Za Alaina de Bottona sam čula pred nekoliko godina na jednom usko specijaliziranom forumu za strastvene ljubitelje čitanja. U međuvremenu se forum rasuo, a ja sam do ovog trenutka uspjela pročitati samo «Ljubim i pričam» dotičnog autora, iako je očigledno kako se u Hrvatskoj ovaj autor dosta čita, jer ima niz prevedenih naslova (čekajte, vadim iz novčanika popis njegovih knjiga koje ima moja lokalna knjižnica) – «Arhitekturu sreće», «Kako vam Proust može promijeniti život», «Ogledi o ljubavi», «Seks, šoping i roman», «Umijeće putovanja» i «Utjehe filozofije».
Čitala sam «Ljubim i pričam», dakle. Što sam pomislila čitajući? Pretpostavljam da bi to zvučalo nekako ovako: «Tko je ovaj lik? Što on hoće? Tko je to baš njega postavio za arbitra elegancije?*» Nije mi bilo jasno odakle mu samopouzdanje da kritički promatra svijet oko sebe i donosi neke prilično smjele sudove o društvu koje ga okružuje. Isti je slučaj i sa «Statusnom tjeskobom», odnosno samim pojmom «statusna tjeskoba» - treba imati muda da se na taj način izmisli i implementira pojam koji autoru očito nešto znači, ali tek treba vidjeti hoće li isto značiti i ostatku društva. Mislim, kužite li me – on nešto izmisli, napiše knjigu o tome i ima dovoljno muda pomisliti: «Hej, to će se prodavati!» Moguće je da to iz mene progovara samo naš urođeni balkanski osjećaj inferiornosti, ili možda snobizam, ili mi je mozak zakržljao uslijed poticajnog radnog okruženja, ali to mi doista ne ide u glavu. Nije Alain de Botton sociolog pa da takvo nešto može tvrditi, na taj sam način razmišljala. No pustimo sad moju urođenu tupavost i razgovarajmo o knjizi.
«Statusnu tjeskobu» bih osobno mirne duše mogla nazvati i «Kratka povijest svijeta kroz prizmu društvenog (ne)uspjeha». Naime, statusnu tjeskobu Alain de Botton definira na sljedeći način: to je «zabrinutost, i to toliko pogubna da je kadra uništiti dugačka razdoblja naših života, da smo izloženi pogibelji da iznevjerimo ideale uspjeha koje je postavilo naše društvo i da bimo stoga mogli biti lišeni dostojanstva i poštovanja; zabrinutost zbog toga što trenutno zauzimamo preskromno mjesto na društvenoj ljestvici ili što nam prijeti opasnost da padnemo još niže.» Moram reći da se s tom definicijom ne mogu ne složiti, pogotovo jer i sama osjećam posljedice takve tjeskobe. Svi smo pod neprestanim pritiskom da zaradimo što više novca, da imamo što bolje kuće i stanove, da vozimo što skuplje automobile i telefoniramo na što novije modele mobitela. Danas, počastiti se nekom skupom sitnicom nije izvor zadovoljstva, već stresa. To nije život za normalnog čovjeka, morate se složiti. Ipak, postojao je niz pokreta koji su tijekom povijesti pružali otpor sustavu vrijednosti prema kojem uspješno stjecanje bogatstva znači posjedovanje vrlina i dobrote, dok siromaštvo označava lijenog, nesposobnog i zlog čovjeka. U prvom redu, takav je pokret kršćanstvo, kao i niz boemskih kulturnih pokreta koji su nastojali olabaviti povezanost između vrlina i statusa u društvu. Razlog što ipak prevladava shvaćanje prema kojemu samo dobri ljudi mogu postati bogati, leži i u neozbiljnosti javnog mnijenja. Evo što o tome kaže Alain de Botton:
«Ako izbliza promotrimo stavove drugih ljudi, odavna su ustvrdili filozofi, vjerojatno ćemo doći do istodobno tužnog ali i iznenađujuće oslobađajućeg otkrića: da su pogledi većine ljudi o većini stvari protkani izrazitom zbunjenošću i zabludaam. Izražavajući mizantropski stav filozofa prije i poslije njega, Chamfort je to sažeo ovako: «Javno mnijenje najgore je od svih mnijenja.» Razlog toj manjkavosti mišljenja leži u nevoljkosti javnosti da svoje stavove podvrgne rigoroznoj racionalnoj provjeri, već se umjesto toga oslanja na intuiciju, osjećaje i običaje. «Možete biti sigurni da će svako rasprostranjeno mišljenje, svaka općeprihvaćena ideja, biti idiotizam, jer je uspjela pridobiti većinu», primijetio je Chamfort, dodajući da je ono što se laskavo nazivalo zdravim razumom obično bilo vrlo blizu zdravog besmisla jer je patilo od pojednostavljenja i nelogičnosti, predrasuda i površnosti: «Najapsurdnijim običajima i najbesmislenijim svečanostima posvuda se traži izlika u izreci ali to je sve tradicija.»
Alain de Botton navodi i Schopenhauerov recept kako bismo se operirali od ovisnosti o vanjskoj potvrdi:
«Postupno ćemo postati ravnodušni prema onome što se događa u mislima drugih ljudi kada steknemo odgovarajuće znanje o površnoj i ispraznoj prirodi njihovih misli, o uskogrudnosti njihovih pogleda, o bezvrijednosti njihovih osjećanja, o izopačenosti njihovih stavova i mnogim njihovim zabludama... Tada ćemo vidjeti da tko god pridaje veliku vrijednost mišljenju drugih ukazuje im preveliku čast» (...)
Kako je njegovo razmišljanje jedan veliki miš – maš u koji se uklapa niz različitih ideja, tako se u svojoj struji svijesti Alain de Botton upitao i o ulozi umjetnosti jer se sredinom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji postavilo upravo takvo pitanje – umjetnost je nepraktična, previše bavljenja umjetnošću vodi u «pojave kao što su ženskastost, introspekcija, homoseksualizam, giht i malodušnost» (neke od ovih stvari prvi put čujem, ne znam kako povezati giht s umjetnošću, doista!). Protivnicima umjetnosti obratio se pjesnik Matthew Arnold na sljedeći način:
«Razmotrite djelo bilo kojeg velikog umjetnika, predložio je Arnold, i uvidjet ćete da je obilježeno (izravno ili neizravno) «željom da ukloni ljudsku zabludu, raščisti ljudsku zbunjenost i umanji ljudsku bijedu.» Svi veliki umjetnici bili su, rekao je Arnold, prožeti «težnjom da ostave bolji i sretniji svijet no što su ga zatekli». Oni ne moraju uvijek otjelovljivati tu težnju u otvoreno političkim porukama, ne moraju čak ni biti svjesni te težnje, no svejedno će se u njihovu djelu uvijek naći prosvjed protiv trenutnog stanja stvari pa tako i pokušaj da isprave naše uvide ili nas obrazuju da opazimo ljepotu, pomognu nam da razumijemo bol ili ponovno zapale našu osjećajnost, njeguju našu sposobnost uživljavanja ili uravnoteže naše moralno gledište kroz suze ili smijeh. Arnold je svoje obrazlaganje zaključio izrekom na kojoj se temelji čitavo ovo poglavlje. Umjetnost je, rekao je Arnold, kritika života.»
Međutim, definitivno najdojmljiviji dio njegove knjige za mene je jedan detalj koji nisam prije znala: Virginia Woolf je jednom zgodom pri pisanju «Vlastite sobe» pošla u knjižnicu Trinity Collegea potražiti neki citat. Međutim, nije uspjela ući jer žene nisu smjele ulaziti u knjižnice bez pratnje nastavnika ili bez pisma preporuke (zato je Virginia kasnije i napisala – ženama je osim dostojanstva potrebno i jednako pravo na obrazovanje, prihod od petsto funti godišnje i vlastita soba). Ne moram ni spominjati koliko mi je to nepojmljivo jer ja danas knjižnicu doživljavam kao gotovo isključivo žensko carstvo jer, ruku na srce, čini mi se da Hrvati uopće ne čitaju, za razliku od Hrvatica. Status žena, kaže Alain de Botton, najdramatičnije se mijenjao tijekom povijesti – žene su htjele izboriti: a) pravo na obrazovanje, b) vlastite prihode, c) vlastitu sobu. U tome su u velikom dijelu civiliziranog svijeta i uspjele. Ono što mene čudi jest to što se danas one toga dobrovoljno odriču – sve te horde manekenki, modela, sponzoruša, nazovipjevačica, frizerki, kozmetičarki i inih (pri čemu doista ne nastojim pljuvati po zanimanju manekenki ili frizerki) koje su odlučile ne iskoristiti ta prava koja im se pružaju (na kraju ću se morati složiti i s Pink koja se pita gdje su sve te ambiciozne mlade žene koje žele postati predsjednice država. Čini se da danas svaka djevojka želi postati nova zvijezda u Hrvatskom idolu, i ništa više od toga).
_____________
* arbitar elegancije - divna izmišljena titula na raskošnijim kraljevskim dvorovima; osoba koja radi upravo to što je rečeno – govori tko je kul, a tko je lejm
Post je objavljen 01.10.2009. u 19:44 sati.