U vs ZA

petak , 06.09.2013.

U mom kvartu i mojoj školi i mom djetinjstvu - nogomet je bio to za što smo živjeli.

Neki od nas su ga i trenirali u nekim klubovima, no svi smo ga igrali, stalno i u svim oblicima, za školu, za razred, za škvadru, a kasnije i za cure. U višim razredima osnovne škole nastavnik tjelesnog nas je često vadio s matematike i fizike ne bi li s njime igrali nogomet u školskoj dvorani, pod nekom izlikom da se spremamo za gradsko prvenstvo. S obzirom da smo svi bili dobri učenici nije bilo bed izostajati s nastave (u srednjoj nam se to ipak malo vratilo). Ipak igranje za klub je bilo nekako najnapetije. Nas nekolicina iz razreda igrala je za NK Trnje. Na treninge koji bi počinjali u 16 sati odlazili smo direktno s nastave koja bi završila oko podneva i do početka treninga bili bi mrtvi krepani, no svejedno nas to nije sprječavalo u mrklom trku za čaj koji se dijelio poslije treninga.

Često smo igrali s Dinamom, doma i kod njih. Dečki koji su igrali u Dinamu su bili elita (iako taj izraz tada nije postojao), imali su najbolje kopačke i roditelje koji su se međusobno družili i dolazili na njihove treninge i utakmice. Naši roditelji su uglavnom znali da igramo nogomet tamo u nekom Trnju i da to ne utječe na naše ocjene, štoviše klubu smo morali donositi knjižice i dokazivati da smijemo dalje trenirati jer u školi sve štima. U to vrijeme Dinamo je provodio česte selekcije i imali su „najbolje“ igrače (djecu koja su igrala nogomet). Iako tada 10 godišnjaci primjećivali smo razlike u tehnici i pristupu igri koju je Dinamo odašiljao na igralištu i oko njega.
Navijalo se poglavito za Dinamo, Zvezdu i Partizan, a Birin i ja za Hajduk, no igralo se za Trnje. Na utakmice bi nas došlo i sedamdesetoro, od kojih polovicu drugih ne bih poznavao (zbog različitih turnusa u školama). Biti u 16 onih koji se skidaju je bila životno bitna stvar.

Kao pioniri osvajali smo prvenstva i često tijekom istih izmjenjivali se s Dinamom na vrhu.
Ipak, ne pamtim da smo ikada izgubili od Dinama. Igrajući u vunenim štucnama (nogometne čarape koje tada nisu imale prste i petu već samo vezicu ispod stopala), u dresovima bez podstave i jeftinim kopačkama. Današnjim sportskim rječnikom „ostavljali smo srca na terenu“, ona naša mala dječja, a kasnije pubertetska.

I zapravo jedina razlika između nas trnjana i dinamovaca je bila u tome što su oni igrali „U“ Dinamu, a mi smo igrali „ZA“ Trnje.

Nije mi namjera povlačiti paralele, izvoditi zaključke, aludirati na konotacije – pa to je samo jedno slovo razlike.