Konačno je došlo vrijeme za napisati koju riječ o zasluženo najprodavanijem europskom trileru posljednjeg desetljeća. Govorim, dakako, o romanu «Muškarci koji mrze žene» švedskog autora Stiega Larssona. Kako saznajem iz bilješke o piscu, «Muškarci koji mrze žene» je prva knjiga iz autorove serije romana pod zajedničkim naslovom Millenium, od koje je uspio dovršiti samo njih tri – već spomenute «Muškarce», zatim «Djevojku koja se igrala vatrom» i «Kule u zraku». Autor je iznenadno preminuo od posljedica srčanog udara u studenom 2004. godine neposredno nakon završetka tih triju naslova.
Inače, radi se o zanimljivoj ličnosti koju bi vrijedilo pobliže upoznati: Stieg Larsson rodio se 1954. godine i odrastao u provincijskom mjestašcu Norsjö na sjeveru Švedske, gdje su ga odgajali djed i baka sve do djedove smrti. Nakon školovanja se zaposlio kao ratni dopisnik (izvještavao je o građanskom ratu u Eritreji), bio je grafički dizajner i urednik novinske agencije. Stieg Larsson je u svojoj zemlji poznat kao veliki borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma: bio je jedan od najboljih poznavatelja desničarskih ekstremističkih skupina i sredinom osamdesetih je pokrenuo nenasilni program Stop the Racism i utemeljio Zakladu Expo i časopis Expo, čiji je bio urednik.
Ovo obilato djelo od preko 500 stranica sam progutala praktički u dva dana. Nije me trebalo posebno nagovarati s obzirom da se radi o mom omiljenom žanru zabavne književnosti, ali ono što osobito volim kod svakog naslova zabavne književnosti jest da je on pametan, da je poučan, da je stimulativan, a to je upravo ono u čemu je Stieg Larsson pogodio. Ne govori roman «Muškarci koji mrze žene» samo o padu jednog švedskog industrijskog imperija (koji se, usput budi rečeno, izjeo sam iznutra, courtesy of its members), već i o stanju švedske i svjetske ekonomije, o nadaleko čuvenoj švedskoj socijali koja (a čitala sam već takvu knjigu jedne švedske autorice, radi se o «Travanjskoj vještici» Majgull Axelsson) nastoji uniformirati i pomesti pod tepih sve slučajeve koji se ne uklapaju (na taj način postupaju s psihički i fizički neizlječivo bolesnima kod Axelssonove, a na taj način postupaju i prema neprilagođenoj djeci kod Larssona), što baca sasvim novo svjetlo na prosvijećenost jedne od najciviliziranijih zemalja svijeta. Naučila sam također na koji način funkcioniraju agencije koje se bave osiguranjem, praćenjem i zaštitom. Naučila sam i kako za dovitljivog lopova niti nacionalne granice nisu prepreka.
Kroz priču nas vodi Mikael Blomkvist, urednik nezavisnih novina Millenium koji je upravo izgubio pravnu bitku od jednog od najpoznatijih švedskih biznismena. Odlučuje se povući u švedsku provinciju dok se prašina ne slegne i pisati biografiju švedske industrijalističke obitelji Vanger. No je li to jedini sporazum koji je Mikael sklopio s patrijarhom obitelji, osamdesetogodišnjim Henrikom Vangerom, otkrit ćete ukoliko se u čitateljsku pustolovinu upustite sami, ne namjeravam vam baš sve ispričati.
P. S. Knjigu možete kupiti u Frakturi, a bacite oko i na «Djevojku koja se igrala vatrom».
Post je objavljen 30.10.2009. u 21:56 sati.