conditio humana
petak , 29.03.2013.Gledam te tvoje narančasto crvene trepavice i pogled koji kao da naslućuje našu konsternaciju.
Drugi slušaju i beru metafore, a nitko zapravo nije tu. Svi su negdje s tobom, gotovo kao da sam ja najmanje no nije mi važno više me muči kretenska brava koja bestidno cinka sve zakašnjele i površne.
Jebat ga znaš da je to tako. Spominješ kuharicu, e na tu metaforu bi već stavio neku lovu :-) prepoznajem par njih s kojima se ne bih okladio u isto.
Ne bih se okladio u isto ali sve je isto, nije gore samo je isto, što je još gore.
Ne volim manipulaciju, čak ni onda kada kao više nema smisla. Pričali smo o tome bezbroj puta jednako toliko si i popizdila.
Zato ta estetika nisi ti, pa čak niti onda kada ti je svejedno. Nisi ti zato jer ti ne tražiš slutnju i gadi ti se samosažaljenje, ok možemo govoriti o opusu iako znaš moj stav o njemu.
Pa i da je tako, to nije taj opus. Ne leži u njemu sav tvoj široki bok i ne drži taj kontrapost.
Makar bi svima trebalo ipak im nije lako, velikoj većini i ne da se sakriti.
Krenulo je vino, vrijeme je da ja odem.
komentiraj (0) * ispiši * #
skoro
nedjelja , 24.03.2013.
Učiš od mene ili sebe ili od bilo koga onda kada mijenjaš, kada puštaš, kada se usudiš
onda kada se približiš rubu ili središtu, tada učiš.
Onda kada pogledaš u sebe bez fige onda učiš također,
čak i kada šutiš učiš u koliko radiš ono što VOLIŠ.
Usavršavati se, ne znači i učiti.
komentiraj (0) * ispiši * #
zatvoreni krugovi
srijeda , 20.03.2013.Kroz kameni pravokutnik oslonjen na tlo u vremenu koje je potrebno da se oči priviknu od prvog zagrebačkog proljetnog sunca na tamninu unutrašnjosti razaznajem sliku neobične za priliku, no poznate atmosfere.
Krupan muškarac u potkošulji preko koje potpuno raskopčana karirana košulja otkriva lijevo rame stoji uspravan zaustavljen u trenu pod hladom krošnje neobično u kohu (iznadoltarni konkavni prostor) povijenih grana masline.
U jednoj ruci drži vinogradarske škare, a u drugoj jednako opuštenoj kao da se tek trenutak ranije uspravio, snop upravo porezanih maslinovih grana. Očiju neobično otvorenih za doba dana uz sunce koje puca po polju od žege spaljene rijetke trave iza njega. U daljini po koji gustiš i maslina iza kojih se otvara nebo koje opet nagovještava nastavak intenzivnog mirisa raspaljenog polja dalmatinske arome koromača i sikavca. Sijeda kosa, nekih šezdeset i ležerni stajling govore kako je tu doma, i to od stoljeća kojeg god hoćeš. Nije to poremećeni mir, to je on samo zaustavljen u trenu potrebnom da fotoaparat odradi taj snimak. Ne mo'š namjestit' autentičnost.
Pomalo nakrivljen tronogi štafelaj jedva nosi život sažet u B2 format. Prilazim djevojci u crnom dok me narančasta boja oštruljice (šibenske kape) u polumraku gotovo čini da vratim sunčane naočale. Nosi je razlog zbog kojeg sam ovdje, moj prijatelj. Poljubimo se uz mješavinu dominantnih muških parfema, koji prizovu Flores u rijetkim probama. Kako smo iste visine prigne se sjedokosoj ženi : „Mama, Sergej ti je isto iz Pirovca, on je od...“ zastane ne mogavši se sjetiti „daj reci ti koji su tvoji“ i vrati se čovjeku koji je čekao iza mene. „Ja sam od Urema, Tadinih, od Nede najstarije im ćere“ – uputno ću ja. „E' znan, znan“ – potvrdi odsutno.
Ja nisam iz Pirovca, no važan dio mog djetinjstva, moja majka kao i moj prijatelj jesu. Čak ne znam bi li se zvali prijateljima, jer su prijateljstva u Dalmaciji druge neke dimenzije. U svakom slučaju moj prijatelj je iznimno osoban, potpuno neobičan, neočekivan i avangardan za izrast iz Pirovca. Potvrđen svojom pojavom, djelom, pristupom u svijetu kao i potpunom ugođenošću sa svim Pirovačkim kantunima.
On je najekspresivniji plesač kojega poznajem, ujedno i frajer s kojim sam se sa 16 upoznao tako da smo se umalo potukli u redu za burek, a gdje drugdje no u Pirovcu.
Stojeći u maloj dvorani s malo no očito bitnih ljudi pogled mi ponovo privuče B2 zagledam se i pomislim, sasvim običan otac, baš kao i moj dida. Uvijek pod nekim krošnjama, sad masline il' smokve svejedno je.
Ta su polja pirovačka Veparje, Požar, Štadin uvijek bila udaljena par sati magarcem, kojega bi did i baka natovarili s čime već treba i posjeli mene navrh svega te tako pješačeći kroz neke zore i jutra omirisana magunjom budeći me s vremena na vrijeme pomicanjem samara. Miris bi se kroz dan mijenjao kao i moj interes za naganjanje gazivoda po potoku širokom dvije stope.
U dvoranu ulazi lijes prekriven bordo satenom, a na njemu se nalazi samo kartea (pletena košara od pruća). Jedan veći završen i jedan manji s nedovršenim neopletenim šibljem što strši u vis povezano bijelom vezicom. Ta nedovršenost podsjeti me na Egipat. Naime mastabe u kojima su pokapali faraone bile su oslikane u cijelosti, međutim jedan dio te zidne dekoracije ostavljao bi se nezavršenim, kako bi faraon kroz njega točnije njegovu nezavršenost mogao pronaći izlaz.
Njih troje stoje dok klapa u uglu „pismom zove“ , jako neki drugačiji ispraćaj.
Primijetim Zeca, poznanika al' nazovimo ga prijateljem . On je bio dovoljno divlji al' i opaljen da bez obzira na moj purgerski pedigre prizna učestvovanje u tučama i bježanje policiji neregistriranim petnaisticama i devama dovoljnom pirovačkom inicijacijom. Stariji je koju godinu od mene, „no ja izgledam ko' beba u odnosu na njega“ – mislim si ja (toliko o krizi srednjih godina, koja me prati od dvadesete).
Garoful bi bio primjereniji od ruže koju držim u ruci zajedno s naočalama. Svećenik daje riječ „sinu“!!!
Gotovo pogledah u strop s kojeg su s vremena na vrijeme padale kapljice kondenzata (ovo treba čitati bez simbolike), kad li moj prijatelj dolazi za mikrofon. Smiren, s osmjehom.
„Ovdje leži moj tata... i suprug moje majke...“ – čudan neki uvod, no pratim uz plitki dah. Zatim opiše posljednje dane, zbližavanje, trenutke kada je spoznajući važnost svoga oca u njegovu životu ostvario reciprocitet davanja i uzimanja, uspostavio duboko i suštinsko razumijevanje uloge oca kao i uloge sina, nošenje na rukama, pa i samu smrt koju navodi zatvaranjem krugova. Zatvorene krugove je ponovio više puta. Ne pada mi na pamet pokušati razumjeti koliko mu je taj govor bio težak ili lagan. Jednako tako uspio je prenijeti poruku važnosti zatvaranja krugova, odnosa, ljubavi na više razina i jedne potpune logike ciklusa koji se vrlo upitno zove život, a mnogo izvjesnije ljubav. Rijetko sam siguran da poslanu poruku shvate svi. Za ovu sam uvjeren da su je razumjeli baš svi. Ljubav oca i sina, muža i žene, sestre i brata, muškarca i ljubavnice – nemaš tu što za nerazumit', možeš samo ne osjetit' . E' sad jbg, ako ne osjetiš nije bitno, uvijek možeš bit' korporativno bitan.
Klapa sad pjeva o maslini. Noseći svoga dida s istom ovakvom no premalom kapom „nas šest među ruke“ nisam osjetio više iskona, no ovdje danas u Zagrebu.
Moj prijatelj je bez sumnje u stanju režirati sprovod, no znam da ovo nije režirao, on je samo neobičan sin običnoga oca. A iz moje perspektive samo obični očevi mogu postići slobodu i mir koja je potrebna da bi se ostvarili neobični sinovi koji mogu postati obični očevi.
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
ČISTO BIJELE OVCE!
ponedjeljak , 18.03.2013.(Brendinzi u službi daljnjeg pranja mozgova građana RH!)
Kvazi razvojni projekti temeljeni na brendingu grada, županije pa i cijele države ako hoćete su samo sustavne metode zamagljivanja i daljnjeg održavanja blazoniranog stanja umrtvljenih mozgova kao i zdravih logika građana. Samo stvarni strateško razvojni projekti izrada scenarija razvoja (te temeljem istih) i strategija razvoja, a koji u sebi koriste brend kao stijeg i potsjetnik tog procesa imaju smisla. Sve drugo su tek kozmetičke promijene čiji cilj čak nije niti kozmetika sama po sebi već željeno stanje - "ne talasaj".
U RH postoje točno tri osobe koje mogu konkretno sprovesti (voditi) proces o kojem govorim, proces je ipak poznat manjini naših političara i stratega odgovornih za razvoj, kao i tim i osobe koje ga mogu realizirati (vanjski konzultanti iz te sfere trenutno nisu prisutni u RH) - sve tri osobe nisu angažirane na njemu i on se ne provodi.
Ne da mi se pisati, baš kao što se niti vama ne da razmišljati.
U ostalom, konačno shvaćam da nam nema pomoći (osim nekog oblika snošljivog suživota koji će opet osmisliti ili dirigirati neka vanjska strana, a samo zato da joj ne bude preneugodno gledati naša defetistička lica u svojoj blizini) ne zato što smo ovce, već zato što nemamo niti onaj minimalni statistički odnos crnih ovaca koji bi bio dovoljan da pokrene ove bijele.
Mogu podnijeti sve ove farse s lokalnim brendinzima, al' fakat ne mogu gledati, učestvovati ili na bilo koji drugi način biti svjedokom brendinga RH pa izvodili ga i naši najveći brend stručnjaci i ma kako ga dobro kroz prizmu svojih resursa realizirali - sve će to biti samo trojanski konj za novu infuziju kolektivne kognitivne anestezije.
Uz sav respekt, živimo u zemlji koja je svjetski prvak zamjene teze i diskretnog, pseudo nonšalantnog dislociranja fokusa, kao i zemlji koja će svoje ponajbolje resurse (poput dizajna) u stvari upregnuti u korist štete svojih građana, točnije njihove budućnosti.
Nedavno me jedan moj suradnik parafrazirao unutar jednog ironičnog komentara, pa ću ga iskoristiti za kraj: "da razumiješ objasnio bih ti".
(I dalje intimno) mislim da se neću predati, jer iskreno rečeno ne znam kome.
komentiraj (0) * ispiši * #
Socijalni bunt – politička elita – tiha građanska većina
Ili ti ga - zašto šutimo i ne činimo
Prostor socijalnog bunta u RH je po mom skromnom mišljenju kontaminiran s par pretpostavki koje su ga anestezirale. U koliko se sjetite Pernarovih prosvjeda kao i odaziva na iste koji je bio sve samo ne mali, i koji su mediji u početku pokušavali prikazati minornijim no što je bio (jedna radio postaja je javljala da je na Cvjetnom trgu okupljeno 2000 ljudi, s obzirom da imam direktan pogled na isti nije mi trebalo mnogo da zbrojim 2 i 2, jer prepun Cvjetni trg nije 2 već prije 7 ili 10).
No problem s Pernarovim prosvjedima nije bio u medijskoj slici istih već u nedostatku programa, koncepta i strukturirane poruke (organizacije, [političkog] vodstva, [političkih] ciljeva i načina njihovog ostvarivanja) te osobito u samodopadnosti i samopromociji njegovog začetnika.
Takav deficit je posramio ljude koji su ipak sakupili ono malo građanske hrabrosti pretočene u bunt koji su se kasnije pretvorio u šetnjice s neizostavnim bacanjem njihova lidera u naručje policije. Kako je moguće da je Pernar tako spiskao i kontaminirao prostor javnog prosvjeda (stječe se dojam da je sve bilo pomno organizirano od strane tadašnjeg HDZa i Pernara – no nije, jer iako tadašnja premijerka umjesto da posjedne za isti stol ovog „nestaška“ i tamo ga pobijedi početnim špilom diplomatskih vještina ista je bježala od njega i davala mu prostor za djelovanje – što nije problem za njega, no problem je za trajno povijanje kičme tihe građanske većine).
S druge pak strane ova Pernarova avantura bacila je novo svijetlo na područje krize i to ne samo ove naše domaće, duboke, strukturne krize (nadam se da nitko ne povezuje „našu“ krizu s svjetskom recesionom – jer su se samo terminski poklopile) već na najdublju krizu u Hrvata – krizu vodstva!
Pod takvim stanjem stvari pojavljuje se Kukuriku opcija i više no sigurno odnosi većinu (a nije da to nije znala i godinu ranije). Ta ista kukavna opcija vara građane Planom 21.
Kako vara?
Tako što pojam „plan“ podrazumijeva operativnu (izvedbenu) opciju nečega što je prvotno osmišljeno dakle strategije. Kako ista ne postoji što bi u svakoj drugoj zemlji na svijetu bilo odmah jasno, građani svejedno daju prešutno povjerenje i kredit novoj vladi koja u svom beskompasnom kretanju upravo leđa građana vidi kao savršeno odlagalište za terete rebalansiranja.
S takvim prebacivanjem tereta na leđa građana ona ista kičma postaje još svijenija što je manji problem, veći problem je da iz te pozicije „povijenosti“ građani ne vide horizont tj. nema vizure na ono „svjetlo u tunelu“ – što je najveći apsurd uopće - nema toga svjetla, a ni vlada se ne može dogovoriti dal' je riječ o tunelu ili bunaru.
Iz te perspektive – bez prspektivnosti potpuno je logično da visok vodostaj depresije poplavi nos, uši i glavu građana. Takva uronjenost u depresiju moguća je samo pod pretpostavkom da vlada koristi načelo stege ili škripca s neograničenim navojem te istovremeno ne odašilje poruku kada taj navoj ima namjeru otpustiti kao niti koliko još tog navoja ima. Već samo steže. „Ma ljudi moji jeli to moguće“ rekao bi pokojni Mladen Delić. Moguće je, s izostankom opozicije. Ova vlada nema opoziciju (barem ne onakvu kakva bi građanima vratila bilo kakvu nadu ili povjerenje).
Nameće se činjenica da smo mi glup narod, neobrazovan jesmo al' glup svakako nismo.
U stvari, mi smo nevjerojatno „trpni“ narod, u koliko nam kažeš: „nema hrane do idućeg petka“ mi ćemo to progurati zato jer si nam rekao i: „al' u subotu stiže prvi sendvič, a od sljedećeg mjeseca i normalni obroci“ . Nedostatak takve poruke uz posvemašnu prisutnost sve novijih i većih poreza koji se poglavito odnose na građane – stvara taj dubok osjećaj besperspektivnosti i zaključava nas u stanju „jedenja vlastite supstance“. To je status u kojem očekivana eksplozija mijenja svoj smjer u autodestruktivnu imploziju.
Zato nema prosvjeda! I neće ga biti dokle god ne dosegnemo dno i počnemo se od toga dna podizati.
Ne vjerujem previše u iskustvo, no povijest nas uči da tako to najčešće biva.
Daleko od toga da zazivam takvu vrstu društvene tektonike (jer ova vlada radi najbolje što može), al' zazivam iskreno priznanje vlade da nemaju razvojni resurs i da su ga spremni pozvati, prihvatiti i ishodišno sukreirati – to bi im još građani mogli tolerirati i partnerski u istom sudjelovati.
komentiraj (0) * ispiši * #
rastajanje
ljudi se nikada ne rastaju,
to samo vrata lupaju
komentiraj (0) * ispiši * #
I KAY ĆEŠ S FORMULOM?
Nekada bih ubio za donje šeme, iako bi RH trebala za iste ubiti danas, no to nije tema.
Tema je lateralno razmišljanje za kojim postoji izražena potreba u svakom samoorganizirajućem sistemu, ne samo zato što isto služi za mijenjanje perceptivnog kôda te time proizašlih koncepata već zbog mogućnosti dosezanja globalnog optimuma. Naša orašasta tvorevina smještena između ušiju po difoltu tvori asimetrične misaone modele i obrasce koji se superponiranjem samo još više armiraju i čine smjer razmišljanja predvidivim, baš kao i sva novokreirana rješenja. Uz izostanak adekvatne metodologije za promjenu perceptivne osi preostaje nam samo lateralno razmišljanje.
Kužim ja da je ovo klingonski za vas i to osobito izjutra, al' k vragu ne mogu ne pokušati :-)
have nice day
komentiraj (0) * ispiši * #
Finger food prosvjedi i A'la carte vlada
Kada u jednoj zemlji od 4 milje 45911 mladih želi tu istu napustiti bezglavo i bilo kako samo napustiti te se pri tom na Markovu trgu održi superpristojan finger food prosvjed policije te iste zemlje koji se mahom odnosi na isto kao i kod ovih mladaca – uvjete dostojne ne života već opstanka – onda je vrijeme da se postave neka pitanja.
Točnije to vrijeme je prošlo, sada je vrijeme da nam se premijer odzumira od Brisla i brže bolje dojuri u neki prajm tajm kavog dnevnika ili izvanredne objave ili kako god već hoće samo da se pojavi s hrpom pepela i molbi.
Pepel znate čemu služi, a molbe trebaju biti uvijene u brigu, empatiju, solidarnost i kooperativnost. Treba zavapiti i moliti mlade da ne napuštaju zemlju, a s obzirom da ih nema čime zadržati, obećati da odmah otvara natječaj za slanje modela, koncepata i prijedloga svekolike vrste za izlazak iz krize jerbo sami to ne umiju. Dakako da odmah treba i obećati čitanje i analizu tih istih. To može na sljedeći način; ovu hrpu administrativnog osoblja postrojiti u tri reda tj. filtra dakako po ključu izobrazbe. Ovi koji najlošije čitaju su prva instanca dok ovi primijenjeno akademski mogu predstavljati treći stupanj filtra. Na taj način bi se vršila selekcija pristiglih prijedloga. S obzirom da se ni mi građani previše ne razlikujemo od vlade (iako sam prilično siguran u određeni broj iznimaka) broj prijedloga koji bi bili suvisli bio bi dovaljan za par dana čitanja i analiziranja istih u vladi. Ne pojavi li se opstojniji koncept od njihovog trenutnog - na konju su – jerbo mogu reći da smo svi skupa toliko blesavi da ne zaslužujemo bolje no što nam je, no u koliko se pojave bolji, hajd'mo to razmotriti te k vragu i primijeniti – naravno U CJELOSTI.
Takav bi premijer zadobio ono što nužno jedan lider treba imati; vjerodostojnost i povjerenje (muda su sekundarna stvar, jer nije da ih Zoki nema samo strše na pogrešnu stranu). [Ovo „Zoki“ nije pejorativno, igrali smo nogomet nekada u Trnju zajedno.]
Što se pak tiče Murje, pa to su naši policajci – služe njima koliko i nama iako njih zapravo statutarno više štite. Neću navoditi primjere iz povijesti gdje kada se s iste strane nađe policija i prosvjednici to baš ne završi dobrim „after partyem„ za vladu. Jednako tako bez obzira kako svima nama bilo, njima ipak piše u opisu posla da nose glavu u torbi. S druge skoro pa glavne strane bilo koji oblik vlasti koji je potplaćen pa bila to i izvršna, direktno se gura u – korupciju.
Zorane, Radomire, Slavko i drugi opustite se malo i podignite glave, mi vjerujemo da vi radite, čak vjerujemo i da vam je stalo, no kao i svaka panika vaša panika vas sputava da koristite rješenja izvan onih koje poznajete i sami znate. Nitko se ne može sjetiti prepisanog gradiva nakon što ga ulove u prepisivanju. Stoga otvorite kanale za nove prijedloge, rješenja i ljude. Nije sramota ne znati ili ne moći, sramota je zbog taštine upropastiti svoju zemlju i ljude. Hrvatska je mala zemlja "savršeno organiziranog nereda" kako ono kaže "računovođa", no ja znam barem deset ljudi koji bi to bolje kao i jednu metodu kojom bi se to sigurno izvelo, a koliko još ima ovakvih kao ja.
Mladi su vaš ključni resurs, čak i ja sam vaš resurs – problem je samo jedan: „use best before“ tek što nije prošao.
komentiraj (0) * ispiši * #
DA VAM DAM BAR ZA KAVU!
Prolazeći Jelačić placem žurnim korakom al' bez prave žurbe prema uredu, prođem pokraj starice koja koja hoda u crnim debljim tenisicama (prokušana tehnika starijih osoba za hod po sklizavici) i primijetih kako joj se desna razvezala te žniranac opasno prijeti da se nađe pod lijevom nogom i uzrokuje pad.
„Gospođo, odvezala vam se cipela“ - upozorim staricu.
„Hvala vam, sigurno bi pala“ - odgovori (po mojoj procjeni osamdesetgodišnjakinja).
Već htjedoh krenuti dalje no, njen pogled u noge uz količinu odjeće i razvidnu nemogućnost da "problem" riješi na licu mjesta - vrati me u fokus te upitah: želite li da vam ja svežem vezicu?
„Molim vas!“
Kleknem (u svježe opranim trapericama idealno da napravim ona izvješena koljena) spustim tablet na pod i dadem se na vezivanje čvora dok gospođa podiže nogavicu trenirke kako bi mi oslobodila tenisicu. Primijetim da je prvi čvor "dječji" (ono kada još jednom provučeš žniranac kako bi si olakšao rađenje "mašne" jer tada prvi čvor ne otpušta.
Zategnem taj prvi čvor i napravim vrlo čvrstu "mašnu".
"Još jednom" - ponovi starica.
„Što još jednom?“ - upitah zbunjen odozdo.
„Još jedan čvor!“- ponovi ona.
„Ok“! (Pa tako ja vežem gojzerice s onim žilavim žnirancima svome sinu) - nasmijah se i primijenim Stipaovu metodu do kraja - i osiguram cjelodnevno nerzveziv čvor :-)
Pozdravim je pri ustajanju i krenuvši u smjeru ureda bih povučen prema natrag tako da mi rame izviri iz raskopčane jakne.
Starica me čvrsto s obje ruke primila za lijevi rukav – „Da vam dam bar za kavu!“
Sada već primijetih da me neki ljudi gledaju ovako zadržavanog i nategnutog za rukav od strane starije gospođe.
„Hvala vam, no zaista ne treba“ - kažem najtoplije što mogu sluteći nastavak ove scene po grčevitom stisku moga rukava.
„Ne, inzistiram!“
U redu je gospođo, pa to je normalno - nasmiješim se najšire što mogu.
„Ja inzistiram!“ - kaže ona prodorno me gledajući.
Par ljudi koji su se zaustavili i koji sada već prate ovu "prepirku" me izdašno nerviraju svojom spremnošću da "uskoče".
„Nije to ništa bitno, meni je drago što sam vam vezao vezicu,a vi načete pasti“ - totalno se iskreno i sretno nasmiješim :-) Dajte to nekome u potrebi, u koliko baš želite dati! - ponovno se nasmiješim, stisak s rukava popusti i prenese se na ruku. Prinesem i drugu svoju ruku preko njenih koje su držale moju lijevu šaku. Pozdravim je i odem.
Tih 20 kuna koje mi je namjeravala dati bi sigurno utjecale na njen budžet, no spremnost i gorljivost kojom je željela zahvaliti mi otvori neka druga pitanja.
Zar je stvarno "velika stvar" svezati vezicu starijoj osobi? Zar to nije nešto što se očekuje i što je normalno? Pa ja želim da jednog dana kada oslijepim ili ne čujem, nečija ruka mi pomogne prijeći cestu, ne zato jer sam slijep i star već zato jer sam čovjek - a ljudi pomažu ljudima jer je to u njihovoj naravi. Te neke temeljne vrednote su nas naime i održale do danas, jer ni u čemu drugome nismo superiorniji ni jednoj živućoj vrsti na planetu.
komentiraj (1) * ispiši * #
Everybody's Free To Wear SUNSCREEN!
ili ti ga u slobodnom prijevodu: "nije na meni da popujem ministarstvu ni savjetujem crkvu"
Zamislite da ste dijalog započeli s premisom: "djeca su stav Boga da svijet treba i dalje postojati" :-) ... dalje vam ne treba moja pomoć, ne treba vam ničija pomoć, :-) držite se sadržaja i riječi će same dolaziti, kao i riješenja.
idem sad jednom takvom koji mi kaže da me voli do kraja brojeva
komentiraj (0) * ispiši * #
NELLA FANTASIA
Često jutrom šetnjom do posla provjerim grad. Sunčane naočale selektivno propuštaju zvukove i mirise misli ljudi što prolaze, one žurne i odsutno korporativne, one što nigdje zapravo ne idu pa čak i one što slojem šutnje prekriju svoje srce i misle da se isto ne čuje. (To je valjda zbog jučerašnjeg ćelavog snijega i pahulja što piče u vis te grada koji spava, a čuješ mu disanje. BTW Zagreb spava pliće od Splita. )
Sve je u stilu, načinu kako se tko nosi s jutrom. Rola papira se prokotrlja ispred mene i lik u kožnjaku je žurno podigne te uz osmjeh vrati curi koja pere izlog u nekim crnim tajicama. To je dobro, oboma je uljepšalo tren, tko zna možda i dan. Pa sve je u malim stvarima i budućnost zapravo možda i ne postoji, no zato postoji dan i tren koji u koliko okreneš na dobro i – bude dobar.
Cool, dobar je moj grad. Prosjaci uz put pobrinu se da ne uštedim na javnom gradskom prijevozu.
Pa što? Svugdje na svijetu se naplaćuje razgledavanje grada.
Pred uredom sam, Orange piči punom praznom parom, a misli mi se vrate na onu rolu, kožnjak i pirsing u nosu nositeljice taica uz Nella Fantasia kao zvučnu kulisu. Đizus, koji kliše! No nekako im paše, baš kao i meni Morriconeova tema. (Jebat ga, to je moja interpretacija ili emocija i ne mo'š to pobijedit!)
Koja bi uz malo slobodnog prijevoda išla ovako nekako :
"U mojoj fantaziji postoji pravedan svijet
gdje svi žive u miru i poštenju.
U mojoj mašti vidim svijetao svijet,
gdje je čak i noću svjetliji mrak.
I sanjam o dušama koje su uvijek slobodne,
poput lebdećih oblaka,
Ispunjenih ljudskošću u dubini njihovih duša.
U mojoj mašti je topao vjetar,
vjetar što donosi toplinu u grad, kao što nam prijatelji donose toplinu."
Ujedno me sjeti i na Nelu (Nelly za prijatelje) mladu opernu pjevačicu i njen quartet.
Nije ovo najbolja verzija "Nella Fantasia", al nisam ni ja najbolji tip da je prosudi,
ja samo malo dizajniram dok hodam.
Nella Fantasia - Quartet Mistique
komentiraj (0) * ispiši * #
INTELIGENTNO BALANSIRANJE
kaže naš premijer i po prvi puta pogađa u epicentar,
naravno irelevantnosti. Ipak s druge strane ta složenica je možda dalekosežnija i dublja no što moja plitka percepcija može dosegnuti jer zapravo suštinski zamjenjuje već izlizanu NE TALASAJ. Inteligentno su izbalansirali između donošenja strateško razvojnog koncepta u narodu od milja zvano STRATEGIJA i druge sestre blizanke ODGOVORNOSTI.
Još kad to uviješ u floskulu po nas odista nebitnu "Situacija u Europi je grozna" i garniraš s "ljude je lako prevariti - mi to ne želimo" te naglo zapečeš s "kada bi slušali svoje kritičare propali bismo" dobiješ potpuno nejestivo jelo, koje međutim sjajno izgleda.
Nismo li zanemarili smisao hrane? Naše mame možda ne aranžiraju jela kao što to radi majstor kuhinje Nenad iz Kukurikua, ali još uvijek baš kao i on spremaju ukusne obroke.
Nije li ta krađa i nepovratno otimanje dobrog imena Kukuriku zapravo krinka za garniranje forme bez sadržaja. U koliko jest, onda je to sjajno smišljena šala na naš račun i skidam kapu do zemlje cijeloj koaliciji na ipak jednom dalekovidnom i strateškom potezu, pa služio on i ismijavanju vlastitih birača i građana.
S pretpostavkom točnosti, moram zamijetiti da gospoda iz koalicije nisu ni u trenutku dosegnula visine i domete gastro-eno umijeća koje se primjenjuje u Kukurikuu te da su se mirne ruke mogli nazvati "Rubelj koalicija" (bez uvrede prvom roštiljskom lancu u RH) jer bi vjerojatno s istom organoleptičkom dubinom kušali i ćevapčiće u pločicama kao i Nenadove smokve u prošeku. Takvu su nam naime sudbinu namijenili - bez strategije - vatrogasnu - rukavnu - paušalnu: duboko griješeći u poistovjećivanju svoje organoleptike s organoleptikom građanstva RH. Zaboravljajući da građani ma koliko depresivni bili itekako znaju što je dobra sarma, dobar roštilj, dobar slow food ili što su dobre namirnice pa tražili ih i u kontejnerima za smeće.
A za svršetak treba se referirati i na početak i kraj prve godine vladavine plana dvadeset i prvog koji sublimirate pomirbenim citatom: „ne smijemo ih iznevjeriti“.
Indikativno je ovo „ih“ dakle njih, a ne „nas“. Jer iako se o ukusima ne raspravlja, o okusima se itekako raspravlja. Stoga, ne bojte se, niste nas iznevjerili i kad smo već „vi i „mi“, mi za razliku od vas možemo okusiti sve što vi ne osjećate.
komentiraj (0) * ispiši * #
small enough
(„Prostor koji nije određen vrednotama ne može niti dati vrednote“ – nije ničiji navod , to sam ja samo onak' rekao)
Uzmimo na primjer povjerenje. I shvatimo da povjerenje samo po sebi nije vrednota, međutim vjerovanje tj. davanje povjerenja jest.
I sada smjestimo tu vrednotu u kontekst političke scene, kako one „main stream“ tako i one alternativne koja upravo buja i hvasta se spremajući se „preuzeti stvar u svoje ruke.“
Dao sam si truda i prošao „najteže“ igrače (akcije/grupacije/inicijative i druge forme) s nazovimo to "alternativne scene".
Ove mainstream ne treba dodatno analizirati, jer ih ne možeš izbjeći kao ni poruke koje šalju. Upravo ta alternativna scena pa čak i retorički, a vrijednosno posebice odašilje nemalo istu sliku. Netrpeljivošću spram ljudi koji se interesiraju za njihove programe, a koji nisu odmah gorljivi istomišljenici, počesto se skrivajući u nedostatku opstojnog programa iza fraza tipa: dužničko ropstvo, ne u EU, vratit' ćemo privatizirano, živjet ćemo 5x bolje i sličnih – nazovimo to DOBRIH ŽELJA, samo zataškavaju svu silu svojih – nespremnosti (nemam blaži oblik za ono što želim opisati).
Nije mi namjera kritizirati retoriku navedene alternative već opaziti nedostatak povjerenja kako među gorljivim administratorima i članovima međusobno tako i spram potencijalnih novih članova i građanstva uopće koje se zanima za njihov rad ili opciju. Kako bi "loše" trebalo biti zamijenjeno "dobrim" ili barem boljim - to isto bi se trebalo i prepoznati. Meni nekako ne uspijeva, barem ne iz perspektive povjerenja. Jer da bi nekome dali povjerenje, trebate nekako i vjerovati u sebe ili svoj program. Nesigurnost koja sama curi preko rubova prethodne rečenice je posvemašno razvidna. Ne treba biti akademski obrazovan da to shvatiš, jer ćeš to ovako ili onako – osjetiti. To i je neka od prednosti vrednota – da ti ne treba puno nadgradnje da balansiraš istima.
Pitanje povjerenja nije pitanje „kokoši ili jaja“ i itekako je uzročno posljedično no upravo zato je logično i smjerno, jer polazi od prepoznavanja (manifestiranja) ostalih vrednota koje za posljedicu imaju ostvarivanje i prijenos povjerenja. Naravno da je to „rizičan posao“ no to je isti onaj rizik iz kojega je cijeli svijet iznikao i stvorio regule koje su nam pomogle opstati i artikulirati se u samoodrživu vrstu i sustav.
Vratimo se mi našoj „alternativi“.
Bilo koja opcija koja će se pojaviti u Hrvatskoj i pomesti trenutačnu političku scenu (efektom resetiranja) nužno će u sebi trebati sadržavati taj sastojak - povjerenje. Povjerenje međusobno, među članovima priče (insajderima) kao i povjerenje kojim će moći ostvariti reciprocitet s građanima.
Ništa drugo i ništa manje neće moći ishoditi konsenzus i osigurati joj prođu kod građana. Građana koji bez obzira na loš obrazovni prosjek nisu ovce, o kako glupa floskula ovo s „ovcama“. Bili mi ne bili, bilo koji (metaforički) pripadnik životinjskog roda, ono što znamo prepoznati jesu vrednote - povjerenje osobito.
Zašto?
Zato što ga je teško zaraditi, još teže dati , puno teže od toga održati i još puno, puno teže uzvratiti.
Ma da, kay je tu tak teško?
Teško je vjerovati – prvenstveno samome sebi – u ovom slučaju – i samome programu, a u daljem tijeku i odabranim suradnicima. Tek pod tim pretpostavkama ostvareni su preduvjeti za povjerenje, interno, a još toliko i za transfer istog.
Koliko toga napišeš a da se ne dotakneš programa?
Ni ne pišem o programu, u koliko je program (u ovom slučaju politički) na primjer software – potpuno je jalov i nemoćan bez adekvatnog hardware-a , u ovom slučaju – povjerenja, a u širem kontekstu i cijelog spektra vrednota.
Održavala se prije desetak godina na Brijunima jedna međunarodna konferencija pod nazivom „How can we trust eachother“.
Dakako da je moj esej bio najneuspješniji ili barem, najbljeđi s adekvatnim nazivom: „Are we small enough“ . Pod premisom da sve gospodarske strategije otkad je svijeta i vijeka u sebi sadrže minimum 50% psihologije, onaj sastojak koji mi po hrvatski volimo nazvati good will ili ti ga' „indeks sreće“, a zapravo se radi o „dobrom očekivanju“, stvar je dakako bila potpuno deplasirana za ljude odrasle u sustavima gdje je taj začin sastavni dio ne samo gospodarskog već i života uopće. (No to je jedna druga priča, koju ću za sada zaobići.)
Završit ću s povjerenjem kao što sam i započeo.
Nema te opcije koja će moći pokrenuti bilo koju razvojnu ili sociološku komponentu društva kako bi udahnula život u sve ostale procese u cijelosti, a da u sebi neće sadržavati :
Minimium: razvidan vrijednosni sustav.
Optimum: razvidan vrijednosni sustav + izvediv program
Maximum: razvidan vrijednosni sustav + izvediv program + strateško razvojni koncept - temeljen na planiranim i opstojnim stanjima dignut na javnu platformu i prihvaćen od iste.
Bez obzira na sav defetizam i anksioznost tihe građanske većine, sve tri opcije su moguće, međutim, pitanje je samo jedno:
vjerujemo li si međusobno?
komentiraj (0) * ispiši * #
TALIJANSKA BLITVA I HRVATSKI TAXI
Voda samo što nije zakuhala, mali je na plejki a ja sam još u cipelama, OK stižemo mi to.
Pogled na blitvu u celofanu me ozari, u smislu ipak se isplatilo protutnjit kroz par dućana u Nikolićevoj i ubrat' svježe povrće.
Perem blitvu i čudim se jer je ova već oprana, točnije nema zemlje i previše listova za bacanje, fakat super, jedno bolje od drugog. Tko li to uzgaja i ovako dobro pakira kod nas, zajurim se na malu bijelu deklaraciju na perforiranom celofanu?
Fak! Ko' u lošim filmovima, ono kada se kadar zumira, a ostatak izvan fokusa prelazi u moušn blur (motion blur). Zemlja podrijetla ITALIJA!
Je** te – ni blitvu nismo u stanju uzgojiti i prodati!
Tražim mobitel da snimim ovaj corpus delicti – kao da ću sutra promijeniti stanje stvari.
Spominjući rodoslovlje nacionalnom trgovačkom lancu u hrvata (u sebi dakako) ne pronalazim mobitel. Ok negdje je među stvarima koje sam dofurao doma. Fiksna i zvanje! Štanga! Tražim Stipana da pauzira igru ne bi li čuo iritatntan zvuk svog nasušnog mosta sa svijetom.
Zvoni, odzvoni! Nije ovdje! Super :-(
Ured, blokiranje akaunta, mailova, mreža. Hrvoje ima ideju zvati taxi službu. Koja li je k vragu? Sam taxist je rekao da ih ima preko 200 registriranih za taksi službu, a da su oni jedni od zagrebačkih.
Gasim vodu, i opet zovem jedan od dva broja koje znam napamet, 098......
Zvoni, odzvoni!
Ništa, opet ured i sve blokirati!
Kad zazvoni telefon, moj broj.
Javi se ženski glas, pita me tko sam i kaže da će mi dati taksistu na liniju.
Yesss! Javlja se mladić koji nas je vozio do doma i kaže da ga je gospođa pronašla na zadnjem sjedalu taksija i da je odmah rekla kako to nije njen mobitel, a da će on biti za dvije minute na mjestu gdje nas je iskrcao. :-)
I opet yesss!
Dajem kratke upute djetetu koje me zapravo ne sluša s mislima u svojoj Lego misiji Jack Sparrowa.
Istrčim do raskrižja kraj kuće, i u nizu automobila ugledam taxi kojim smo se dovezli.
Dotrčim, taxist je već izvan vozila i pruža mi mobitel. Zahvaljujem i guram mu u ruke Mocart kugle i sav novac koji imam u džepu. Ne želi primiti! Inzistiram! Primi!
Otrčim natrag do raskrižja, još se jednom okrenem i mahnem taksiju koji je upravo u prolasku, taksist uzvrati istom mjerom.
OK.
Blitva je talijanska.
Taksist je „dečko“ iz Vinkovaca, 88 godište, radi za 250 kn dnevnice, ne smije imati prazni hod (vožnju bez naplate). Uz to spreman je mijenjati stripove s mojim sinom, pri polasku izaći iz vozila i pomoći djetetu vezati pojas, pri dolasku izići iz vozila i otvoriti djetetu vrata. Spreman je i produžiti svoju smjenu ne bi li vratio izgubljeni mobitel, spreman je odreći se zaslužene nagrade.
POŠTENJE, POŽRTVOVNOST, SKROMNOST u meni će uvijek izazvati divljenje i duboku zahvalnost i poštovanje.
Još jednom HVALA TI nepoznati čovječe.
(a blitvu ćemo već srediti)
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
četvorka
I had a sleep (a deep one, after long time), small chat with wife and walk with my kid to school.
Dobio je četvorku iz vjeronauka, jer je Isusu nacrtao hevi metal zurku, rekoh mu da to pomalo i nije pravedno no da ipak nastoji zadovoljiti obrazac koji traže od njega ali da ga ja podržavam u njegovom doživljaju stvari i ljudi. Tog trenutka sam znao da je pandorina kutija napolitanki otvorena.
Kako, kaže on?
Poslao sam mu poruku dvostrukih mjerila, sada ta ista moram obrazložiti, ok. Vidi, ti znaš da tata dobro crta, e' pa kada sam ja išao u prvi razred kao ti crtao sam sunce kao klupko i slikao ga kao žutu mrlju, no nastavnica mi je "objasnila" da sunce ne izgleda tako, već da se sastoji od kruga koji ima zrake i to jednu dugu pa jednu kratku i tako do kraja kruga u kojem se nalaze oči nos i nasmijana usta. Pokušao sam pogledati u sunce no te elemente nisam tamo nalazio. Od tada bih ja nacrtao cijeli crtež po svome te na završetku "montirao" sunce u gornji desni kut po zadanim pravilima.
Zauvijek, pita on?
Ne, samo do tada dok nisam našao načina kako da sakrijem sunce na crtežima.
A poslije?
A poslije, sam uspio razumjeti da je to način na koji ja vidim sunce i da svatko od nas ima pravo na svoj način vidjeti stvari, zato tvoj Isus nije kriv samo je malo neprilagođen u odnosu na to kako ga nastavnica vidi.
Kako?
Kao što ti meni kažeš kada te ja nazovem „mladim gospodinom“ da ti to nisi, nego da si ti „nov čovjek“, e' pa isto tako je za nju tvoj Isus NOV.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kopernik i GOH
„PARADIGMA“: Skup iskustava, informacija, uvjerenja i sistema koje posjeduje čovjek i kojima je cilj odrediti smjernice njegovog kretanja i odrediti način njegovog djelovanja u različitim situacijama.
Suzana vozi dok šutimo.
U autu smo ali zapravo, još smo na sastanku.
Misli bi nam se sudarile da mogu napustiti glave.
Ponekad se osjećam k'o da smo Kopernik – prekinem tišinu!
„Kako to misliš?“ kaže Suzana, bivša predsjednica uprave banke zaustavljajući se na semaforu.
Pa ono, objašnjavamo im heliocentrični sustav i temeljem toga da je zemlja okrugla, a oni kažu: „ok sustav je heliocentrični, al' zemlja je ravna! Pogledajte, zar pada negdje“!?
„Fakat!“ Potvrdi ona i doda: „to je super primjer“!
Stvar je u promijeni paradigme, a paradigmu ne možeš promijeniti ne usvojiš li je u cijelosti, jednako tako ne možeš je ni primijeniti dakle, ni razumjeti.
Šutimo dalje, s Kopernikom u glavi.
Mislim si, 21. je stoljeće. Ne mogu vjerovati da ne razumiju, mogu vjerovati samo da - ne žele razumjeti.
I osim toga, što bi tek bilo da stvarno koristimo Kopernika za primjer?
Čak ne vjerujem da bi mu priznali da je napisao raspravu o monetarnoj reformi, a je.
Hmm, prebacio se na astronomiju,
vrlo vjerojatno zato jer mu je bilo lakše dokazati heliocentrični sustav.
komentiraj (0) * ispiši * #
noću
Tišina je najglasnija noću, pa se zato vlastite misli tada bolje čuju
komentiraj (0) * ispiši * #
kvaliteta razgovora najčešće ovisi o kvaliteti tišine koja mu je prethodila
komentiraj (0) * ispiši * #
još malo teorema :-) / theorem 10 years old
"I believe in TRUST!"
Fear management is actually prerequisite for TRUST.
Because of TRUST is management of the RISK.
There's no TRUST without strength to overcome the risk.
komentiraj (0) * ispiši * #