«Bluff your way» serijal knjiga bio je svjetski hit početkom devedesetih godina 20. stoljeća i cijeli se taj hype negdje sredinom devedesetih prenio i kod nas pod zajedničkim nazivom Blefsikon. Blefsikona je bilo za različite svrhe i namjene, od onog posvećenog astrologiji i čitanju sudbine, preko onog namijenjenog glazbi do medicine, sveučilišta, menadžmenta, fotografije, malih poduzeća, matematike, moderne umjetnosti i odnosa s javnošću – ukratko, radi se o svim onim mutnim područjima ljudskog života kod kojih sugovornik ne može u potpunosti biti siguran jeste li doista takav stručnjak kakvim se prikazujete ili ste samo vrhunski lažac (osim matematike, ne ide mi u glavu kako netko može izblefirati znanje matematike).
Kako sam u jednom postu prije par dana spomenula svoj davni susret s jednom knjigom iz serijala, palo mi je na pamet da bi tu knjigu valjalo negdje iskopati. Naši su blefsikoni izlazili u izdanju Mozaik knjige u razdoblju od 1994. do 1996. godine, a u mom se posjedu nalazi blefsikon koji govori o operi. Velikim ljubiteljima opere se unaprijed ispričavam na citatima i tvrdnjama koji će uslijediti, ali blefsikon doista nije namijenjen ljudima koji vole operu, već ljudima koji žele odavati dojam kako poznaju operu, a da se doista ne moraju truditi i slušati pojedina djela. Hoćemo li serijal blefsikona shvatiti kao još jedan suvremeni način da se obescijeni pravo znanje i trud (u korist površnog dojma) ili samo kao duhovitu razonodu, doista je teško reći. Osobno, priklonit ću se ovom drugom stajalištu (ali opet, ja doista oduvijek ne volim operu).
Jedan od korisnih savjeta za blefere u opernom svijetu glasi – odajte dojam kako znate o čemu govorite. To ćete postići na sljedeći način:
«Ime opera treba izgovarati na jeziku izvorniku osim ako njihovo značenje nije previše očito i jako su poznate, primjerice Magična frula, Figarov brak i Seviljski brijač. Da ste pravi znalac, dokazat ćete ako te naslove skratite, primjerice na Frulu, Brak ili Brijača. Slično je i s drugim popularnim opernim naslovima kao što su Cavalleria Rusticana poznata kao Konj; Pagliacci kao Pag i druge kao Tubz, Trav i Tis, koje ne treba niti objašnjavati.»
Ipak, u ovoj ćete knjižici naći i dosta korisnih podataka, pregled najvažnijih opernih imena – skladatelja i izvođača te povijesni pregled i zemlje u kojima se opera najviše obožavala. Isto tako, za nastanak opere možete pronaći i objašnjenja poput ovog:
«Za samu ideju o operi okrivljuju se stari Grci. U doba bez ratova, naviknutima na opširnost i nerazumljivost, opera je Grcima bila nešto prirodno. Nitko zapravo ne zna koliko su daleko oni došli, osim pjevanja ili intoniranja nekih svojih zbornih pjesama, ali općenito se smatra da su u tim stvarima stigli dalje nego je bilo potrebno.»
Pitate se kako povezati opernu i političku situaciju?
«Kao što se čita iz priloženog, zemljovid opernoga svijeta vrlo je sličan današnjem političkom. Na zapadu kapitalistički svijet talijanske opere napisane za bogate i intelektualce s nešto ljevičarskih skretanja. Na istoku uglavnom seljačka opera s nešto desničarskih skretanja. Istočnoeuropska opera puna je ili ljudi koji nose krznene kape, plešu atletske plesove i naglo mijenjaju raspoloženja, od pijanog oduševljenja do najcrnije depresije, ili je mitološka i puna patuljaka.»
Nadalje, valja reći da se operni kritičari ni po čemu razlikuju od drugih vrsta kritičara, možda su čak još i gori:
«Operni su kritičari kao i svi drugi kritičari, samo gori (aha, jesam vam rekla? Op.a.) Ili su naborani ili kratkovidni ili govore stranim naglascima. U operi ih lako možete prepoznati po tome što ne plješću i ne viču «bravo», a sjede na kraju reda kako bi mogli pobjeći čim im se pruži prilika, ne zato da napišu kritiku, nego zato što žele prije stići do bara.»
Kako prepoznati opernu publiku:
«Operna se publika voli lijepo odijevati kako bi pristajala lijepim lusterima i šampanjcu u baru. Danas mnogi odlaze u operu odjeveni u traperice i majice, ali oni sjede na lošim mjestima.»
Ako ikad budete razgovarali s istinskim obožavateljem opere (ili nekim vrhunskim bleferom, poput vas), evo nekoliko fraza koje bi svakako valjalo upotrijebiti:
«nesiguran u visokim pozicijama – kolebljiv u visokim notama
oštar u visokim pozicijama – visoke note zvuče kao kad stanete mački na rep
briljantno održavanje raspona – jednako je glasan na svakoj razini
dobro školovan glas – dosadan
urođena glazbenost – nije loše
vrhunski izvođač belcanta – previše se trudi
postao je legenda – već dugo mrtav
postao je legenda za života – prošao je najbolje razdoblje
tehnički savršeno – dosadno
bolji je u lirskim ulogama – glazbeno ali ne baš inteligentno
izbjegava svako pretjerivanje – ne uzbuđuje se
njezino pjevanje nadoknađuje dramatska ograničenja – nema pojma o glumi
široki vibrato – stalna kolebljivost
umijeće je još tu – više ne može pjevati
nedostatak unutarnjeg žara – dosadno
besprijekoran legato – ne artikulira
pretjerano sentimentalno – diletantski
glasno disanje – naginje dahtanju
kasnijih godina glas je potamnio – više ne može postići visoke note
pretjerano uglađeno – puno iritantnih trikova
lako se kreće po pozornici – rijetko pada
mudro ograničava svoje pojavljivanje – doista je kraj»
Zašto sam uopće spominjala svoje poznavanje ove trivijalne književnosti za one koji žele ostaviti dobar dojam? Kako ocijeniti ovaj serijal knjiga? Znam da se radi o gotovo potpunom neukusu, ali me tješi, s druge strane, da ima ljudi koji su se skloni sa zabavom i neozbiljnošću odnositi prema znanju i potrebi za znanjem (doduše, vjerujem da je u Hrvatskoj veća nužda za sasvim oprečnim odnosom prema znanju) kao što su tome pristupili autori ovog serijala. Opet kažem, možda sam pristrana, ali moram se složiti s Voltaireom:
«Opera nije ništa drugo do mjesto na kojem se okupljamo u određene dane, a da zapravo ne znamo zašto.» (Voltaire)
Post je objavljen 16.10.2009. u 15:42 sati.