U knjizi Alaina de Bottona nisam naučila puno o tome kako mi Proust može promijeniti život jer se, ruku na srce, ni Proustom nisam puno bavila (sokratovskom metodom poučena, ponizno priznajem kako sam upravo ja možda najveća neznalica ovog globalnog sela). Ipak, pristajem na to da ako je čovjek dovoljno voljan uhvatiti se malo dubljeg razmišljanja, to može dovesti do čudesnih životnih obrata i spoznaja.
Ono što Alain de Botton misli o Proustovoj sposobnosti mijenjanja tuđih života ugrubo se može podijeliti na na devet poglavlja, od kojih se čak dva odnose na to kako se baviti knjigom (drugo je poglavlje, naime, naslovljeno «Kako treba čitati», a posljednje «Kako se okaniti knjige»), što mene kao predanu čitateljicu zapravo i najviše veseli. Međutim, iz Proustove se osobne i profesionalne biografije može naučiti i štošta drugo – kako voljeti život, kako si davati vremena, kako prikladno patiti, kako izraziti osjećaje, kako steći i zadržati prijatelje te kako biti sretan u ljubavi.
Konkretno, svidjelo mi se kako je de Botton opisao Proustov stvaralački proces:
«Možda je sve to ljutilo nakladnika, ali je knjiga time bivala sve bolja. To je značilo da bi roman mogao biti plod napora više od jednog Prousta (kojim se svaki sugovornik morao zadovoljiti), plod rada niza sve kritičnijih i kompetentnijih autora (u najmanju ruku trojice: Prousta 1 koji je ispisao rukopis svojom rukom + Prousta 2 koji ga je iznova pročitao + Prousta 3 koji je korigirao špalte). Dakako da u konačnoj verziji nije bilo ni traga od tog procesa ni od materijalnih uvjeta stvaranja, nego se razabirao samo stalni, kontrolirani, besprijekorni glas koji nije otkrivao mjesta gdje je rečenice trebalo pregormulirati, gdje su se upleli napadaji astme, gdje je trebalo preinačiti metaforu, gdje je nešto trebalo razjasniti, i između kojih je redaka autor morao spavati, doručkovati ili pisati nekome zahvalnicu.»
Isto tako, pamtim i jednu Proustovu izreku o knjigama kao prijateljima:
«Kad čitamo, prijateljstvo se odjednom vraća u svoje prvobitno čisto stanje. S knjigama nema lažne ljubaznosti. Ako provedemo večer s tim prijateljima, proveli smo je zato što smo to doista željeli.»
Iskreno, ja ne bih išla tako daleko u usporedbi prijatelja u ljudskom obličju i prijatelja u obliku knjige: oba prijateljska odnosa imaju i svoje prednosti i svoje nedostatke ukoliko ih se usporedi. No važnu stvar ipak bilježim: uz knjigu nestaje usamljenost, stvara se zajedništvo s autorom i svim drugim čitateljima (kod knjižničnih knjiga je to možda najuočljivije – po bilješkama na marginama, po podvučenim rečenicama ili zaostalim bookmarkerima), generirajući tako osjećaj zajedništva čak i u spavaćoj sobi u kakvoj je i Proust proboravio većinu svojih dana. Zato je on sve to tako dobro i znao.
Post je objavljen 28.10.2009. u 16:45 sati.