220d Automatic

nedjelja , 03.11.2013.

Zagrebačka javna rasvjeta dugo drži blagdanski ugođaj, iako nije, no to razaznaš tek poslije 10 sati, kad ulice više opuste. Sve do tada prilaz gradu ima neko obećanje u atmosferi. Veliki razmaci između uglavnom zelenih semafora doprinose dojmu lakoće. U Zagreb je uvijek bilo lako ući noću.
Glazba s radija je ta koja određuje puls ali ne i raspoloženje ritma, to je posao avenije. Teško je Zagreb porediti Bečem, ništa oni nemaju slično ma koliko se gradonačelnik trudio instalirati tu paralelu.

Crveno na sljedećem semaforu, usporavam, žuto, idem dalje, prestiže me bijeli Mercedes. Za svoje godine jako gipko. Automobil je negdje iz osamdesetih, 200d Automatic, svjetla s rasvjetnih stupova svojim odbljescima pokazuju savršeno stanje karoserije automobila. Izgleda nekako maleno u odnosu na moj i ostale automobile oko njega, u njegovo doba samo je Volga bila veća na cesti. Doima se kao da je bio jako dobro čuvan, kao za vikende skriven u garaži ili kao da me ova avenija usisala natrag u godine kada je Zagrebfest određivao što će se nositi naredne sezone.

Mercedes drži agilan tempo. Kao da kasni u Lisinski pa superiorno gazi jugonostalgićne zastave, zaporošce, škode i poparižene spačeke i simke. Nema potrebe da se štipam, znam da sam tu, ipak ubrzam da bolje osmotrim vozača.
Dama je to u relativno neodredivim godinama, ofkors da je to 50+.

Njegovane platinaste kose i ruku koje poput lica ne (o)daju godine. Samo kretnje su te po kojima je moguće izvršiti kronološku analizu. No tu sam tek na skliskom terenu.
Automobil je izvoran, bez dodatnih prerada i van serijskih dodataka, pa tako ni sic nema glavonaslon. Držanje vrata i glave uspravno je, dok s komandama ležerno al' vrlo sigurno zadovoljava sve radnje potrebne za brzo dostizanje točke B.
Mirno i bez naglih pokreta u svom svijetu ova dama upravlja autom, jednako sigurno i odmjereno koliko valjda upravlja i svojim životom. Iščitao bi se neki prezir u njoj izražen prema plastici i konzumerskoj nesolidnosti. Iz njene poze i odijevanja, odmjerenosti, integriteta i sigurnosti ali i iz nedodirljivosti u tom po današnjim mjerilima preglednosti - akvariju od automobila. Ona je izložena, al' ti svejedno ne možeš samo tako prići. Reklo bi se da banalnost ne stanuje u njemu, sve je čisto, funkcionalno i pregledno, a ipak ne možeš se oteti dojmu da nešto velikoga previđaš dovoljno da mu ne pripadaš. Kao po naredbi pridružuješ joj sve epitete prosvijećenog i kozmopolitskog, te dakako njemačkog ovčarskog psa za ljubimca. S ručice automatskog mjenjača uz volan načini kratki pokret prema konzoli te istu odmah povratno pridruži upravljaču, lijevu spusti na krilo. Gotovo da mogu čuti unutrašnjost tog Mercedesa i njegovog Becker audio sustava. Isti se naime koristio u ta doba samo u Mercedesima i bio je pojam onog „klik“ filinga – čvrstog, solidnog i pouzdanog. Obožavao sam tih par modela promatrati u taksijima. U njen glazbeni ukus ne sumnjaš, ipak ne propituješ ga jer mogao bi naići na što nisi spreman. O teatru zna dovoljno da ga nikad istu večer ne komentira. S likovnošću je drugi slučaj, svoje liblinge navest će na sav glas i ostati otvorena za nove, ona to jednostavno zna pročitati, uživa u tome i dijeli isto kroz metaforične dijaloge.

Ne živi u kući, već u prostranom kurbuzjeovskom stanu, nekoj „novogradnji od početka sedamdesetih“ onih par dobrih zgrada kao na bivšoj Proleterskih. Bulevari su njene površine. Prostor dajem, prostor i tražim. Muž je danas možda već i pokojni u koliko nije samo misaono upokojen događajima iz doba ovog automobila u kojima je on igrao sporednu od ključnih uloga. No oni imaju pakt o miru, sklopljen jednom nekada na nekoj rivijeri u razgovoru o umjetnosti i tome kako je ista djelovala na njihov razvoj. Teško se kockasta profanost aktualnosti uvlači u njihove živote ispred bršljanovog vrta od labirinta. Nisu odsutni, samo su spoznajno umorni od rudimentarne perceptivne superiornosti. Ona primjećuje sve, a komentira tek kada treba tim komentarom nokautirati institucionalnog grubijana koji tišti ugnjetavanog, a zatim ode bez očekivanja i potrebom da primi zahvalnost. Nema potrebe i nismo si intimni. Ako je bilo aristokracije u osamdesetima ona je pripadala njoj. Pripadala, jer danas taj pojam ima sasvim drugo značenje. I tada je imao drugačije značenje, naime oni koji su ga zazivali svojom pripadnošću njemu, tek su jasno ukazivali da je to sklizak sapun koji ne možeš mokrom rukom stisnuti, jer će taj uvijek odskočiti u neku drugu ruku koja će ga blago spustiti na porculanski tanjurić pokraj umivaonika s pipom za toplu i hladnu vodu. Ujedinjeni mirisi obiteljskih „Nonšalana“ i „Arplesa“ te tadašnje aristokracije ispunili bi zagrebačke salone, no po njenom napuštanju tog must been partijsko umjetničkog eventa, ostao bi miris ljubičice, na njoj diskretan i intiman, poslije nje nedodirljiv i nerazumljiv, no u odnosu na njih - razotkrivajući. Ne bih rekao da je kućanica, prije tihi partner svoga muža s nekim Leonovskim korijenima Glembajevih. Možda nosi neku staru ne prežaljenu ljubav, Rundek bi rek'o – Shane. I nisu to maske koje se susretnu jutrom u velikoj kupaoni s ugradbenim ormarom od punog drva s pretincima za čarape i žensko donje rublje, pod razbuđujućim mirisom kolonjske vode brijačnice iz Londona. Ne, oni ne postoje tek, oni žive zajedno. U higijeni kodeksa vlastitog salda. Treći ljudi nemaju baš ništa s time. Ne uspijevam joj uhvatiti pogled, ipak vidim kako gleda. Tiho, usredotočeno na nešto što je bitno, a nije cesta. Na nešto što se sada zbiva, njoj je važno, a može bez nje. Poput ljubavnice koja zna sve obiteljske termine obaveza svoga ljubavnika i kada pogleda na sat zna da sada nije 18.30, već vrijeme za klavir ljubavnikove kćeri.

Promijeni ruke na upravljaču i desnom povuče niz bedro, po površini napete suknje koju nije potrebno poravnati.
Podsuknja čini tu napetost sigurnom kao i spoznaja da ista nema napukli šav ili izdajnički končić koji bi oskvrnuo tu solidnost, neku njemačku čvrstu poput svilenog donjeg rublja koje ne propušta naborima poglede.
Savska, tri trake, osamdesete se odvajaju u lijevo i prema dolje, a kuda bi drugdje. Vozimo paralelno, radim još snimak dva, blekberiju treba vječnost da napuni drugi šut, ona ubrzava i ponire sa svim što ima, Remi na radiju „pjeva“ „Crveno“, na semaforu je zeleno. Savska ulica.

Ne mislim više o njoj, više o paralelnim svjetovima koje dijeli mlaz vjetra između karoserija automobila. Ne znam kako bi izgledalo slijetanje u međuprostor Matoševe atmosfere odjeka peta ručno izrađenih cipela po zagrebačkim oglačanim kockama.
U ostalom, ja sam iz drugog svijeta, a i Savska je prespora za nju.