Nedavno sam u postu spomenula kako sam neki prilično nepoznat pojam prvi put susrela u dječjoj knjizi «Matilda» britanskog autora dječje književnosti, Roalda Dahla* (ako se ne varam, radilo se o izrazu «epikurejac»). Istom sam prilikom ustvrdila kako je «Matilda» jedna od knjiga koje po mom mišljenju najeksplicitnije zagovaraju popularizaciju čitanja kod djece. Naime, glavna junakinja ovog romana je mala Matilda (Papričić, u našem prijevodu, dok u izvorniku njezino prezime glasi Wormwood), dijete iznimnog intelektualnog kapaciteta. Evo što o glavnoj junakinji autor kaže na početku knjige:
«Strašno je već i kada se roditelji prema prosječnoj djeci odnose kao prema krastama i plikovima, ali nekako je još strašnije kada je to dijete natprosječno – naime, tankoćutno i bistro. Matilda je bila oboje, ali osobito je bila bistra. Um joj je bio tako hitar, učila je tako brzo i lako da su to morali zamijetiti i najgluplji roditelji. No, gospodin i gospođa Papričić bili su tako tupi i toliko zaokupljeni svojim beznačajnim životima da kod svoje kćeri nisu opazili ništa neobično. Iskreno govoreći, sumnjam da bi primijetili i da se kući dovukla slomljene noge.»
Ja sam naučila čitati s četiri godine kad se rodio moj brat i kad mi je mama skupljala čepove s Frutek voćnih sokova na kojima je pisalo po jedno veliko tiskano slovo. Matilda je bila i malo naprednija:
«Kad su joj bile tri godine, Matilda je znala čitati. Naučila je sama, iz novina i časopisa što su bili razbacani po kući. S četiri je već čitala brzo i tečno, pa je, razumljivo, počela čeznuti za knjigama. Jedina knjiga koju je uspjela pronaći u toj prosvijetljenoj kući zvala se Kuhanje bez pol muke i pripadala je njezinoj majci. Kada ju je pročitala od korica do korica i sve recepte naučila napamet, poželjela je čitati nešto zanimljivije.»
Međutim, kad je Matilda otišla k svom ocu i zamolila ga da joj pribavi knjigu, evo što on odgovara:
« - A što, zaboga, nedostaje televiziji? Imamo krasan veliki televizor, a ti bi još i knjigu! Baš si razmažena!»
I tako je Matilda već prije nego što je pošla u školu svakoga dana počela odlaziti u seosku knjižnicu i tamo čitati slikovnice, a uskoro i značajnije klasike za odrasle (Dickensa, Hemingwaya, Steinbecka…) tako da kad je krenula u školu, svoju učiteljicu gospođicu Slatkić (ponovno, naš prijevod, inače Miss Honey) Matilda je uspjela oboriti s nogu. Ostatak ovog dječjeg romana, kao niti film koji je kasnije snimljen, s Dannyem de Vitom i Rheom Perlman u glavnim ulogama, nisu stavljali tako značajan naglasak na knjige i čitanje u dječjoj dobi, pa ih nekako nemam namjeru spominjati ovdje.
Eh da, još jedna stvar: Matilda je očito bila zapostavljeno dijete, njezini roditelji očito nisu bili po njezinoj mjeri (knjiga završava happy endom, naglašavam čisto da ne biste grizli nokte!) i knjige je koristila kao sebi prilagođenu razbibrigu, a kasnije i kao bijeg od turobne stvarnosti i u njima je nalazila sreću koju nije mogla pronaći u krugu obitelji. Međutim, što je vrijeme dalje odmicalo, to je njezin otac bio sve više frustriran njenom zaokupljenošću knjigama, sve dok nije došlo do jednog obiteljskog incidenta:
«Matilda se skamenila od užasa. Otac je i dalje trgao knjigu. Bilo je očito da je pomalo ljubomoran. Kao da je svakim pokretom govorio: kako se samo usuđuje uživati u čitanju knjiga kad ja ne mogu u tome uživati? Kako se samo usuđuje!?»
Koncept je to o kojemu valja malo više razmisliti: nikad nisam mislila da su ljudi koji ne čitaju ljubomorni na one koji su sposobni uživati u knjigama. Prema mom iskustvu, ispravnije bi bilo reći kako su me ne – čitatelji doživljavali kao pomalo naivnu («Vidi nje, čita knjigu, a na tu temu je već snimljen film… Dok ima filmova, ne vidim zašto bih morao pročitati ijednu knjigu…» - posljednja rečenica je iz osobnog iskustva, doista sam to čula) glupaču koja se penje uzbrdicom jer ne zna da s druge strane brežuljka vozi žičara. No evo, Roald Dahl kaže da su ljudi koji ne čitaju ljubomorni na čitatelje! Meni je to naprosto fascinantno.
_____________
* Malo sam surfala o spomenutom autoru, čini se da je bio popularniji nego što mi djeca s kolodvora Balkan znamo, jer među njegova djela pripada i «Charlie i tvornica čokolade», kao i «Vještice» (dječji film je popularniji nego knjiga), a Dahlov izum su također i Gremlini. Prije otprilike mjesec dana, 13. rujna, slavio se Dan Roalda Dahla. Ukoliko želite saznati više o ovom autoru, provjerite Wikipediju i službenu stranicu Roalda Dahla (vrlo je šarena i prikladna za djecu).
Post je objavljen 20.10.2009. u 14:17 sati.