za sreću i bolji život). Glede potonjih kaže de Botton sljedeće:
«Knjige rijetko dotiču čitatelje onom izravnošću kojom to može sugovornik od krvi i mesa, ali ipak nailazimo na djela koja, čini se «govore» baš nama. Radije nego da nas uključe u putovanja raketama kroz crne rupe, ona zadovoljstvima međugalaktičkog putovanja pretpostavljaju prikaze stanja svijesti, čineći životne situacije humanijima, dajući im ljudskije dimenzije. Prvi poljubac, glad, svjetlost hladnog jesenjeg dana, društvena izolacija, ljubomora, osjećaj dosade – sve nam to pruža, u rukama vještog i iskrenog autora, osjećaj blizak šoku samoprepoznavanja.»
Krajnji zaključak koji se nameće nakon čitanja ovog dijela opusa Alaina de Bottona glasi: toliko analize, a oni su na kraju ionako prekinuli! Preporuka dana: prepustite se!
ponedjeljak, 12.10.2009.
Alain de Botton: "Utjehe filozofije"
Jučer sam dovršila čitanje «Utjeha filozofije» Alaina de Bottona – radi se o nedvojbeno zanimljivom štivu koje će dobro doći kao podsjećanje svima onima koji su imali filozofiju u srednjoj školi ili zbirka zanimljivih informacija onima koji nisu.
Ova je knjiga koncipirana kao priručnik za primjenu filozofije u svakodnevnom životu: «Kao što od medicine nema koristi ako ne odagna tjelesnu bol, tako je filozofija beskorisna ako ne odagna patnju duha. (Epikur)» i iz tog razloga je podijeljena na šest poglavlja od kojih svako kroz biografiju jednog značajnog filozofa pruža određenu utjehu. Prvo poglavlje zove se «Utjeha za neprihvaćenost» i govori o Sokratu te načinu na koji se Sokrat pomirio sa svojim pogubljenjem želeći radije razmišljati svojom glavom nego se pokoriti uvriježenom mišljenju većine.
Drugo poglavlje pruža utjehu «za novčanu oskudicu». Nositelj toga poglavlja je, na opće iznenađenje, Epikur (razmišljajući o Epikuru, shvatila sam da prvi put spomen njegova imena nisam susrela u Kalinovom «Uvodu u filozofiju» - standard issue udžbenika filozofije za srednje škole – već u dječjem romanu «Matilda» Roalda Dahla, gdje se spominje izraz «epikurejac»: osoba koja pretjerano uživa u tjelesnim nasladama svih vrsta. Moram također reći, kad već toliko širim ovu digresiju, da je «Matilda» Roalda Dahla po mom mišljenju definitivno ultimativna dječja knjiga za promociju čitanja kod školskog uzrasta). Naime, Epikur, kralj svih hedonista, zapravo je živio prilično skromno. Njegov popis užitaka nije navodio biranu hranu i najljepše žene, nego je uključivao – prijateljstvo, slobodu (zato je s prijateljima živio u velikoj kući blizu Atene, gdje su zajednički proizvodili hranu kako bi mogli neovisno egzistirati – Epikur je bio prvi hipi i osnovao je prvu hipi – komunu), razmišljanje, te tek onda hrana, zaklon i odjeća. Epikur je sve to ispunio upravo tim redom pa se smatrao sretnim. Mi, suvremeni ljudi, skloni smo zanemariti duhovne aspekte koji nas čine sretnima pa stoga praznine zatrpavamo upravo stvarima i materijalnim bogatstvom.
Treće poglavlje, nazvano «Utjeha za frustracije», pripada Seneki, Neronovom učitelju kojega je njegov učenik na kraju dao usmrtiti pred očima vlastite obitelji. Čitava ideja iza ovog poglavlja jest da kolizijom između želja i stvarnosti nužno dolazi do frustracije, i Senekina je životna filozofija bila da tu koliziju nastojimo što lakše svladati – bez gnjeva, šoka ili razočaranja. Prilično zen, ali mislim da mi se to učinilo najslabijim poglavljem jer ne znam kako bih ja mogla svladati osobne trenutke šokiranosti, bijesa ili rezignacije, primjerice.
Četvrto poglavlje predstavlja utjehu «za neprimjerenost», u koje kao vodiča Alain de Botton imenuje Michela de Montaignea, oca književne vrste eseja. Michel de Montaigne je također moj miljenik, jer iako je bio bogat pa nije morao raditi te iako je pola života proživio u kuli bjelokosnoj pišući traktate, ipak se mora reći da se radi o čovjeku koji je prozvao društvene konvencije za ono što jesu – zgodnima, ali ipak ne previše ozbiljnim stvarima. Društvene konvencije, recimo, meni ne bi dopuštale da se bavim čitanjem i razgovaranjem o knjigama ukoliko nisam potpuno kvalificirana za to. Društvene konvencije bi me obvezivale da inače dosadnu knjigu punu internacionalizama prozovem remek – djelom i da je pročitam do kraja (u mom notesu kao posebna zabilješka sada stoji – prestati se žderati što ne čitaš neke knjige do kraja!) Neovisno o svemu dosad navedenom, de Montaigne nije neka nepismena seljačina, bio je vrlo obrazovan, a veliku je važnost polagao u čitanje knjiga:
«Tješi me u starosti i osami; olakšava mi teret mučne besposlenosti i u svako me doba može osloboditi mučna društva. Otupljuje žalce boli kad bol nije neodoljiva i prežestoka. Da odagnam mračne misli, samo se trebam okrenuti knjizi.»
Evo i što de Montaigne kaže o teško razumljivim knjigama:
«Ni za što nisam spreman razbijati glavu, pa ni za znanje, ma kako dragocjeno bilo. Sve što od knjiga tražim jest da mi kao časna razonoda pruže užitak [...] Ako u štivu nađem težak odlomak, nikad zbog njega ne grizem nokte. Napadnem ga jednom ili dvaput pa odustanem [...] Ako mi jedna knjiga dozlogrdi, posegnem za drugom.»
(Dakle, sve je dopušteno u ljubavi, ratu i čitanju, kaže de Montaigne, iako se nekad samima sebi činimo neprimjerenima ukoliko odbacimo ili proglasimo nezanimljivom dosadnu i teško razumljivu knjigu).
Peto poglavlje je nazvano «Utjeha za slomljeno srce», a pripada Arthuru Schopenhaueru. Prvo mi autorova logika kod izbora poznatog pesimista i nije bila jasna, no on objašnjava kako nas na nerazumne poteze u životu ne tjera ljubav, nego «volja za životom» odnosno nagon svakog ljudskog bića za održavanjem i produženjem ljudske vrste. Tako, ako vas netko nekad otpili ili vi osjetite potrebu da otpilite njega/nju, shvatite da to nije zbog vas, nego svaka osoba traži partnera koji će joj omogućiti da nastavak vrste bude ostvaren preko najboljih mogućih potomaka. Neka utjeha, jel?
Šesto poglavlje pripada najnadmenijem od svih (meni) poznatih filozofa: Friedrichu Nietzscheu. On nam nudi «Utjehu za poteškoće». Naime – nije dobro ako ne boli: ako ne boli, mora da i ne vrijedi puno. Parafraza je to izreke da bez muke nema nauke, s čim se neki od nas moraju složiti.
Što je tako super oko ove knjige: sviđa mi se što se u ovoj knjizi (kao i u onoj koju trenutno čitam, «Umijeću putovanja») Alain de Botton pokazao kao izvrstan biograf koji je napravio idealnu selekciju anegdota iz života poznatih filozofa kako bi u potpunosti udovoljio tezi koju je postavio na početku. To je već vidljivo i iz «ulančavanja» pogavlja – svaki je prethodni filozof naveden u knjizi u velikoj mjeri utjecao na razmišljanja i stavove potonjeg. Nadalje, sviđa mi se što je knjiga kompletno citatna i aforistična (ne znam jeste li ikad u ruke uzeli izdanje «Blefsikona» - radi se o zbirkama općih znanja iz pojedinih područja koja «morate znati» ako se ne želite pokazati kao mulci pred svekolikom javnošću – «Utjehe filozofije» predstavljaju «Blefsikon» za filozofiju) i primjenjiva za razgovor ili kao početna točka jednog malo dubljeg istraživanja. Sviđa mi se što de Botton, kao niti njegov tematski filozof, Michel de Montaigne, nije podlegao pritisku da publicistička knjiga mora biti pisana stručnim, znanstvenim jezikom – učinivši svoj stil pristupačnim, učinio je veliku uslugu svim čitateljima – laicima.
nedjelja, 11.10.2009.
Link tjedna: Bookfail
Čovjekova ljubav prema knjigama najčešće je plemenita strast puna velikih emocija. Najgore (ali u nekim situacijama i najsmješnije) jest kad neki izdavači i autori knjiga u svom nastojanju da apeliraju na knjigoljublje odu malo predaleko. Tako nastaju naslovi poput «The History of Lesbian Hair» («Povijest lezbijskih frizura») ili "The Zen of Farting» (trebamo li doista prijevod?)
Takve naslove i izdanja, ali još i mnoge druge, skuplja i izlaže web – stranica www.bookfail.com. Dokaz je to kako se može parodirati nečija ljubav prema čitanju i kakvim se sve bespotrebnim stvarima ljudi bave («Do – it – yourself Coffins for Pets and People»). Ima tu i neprikladnih knjiga za djecu («The big colouring book of cocks»), knjiga o teorijama zavjere (koje su u najvećem broju parodija same po sebi) i knjiga koje njeguju zahodski humor («How to Pee Standing Up: Tips for Hip Chicks»).
U svakom slučaju, ukoliko se želite nasmijati na račun svega onoga što autori pišu, a ne bi trebali, što izdavači tiskaju, a doista ne bi smjeli, i što ljudi čitaju – zavirite na stranicu www.bookfail.com
petak, 09.10.2009.
Neposredna prodaja za neznalice
Moj je posao usko vezan uz prodaju i savjetovanje (eto, sad smo još nešto naučili o meni). Nažalost, ne bavim se prodajom i marketingom knjiga, no ničiji život nije savršen. Ipak, prodaja je prodaja i ono što vrijedi za prodaju bilo kojeg proizvoda koji nije prehrambeni ili od životne važnosti, vrijedi i za prodaju knjiga. Knjige treba uvaliti, jer ljudi nisu svjesni da ih trebaju ukoliko im mi to ne kažemo.
Zato su za prodaju knjiga nakladnicima i distributerima knjiga od životne važnosti oni koji se bave neposrednom prodajom. Laički rečeno, danas ćemo govoriti o prodavačima koji nude knjige od vrata do vrata. U tu skupinu, dakako, ne pripadaju vlasnici i prodavači u knjižarama i antikvarijatima, niti tete u knjižnicama, ali bez daljnjeg pripadaju oni koji nude udžbenike, priručnike i knjige u razredima u osnovnoj školi.
Ugrubo, ove prodavače možemo podijeliti na one koji nude knjige iz vlastite naklade i one koji prodaju knjige izdavača koji ih zapošljava ili na drugi način honorira.
Zaposleni prodavači/ prodavači na proviziju:
Vjerujem da su vam barem jednom godišnje zakucali na vrata dame ili gospoda koji su vam ponudili: a) set kuharica, b) set enciklopedija, c) knjige za djecu ili d) druge priručnike «koje treba svako kućanstvo». Oni nisu blesavi jer u prodaju idu u vrijeme u koje su tek domaćice kod kuće, jer računaju kako će neukim ženama lakše prodati nešto. Najčešće su izrazito agresivni, iako ima i onih koji vam se iz nepoznatog razloga smile (recimo, jednu sam mladu prodavačicu kuharica pustila kod mene u toalet jer je hodala čitav dan – ne prodavši, vjerojatno, ništa – zato što nije bila pretjerano agresivna, ispričala je svoje, ali je shvatila da je proizvod koji prodaje, set kuharica koji košta otprilike 100 eura, preskup vjerojatno i za njezino kućanstvo pa ga nije mogla mirne duše nuditi ni ostalim ženama na čija je vrata pokucala). S druge strane, ima i onih koji su vam od starta odbojni (stvar je u prvom dojmu, rekla bih, ali najčešće ne zaključujem isključivo na temelju njega, nego čekam da osoba upropasti i drugi, treći pa čak i četvrti dojam), pri čemu mi odmah pada na pamet prodavač koji mi je htio (na mom radnom mjestu) uvaliti one Google enciklopedije, štogod – koliko sam shvatila iz njegovog izlaganja, radi se o popisu provjerenih linkova koji govore o određenoj temi. Meni nije palo na pamet kupiti takvo nešto kad je prilično očito da već imamo Google, ne treba nam Google u tiskanom izdanju, ali je on počeo s pričom «Gospođo, vama nije stalo do obrazovanja? Ne želite da vaša djeca budu pametna?» (nemam djecu, ali shvaćate što mislim – kad prodavači krenu primjenjivati manipulatorske trikove na meni, načisto pobenavim). Knjige koje ovakvi prodavači nude najčešće nisu beletristika, radi se o knjigama koje (doslovce) «treba svako kućanstvo», što znači da prodavači mogu ići od vrata do vrata jer su njihova ciljana publika svi oni koji žive u kućanstvima, što znači - svi. Ono što sam još primijetila kod prodaje tih knjiga je da uvijek ima razrađen plan otplate i kreditiranja koji će vam prodavači spremno razjasniti: «Znači, ovaj set od 15 prekrasnih kuharica košta 1200 kuna, što znači da vam je to 120 kuna u deset mjesečnih rata.» Također, jeste li primijetili kako uz knjige uvijek ide neki poklon, prilika da se nešto osvoji u nagradnoj igri ili barem «lijepa kutija u koju možete složiti svoje kuharice da vam budu pregledne»? Psihološki, to je loš potez, jer ukoliko forsirate s usputnim darovima i gratis sitnicama, potencijalnom kupcu dajete do znanja da mu prodajete proizvod koji mu zapravo ne treba i koji vrijedi manje od onoga za koliko mu proizvod nudite. Zato savjet svim prodavačima od vrata do vrata – oprez s nuđenjem darova!
Posebna podskupina ove vrste su oni koji nude knjige, atlase i drugo po razredima – oni imaju posebno perfidnu tehniku: daju klincima knjigu da ju ponesu kući, s napomenom da donesu sutradan novac ukoliko se odluče kupiti, a da knjigu vrate ukoliko ne. Do sutradan je već svako dijete obradilo roditelje da mu daju novac za tu knjigu – na taj način prodaje djetetovi roditelji postaju negativci: ukoliko mu nalože da knjigu vrati, iz ruku mu otimaju već dobiveni poklon koji su mu dali dragi čiko ili teta, tako da roditeljima ne preostaje ništa drugo nego da s rezignacijom daju novac. Ja sam općenito protiv takve politike izdavača da ulaze u škole i nude knjige u razredima, jer djeca ionako nisu oni kojima bi se trebalo obratiti kod raspoređivanja kućnog budžeta i ne mogu donositi isključive odluke glede toga što će se kupiti, a što neće. Na način na koji se sad postupa izdavači možda dobivaju više love nego što bi dobili da za kupovinu pitaju roditelje, ali dugoročno mi se to čini lošom politikom jer se kod roditelja (a i kod djece, ako je barem jednom kod kuće bilo svađe oko knjige koju je dijete donijelo) stvara animozitet prema izdavačkoj kući koja je izvukla novac od njega na taj perfidan, posredan način.
Prodavači knjiga u vlastitoj nakladi:
Ako su zaposleni prodavači u najvećem broju slučajeva agresivni, oni što prodaju vlastite knjige su agresivni i naporni u 100 posto slučajeva. Zapravo sam ovaj post i počela pisati ponukana pričom koju sam čula od susjede u dućanu. Moja susjeda je gospođa srednjih godina, domaćica, cijela obitelj radi u poljoprivredi, već je i baka i mekog je srca. Na vrata joj je zakucala također gospođa srednjih godina, i ispričala svoju nedvojbeno tužnu životnu priču: muž joj je invalid i teško žive, a njezina kći piše pjesme pa su njezine pjesme dali tiskati u zbirci i tako ih gospođa prodaje ne bi li poboljšala teški položaj svoje obitelji. Gospođe su si skoro na vratima počele plakati na ramenu sve dok prodavačica nije spomenula cijenu – tražila je 70 kuna za zbirku. Moja susjeda, inače žena koja cijeni vrijednost svoga novca jer za svaku kunu njezina obitelj mora teško fizički raditi, rekla je prodavačici kako joj je 70 kuna za knjigu, koliko god papir bio fin i korice lijepe, malo previše, na što joj je prodavačica rekla: «Vama je previše dati 70 kuna za knjigu?» (onako povrijeđeno drsko, kako to čine samo odbijeni prodavači, implicirajući da je susjeda glupača koja ne čita knjige). Moja susjeda i žena s kojom je razgovarala u dućanu (dok sam ja marljivo prisluškivala) složile su se kako se za manje novca mogu pronaći i knjige poznatih pisaca, a to su ipak pjesme nepoznate pjesnikinje. Ipak, moja je susjeda zaključila kako ju je prodavačica navela «da se osjećam kao debil».
Mene je jednom zgodom udavio jedan pučki pjesnik (zašto najčešće pjesnici izdaju knjige u vlastitoj nakladi?) koji je napisao zbirku u kojoj je bilo točno 100 pjesama (iz kojeg razloga ih je bilo točno sto, ne sjećam se više – je li bilo «sto pjesama za sto kuna»? Hm.) i koji mi je onda otprilike sat vremena recitirao dijelove svojih pjesama koje je znao napamet – «Ajde, recite broj stranice i ja ću vam reći što točno piše na toj stranici!» Taj me uvrijedio kao nitko jer je pretpostavio da ne znam tko su Ujević, Tadijanović (sebe je, ako se ne varam, smatrao manje poznatim Tadijanovićem), Cesarić i drugi ugledni hrvatski pjesnici (ponekad me strah kakav dojam ostavljam prema van, zbilja!) i da sam i planirala kupiti tu njegovu zbirku pjesama, kad me počeo poučavati tko je Krleža, definitivno bih odustala.
Kucaju li vama na vrata prodavači knjiga? Nekad časno zanimanje (gdje li sam čitala o prodavaču Biblija u Americi početkom 20. stoljeća? Sjetit ću se.), danas mi se čini obezvrijeđeno, i to prvenstveno ličnošću prodavača, no možda i činjenicom da ciljana publika nije onako naklonjena knjigama kako je to prije bila.
srijeda, 07.10.2009.
"Sumrak" - o knjizi i filmu
Upravo sam pogledala film «Sumrak» jer su mi ga toplo preporučile neke prijateljice kao ultimativni ljubavni film (rekle su mi da ga pogledam sama, jer ću se onda bolje moći uživjeti, bez prezirnog muškog pogleda. Ali s obzirom da je moj izabranik otprve odbio gledati film «about vampires that sparkle», kod mene zapravo nije uopće postojala opasnost od zajedničkog gledanja tog filma).
Pišem pod dojmom, pa mi nemojte zamjeriti. Mislim da o knjizi «Sumrak» nisam nikad niti pisala na ovom blogu (iako, moguće je i da jesam, previše pričam, to je moj generalni problem). Također, s obzirom da sam zamijetila da film doslovce slijedi radnju romana, sve što kažem odnosi se i na film i na knjigu. Čini mi se da nikad nisam gledala film u kojem se moje poimanje svega u knjizi tako poklapa s postignutim dojmom – od izbora glumaca, preko neprestano kišnog setinga, do radnje... Sve je isto (to nije prednost niti nedostatak, samo konstatiram).
Općeniti zaključak filma i knjige mi je – emo i goth klinci imaju novi predmet obožavanja. Oboje glavnih likova su oh tako uzdrhtali i bore se protiv vlastitih osjećaja da mi je bilo pomalo mučno. Ona (iskreno, prije dva sata sam gledala film, ali sam već zaboravila kako se ona zove, pa moram guglati), Bella, je sva zaljubljena i puna povjerenja u čovjeka kojega voli, usne su joj uzdrhtale, izgubila je dar govora i oči stidljivo obara prema tlu. On, s druge strane, ima tamnocrne obrve (iako ima svijetlosmeđu kosu – najs tač, mora da šminker ima problema s alkoholom) i crvene usne te bijesan pogled kao gospodin Rochester iz "Jane Eyre" (Charlotte Bronte), ali se u sebi zapravo bori s ljubavlju prema njoj zato što zna da je opasan za nju. Sve je oh tako dramatično i oh tako puno snažnih emocija i tako maglovito tamnozeleno da bi za mene pravo osvježenje bilo da je ona bar jednom tijekom filma podrignula, a on si počešao jaja. Nazovite me neromantičnom, ali za mene se romantika sastoji u izboru prave mjere: ljudi smo, imamo svoje obveze, probleme, prirodne potrebe i drugo i najčešće razmišljamo o prizemnim stvarima. Romantika mora predstavljati iznenađenje u odnosu na svakodnevicu, a ne biti stalno forsirana, inače i sama postane dosadna svakodnevica.
Ja kužim emo i goth klince – i ja sam svojevremeno, kad sam imala 15 – 16 godina, očekivala da će moj život (jednom kad počne) svake minute biti nabijen velikim riječima i dramatičnim osjećajima. No takvo razmišljanje je u najmanju ruku bedasto: tko može biti sav napet u stalnom nastojanju da bude oličenje Ljubavi baš cijelo vrijeme? Očito samo nemrtvi, kao što je pokazala i Stephanie Meyer (moram napomenuti da se moje opservacije temelje isključivo na gledanju i čitanju «Sumraka», ostalih iz tetralogije se nisam imala volje dotaknuti).
Pravo je pitanje sad je li autorica uopće imala namjeru ugađati bilo čijem (pa i mojem) osjećaju za stvarnost – ako nije, onda je svakako uspjela: napravila je ljubavni roman s vampirima čija je svrha (osim da zabavi) da u čitatelju pobudi potrebu za romantičnom ljubavlju. U tom slučaju sasvim je legitimno da se vama (ili mojim prijateljicama) «Sumrak» sviđa, ja samo kažem kako osobno preferiram djela koja malo uvjerljivije koketiraju sa stvarnošću.
ponedjeljak, 05.10.2009.
Sestra mi je seljanka!
Nikad nisam vjerovala da će se to dogoditi u mojoj kući, pod mojim krovom, ali nikad ne znamo kakva će nas životna razočaranja snaći dok se tragedija ne dogodi, a jednom kad se dogodi već je kasno, i možemo se samo u očaju pitati jesmo li mogli nešto učiniti, reći, na bilo koji način preduhitriti tužnu sudbinu koja se ostvarila.
Ja sam se danas morala suočiti s jednom tužnom činjenicom: moja trinaest godina mlađa sestra, koju sam praktički odgojila i naučila sve što zna, je totalna seljanka, jedan od onih čobana koji prvo pogledaju koliko knjiga ima stranica prije nego što počnu čitati. Ako knjiga broji više od sto pedeset stranica, takvi se uopće ne upuštaju u avanturu čitanja.
O čemu je riječ konkretno: nakon Šenoinih «Povjestica» (koje moja sestra uporno zove «Povjesnice» - vidi se dubinska analiza koju je provela) koje su imali za prvu lektiru u šestom razredu (ali to je knjiga čiji zadani dijelovi, srećom, ne prelaze brojku od dvadeset stranica, kaže mi sestra s olakšanjem), iduća lektira bit će «Kraljević i prosjak» Marka Twaina. Već je podigla knjigu u školskoj knjižnici i čini joj se ogromna. Zašto je uzimala knjigu iz knjižnice, pitam ja, kad mi imamo kod kuće (tj. ja imam, to mi je možda jedno od dražih izdanja dječje književnosti koje imam) svoj primjerak. Navedena knjiga koju imam je objavljena 1990. godine u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske i sadrži originalne ilustracije iz prvog američkog izdanja. Tvrdoukoričena je i ima ljubičaste korice, te divan format. Knjiga koju je ona donijela iz knjižnice je izdana u nakladi Zagrebačka stvarnost 2003. godine, nema ilustracije, iako je također tvrdoukoričena. Recimo da je formata male bilježnice, dok je moja veličine u kojoj su tiskana izdanja Algoritmove Najbiblioteke, tek da steknete neku predodžbu. Nemojte me krivo shvatiti, ne kažem ja da je knjiga koju je ona donijela iz knjižnice loša ili manjkava na bilo koji način, ali «Kraljević i prosjak» je priča koju sam ja iz navedene luksuzne knjige čitala barem milijun puta i koju vjerujem da još uvijek znam napamet. To je knjiga koja je provela sa mnom cijelo djetinjstvo i zato ima sentimentalnu vrijednost. No ona i nije samo medij za prenošenje jedne priče, ona je luksuzno izdanje, za razliku od onog bijednog knjižničkog. Odvesti se od Osijeka do Zagreba jednako možete u Yugu kao i u Aston Martinu, ali možemo li doista tvrditi da je to ista kvaliteta vožnje?
No dobro, nađem ja sestri taj svoj primjerak, i ona prvo što napravi jest da okrene zadnju stranicu i pogleda koliko stranica knjiga ima! Da bi ni pet sekundi nakon toga napravila scenu da zašto bi ona čitala knjigu koja ima 307 stranica kad njezino izdanje ima samo 170 stranica! Jesam li ja normalna (ne, zapravo, rekla je «je' s ti pukla», na što sam joj zabranila da ikad više preda mnom izgovori tu rečenicu) i šta je meni. Uzalud joj je mama govorila da ona ima svoj primjerak i neka vrati posuđenu knjigu u knjižnicu da i druga djeca imaju iz čega čitati. Uzalud sam ja objašnjavala kako je očito da je moj primjerak dulji zato što na svakoj stranici ima velike ilustracije i zato što su slova veća pa je lakše čitati, ona je samo govorila da sam ja «pukla» i da ona neće za lektiru čitati ništa što ima 307 stranica. Uzalud sam tupila da između «Kraljevića i prosjaka» i «Kraljevića i prosjaka» nema razlike, u oba se slučaja radi o istoj priči, i u oba slučaja će pročitati isti broj riječi, odnosno slova, ali ne. Nije vrijedilo.
Malo je reći da sam bila uvrijeđena: takav izdajica i to još pod mojim krovom! Tražila sam da mi vrati moju dragocjenu knjigu da je spremim kad je takva tumplekasta, neka čita iz posuđenih knjiga. Rekla je:
- A daaaaj, sam' malo da poooogledaaaam.
Za pola sata mi je došla reći da će ipak čitati moju knjigu, a posuđenu će vratiti u knjižnicu.
Dame i gospodo, vjerujem da moj slučaj nedvojbeno pokazuje kako je kućno ognjište mjesto na kojem treba početi s dobivanjem bitki u ratu za knjigu. Ova bitka je dobivena, ali još ih je puno pred nama.
subota, 03.10.2009.
Web – otkrića kojima se valja pozabaviti ako ste dovoljno ozbiljni oko svoje čitateljske strasti
Nedavno sam, tražeći na netu nešto o «Čovjeku u tami», otkrila kako imam kolegu suobožavatelja američkog pisca Paula Austera, koji se krije pod osobnim imenom Goran Šikić (mislim, krije, jel, koliko se čovjek može kriti pod vlastitim imenom). Dakako, bila bih posve nesvjesna te činjenice da on svoju obožavateljsku crtu nije objelodanio na jednom portalu kojega ovdje nastojim predstaviti. Riječ je o portalu Bookmark.
Evo što osnivači ovog portala kažu sami o sebi:
“Mala, ali hrabra skupina novinara, književnih komparatista i književnih kritičara, te kulturnih pregalaca sui generis, odlučila je pokrenuti ovaj projekt promocije i prodaje knjiga putem weba s ciljem da napravi mali kutak na webu koji će marljivo prikupljati sve one vrijedne i kvalitetne knjige koje zaslužuju pažnju ljubitelja književnosti i svoje mjesto na polici.
Mi nismo knjižara koja nudi sve knjige koje su naštampane u tiskarama. Mi nudimo samo one knjige koje nam se sviđaju, u nadi da će se svidjeti i Vama, te da će taj naš zajednički ukus biti početak jednog divnog prijateljstva.”
Što je meni toliko dopadljivo glede toga? Činjenica je da sam uvijek zagovarala legitimnost svačijeg ukusa: osnivači ovog portala imaju svoj ukus glede knjiga, i, iako ga neće nametati svakome, dovoljno su samosvjesni da znaju da postoji još barem nekoliko ljudi koji će djelomično ili u potpunosti imati takav ukus. Mnogi ljudi, pa čak i oni koji su dugogodišnji čitatelji, skloni su u javnosti popljuvati svoj vlastiti izbor ukoliko se pokaže da javno mnijenje baš i ne voli chick – lit/ horore/ krimiće/ nešto treće. Po mom sudu – čitajte što god vam godi, što vas zabavlja, nasmijava ili raznježuje, samo čitajte, ionako dvije trećine Hrvata uopće ne čita (malo nas je, hoću reći).
Potvrdu da sam čak možda i u pravu glede subjektivnosti kriterija za ocjenu književne vrijednosti književnih djela dao je jedan od naših vrhunskih stručnjaka i pisaca, Pavao Pavličić, u intervjuu koji je ovog ljeta dao «Vijencu» (još uvijek prelistavam stare «Vijence», tako mi svi sveci pomogli!) i vidi se da se čovjek bavio tim pitanjem barem jednako dugo koliko i ja, ako ne i dulje (stanka za poimanje mog čuvenog sarkazma). Evo što je rekao za «Vijenac» po pitanju vrednovanja književnih djela:
«Kad je riječ o vrednovanju, načeli ste veliku temu. U književnosti, ali i općenito u umjetnosti, nema objektivnoga kriterija niti ga može biti. Ne mogu ja vama dokazati da je neka pjesma dobra, a druga loša, niti vi meni možete dokazati da je neki pjesnik dobar ako ja to ne mislim. Književnost se naime ocjenjuje totalitetom životnog iskustva.»*
Na još jednom mjestu Pavličić govori o onome što ja nazivam «vremenskim kriterijem» - neka je književnost dobra ako preživi test vremena. Konkretnije, evo što on kaže:
«Nekada su kriteriji bili stroži pa se na sveučilištu nije proučavalo djelo kojemu nije prošlo pedeset godina od objavljivanja, dok je danas taj rok sve kraći, što uvijek i nije dobro. Dobro je utoliko što se đaci i studenti upoznaju s aktualnim književnim zbivanjima, a nije dobro jer nešto što nam je danas zanimljivo možda neće biti za pet godina. Ne može se neki početnik uspoređivati s Marinkovićem, ipak treba malo pričekati. U tom je smislu dobar princip biblioteka, leksikona itd. u koje se imena stavljaju kada autor umre.»
U svjetlu svega navedenog, pozivam vas da virnete na portal Bookmark, ništa me ne bi više veselilo nego da njegovi osnivači pronađu još koju srodnu dušu sa sličnim (ako već ne istim) ukusom.
P. S. Jesam li vam ikad spomenula da sam kao mlada novinarka prije otprilike sto godina intervjuirala Pavla Pavličića za svoj osnovnoškolski list? Bilo je to u osječkom klubu – galeriji Magis u povodu promocije neke njegove knjige (je li to bio «Rukoljub» ili nešto drugo, više se ne sjećam. Ja sam tada, faca (učitelj mi je zapovjedio da se pripremim), uz «Trojicu u Trnju» i «Mjesto u srcu» čitala i «Koraljna vrata» i druge njegove knjige za odrasle). Tada mi je neusporedivo značajniji, zanimljiviji i bolji bio intervju koji sam iste godine radila s Davorom Gopcem. Danas, iskreno, mislim da je Pavličić milijun puta više kul.
P. P. S. Usput, u duhu dijeljenja linkova, za nešto mlađe ljubitelje knjiga koji vole pročitati dobar horor ili roman vampirske tematike, da ne spominjem meni milog Harrya Pottera, preporučujem vam i link na forum Čudesan svijet knjiga na koji me upozorila njegova administratorica, Queen of Books.
_________
* radi se o intervju s Pavlom Pavličićem pod naslovom «Ne vjerujemo sebi, nego drugima», koji je objavljen u «Vijencu» br. 398 od 4. lipnja 2009.
četvrtak, 01.10.2009.
Alain de Botton: "Statusna tjeskoba"
Za Alaina de Bottona sam čula pred nekoliko godina na jednom usko specijaliziranom forumu za strastvene ljubitelje čitanja. U međuvremenu se forum rasuo, a ja sam do ovog trenutka uspjela pročitati samo «Ljubim i pričam» dotičnog autora, iako je očigledno kako se u Hrvatskoj ovaj autor dosta čita, jer ima niz prevedenih naslova (čekajte, vadim iz novčanika popis njegovih knjiga koje ima moja lokalna knjižnica) – «Arhitekturu sreće», «Kako vam Proust može promijeniti život», «Ogledi o ljubavi», «Seks, šoping i roman», «Umijeće putovanja» i «Utjehe filozofije».
Čitala sam «Ljubim i pričam», dakle. Što sam pomislila čitajući? Pretpostavljam da bi to zvučalo nekako ovako: «Tko je ovaj lik? Što on hoće? Tko je to baš njega postavio za arbitra elegancije?*» Nije mi bilo jasno odakle mu samopouzdanje da kritički promatra svijet oko sebe i donosi neke prilično smjele sudove o društvu koje ga okružuje. Isti je slučaj i sa «Statusnom tjeskobom», odnosno samim pojmom «statusna tjeskoba» - treba imati muda da se na taj način izmisli i implementira pojam koji autoru očito nešto znači, ali tek treba vidjeti hoće li isto značiti i ostatku društva. Mislim, kužite li me – on nešto izmisli, napiše knjigu o tome i ima dovoljno muda pomisliti: «Hej, to će se prodavati!» Moguće je da to iz mene progovara samo naš urođeni balkanski osjećaj inferiornosti, ili možda snobizam, ili mi je mozak zakržljao uslijed poticajnog radnog okruženja, ali to mi doista ne ide u glavu. Nije Alain de Botton sociolog pa da takvo nešto može tvrditi, na taj sam način razmišljala. No pustimo sad moju urođenu tupavost i razgovarajmo o knjizi.
«Statusnu tjeskobu» bih osobno mirne duše mogla nazvati i «Kratka povijest svijeta kroz prizmu društvenog (ne)uspjeha». Naime, statusnu tjeskobu Alain de Botton definira na sljedeći način: to je «zabrinutost, i to toliko pogubna da je kadra uništiti dugačka razdoblja naših života, da smo izloženi pogibelji da iznevjerimo ideale uspjeha koje je postavilo naše društvo i da bimo stoga mogli biti lišeni dostojanstva i poštovanja; zabrinutost zbog toga što trenutno zauzimamo preskromno mjesto na društvenoj ljestvici ili što nam prijeti opasnost da padnemo još niže.» Moram reći da se s tom definicijom ne mogu ne složiti, pogotovo jer i sama osjećam posljedice takve tjeskobe. Svi smo pod neprestanim pritiskom da zaradimo što više novca, da imamo što bolje kuće i stanove, da vozimo što skuplje automobile i telefoniramo na što novije modele mobitela. Danas, počastiti se nekom skupom sitnicom nije izvor zadovoljstva, već stresa. To nije život za normalnog čovjeka, morate se složiti. Ipak, postojao je niz pokreta koji su tijekom povijesti pružali otpor sustavu vrijednosti prema kojem uspješno stjecanje bogatstva znači posjedovanje vrlina i dobrote, dok siromaštvo označava lijenog, nesposobnog i zlog čovjeka. U prvom redu, takav je pokret kršćanstvo, kao i niz boemskih kulturnih pokreta koji su nastojali olabaviti povezanost između vrlina i statusa u društvu. Razlog što ipak prevladava shvaćanje prema kojemu samo dobri ljudi mogu postati bogati, leži i u neozbiljnosti javnog mnijenja. Evo što o tome kaže Alain de Botton:
«Ako izbliza promotrimo stavove drugih ljudi, odavna su ustvrdili filozofi, vjerojatno ćemo doći do istodobno tužnog ali i iznenađujuće oslobađajućeg otkrića: da su pogledi većine ljudi o većini stvari protkani izrazitom zbunjenošću i zabludaam. Izražavajući mizantropski stav filozofa prije i poslije njega, Chamfort je to sažeo ovako: «Javno mnijenje najgore je od svih mnijenja.» Razlog toj manjkavosti mišljenja leži u nevoljkosti javnosti da svoje stavove podvrgne rigoroznoj racionalnoj provjeri, već se umjesto toga oslanja na intuiciju, osjećaje i običaje. «Možete biti sigurni da će svako rasprostranjeno mišljenje, svaka općeprihvaćena ideja, biti idiotizam, jer je uspjela pridobiti većinu», primijetio je Chamfort, dodajući da je ono što se laskavo nazivalo zdravim razumom obično bilo vrlo blizu zdravog besmisla jer je patilo od pojednostavljenja i nelogičnosti, predrasuda i površnosti: «Najapsurdnijim običajima i najbesmislenijim svečanostima posvuda se traži izlika u izreci ali to je sve tradicija.»
Alain de Botton navodi i Schopenhauerov recept kako bismo se operirali od ovisnosti o vanjskoj potvrdi:
«Postupno ćemo postati ravnodušni prema onome što se događa u mislima drugih ljudi kada steknemo odgovarajuće znanje o površnoj i ispraznoj prirodi njihovih misli, o uskogrudnosti njihovih pogleda, o bezvrijednosti njihovih osjećanja, o izopačenosti njihovih stavova i mnogim njihovim zabludama... Tada ćemo vidjeti da tko god pridaje veliku vrijednost mišljenju drugih ukazuje im preveliku čast» (...)
Kako je njegovo razmišljanje jedan veliki miš – maš u koji se uklapa niz različitih ideja, tako se u svojoj struji svijesti Alain de Botton upitao i o ulozi umjetnosti jer se sredinom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji postavilo upravo takvo pitanje – umjetnost je nepraktična, previše bavljenja umjetnošću vodi u «pojave kao što su ženskastost, introspekcija, homoseksualizam, giht i malodušnost» (neke od ovih stvari prvi put čujem, ne znam kako povezati giht s umjetnošću, doista!). Protivnicima umjetnosti obratio se pjesnik Matthew Arnold na sljedeći način:
«Razmotrite djelo bilo kojeg velikog umjetnika, predložio je Arnold, i uvidjet ćete da je obilježeno (izravno ili neizravno) «željom da ukloni ljudsku zabludu, raščisti ljudsku zbunjenost i umanji ljudsku bijedu.» Svi veliki umjetnici bili su, rekao je Arnold, prožeti «težnjom da ostave bolji i sretniji svijet no što su ga zatekli». Oni ne moraju uvijek otjelovljivati tu težnju u otvoreno političkim porukama, ne moraju čak ni biti svjesni te težnje, no svejedno će se u njihovu djelu uvijek naći prosvjed protiv trenutnog stanja stvari pa tako i pokušaj da isprave naše uvide ili nas obrazuju da opazimo ljepotu, pomognu nam da razumijemo bol ili ponovno zapale našu osjećajnost, njeguju našu sposobnost uživljavanja ili uravnoteže naše moralno gledište kroz suze ili smijeh. Arnold je svoje obrazlaganje zaključio izrekom na kojoj se temelji čitavo ovo poglavlje. Umjetnost je, rekao je Arnold, kritika života.»
Međutim, definitivno najdojmljiviji dio njegove knjige za mene je jedan detalj koji nisam prije znala: Virginia Woolf je jednom zgodom pri pisanju «Vlastite sobe» pošla u knjižnicu Trinity Collegea potražiti neki citat. Međutim, nije uspjela ući jer žene nisu smjele ulaziti u knjižnice bez pratnje nastavnika ili bez pisma preporuke (zato je Virginia kasnije i napisala – ženama je osim dostojanstva potrebno i jednako pravo na obrazovanje, prihod od petsto funti godišnje i vlastita soba). Ne moram ni spominjati koliko mi je to nepojmljivo jer ja danas knjižnicu doživljavam kao gotovo isključivo žensko carstvo jer, ruku na srce, čini mi se da Hrvati uopće ne čitaju, za razliku od Hrvatica. Status žena, kaže Alain de Botton, najdramatičnije se mijenjao tijekom povijesti – žene su htjele izboriti: a) pravo na obrazovanje, b) vlastite prihode, c) vlastitu sobu. U tome su u velikom dijelu civiliziranog svijeta i uspjele. Ono što mene čudi jest to što se danas one toga dobrovoljno odriču – sve te horde manekenki, modela, sponzoruša, nazovipjevačica, frizerki, kozmetičarki i inih (pri čemu doista ne nastojim pljuvati po zanimanju manekenki ili frizerki) koje su odlučile ne iskoristiti ta prava koja im se pružaju (na kraju ću se morati složiti i s Pink koja se pita gdje su sve te ambiciozne mlade žene koje žele postati predsjednice država. Čini se da danas svaka djevojka želi postati nova zvijezda u Hrvatskom idolu, i ništa više od toga).
_____________
* arbitar elegancije - divna izmišljena titula na raskošnijim kraljevskim dvorovima; osoba koja radi upravo to što je rečeno – govori tko je kul, a tko je lejm
