Jesen je došla u naš grad, a mi smo otišli u kroasan q.

ponedjeljak , 30.09.2013.

Mnogo puta sam govorio o razlici brenda i imidža, u smislu slike koja se želi poslati i slike koja je preuzeta. Lex Pex, ćirilica gate, i sve akrobacije kojima vlada ove zemlje nastoji u samonasladi impresionirati samu sebe u stvari čini štetu o kojoj jedino Romano Bolković se usudi na krijesti vala svoje visprenosti i oštrom peru zdrave logike surfati iznad posvemašnje bonace tihe građanske većine te bušiti balone spinova koje poput kakvog gazirajućeg pića ispuštaju gejziri vlade i njima upregnutih medija. Neću o navedenim temama jer to Romano i onako čini bolje od mene.

Međutim postoji još nešto, a to je po meni gore od svega što se čini - a to je ono što se ne čini, a postoji i raste. Zove se imidž. Naša vjerodostojnost kao zemlje koja je bila dugo stigmatizirana pa onda malo ne, pa opet da kao inicijator sukoba na ovim područjima, kao koketa s neofašističkim idejama, kao nepouzdan partner u isporuci heroja a ne zločinaca - i još svakojakih impresija po kojima je Europa, a i svijet gradio sliku o nama. Danas kada (postajem pionir) ulazimo u tu EU i konačno imamo šansu govoriti o svoj uljuđenosti i civilizacijskoj i pro europskoj orijentiranosti, te otkloniti sve sjene nepravedno / nesretno / nespretno stečenih stigmi - mi pokazujemo da su možda bili u pravu. Da su primili podstanara bez higijenskih navika, bučnog, svadljivog i manipulativnog fiškala, koji će možda uredno plaćati režije, ali će zato smanjiti tržišnu cijenu stanova u kvartu.

To je šteta koja se neće samo tako sanirati - jer je personalna - jer je dio imidža koji će svatko od nas poput supermenove majice koja se nazire ispod košulje otkrivati tko smo i bitno otežavati svaku relaciju koju bi u tom svijetu trebali i osobno uspostaviti.

Uvijek smo se divili srpskoj diplomaciji i prodornosti lobiranja, na stranu sad obavještajnih i kontra im službi, sad kada imamo šansu postaviti tender - mi se kuglamo sami.

Ova vlada je vatrogasna vlada i razumijem da ne vidi dalje od požara koji gasi, ali ne razumijem zašto ga gasi benzinom i kako pri tome sama ne izgori.

stadioni i igrališta

subota , 21.09.2013.

Danas sam odbrusio neke obveze i poveo djete (7) na školsko igralište gdje smo napucavali loptu, uglavnom je on meni pucao na gol, a tu i tamo bih mu ja nabacio koju loptu sa strane te bi on pokušao kakvim volejem pogoditi što gol, što loptu.
Nije me napucao roditeljski "trip", već subota i veliko školsko malonogometno i košarkaško igralište s podosta zelene površine koje na vedar dan (10.30h - 12.30h) - zjapi prazno.
Nema djece koja se igraju, ako i igraju čine to "smisleno", "klubski", "institucionalno" ili (ih) se tek spremaju postati gledatelji na nekom budućem nacionalnom stadionu. U pauzi pičenja lopte smo razgovarali o Kissinu na čijem koncert je zaspao uz mamu, i koji su to, kako ih je nazvao "spektakularni" djelovi škarpine...
Mislim si ,što bi si mislio netko da čuje teme razgovora koji se vode kraj stative?
Nema si što misliti!

Školsko igralište je prazno.

privilegija

svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti.....

pazi ti koja je privilegija biti liječnik!

Péter Nádas

petak , 20.09.2013.

jedan od onih koji te smjeste dolje uz kamenčiće, malo naprijed, pa desno

"Ne volim pisati na računalu, jer takvo pisanje rezultira drukčijim tekstom. Redigirati se može na računalu, ali smatram kako valja pisati rukom. Naime tada čovjek dolazi u neposredan kontakt sa svojim duhovnim životom, sa svojom psihom, sa svojim dnevnim raspoloženjem."

T I M B E E E E R!

pada vlada

Pad sdepea (vlade) nije (bio) upitan, no ovakva erozija i auto dezintegracija je ipak neočekivana.
Posebice plaši to što kandidata koji je u "kampanji" (i koji je PR potkovan) ovakvim stavom (izbacivanjem) tek još jače lansiraju na političko tržište. To nije samo politički bahato, to je i politički glupo - jer ako računaju da trenutni "kandidant" neće iskoristit ovu inerciju kao što je nije iskoristio Davor Bernardić onda imaju još i defict u odnos na političku dioptriju.

Sve u svemu plaše nas, ne time što vode zemlju kako vode, već time što uvode čvršći režim čopora no što smo ga imali prilike vidjeti na ovim prostorima.S druge strane sdp nikada nije reformirao stranku, evo im šanse za to. From the scratch - je neki puta jedina opcija.
S treće strane hadeze s desnim krilom ili batkom ili karabatkom što li je već trenutna formacija, nije spreman preuzeti vlast, baš kao ni jedna druga opcija u državi.

Nije da nema rješenja, samo nema bila (pulsa) u tihe građanske većine.

lex & ex - ćud je ćud, a sud je sud

četvrtak , 19.09.2013.

(izuzev u Hrvatskoj - tu više nikoga ne tužimo, a i "lex" na stranu iako bojim se da bi mu vinovnik mogao postati "ex")

kradljivci se žale da su pokradeni,
a to nisu tek kompilatori koji su kompilirani - to su poluintelektualci s pola muda - jednim jajem s dovoljno kuraže da se žale kad ih neki slični njima kresnu za koncept.
Ovako sa strane puca prekrasan pogled na vlastitog psa (za kojeg znaš da je kukavica) kako reži na druge dok prolaze kraj imaginarne ograde od smisla i obzira koja ih dijeli.

Nije etika u vizualnim komunikacijama istrulila, dizajn je promijenio svijet i svoje vlastito lice, dizajneri su ulovili brzi neoliberalni vlak, a etičnost to nije mogla pratiti, onako neukrcana poput ženske pismo torbice koja sklizne s ostale prtljage na brzinu pokupljenje s perona.

Ona nije poput lex-a izgubljena u prijevodu, ona je bezbolno zagubljena.

Pa tako regionalni kreativci zahtijevaju ono što ni sami ne daju. Ipak bilo bi pretjerano tražiti od kicoške kreativne kreme da budu drugačiji od društva u kojem je erozija vrijednosnog sustava otkrila čvrsti dinaroidni kostur difolta. Generičke podloge koja u nedostatku trenda je dostatna sama sebi.

Ipak hrabrost, ona osobna kao i politička je bliska procesu kreacije - oboje sadrže to voljno počelo, a eksperiment se gotovo uvijek isplati. Čak i kada ne uspije, ostvarilo je neuspjeh koji je bitni dio kapitala budućeg uspjeha.

Svima nama, kreativcima, poluintelektualcima, osobno i politički hrabrim ili ne postam ove slike agave i sirene (profumi della costiera amalfitana) kao potstrek na mješanje (superponiranje), eksperiment ili tek čin mimo kanona.

i jednima i drugima sugeriram čitanje kao radnju kod koje se lako može zalomiti da dođe do - učenja

Poluintelektualci & parfemi

srijeda , 18.09.2013.

osim praktično dnevne, nemaju neke veze. Pisao sam već o fićured fenomenu poluintelektualaca. S obzirom da fejs držim čist od ponavljanja što se za blog ne može reći, baš kao ni za mozak koji tu distinkciju sada nije u stanju odraditi, u naprijed isprika ako se ponavljam.

Dakle, poluintelektualci i parfemi. Kud ćeš bolju poredbu i trenutak (zahvaliti lexu). Superponiranje - termin koji se koristi u artističkoj grafici u tehnikama visokog tiska (drvorez) kada s dvije ili jednom tiskovnom matricom otiskujete boju preko boje. Rezultat nije karakterističan i na tonskim spektrima određen i kontroliran. Dijelom je predvidiv no iziskuje artistički razlog i metjersku hrabrost.

E' pa ista je priča s parfemima. Postoje parfemske palete koje podnose superponiranje (preklapanje) aroma (u koliko su im baze kompatibilne). Nije to česta praksa i nije za svakoga. U ostalom danas je toliki izbor karaktera i konstitucija ovih prizivača uspomena i emocija da gotovo nema potrebe za eksperimentiranjem.

Gotovo da nema Hrabrost je nužna, rezultat je teško predvidiv, no poriv za autentičnim "nosom" i karakterističnim etapama otpuštanja je jači. Nanose se jedan preko drugoga, a onda slijedi tuširanje ili uživanje.
Taj bi proces u svome radu primijenili intelektualci, te se netom poslije ušetali u sobu s prijateljima ili kolegama. Poluintelektualci bi jednako tako ušetali u tu istu sobu također s nanesena dva parfema - ali svaki na jednu stranu tijela.

Sigurnost ne proizlazi isključivo iz znanja, ali zato hrabrost proizlazi isključivo iz htjenja.

NEMAJU POJMA AL' IMAJU STAV (Hladno pivo) / JA NE ZNAM, A USUDIM SE IMATI DOJAM (ja)

utorak , 17.09.2013.

više puta sam naglasio da samo jedno sigurno znam - da ne znam

ipak, današnjim kratkim obraćanjem premijera počinjem još više sumnjati, više u svoju neupućenost no neznanje.
Premijer drži prilično principjelan stav o "lexu" i reklo bi se da zna nešto što mi ne znamo, s druge pak strane ako griješi, griješi snažno, oduzimajući nam budućnost. To bi bila krađa, tako su nas svih ovih godina krali - oduzimanjem prava na bolju budućnost. No, ako je u pravu (pravu na princip i kičmu jednog premijera) trtebao bi nas ne štedjeti "istinom" o lexu, ali i imati naše povjerenje.
Sad, ili je ta istina toliko grozna da je neslušljiva i on se svojski trudi zaštititi dignitet zemlje, njenih građana i administracije ili je puk'o k'o kokica na vrućini ego tripa.

Jednako tako ne vjerujem da nije svjestan opozicionog "dihanja za ovratnik", kao i vlade koja je spiskala sve kredite povjerenja građana.

S obzirom kako ga većina napada na fejsu, kao da je njima osobno izbio lovu iz džepa, sklon sam dojmu da je ovaj puta u pravu

u koliko nije - onda sam ja u krivu, ali većina linčujući gotovo nikad nije u pravu

DEEP SEA BABY vs DARK BOOM HONEY

subota , 14.09.2013.

I follow Rivers


Gužve na ulazu u Saloon su bile uobičajene, sretnici s iskaznicama bi ih izbjegli, no iako sam pripadao toj grupi stao sam u red sa smrtnim ostatkom ne bi li pogled na najljepšu ženu u mom 17 godišnjem životu potrajao još malo.

Stajala je okružena prijateljicama i par viđenijih salunđija. Prijateljice su jasno zračile istovremenom pripadnošću i zavišću spram dugonoge fatalke s nekog drugog svijeta. Svi u foajeu saluna su izravno ili kriomice doživljavali sraz s čudom prirode koje je čavrljalo s grupom posvećenih.
Svjesna sebe i svih svojih kvazi nonšalantnih zamahivanja kosom ili promjenom kontraposta odlučuje kapitalizirati dominaciju upućujući prvo kratak a onda i duži pogled po sred mojih očiju. Okreće se od društva, polako i značajno, prvo ramenima lomeći struk i naglašavajući bokove za koje bi svi prisutni trenutno umrli, kako muškarci tako i žene. Ne skidanje pogleda s mene jasno govori da je žrtva odabrana, vrijeme je da božanstvo pokori smrtnike odabirom najvišeg među njima (možda [i bez lažne skromnosti] najzgodnijeg trenutno prisutnog) no ipak dovoljno zelenog da se ne može braniti od sjaja njenog trijumfa. Žamor utihne, a zvuk instrumentala iz zvučnika i prigušenog žamora s kata ispuni prostor, čak je i kartodrapac zastao.

"Kaj je mali, ti bi jebo?" - izađe kockasta konstrukcija iz predivnih usana brinete s onog svijeta.
Ne skidajući pogled s njenih očiju - da ne bih valjda morao, a od stida izložen ne mogao pogledati u neke druge, svjestan sve nedostupnosti ove Afrodite koja je odlučila prinijeti me kao žrtvu oltaru svoje poželjnosti.
"Da, al' pravu ženu!" - odgovorim zaglušen pažnjom svih prisutnih i pobjedničkim blago ciničnim naborom lijeve usne savršenog lica dva metra udaljenog remek djela prirode. Zavučem ruku džep iskoračujući prema kartodrapcu pokazujući iskaznicu koju sam u to vrijeme ja dizajnirao doživljavajući taj komad plastificiranog papira kao svog jedinog saveznika. Penjući se stepenicama poput izlaska iz bazena napunjenog nelagodom sušim taj događaj sa sebe krećući se prema drugom šanku. Nisam je vidio to veče niti ikada poslije, u ostalom mi stvarno nismo iz istog svijeta.

No s vremena na vrijeme dogode se poslovi kojima ponude imaju sličan okus. Pa stoga njih pišem "polako" kao bi ih mogli potencijalni klijenti razumjeti s toplim vinilskim pucketanjem banalnosti i s 45 na 33 kognitivna okretaja.

svako dijete

četvrtak , 12.09.2013.

svako dijete

SVAKO DIJETE je dijete, svako dijete ima pravo na podršku druge djece i njihovih roditelja. Možda to tako ne piše u zakonu ili ustavu no to bi trebala biti jedna od važnijih premisa humanosti i odgoja.

Kultura kao posljedica društva je izravno osjetljiva na našu neosjetljivost.

Naravno da život nije lak svaki dan, no i vaše dijete će postati svjesnije i plemenitije u koliko vidi da vi ulažete napor u "problematičnog učenika" te će i samo učiniti isto. Djeca uče od nas. Ne postoji školski predmeti pod nazivom "empatija", "humanost" ili "požrtvovnost" to svaki roditelj treba sam pokazati svome djetetu na vlastitom primjeru kako bi djete te vrline na samo osvjestilo već i usvojilo.

ZAUSTAVI SE VJETRE!

srijeda , 11.09.2013.

(protresna priča izborniku i premijeru)



Hrvati su jedna od bolje odjevenih nacija koju poznajem, točnije najbolje odjevena u žestokoj konkurenciji u regiji.

No to nije čudno, jer mi smo bazno vizualna bića (ne estetska već vizualna) te temeljem istog tvorimo stav o stručnostima ljudi. Dakle dobro odjeven, oku ugodan, kakvim-takvim šarmom ovijen - mora biti uspješan.
Takvim pojavnostima vjerujemo (ili se pak čvrsto nadamo) u koliko ipak svemu navedenome dodamo malo i osorne nadmenosti taj mora da je pametan u PM i da je rođeni lider. U obmani samih sebe idemo još korak dalje, pa stoga ne propitujući stvarne kompetncije pokleknemo pred "mudrim" izjavama navedenih koje su u jednom slučaju banalno (da ne upotrijebim koji drugi izraz) shvatljive svakom, a svojstvene izborniku pa do metaforičnih na klasičnom obrazovanju temeljenih premijerovih poredbi koje nisu shvatljive nikom.

Kada i sami povjeruju da je tome odista tako (na temelju povratne sveze dojma zasnovanog na pojavnosti) otvara se nova sfera komunikacijskog ludila u kojoj je zajedničko obojici da gotovo do samonaslade podcjenjuju ono zrno zdravog razuma kod ljudi koji su ih izabrali liderima.

Pa tako izbornik konfuziju afirmira u vrhunski osmišljen i proveden taktički plan - poput loših dizajnera koji grade koncept oko nizanjem tipografija i vizualnih doskočica dizajniranog rješenja, a premijer u maniri likova iz Alan Forda konotacionim parabolama čini i njlucidniji misaoni tijek neupotrebljivim za dekripcijski proces „što je pjesnik htio reći“.

I tako glup narod postade još gluplji, a pametnome ostade jedna previše. Kako god okreneš – lud je uspješno opalio zbunjenoga.

Do srži sam uvjeren da je kriza vodstva najdublja kriza kod nas. Što se onda ne bi poigrali malo i zamijenili im mjesta?
I tako je svejedno tko što vodi, a između ostalog to i nije moja već premijerova ideja koji se već poodavno zamijenio s predsjednikom u državnikovanju. S druge pak strane premijer je (barem u dobi od 15 godina) bio bolji igrač nogometa od današnjeg izbornika i na „dva mala“ bi ga razvalio k'o staru kantu, a i mi bi bolje primili traktat o prvom poluvremenu na latinskom jeziku.
Drugo, retorika izbornika ispaljivana s kratkim osmjehom na lijevom kutu usana i s pogledom ispod obrva, bolje cilja trenutne političke trendove od onih loptonaganjačkih, a publika je tako i tako ista.

Rasplamsalost (kvazi) intelektualnog ega u društvu koje puši nastup i ajcug je nezaustavljiva pokretačka autopromotivna sila prema cilju kojeg – nema.

Tu smo dakle!
Kada ne znaš kuda ideš svaki put je dovoljno dobar – ako je dobro asfaltiran za patosiranu pilu, s komadom na sicu do, čašom bordeaux-a, vjetrom u kosi (manje više) i izbačenim laktom kojim odvališ vilicu rijetkima što stoje uz put i „zaustavili bi te da te pitaju nešto“.

KURNATI vs KORNATI

ponedjeljak , 09.09.2013.

Današnja presuda kakova god bila, na žalost neće donijeti odgovor na ovu strašnu tragediju baš kao ni mir.
Nužno je (bilo) potrebno rasvjetliti sve detalje kako je do nje došlo, tada bi se znale i stvarne odgovornosti, tada bi se postigli minimalni uvjeti za smiraj svih roditelja, rodbine i prijatelja stradalih 12torice.

Nije ISTINA što je istina, već je istina što je TOČNO.

biti ćemo jednom pametan narod

nedjelja , 08.09.2013.

Vukovar je posebno poglavlje biblije nepravde u hrvatskoj. "Ćirilica gate" svoje žarište po mojoj skromnoj procijeni nema u antisrpskom ili anti ćirilićnom stavu, to je samo dobro preneseno težište iz anti pravednog stava i leži u de facto u temeljnom razočarenju građana a posebno stradalnika domovinskog rata u hrvatsku vladu. Ovu kao i većinu prije nje. Pravda i pravednost nije isto, no je nešto na što su svi posebno senzibilizirani i svi o njoj imaju stav, doduše negdje se on nalazi u sferi "oko za oko" sustava ipak u većini slučajeva je samo na pragu funkcioniranja pravne države i procesuiranja ratnih zličina(ca). Vukovarske insajderske priče su posebne, daleko bolnije od onih mjesta gdje se suživot nije "vratio" ili "razvio" poslije rata. Mnogi ljudi koji su bili krvnici jedni drugima, a tada u i te kako neravnopravnom odnosu danas žive zajedno. Vjerujem da bi (teško) ali ipak bi danas živjeli i susretali te iste ljude bitno mirnije kada bi oni za koje se zna (a u ovako maloj zemlji i malim gradovima sve se ipak zna) odgovarali i bili u nekom obliku procesuiranja zbog učinjenih djela ili dokazanih nedjela. Ovaj hrvatski puk je stekao rezistenciju na mnogo što šta proteklih dvadesetak godina, no nije stekao imunost na nepravdu. Mnogi od njih dnevno žive i susreću se s njom (ili njima). Vukovar je po tome poseban slučaj, pa ako je tako - mogao je uz posebnu osjetljivost vlade imati i poseban tretman u ovom slučaju. Postoje tehnokrati i postoje manageri ("upravljači") - nekja rješenja su tehnokratska i provode se poštivanjem i provođenjem unaprijed postavljenih pravila, druga pak rješenja zahtijevaju menadžersku medijaciju, točnije upravljanje rubnim situacijama. E' za to služe menadžeri, koji bi u ovom slučaju trebali biti personalizacija vlade. Tu je greška, a ne u ćirilićnom pismu ili anti srpskoj klimi. Šovinizam je u ovom slučaju sano mjesto gdje se jedni češu dok druge negdje drugdje svrbi. Klima nepravde je jedina nepodnošljiva atmosfera za življenje, i ta ista će iznaći put da izrazi svoje nezadovoljstvo, cijenom i vlastitog uništenja. To još na žalost oni koji ne žive u nepravdi ne mogu razumjeti. Malo je tu šovinizma i puno nepravde, a sve skupa zavijeno u potpuno ne snalaženje vlade.

U vs ZA

petak , 06.09.2013.

U mom kvartu i mojoj školi i mom djetinjstvu - nogomet je bio to za što smo živjeli.

Neki od nas su ga i trenirali u nekim klubovima, no svi smo ga igrali, stalno i u svim oblicima, za školu, za razred, za škvadru, a kasnije i za cure. U višim razredima osnovne škole nastavnik tjelesnog nas je često vadio s matematike i fizike ne bi li s njime igrali nogomet u školskoj dvorani, pod nekom izlikom da se spremamo za gradsko prvenstvo. S obzirom da smo svi bili dobri učenici nije bilo bed izostajati s nastave (u srednjoj nam se to ipak malo vratilo). Ipak igranje za klub je bilo nekako najnapetije. Nas nekolicina iz razreda igrala je za NK Trnje. Na treninge koji bi počinjali u 16 sati odlazili smo direktno s nastave koja bi završila oko podneva i do početka treninga bili bi mrtvi krepani, no svejedno nas to nije sprječavalo u mrklom trku za čaj koji se dijelio poslije treninga.

Često smo igrali s Dinamom, doma i kod njih. Dečki koji su igrali u Dinamu su bili elita (iako taj izraz tada nije postojao), imali su najbolje kopačke i roditelje koji su se međusobno družili i dolazili na njihove treninge i utakmice. Naši roditelji su uglavnom znali da igramo nogomet tamo u nekom Trnju i da to ne utječe na naše ocjene, štoviše klubu smo morali donositi knjižice i dokazivati da smijemo dalje trenirati jer u školi sve štima. U to vrijeme Dinamo je provodio česte selekcije i imali su „najbolje“ igrače (djecu koja su igrala nogomet). Iako tada 10 godišnjaci primjećivali smo razlike u tehnici i pristupu igri koju je Dinamo odašiljao na igralištu i oko njega.
Navijalo se poglavito za Dinamo, Zvezdu i Partizan, a Birin i ja za Hajduk, no igralo se za Trnje. Na utakmice bi nas došlo i sedamdesetoro, od kojih polovicu drugih ne bih poznavao (zbog različitih turnusa u školama). Biti u 16 onih koji se skidaju je bila životno bitna stvar.

Kao pioniri osvajali smo prvenstva i često tijekom istih izmjenjivali se s Dinamom na vrhu.
Ipak, ne pamtim da smo ikada izgubili od Dinama. Igrajući u vunenim štucnama (nogometne čarape koje tada nisu imale prste i petu već samo vezicu ispod stopala), u dresovima bez podstave i jeftinim kopačkama. Današnjim sportskim rječnikom „ostavljali smo srca na terenu“, ona naša mala dječja, a kasnije pubertetska.

I zapravo jedina razlika između nas trnjana i dinamovaca je bila u tome što su oni igrali „U“ Dinamu, a mi smo igrali „ZA“ Trnje.

Nije mi namjera povlačiti paralele, izvoditi zaključke, aludirati na konotacije – pa to je samo jedno slovo razlike.

kad me primi za ruku

četvrtak , 05.09.2013.

kad me primi za ruku

osjetim mu sve kosti male i lomljive
a sva moja bitnost je zbog njega - jasna

u tren naoštri i umiri sva moja čula

kad me primi za ruku
zahvalan sam mu zbog toga
i sretan bez obzira do kada će to trajati

podijeljena odgovornost

srijeda , 04.09.2013.

pere me neka šutnja (podjeljene odgovornosti)
između ne imati ŠTO reći ili ne imati KOME reći

možda

ponedjeljak , 02.09.2013.

možda treba pogledati neke druge stvari umjesto stalno mjenjati očišta na istom fokusu

možda treba ujutro zaboraviti "tko si" i u dan krenuti samo s onim što jesi

vjerovatno....

nedjelja , 01.09.2013.

dobrota je durativ koji ti ne pomaže baš ni u čemu, no jednom kada dođu neka dobra vremena tada ta dobrota može omogučiti da bez osvrtanja - uživaš u njima