Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 12.10.2009.
Alain de Botton: "Utjehe filozofije"
Jučer sam dovršila čitanje «Utjeha filozofije» Alaina de Bottona – radi se o nedvojbeno zanimljivom štivu koje će dobro doći kao podsjećanje svima onima koji su imali filozofiju u srednjoj školi ili zbirka zanimljivih informacija onima koji nisu.
Ova je knjiga koncipirana kao priručnik za primjenu filozofije u svakodnevnom životu: «Kao što od medicine nema koristi ako ne odagna tjelesnu bol, tako je filozofija beskorisna ako ne odagna patnju duha. (Epikur)» i iz tog razloga je podijeljena na šest poglavlja od kojih svako kroz biografiju jednog značajnog filozofa pruža određenu utjehu. Prvo poglavlje zove se «Utjeha za neprihvaćenost» i govori o Sokratu te načinu na koji se Sokrat pomirio sa svojim pogubljenjem želeći radije razmišljati svojom glavom nego se pokoriti uvriježenom mišljenju većine.
Drugo poglavlje pruža utjehu «za novčanu oskudicu». Nositelj toga poglavlja je, na opće iznenađenje, Epikur (razmišljajući o Epikuru, shvatila sam da prvi put spomen njegova imena nisam susrela u Kalinovom «Uvodu u filozofiju» - standard issue udžbenika filozofije za srednje škole – već u dječjem romanu «Matilda» Roalda Dahla, gdje se spominje izraz «epikurejac»: osoba koja pretjerano uživa u tjelesnim nasladama svih vrsta. Moram također reći, kad već toliko širim ovu digresiju, da je «Matilda» Roalda Dahla po mom mišljenju definitivno ultimativna dječja knjiga za promociju čitanja kod školskog uzrasta). Naime, Epikur, kralj svih hedonista, zapravo je živio prilično skromno. Njegov popis užitaka nije navodio biranu hranu i najljepše žene, nego je uključivao – prijateljstvo, slobodu (zato je s prijateljima živio u velikoj kući blizu Atene, gdje su zajednički proizvodili hranu kako bi mogli neovisno egzistirati – Epikur je bio prvi hipi i osnovao je prvu hipi – komunu), razmišljanje, te tek onda hrana, zaklon i odjeća. Epikur je sve to ispunio upravo tim redom pa se smatrao sretnim. Mi, suvremeni ljudi, skloni smo zanemariti duhovne aspekte koji nas čine sretnima pa stoga praznine zatrpavamo upravo stvarima i materijalnim bogatstvom.
Treće poglavlje, nazvano «Utjeha za frustracije», pripada Seneki, Neronovom učitelju kojega je njegov učenik na kraju dao usmrtiti pred očima vlastite obitelji. Čitava ideja iza ovog poglavlja jest da kolizijom između želja i stvarnosti nužno dolazi do frustracije, i Senekina je životna filozofija bila da tu koliziju nastojimo što lakše svladati – bez gnjeva, šoka ili razočaranja. Prilično zen, ali mislim da mi se to učinilo najslabijim poglavljem jer ne znam kako bih ja mogla svladati osobne trenutke šokiranosti, bijesa ili rezignacije, primjerice.
Četvrto poglavlje predstavlja utjehu «za neprimjerenost», u koje kao vodiča Alain de Botton imenuje Michela de Montaignea, oca književne vrste eseja. Michel de Montaigne je također moj miljenik, jer iako je bio bogat pa nije morao raditi te iako je pola života proživio u kuli bjelokosnoj pišući traktate, ipak se mora reći da se radi o čovjeku koji je prozvao društvene konvencije za ono što jesu – zgodnima, ali ipak ne previše ozbiljnim stvarima. Društvene konvencije, recimo, meni ne bi dopuštale da se bavim čitanjem i razgovaranjem o knjigama ukoliko nisam potpuno kvalificirana za to. Društvene konvencije bi me obvezivale da inače dosadnu knjigu punu internacionalizama prozovem remek – djelom i da je pročitam do kraja (u mom notesu kao posebna zabilješka sada stoji – prestati se žderati što ne čitaš neke knjige do kraja!) Neovisno o svemu dosad navedenom, de Montaigne nije neka nepismena seljačina, bio je vrlo obrazovan, a veliku je važnost polagao u čitanje knjiga:
«Tješi me u starosti i osami; olakšava mi teret mučne besposlenosti i u svako me doba može osloboditi mučna društva. Otupljuje žalce boli kad bol nije neodoljiva i prežestoka. Da odagnam mračne misli, samo se trebam okrenuti knjizi.»
Evo i što de Montaigne kaže o teško razumljivim knjigama:
«Ni za što nisam spreman razbijati glavu, pa ni za znanje, ma kako dragocjeno bilo. Sve što od knjiga tražim jest da mi kao časna razonoda pruže užitak [...] Ako u štivu nađem težak odlomak, nikad zbog njega ne grizem nokte. Napadnem ga jednom ili dvaput pa odustanem [...] Ako mi jedna knjiga dozlogrdi, posegnem za drugom.»
(Dakle, sve je dopušteno u ljubavi, ratu i čitanju, kaže de Montaigne, iako se nekad samima sebi činimo neprimjerenima ukoliko odbacimo ili proglasimo nezanimljivom dosadnu i teško razumljivu knjigu).
Peto poglavlje je nazvano «Utjeha za slomljeno srce», a pripada Arthuru Schopenhaueru. Prvo mi autorova logika kod izbora poznatog pesimista i nije bila jasna, no on objašnjava kako nas na nerazumne poteze u životu ne tjera ljubav, nego «volja za životom» odnosno nagon svakog ljudskog bića za održavanjem i produženjem ljudske vrste. Tako, ako vas netko nekad otpili ili vi osjetite potrebu da otpilite njega/nju, shvatite da to nije zbog vas, nego svaka osoba traži partnera koji će joj omogućiti da nastavak vrste bude ostvaren preko najboljih mogućih potomaka. Neka utjeha, jel?
Šesto poglavlje pripada najnadmenijem od svih (meni) poznatih filozofa: Friedrichu Nietzscheu. On nam nudi «Utjehu za poteškoće». Naime – nije dobro ako ne boli: ako ne boli, mora da i ne vrijedi puno. Parafraza je to izreke da bez muke nema nauke, s čim se neki od nas moraju složiti.
Što je tako super oko ove knjige: sviđa mi se što se u ovoj knjizi (kao i u onoj koju trenutno čitam, «Umijeću putovanja») Alain de Botton pokazao kao izvrstan biograf koji je napravio idealnu selekciju anegdota iz života poznatih filozofa kako bi u potpunosti udovoljio tezi koju je postavio na početku. To je već vidljivo i iz «ulančavanja» pogavlja – svaki je prethodni filozof naveden u knjizi u velikoj mjeri utjecao na razmišljanja i stavove potonjeg. Nadalje, sviđa mi se što je knjiga kompletno citatna i aforistična (ne znam jeste li ikad u ruke uzeli izdanje «Blefsikona» - radi se o zbirkama općih znanja iz pojedinih područja koja «morate znati» ako se ne želite pokazati kao mulci pred svekolikom javnošću – «Utjehe filozofije» predstavljaju «Blefsikon» za filozofiju) i primjenjiva za razgovor ili kao početna točka jednog malo dubljeg istraživanja. Sviđa mi se što de Botton, kao niti njegov tematski filozof, Michel de Montaigne, nije podlegao pritisku da publicistička knjiga mora biti pisana stručnim, znanstvenim jezikom – učinivši svoj stil pristupačnim, učinio je veliku uslugu svim čitateljima – laicima.
