SRED PIČAKA BAJUNETA (I dio)

subota , 30.11.2013.

Vani kiši, no to nije razlog da ne uživate u posljednjem danu slobode
u kojem god se mjestu nalazili
u državi koja se zove Hrvatska.

Od sutra kako god da se odvije ovaj referendum koji se nikada nije smio dogoditi, ništa više neće biti isto. Bez obzira na apokaliptično ujedinjenje navijača Dinama i Hajduka, bez obzira na oklopljene policajce na ulicama koji podsjećaju na združene odrede krajem 90ih, bez obzira na ulice čiji zidovi i pločnici nose grafite s porukama mržnje, bez obzira na sve - uspjet' ćemo se podijeliti.

Bila mi je čast živjeti s vama u zemlji prepunoj problema, s nefunkcionalnim vladama, krajnje diskutabilnim gospodarskim prilikama, korupcijom uz koju ja nikada nisam uspio progurati ni "s" od strategije, pa makar ni u ideji - svejedno postojala je ta tiha građanska većina u koju sam polagao nadu, kao što sjeme polažeš u plodno tlo moleći nebo za kišu.

Od sutra konačno skidamo maske stavljajući nove maske. Međutim, od sutra nemamo isprike "zbog loših vlada, političara, Mamića, Vidoševića i ostalih ića" od sutra je jasno da smo mi takvi.

Ovo nije moj najbolji post, al' nije ni posljednji.

Oznake: Referendum

U IME LJUBAVI

srijeda , 27.11.2013.

-umjesto uvoda -

(Nije patetika, samo je stid bez zvuka – izazvan radijskom emisijom HRT1 ranojutarnjeg sučeljavanja „referendumskih strana“. Zato pišem, o ovoj temi nadam se posljednji puta.
Stidim se zbog referenduma koji uopće postoji, a posebno se stidim radi načina na koje obje strane argumentiraju svoje stavove. Stidim se i za „stranu PROTIV“ i za „stranu ZA“, stidim se i zbog nepotrebno pristrane voditeljice i igrokazne predizborne stranačke retorike.
„Seksualni nagon“ navode kao ključnu razliku. Kao da LGBT osobe nemaju taj isti!!!???
Umjesto na primjer „jednako tehničke“ reproduktivne funkcije. Potpuno promašen argument. Potpuno promašen diskurs i platforma. Hardver bez softvera, a što je s emocijama? NI jedni ni drugi ne igraju na sigurne karte koje imaju. Ni jedna strana ne argumentira valjano svoja stanovišta.
Kada bi se držali sadržaja – riječi bi same dolazile. Kada ne bi mrzili možda bi i vidjeli sadržaj?)

*
*
*

= = = = = U IME LJUBAVI MOLIM VAS! = = = = =

ZA PROTIV

Ja sam ZA PROTIV gluposti, molim vas budite i vi!
Mi hrvati konačno ćemo uspjeti svoju glupost artikulirati i institucionalizirati kao ustavnu kategoriju.
Ovaj presedanaski referendum nam je potreban kako bi to sproveli.
Kako se nikada zaboravilo ne bi kakva smo generacija bili.
Stanje duha / građana / zemlje u kojem dolazimo do faze da se za ovakvo jedno pitanje provodi referendum čiji će se rezultat unijeti u ustav je najgluplje od svega i jamči nam nasljedno prvo mjesto gluposti u svijetu. I to, bez obzira kakav ishod tog nedopustivog referenduma bude.


UTAKMICA

Stvorili smo natjecanje, otvorili utakmicu.
Ono što je bitno, je da će ova utakmica koja se igra između ZA i PROTIV imati pobjednika, samim time će dobiti legitimitet – legitimitet regularnog nadmetanja.
Takva utakmica, nije smjela nikada postojati, još manje dobiti legitimitet. Legitimitet utakmice!
Ta utakmica imati će pobjednika, jednako tako legitimnog, čiji će se rezultat zapisati u ustav.
To je ono što je poražavajuće, to je ključ gluposti hrvatskog društva koje je konačno otključalo i otvorilo vrata te širom propustilo glupost do te faze da je treba ustavno zaštititi. Ni Europa ni Amerika ni bio tko drugi nama ne treba reći da smo glupi – mi to sami dokazujemo i mi ćemo to sami ustavno zaštiti i uklesati u neku novu Bašćansku ploču kako bi generacije iza nas znale - ne odakle, nego od kakvih potječu!


MI SLABAŠNO RAZMIŠLJAMO AL' ODLIČNO NAVIJAMO

Postoji nešto što je još gore,
ne zaboravite, ova utakmica će imati navijače, polarizirane,vip i elitne te vulgaris domestica, žedne krvi i podijele, koji će i nakon te neregularne utakmice koja nikada nije ni smjela postojati vjerno nositi nevidljive šalove svojih boja, gorljivo i vatreno navijati za svoj tim kroz novo oformljenu ligu novih utakmica užasa katarze i fašizma. Postojanje lige i daljnjih utakmica neće se moći izbjeći zbog trajnog filtra podijele na ZAOVCE I PROTIVCE


MODUS OPERANDI

Zašto je bitno da se ovaj referendum ne dogodi i uđe u ustav, da se zaustavi i zaboravi?
Ova glupost se ne smije dogoditi zato što daje modalitet, daje praksu za neku sljedeću ovakvu inicijativu. To je bit! Problemi se rješavaju dok su mali, jer kada narastu, postanu spolno zreli i počnu se razmnožavati. Ovo je zoran primjer tog razmnožavanja koje je sada u ovoj fazi gotovo ne zaustavljivo. I jedino čemu služi jest bezgrešna barometarska funkcija hrvatske gluposti.


ČIJI JE VEĆI

Obustavimo taj referendum, još uvijek stignete vratiti mačeve u korice prije nego izmjerite čiji je veći.
Kada su mačevi jednom Isukani, teško suhi pronalaze put u korice
Isukani mačevi, kad-tad oblit' će se krvlju – tome naime služe, jer to im je to u krvi.


MOLBA ZA KRAJ

U ime ljubavi molim vas, nađimo načina da zaustavimo ovo odvajanje u zagušljive vagone s malim prozorima, na peronu budućnosti.

Oznake: Referendum

Korzo

utorak , 26.11.2013.

Dere bura u Rijeci, malo šutim sam uz kavu prije sastanka. Novine ni ne želim otvoriti zbog naslovnice. Sunce je, ipak nakon nekog vremena šutnje ne mogu ne podijeliti par misli izraslih iz jednog trenutka od prije neki dan.

Pita me moje dijete, zašto je važan brak, jel' zbog mene?
Ne ispitujući ga odakle mu ta tema i to pitanje, posebno zato što je u fazi nogometa, frendova i tek strpljivog podnošenja djevojčica. Jasno mi je da je od nekud doplivala ta tema i do osmogodišnjaka.

Brak, kao i svaka veza dvoje ljudi važna je zbog njih samih i svih koji su još tom vezom povezani - ispeglam nekako ovu "vezivnu" konstrukciju.

Jesam li ja u toj vezi ili sam "povezan" - pita on

Što ti misliš - uzvratim mu pitanjem

A daj tata, šališ se! - smije se
Ti se šališ - smijem se ja.

Nakon par trenutaka, ipak zabrinut zbog teme, točnije termina "braka"- upitam ga jeli dobro, ne tražeći izvor informacije?

Aha! - odgovori brzo i nadoda: a što je važno za vezu?
Mislim da je važno, puno nekih malih stvari - kratko ću ja.

A što je najvažnije, onako da traje zauvijek?
Sada već sumnjam u odgojno obrazovnu ustanovu, no bez obzira tražim odgovor.

Mislim da je za bilo koji dugotrajni odnos, brak - kako ti kažeš, vezu dvoje ljudi, zajednicu najvažnija sreća ljudi u toj vezi, a da traje .... sreća da se mijenjaju zajedno....... da, treba imati sreće da se mjenjaju zajedno!

Očito zadovoljan odgovorom, razgovor je skrenuo u neku LEGO star wars sferu.

Ipak, i sada tu na riječkom Korzu mi se mota ta balansasta definicija po glavi prebacujući težište na društvo i aktualni trenutak. TREBA IMATI SREĆE DA SE MIJENJAMO ZAJEDNO!

Nekako sam u tom spretno/sretnom odgovoru povezao interpersonalno i društveno.
I nisam siguran da je to baš uspjela kompilacija

Interpersonalno:
Istina je da se bolje rodit' bez one stvari nego bez sreće, jer ako imaš sreće i ona će ti narast'.
Društveno:
No ako nemaš htjenja i uvjete u okružju da se "mjenjaš zajedno" zalud ti je i ona stvar narasla.

slika

moj STID

petak , 22.11.2013.

MOJ STID, MOJ STID, MOJ PREVELIKI STID

kontaktiralo me mnogo ljudi koji žive izvan Hrvatske, prijatelja, nekadašnjih poslovnih partnera, znanaca. Pitaju me što se to događa?
Ja im ne znam odgovoriti.
Jer je zapravo sve isto k'o i prije, samo je vrijeme malo odmaklo.
Baš kao što to uvijek biva, učenje prolazi, a znanje laje.
Mnogi od vas me drže za "kao pametnoga", zbog toga me još više stid.
Ja samo pokušavam učiti i nisam pretjerano uspješan u tome, no barem se kognitivno koprcam. Pokušavam vjerovati dojmovima, u društvu koje zastupa stavove.
S pravom se stidim jer ne uspijevam objasniti postojanost hrvatskih stavova i prilika nekome tko živi izvan Hrvatske i donosi stavove na temelju dojmova.
Mi smo zemlja koja NEMA FAŠISTIČKU PROŠLOST, zemlja malih ljudi upregnutih u nadničenje močnijima. Mi nikada nismo mogli biti fašisti, nismo imali te uvjete.
Danas kada imamo uvjete svojim mogućnostima odabrati put i barem osobno biti odgovorni za taj odabir - mi odabiremo Mojsijev posao - dijeliti more. PODIJELITI ZLO I DOBRO, na način da u algoritam unosimo fašizam, podijelu, mržnju, netoleranciju i zatucanost kako elite tako i puka. Elita i puk (barem kod nas) ne postoje, pa ne postoji ni fašizam - pa eto ti ga. No postojao je Krleža čak i Marinković, koji su naizgled nepovezivi no dobra su poveznica prostorom koji čine među svojim djelima.
Da ne bi bilo zabune, stidim se ja i vašeg nerazumijevanja ovog što pišem, ne zato jer to ne biste mogli shvatiti već toga što to nećete ni pokušati.
Duboko smo promijenili značaj pojedinih pojmova, pa tako danas DOMOLJUBLJE znači primitivizam, a nije tako.
Tolerancija je promijenjena u zastupanje JEDNE STRANE.
SOCIJALNA OSJETLJIVOST je promijenjena u valutu manipulacije.
ZAovci i PROTIVovci koriste jednako promašene devize i prevrnute vrijednosti, u borbi za KONCEPCIJU bez SADRŽAJA potvrđujući KONTRACEPTIVNO okružje.
I tako mi mali fašisti mijenjamo pojmovne definicije.
Samo zato jer smo lijeni.
Lijeni smo učiti i lijeni smo vidjeti.

Nismo lijeni gledati, samo što GLEDATI i VIDJETI nije isto.
Gledajući ovo društvo vidim svoj preveliki STID, ponajviše zbog toga što nisam uspio pridonijeti razgovoru o različitosti. Stvoriti RAKURS koji omogućuje različita VIĐENJA kroz jedinstveni ili različite POGLEDe. No zapravo nisam niti mogao više učiniti jer da bi usvojili NEŠTO NOVO treba napustiti čvrsto uporište svoga STAJALIŠTA - barem kroz DIJALOG.
I nije me stid što se valjam u istoj kaljuži s vama, već toga što ne priznajemo blato.
Zato ostajem bez riječi kada me pitaju o fašizmu, jer sam suodgovoran pripadnošću.

Vršni doprinos mome STIDu dogodio se neku večer kada sam pogriješio i pogledao vijesti na HRTu gdje je gostovao predsdjednik HAZU-a (jebat ga, valjda znate da je riječ o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti), koji je tom prilikom na nepovezano pitanje odgovorio (vidno se usredotočujući) da je zadaća HAZU-a biti korektivom i promicateljem vrijednosnog sustava u društvu.
Kako jebote, za to izgovoriti trebaš toliku koncentraciju? Pa ti si akademik odabran među akademicima da zastupaš akademike i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.
Gdje je tvoja vjera u to što iznosiš te time i vjerodostojnost institucije? Pa ti sam ne vjeruješ u to što pričaš, kako će ti građani povjerovati, oni iste koji misle da je HAZU muzej.
Mi smrdimo i od glave i od repa, ne znam za koju stranu me više stid.

Ovaj post je posljedica želje da ublažim stid, i doista je polupismen, no toga se još STIDIM najmanje od svega.

Zemlja za pišanje!

ponedjeljak , 18.11.2013.

ČIN DRUGI!
Ulijećem na novootvorenu benzinsku na Langovom trgu. Piša mi se za poludit'. Tankam rezervar koji nakon nekog vremena bljuje naftu van. Ovi u servisu nisu riješili stvar . Slap nafte iz fauveovog govna od terenca me još više tjera na pišanje. Odjurim platiti ovo pola pijem pola šarcu dajem tankanje, kad tamo dvojica razgovaraju o referendumu i "pederima". Uz ispriku na smetnji uljudno upitam za postojanje wc-a?
Nema! Odbrusi mladac!
Al' možete dolje u garaže!
Što, da pišam u garaži?
Ne , tam' ima wc!
Jel' to vaš, inin wc?
Ne, kaj ja znam, od garaže!
Dajem karticu i gunđam na glas kako kod OMV-a se bar možeš popišat kad već kupuješ gorivo.
Kaj onda ne tankaš kod OMVea - na "per tu" meni odbrusi golobradi mladac, koji me je već smjestio u PROTIV glasače!
Totalno pogrešan trenutak za nepristojnost.
Slušaj budalo jedna! Pojedem tebe i kolegu zajedno s tim smiješnim uniformama na vama i ispišam vas negdje na zemlji jer ne pišam po garažama. Gorivo kupujem u ovoj vašoj smiješnoj kompaniji da bi koliko toliko pridonio ovoj smiješnoj zemlji i još smješnijem proračunu te omogućio tvoju plaču budalo!
Radi načina na koji sam bio odjeven i jednog "molim" previše u njegovom uhu naviklom na glagoljicu i cajke svrstao me očigledno među "tetke" u svojoj crno bijeloj kockastoj percepciji.
Zajapuren, odradi OIB i ostala bloketanja iako bi se najradije potukao sa mnom, on i njegov (brat) kolega također.

Ne pišam po haustorima i arhitekturi uopće, pišam na otvorenom uz suhozide ili stabla u poljima u Dalmaciji, jbg ako je to pre ubrbano onda sam ja "pre".

ČIN PRVI!
Na premijeri Potemkina u kinu Europa vraćam se po kokice dok me žena i djete čekaju u dvorani.
Do početka ima još desetak minuta.
Znam da nije Potemkin baš za osmogodišnjaka, no doživljaj nijemog filma uz pratnju filhe - je.
Na pultu za kokice jedna mlada dama s naočalama okvira Van Gogh gura se pokraj mene ne bili prije odradila kokice, iako su moje već naručene. Teta s kokicama dodjeljuje mi dvije male mjerice.
Mi smo bile prije - osorno će dama s naočalama. Ustupam kokice njima, čekajući druge. No one su trebale četiri mjerice. Još jedan par djevojaka se gura s lijeve strane dok ja čekam da Van Gogh-ovka dobije još dvije mjerice gotovo istiskujući me s pulta. Poznaju se. Očigledno su frendice i parovi. Sve kužim, al ne kužim zašto me tako grubo guraju i zašto su tako neljubazne, pa propustio sam i prvi i drugi par. Veći sam od njih za duplo, ćelav i očigledno po predrasudi "pre hetero", drugog razloga ne nalazim.
K' vragu, zašto me imaju potrebu tako grubo gurati, mislim si. Pa kino Europa je javni prostor ne pripada nikome doli posjetiteljima i ja samo želim kokice za svoje dijete i sebe.
Teta s kokicama nakon opskrbljivanja cura donosi i moje kokice sliježući ramenima i radeći pomirbeno sažaljivu grimasu očima, očito svjedočeći ovom agresivnom nastupu.

TREĆI ČIN!
Ničime nisam dao do znanja bilo kakvim homofobnim, seksističkim, mačoističkim, detolerantnim ili diskriminirajućim postupkom ni djevojkama ni radnicima na benzinskoj stanici svoje "opredjeljenje". I jedni i drugi su se našli pozvanima prišiti mi ga. Duboka mržnja čini ljude slijepima, tjera ih u strah i prisiljava na podijele. Koliko sam sretan što ne osjećam taj poriv toliko sam nesretan što živim u takvoj zemlji.

Avenija Vukovar svijetli tisućama svijeća, podsjećajući na rat koji nije nikada završio.
Samo se je pretopio u treći svjetski rat koji upravo živimo i u kojemu ne sijevaju granate već mržnja i duboke podijele. Taj rat koji živimo vodi se za vrednote. Cilj koji mnogi ne poznaju al' će u njegovo ime počiniti zločine riječju i mišlju i izgubiti bližnje i daljnje koji će i dalje živjeti pored njih, a bez njih.

Oznake: Zemlja za pišanje

"SAMOHRANO", "PROTIV", "ZA"

četvrtak , 14.11.2013.

sve će to uskoro proći, no ništa se funkcionalno neće promijeniti.

Neki će možda dobiti pravo na mržnju, neki će i dalje mrziti bez prava,
a tko će razumjeti i još važnije tko će voljeti?

Da sam dijete ne bih razumio smohranost roditelja,
al' vjerujem da bih razumio ljubav!

Sergej Bulić, dijete samohranog roditelja

neoždrijebljeno ždrijebe

Ova vlada ZNA da ne postoji inicijativa ili organizacija koja bi je ugrozila po bilo kojem pitanju, i to je vjerovatno jedino što DOBRO ZNA i u pravu je. Međutim, lista onoga što ne zna točnije ne osjeća, je poduža i završava sa SRAMOM, ne njihovim dakako, već SRAMOM građana. Zaboravljajući tako da je sram ako ne posljednja onda jedna od posljednjih emocija prije potpunog dna - tamo gdje ljudima postane SVEJEDNO.

Ne cjenim posebno povijest kao učiteljicu, no ona bi rekla:
"Kada nemaš što izgubiti, oni koji su te doveli u tu situaciju - izgubit' će sve!"

Oznake: ždrijebe, sram

anticipacija

srijeda , 13.11.2013.

na blagajni u DMu moje djete vadi stvari na pult gdje blagajnica prije izdavanja računa kupcu ispred nas još jednom nudi lorealove šampone na akciji poslagane uz blagajnu.
Ta tlačeća fora unapređivača prodaje je postala već karikaturalna u nezgrapnim izvedbama prodajnog osoblja.
Bilo kako bilo, platimo i izađemo.
Koračajući prema doma usljedi pitanje: Tata što misliš, zašto tebe teta nije pitala da kupiš Loreal?
Tražeći odgovor u zoni od anticipacije odbijanja pa do toga da joj po nečemu nisam ciljna skupina ili jednostavno u par-nepar varijanti - dijete prekine moje mozganje, jedva čekajući da ponudi odgovor!
Zato tata jer tebi ne treba šampon! Ti si ćelav!

duboko se stidim:

utorak , 12.11.2013.

- društva u kojem živim
- svog neuspjeha u nesnalaženju u takvom društvu
- svoje nesposobnosti da ukradem i ostvarim pripadnost
- svake tvrtke i državne institucije koja nije ni odgovorila na ponude i obraćanja
- nemogućnosti da objasnim djetetu razlložnost onog što ga učim u odnosu što slučajno čuje na vjestima s radija
- Nadanove tajne sobe s umjetninama
- društva u kojem moraš biti PROTIV da bi bio ZA
- kulture koja postoji da krade iz proračuna
- pičaka na ulici koje znaju cijenu svakog auta, a vrijednost ni jedne knjige
- prijatelja koji mi to nisu al' žele da to ne znam
- uspjeha koji ne počiva na vrednotama
- dekoncentriranog premijera
- inicijativa koje ne iniciraju
- što to uopće trebam podijeliti s vam

U svakom slučaju želim vam DOBAR DAN i puno SREĆE jer je to izgleda ključni faktor u ovoj prekrasnoj zemlji

... za poslije

probali smo s "kavom za poslije"
sada je na redu "kruh za poslije" što je istovremeno i super i tužno - dakle supertužno,
no nema beda mislim da ćemo uspjeti sa "životom za poslije"

Oznake: život za poslije

začudna je ta sadržajnost gubitka

potpunije te ispuni gubitak, kao paket obečavajuće težine pun nula i bez šuškanja

Oznake: sadržajnost, gubitak

220d Automatic

nedjelja , 03.11.2013.

Zagrebačka javna rasvjeta dugo drži blagdanski ugođaj, iako nije, no to razaznaš tek poslije 10 sati, kad ulice više opuste. Sve do tada prilaz gradu ima neko obećanje u atmosferi. Veliki razmaci između uglavnom zelenih semafora doprinose dojmu lakoće. U Zagreb je uvijek bilo lako ući noću.
Glazba s radija je ta koja određuje puls ali ne i raspoloženje ritma, to je posao avenije. Teško je Zagreb porediti Bečem, ništa oni nemaju slično ma koliko se gradonačelnik trudio instalirati tu paralelu.

Crveno na sljedećem semaforu, usporavam, žuto, idem dalje, prestiže me bijeli Mercedes. Za svoje godine jako gipko. Automobil je negdje iz osamdesetih, 200d Automatic, svjetla s rasvjetnih stupova svojim odbljescima pokazuju savršeno stanje karoserije automobila. Izgleda nekako maleno u odnosu na moj i ostale automobile oko njega, u njegovo doba samo je Volga bila veća na cesti. Doima se kao da je bio jako dobro čuvan, kao za vikende skriven u garaži ili kao da me ova avenija usisala natrag u godine kada je Zagrebfest određivao što će se nositi naredne sezone.

Mercedes drži agilan tempo. Kao da kasni u Lisinski pa superiorno gazi jugonostalgićne zastave, zaporošce, škode i poparižene spačeke i simke. Nema potrebe da se štipam, znam da sam tu, ipak ubrzam da bolje osmotrim vozača.
Dama je to u relativno neodredivim godinama, ofkors da je to 50+.

Njegovane platinaste kose i ruku koje poput lica ne (o)daju godine. Samo kretnje su te po kojima je moguće izvršiti kronološku analizu. No tu sam tek na skliskom terenu.
Automobil je izvoran, bez dodatnih prerada i van serijskih dodataka, pa tako ni sic nema glavonaslon. Držanje vrata i glave uspravno je, dok s komandama ležerno al' vrlo sigurno zadovoljava sve radnje potrebne za brzo dostizanje točke B.
Mirno i bez naglih pokreta u svom svijetu ova dama upravlja autom, jednako sigurno i odmjereno koliko valjda upravlja i svojim životom. Iščitao bi se neki prezir u njoj izražen prema plastici i konzumerskoj nesolidnosti. Iz njene poze i odijevanja, odmjerenosti, integriteta i sigurnosti ali i iz nedodirljivosti u tom po današnjim mjerilima preglednosti - akvariju od automobila. Ona je izložena, al' ti svejedno ne možeš samo tako prići. Reklo bi se da banalnost ne stanuje u njemu, sve je čisto, funkcionalno i pregledno, a ipak ne možeš se oteti dojmu da nešto velikoga previđaš dovoljno da mu ne pripadaš. Kao po naredbi pridružuješ joj sve epitete prosvijećenog i kozmopolitskog, te dakako njemačkog ovčarskog psa za ljubimca. S ručice automatskog mjenjača uz volan načini kratki pokret prema konzoli te istu odmah povratno pridruži upravljaču, lijevu spusti na krilo. Gotovo da mogu čuti unutrašnjost tog Mercedesa i njegovog Becker audio sustava. Isti se naime koristio u ta doba samo u Mercedesima i bio je pojam onog „klik“ filinga – čvrstog, solidnog i pouzdanog. Obožavao sam tih par modela promatrati u taksijima. U njen glazbeni ukus ne sumnjaš, ipak ne propituješ ga jer mogao bi naići na što nisi spreman. O teatru zna dovoljno da ga nikad istu večer ne komentira. S likovnošću je drugi slučaj, svoje liblinge navest će na sav glas i ostati otvorena za nove, ona to jednostavno zna pročitati, uživa u tome i dijeli isto kroz metaforične dijaloge.

Ne živi u kući, već u prostranom kurbuzjeovskom stanu, nekoj „novogradnji od početka sedamdesetih“ onih par dobrih zgrada kao na bivšoj Proleterskih. Bulevari su njene površine. Prostor dajem, prostor i tražim. Muž je danas možda već i pokojni u koliko nije samo misaono upokojen događajima iz doba ovog automobila u kojima je on igrao sporednu od ključnih uloga. No oni imaju pakt o miru, sklopljen jednom nekada na nekoj rivijeri u razgovoru o umjetnosti i tome kako je ista djelovala na njihov razvoj. Teško se kockasta profanost aktualnosti uvlači u njihove živote ispred bršljanovog vrta od labirinta. Nisu odsutni, samo su spoznajno umorni od rudimentarne perceptivne superiornosti. Ona primjećuje sve, a komentira tek kada treba tim komentarom nokautirati institucionalnog grubijana koji tišti ugnjetavanog, a zatim ode bez očekivanja i potrebom da primi zahvalnost. Nema potrebe i nismo si intimni. Ako je bilo aristokracije u osamdesetima ona je pripadala njoj. Pripadala, jer danas taj pojam ima sasvim drugo značenje. I tada je imao drugačije značenje, naime oni koji su ga zazivali svojom pripadnošću njemu, tek su jasno ukazivali da je to sklizak sapun koji ne možeš mokrom rukom stisnuti, jer će taj uvijek odskočiti u neku drugu ruku koja će ga blago spustiti na porculanski tanjurić pokraj umivaonika s pipom za toplu i hladnu vodu. Ujedinjeni mirisi obiteljskih „Nonšalana“ i „Arplesa“ te tadašnje aristokracije ispunili bi zagrebačke salone, no po njenom napuštanju tog must been partijsko umjetničkog eventa, ostao bi miris ljubičice, na njoj diskretan i intiman, poslije nje nedodirljiv i nerazumljiv, no u odnosu na njih - razotkrivajući. Ne bih rekao da je kućanica, prije tihi partner svoga muža s nekim Leonovskim korijenima Glembajevih. Možda nosi neku staru ne prežaljenu ljubav, Rundek bi rek'o – Shane. I nisu to maske koje se susretnu jutrom u velikoj kupaoni s ugradbenim ormarom od punog drva s pretincima za čarape i žensko donje rublje, pod razbuđujućim mirisom kolonjske vode brijačnice iz Londona. Ne, oni ne postoje tek, oni žive zajedno. U higijeni kodeksa vlastitog salda. Treći ljudi nemaju baš ništa s time. Ne uspijevam joj uhvatiti pogled, ipak vidim kako gleda. Tiho, usredotočeno na nešto što je bitno, a nije cesta. Na nešto što se sada zbiva, njoj je važno, a može bez nje. Poput ljubavnice koja zna sve obiteljske termine obaveza svoga ljubavnika i kada pogleda na sat zna da sada nije 18.30, već vrijeme za klavir ljubavnikove kćeri.

Promijeni ruke na upravljaču i desnom povuče niz bedro, po površini napete suknje koju nije potrebno poravnati.
Podsuknja čini tu napetost sigurnom kao i spoznaja da ista nema napukli šav ili izdajnički končić koji bi oskvrnuo tu solidnost, neku njemačku čvrstu poput svilenog donjeg rublja koje ne propušta naborima poglede.
Savska, tri trake, osamdesete se odvajaju u lijevo i prema dolje, a kuda bi drugdje. Vozimo paralelno, radim još snimak dva, blekberiju treba vječnost da napuni drugi šut, ona ubrzava i ponire sa svim što ima, Remi na radiju „pjeva“ „Crveno“, na semaforu je zeleno. Savska ulica.

Ne mislim više o njoj, više o paralelnim svjetovima koje dijeli mlaz vjetra između karoserija automobila. Ne znam kako bi izgledalo slijetanje u međuprostor Matoševe atmosfere odjeka peta ručno izrađenih cipela po zagrebačkim oglačanim kockama.
U ostalom, ja sam iz drugog svijeta, a i Savska je prespora za nju.

tko se boji hrabrosti još

petak , 01.11.2013.

Jedna od vrlina za koju više kao da nema mjesta u 2.0 svijetu je i hrabrost. Duboko izmanipulirana kontekstom te dovedena reinerpretacijom do ne prepoznatljivosti stavljanjem uz bok s poduzetnosti i drskošću.
Pretapa se i registrira tek kroz neku formu inicijative, odriješujući joj karakter plemenitosti.

Kad vratimo naglasak na tu njenu ključnu karakternu osobinu, mogli bismo reći da;
hrabrost nije privilegija onih koji se ne boje, već onih koji se usude.