ČIN DRUGI!
Ulijećem na novootvorenu benzinsku na Langovom trgu. Piša mi se za poludit'. Tankam rezervar koji nakon nekog vremena bljuje naftu van. Ovi u servisu nisu riješili stvar . Slap nafte iz fauveovog govna od terenca me još više tjera na pišanje. Odjurim platiti ovo pola pijem pola šarcu dajem tankanje, kad tamo dvojica razgovaraju o referendumu i "pederima". Uz ispriku na smetnji uljudno upitam za postojanje wc-a?
Nema! Odbrusi mladac!
Al' možete dolje u garaže!
Što, da pišam u garaži?
Ne , tam' ima wc!
Jel' to vaš, inin wc?
Ne, kaj ja znam, od garaže!
Dajem karticu i gunđam na glas kako kod OMV-a se bar možeš popišat kad već kupuješ gorivo.
Kaj onda ne tankaš kod OMVea - na "per tu" meni odbrusi golobradi mladac, koji me je već smjestio u PROTIV glasače!
Totalno pogrešan trenutak za nepristojnost.
Slušaj budalo jedna! Pojedem tebe i kolegu zajedno s tim smiješnim uniformama na vama i ispišam vas negdje na zemlji jer ne pišam po garažama. Gorivo kupujem u ovoj vašoj smiješnoj kompaniji da bi koliko toliko pridonio ovoj smiješnoj zemlji i još smješnijem proračunu te omogućio tvoju plaču budalo!
Radi načina na koji sam bio odjeven i jednog "molim" previše u njegovom uhu naviklom na glagoljicu i cajke svrstao me očigledno među "tetke" u svojoj crno bijeloj kockastoj percepciji.
Zajapuren, odradi OIB i ostala bloketanja iako bi se najradije potukao sa mnom, on i njegov (brat) kolega također.
Ne pišam po haustorima i arhitekturi uopće, pišam na otvorenom uz suhozide ili stabla u poljima u Dalmaciji, jbg ako je to pre ubrbano onda sam ja "pre".
ČIN PRVI!
Na premijeri Potemkina u kinu Europa vraćam se po kokice dok me žena i djete čekaju u dvorani.
Do početka ima još desetak minuta.
Znam da nije Potemkin baš za osmogodišnjaka, no doživljaj nijemog filma uz pratnju filhe - je.
Na pultu za kokice jedna mlada dama s naočalama okvira Van Gogh gura se pokraj mene ne bili prije odradila kokice, iako su moje već naručene. Teta s kokicama dodjeljuje mi dvije male mjerice.
Mi smo bile prije - osorno će dama s naočalama. Ustupam kokice njima, čekajući druge. No one su trebale četiri mjerice. Još jedan par djevojaka se gura s lijeve strane dok ja čekam da Van Gogh-ovka dobije još dvije mjerice gotovo istiskujući me s pulta. Poznaju se. Očigledno su frendice i parovi. Sve kužim, al ne kužim zašto me tako grubo guraju i zašto su tako neljubazne, pa propustio sam i prvi i drugi par. Veći sam od njih za duplo, ćelav i očigledno po predrasudi "pre hetero", drugog razloga ne nalazim.
K' vragu, zašto me imaju potrebu tako grubo gurati, mislim si. Pa kino Europa je javni prostor ne pripada nikome doli posjetiteljima i ja samo želim kokice za svoje dijete i sebe.
Teta s kokicama nakon opskrbljivanja cura donosi i moje kokice sliježući ramenima i radeći pomirbeno sažaljivu grimasu očima, očito svjedočeći ovom agresivnom nastupu.
TREĆI ČIN!
Ničime nisam dao do znanja bilo kakvim homofobnim, seksističkim, mačoističkim, detolerantnim ili diskriminirajućim postupkom ni djevojkama ni radnicima na benzinskoj stanici svoje "opredjeljenje". I jedni i drugi su se našli pozvanima prišiti mi ga. Duboka mržnja čini ljude slijepima, tjera ih u strah i prisiljava na podijele. Koliko sam sretan što ne osjećam taj poriv toliko sam nesretan što živim u takvoj zemlji.
Avenija Vukovar svijetli tisućama svijeća, podsjećajući na rat koji nije nikada završio.
Samo se je pretopio u treći svjetski rat koji upravo živimo i u kojemu ne sijevaju granate već mržnja i duboke podijele. Taj rat koji živimo vodi se za vrednote. Cilj koji mnogi ne poznaju al' će u njegovo ime počiniti zločine riječju i mišlju i izgubiti bližnje i daljnje koji će i dalje živjeti pored njih, a bez njih.
Post je objavljen 18.11.2013. u 02:52 sati.