Prolazeći Jelačić placem žurnim korakom al' bez prave žurbe prema uredu, prođem pokraj starice koja koja hoda u crnim debljim tenisicama (prokušana tehnika starijih osoba za hod po sklizavici) i primijetih kako joj se desna razvezala te žniranac opasno prijeti da se nađe pod lijevom nogom i uzrokuje pad.
„Gospođo, odvezala vam se cipela“ - upozorim staricu.
„Hvala vam, sigurno bi pala“ - odgovori (po mojoj procjeni osamdesetgodišnjakinja).
Već htjedoh krenuti dalje no, njen pogled u noge uz količinu odjeće i razvidnu nemogućnost da "problem" riješi na licu mjesta - vrati me u fokus te upitah: želite li da vam ja svežem vezicu?
„Molim vas!“
Kleknem (u svježe opranim trapericama idealno da napravim ona izvješena koljena) spustim tablet na pod i dadem se na vezivanje čvora dok gospođa podiže nogavicu trenirke kako bi mi oslobodila tenisicu. Primijetim da je prvi čvor "dječji" (ono kada još jednom provučeš žniranac kako bi si olakšao rađenje "mašne" jer tada prvi čvor ne otpušta.
Zategnem taj prvi čvor i napravim vrlo čvrstu "mašnu".
"Još jednom" - ponovi starica.
„Što još jednom?“ - upitah zbunjen odozdo.
„Još jedan čvor!“- ponovi ona.
„Ok“! (Pa tako ja vežem gojzerice s onim žilavim žnirancima svome sinu) - nasmijah se i primijenim Stipaovu metodu do kraja - i osiguram cjelodnevno nerzveziv čvor :-)
Pozdravim je pri ustajanju i krenuvši u smjeru ureda bih povučen prema natrag tako da mi rame izviri iz raskopčane jakne.
Starica me čvrsto s obje ruke primila za lijevi rukav – „Da vam dam bar za kavu!“
Sada već primijetih da me neki ljudi gledaju ovako zadržavanog i nategnutog za rukav od strane starije gospođe.
„Hvala vam, no zaista ne treba“ - kažem najtoplije što mogu sluteći nastavak ove scene po grčevitom stisku moga rukava.
„Ne, inzistiram!“
U redu je gospođo, pa to je normalno - nasmiješim se najšire što mogu.
„Ja inzistiram!“ - kaže ona prodorno me gledajući.
Par ljudi koji su se zaustavili i koji sada već prate ovu "prepirku" me izdašno nerviraju svojom spremnošću da "uskoče".
„Nije to ništa bitno, meni je drago što sam vam vezao vezicu,a vi načete pasti“ - totalno se iskreno i sretno nasmiješim :-) Dajte to nekome u potrebi, u koliko baš želite dati! - ponovno se nasmiješim, stisak s rukava popusti i prenese se na ruku. Prinesem i drugu svoju ruku preko njenih koje su držale moju lijevu šaku. Pozdravim je i odem.
Tih 20 kuna koje mi je namjeravala dati bi sigurno utjecale na njen budžet, no spremnost i gorljivost kojom je željela zahvaliti mi otvori neka druga pitanja.
Zar je stvarno "velika stvar" svezati vezicu starijoj osobi? Zar to nije nešto što se očekuje i što je normalno? Pa ja želim da jednog dana kada oslijepim ili ne čujem, nečija ruka mi pomogne prijeći cestu, ne zato jer sam slijep i star već zato jer sam čovjek - a ljudi pomažu ljudima jer je to u njihovoj naravi. Te neke temeljne vrednote su nas naime i održale do danas, jer ni u čemu drugome nismo superiorniji ni jednoj živućoj vrsti na planetu.
Post je objavljen 18.03.2013. u 17:38 sati.