(protresna priča izborniku i premijeru)
Hrvati su jedna od bolje odjevenih nacija koju poznajem, točnije najbolje odjevena u žestokoj konkurenciji u regiji.
No to nije čudno, jer mi smo bazno vizualna bića (ne estetska već vizualna) te temeljem istog tvorimo stav o stručnostima ljudi. Dakle dobro odjeven, oku ugodan, kakvim-takvim šarmom ovijen - mora biti uspješan.
Takvim pojavnostima vjerujemo (ili se pak čvrsto nadamo) u koliko ipak svemu navedenome dodamo malo i osorne nadmenosti taj mora da je pametan u PM i da je rođeni lider. U obmani samih sebe idemo još korak dalje, pa stoga ne propitujući stvarne kompetncije pokleknemo pred "mudrim" izjavama navedenih koje su u jednom slučaju banalno (da ne upotrijebim koji drugi izraz) shvatljive svakom, a svojstvene izborniku pa do metaforičnih na klasičnom obrazovanju temeljenih premijerovih poredbi koje nisu shvatljive nikom.
Kada i sami povjeruju da je tome odista tako (na temelju povratne sveze dojma zasnovanog na pojavnosti) otvara se nova sfera komunikacijskog ludila u kojoj je zajedničko obojici da gotovo do samonaslade podcjenjuju ono zrno zdravog razuma kod ljudi koji su ih izabrali liderima.
Pa tako izbornik konfuziju afirmira u vrhunski osmišljen i proveden taktički plan - poput loših dizajnera koji grade koncept oko nizanjem tipografija i vizualnih doskočica dizajniranog rješenja, a premijer u maniri likova iz Alan Forda konotacionim parabolama čini i njlucidniji misaoni tijek neupotrebljivim za dekripcijski proces „što je pjesnik htio reći“.
I tako glup narod postade još gluplji, a pametnome ostade jedna previše. Kako god okreneš – lud je uspješno opalio zbunjenoga.
Do srži sam uvjeren da je kriza vodstva najdublja kriza kod nas. Što se onda ne bi poigrali malo i zamijenili im mjesta?
I tako je svejedno tko što vodi, a između ostalog to i nije moja već premijerova ideja koji se već poodavno zamijenio s predsjednikom u državnikovanju. S druge pak strane premijer je (barem u dobi od 15 godina) bio bolji igrač nogometa od današnjeg izbornika i na „dva mala“ bi ga razvalio k'o staru kantu, a i mi bi bolje primili traktat o prvom poluvremenu na latinskom jeziku.
Drugo, retorika izbornika ispaljivana s kratkim osmjehom na lijevom kutu usana i s pogledom ispod obrva, bolje cilja trenutne političke trendove od onih loptonaganjačkih, a publika je tako i tako ista.
Rasplamsalost (kvazi) intelektualnog ega u društvu koje puši nastup i ajcug je nezaustavljiva pokretačka autopromotivna sila prema cilju kojeg – nema.
Tu smo dakle!
Kada ne znaš kuda ideš svaki put je dovoljno dobar – ako je dobro asfaltiran za patosiranu pilu, s komadom na sicu do, čašom bordeaux-a, vjetrom u kosi (manje više) i izbačenim laktom kojim odvališ vilicu rijetkima što stoje uz put i „zaustavili bi te da te pitaju nešto“.
Post je objavljen 11.09.2013. u 08:48 sati.