Nikad nisam vjerovala da će se to dogoditi u mojoj kući, pod mojim krovom, ali nikad ne znamo kakva će nas životna razočaranja snaći dok se tragedija ne dogodi, a jednom kad se dogodi već je kasno, i možemo se samo u očaju pitati jesmo li mogli nešto učiniti, reći, na bilo koji način preduhitriti tužnu sudbinu koja se ostvarila.
Ja sam se danas morala suočiti s jednom tužnom činjenicom: moja trinaest godina mlađa sestra, koju sam praktički odgojila i naučila sve što zna, je totalna seljanka, jedan od onih čobana koji prvo pogledaju koliko knjiga ima stranica prije nego što počnu čitati. Ako knjiga broji više od sto pedeset stranica, takvi se uopće ne upuštaju u avanturu čitanja.
O čemu je riječ konkretno: nakon Šenoinih «Povjestica» (koje moja sestra uporno zove «Povjesnice» - vidi se dubinska analiza koju je provela) koje su imali za prvu lektiru u šestom razredu (ali to je knjiga čiji zadani dijelovi, srećom, ne prelaze brojku od dvadeset stranica, kaže mi sestra s olakšanjem), iduća lektira bit će «Kraljević i prosjak» Marka Twaina. Već je podigla knjigu u školskoj knjižnici i čini joj se ogromna. Zašto je uzimala knjigu iz knjižnice, pitam ja, kad mi imamo kod kuće (tj. ja imam, to mi je možda jedno od dražih izdanja dječje književnosti koje imam) svoj primjerak. Navedena knjiga koju imam je objavljena 1990. godine u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske i sadrži originalne ilustracije iz prvog američkog izdanja. Tvrdoukoričena je i ima ljubičaste korice, te divan format. Knjiga koju je ona donijela iz knjižnice je izdana u nakladi Zagrebačka stvarnost 2003. godine, nema ilustracije, iako je također tvrdoukoričena. Recimo da je formata male bilježnice, dok je moja veličine u kojoj su tiskana izdanja Algoritmove Najbiblioteke, tek da steknete neku predodžbu. Nemojte me krivo shvatiti, ne kažem ja da je knjiga koju je ona donijela iz knjižnice loša ili manjkava na bilo koji način, ali «Kraljević i prosjak» je priča koju sam ja iz navedene luksuzne knjige čitala barem milijun puta i koju vjerujem da još uvijek znam napamet. To je knjiga koja je provela sa mnom cijelo djetinjstvo i zato ima sentimentalnu vrijednost. No ona i nije samo medij za prenošenje jedne priče, ona je luksuzno izdanje, za razliku od onog bijednog knjižničkog. Odvesti se od Osijeka do Zagreba jednako možete u Yugu kao i u Aston Martinu, ali možemo li doista tvrditi da je to ista kvaliteta vožnje?
No dobro, nađem ja sestri taj svoj primjerak, i ona prvo što napravi jest da okrene zadnju stranicu i pogleda koliko stranica knjiga ima! Da bi ni pet sekundi nakon toga napravila scenu da zašto bi ona čitala knjigu koja ima 307 stranica kad njezino izdanje ima samo 170 stranica! Jesam li ja normalna (ne, zapravo, rekla je «je' s ti pukla», na što sam joj zabranila da ikad više preda mnom izgovori tu rečenicu) i šta je meni. Uzalud joj je mama govorila da ona ima svoj primjerak i neka vrati posuđenu knjigu u knjižnicu da i druga djeca imaju iz čega čitati. Uzalud sam ja objašnjavala kako je očito da je moj primjerak dulji zato što na svakoj stranici ima velike ilustracije i zato što su slova veća pa je lakše čitati, ona je samo govorila da sam ja «pukla» i da ona neće za lektiru čitati ništa što ima 307 stranica. Uzalud sam tupila da između «Kraljevića i prosjaka» i «Kraljevića i prosjaka» nema razlike, u oba se slučaja radi o istoj priči, i u oba slučaja će pročitati isti broj riječi, odnosno slova, ali ne. Nije vrijedilo.
Malo je reći da sam bila uvrijeđena: takav izdajica i to još pod mojim krovom! Tražila sam da mi vrati moju dragocjenu knjigu da je spremim kad je takva tumplekasta, neka čita iz posuđenih knjiga. Rekla je:
- A daaaaj, sam' malo da poooogledaaaam.
Za pola sata mi je došla reći da će ipak čitati moju knjigu, a posuđenu će vratiti u knjižnicu.
Dame i gospodo, vjerujem da moj slučaj nedvojbeno pokazuje kako je kućno ognjište mjesto na kojem treba početi s dobivanjem bitki u ratu za knjigu. Ova bitka je dobivena, ali još ih je puno pred nama.
Post je objavljen 05.10.2009. u 20:46 sati.