fejs = zajedno sami

četvrtak , 31.10.2013.

prije više godina moja prijateljica Žana bila je užasnuta činjenicom da nisam na fejsu. Rekoh joj tada, ali to je prostor gdje su ljudi zajedno sami!

Nakon svog tog vremena okrenuvši se istom pitanju, uz premisu da fejs nepogrešivo detektira društvene trendove, otkriva čitavo čudo boljih novinara u odnosu na realni segment, pruža bolje marketinške koncepte no što ih možete dobiti u najboljim svjetskim agencijama, sjano povezuje ljude i dovodi ih do virtualnog snošaja ako treba, no ipak u ključnim trenucima ideje ili kakvog virtualnog projekta ostavlja pokretače samima. Taj se dio nije promijenio unatoč autentičnosti svih aktera, u stvarnom životu pojavilo bi se rumenilo pa bi neke stvair ipak riješile ovako ili onako. Suočili bi se s njima.
A ovako ostaje, Fejs koji jest ipak samo zajedno sami"

osoba ili fenomen

sms u predizborno vrijeme ne izazove u meni stid već ogorčenje i sažaljenje negativnog predznaka

međutim sms u kojemu se traži da glasujem ili kako to već ide - dam glas za nekoga tko pleše sa zvjezdama, zvjezdicama, planetama ili satelitima vlastite taštine - je grozno iskustvo. Ponižavajuće po svim faktorima, pa i po onom zadnjem da tu osobu uopće poznajem.

Teško mi je priznati no ove koji se bore za vlast još i razumijem iz nekog krvavopotkožnog podruma vlastitih poimanja o truleži takve ambicije, no ove što traže prolongiranje 5 u 15 ili više minuta medijsko selebriljaterskog fokusa - njih se istinski gnušam. K vragu, zar to ne bi trebala biti zabava, pa promocija je po difoltu!

To što sam obrisao broj mobitela plesača sa zvijezdama ne čini taj ukupni dojam ništa boljim, no barem ću slijedeći puta lakše obrisati spam iz moba ne povezujući ga s osobom već s fenomenom.

Za svaki slučaj!

srijeda , 30.10.2013.

je odgovor na pitanje u vicu: "Zašto pop ima onu stvar?"
Za svaki slučaj ova slika bi imala diskutabilno shvaćanje građana Hrvatske ili Srbije naprimjer u odnosu na Belgiju - bez pratećeg teksta slike.
Za svaki slučaj smo građani s potrebom institucionaliziranja ljudskih odnosa.
No kada bi bili ljudi s potrebom institucionalizaranja ljudskosti, ovu sliku bi čitali po svim njenim figurativnim i konatativnim značenjima.

Za svaki slučaj, čini se da čovjek i građanin nisu isto ili barem nisu na istoj liniji razumijevanja.

stručnjaci i stručnjaci

Dovest ćemo 9 milijuna Europljana!

Samo stručnjaci kao ni samo političari nisu dobitna kombinacija u sastavljanju vlade.
Balansirana opcija uparena sa širokim profilom sudionika unutar nekog od procesa izrade scenarija razvoja jest.
Takav proces generira nove stručnjake i nove političare, točnije mjenja postojeću paradigmu.
Takva promijena paradigme može biti zasnovana samo na optimiziranoj razvojnoj viziji koja je produkt procesa izrade scenarija i svih osobnih vrijednosti kroz prizmu globalnih i lokalnih trendova.
Tada je moguća izrada nacionalne strategije kao i njena provedba od strane ljudi koji su je i kreirali.

Ipak svaki smisaoni ili misaoni razvojni koncept u Hrvatskoj nailazi na otpor, kako onih na poziciji i u opoziciji tako i onih u trećim opcijama. Mi volimo kozmetiku (formu), za strukturu (sadržaj) nas baš i nije jako briga, jer ista zahtjeva nova znanja - što je manji problem, međutim nova znanja zahtijevaju nova učenja - e' taj napor je veći i ujedno ključni problem.

Svjestan uzaludnosti ovog komentara ipak nisam izdržao.

budućnost

utorak , 29.10.2013.

This is future...

Ovo je budućnost razvoja kulture i vrijednosti prenesene metaforički kroz oblik elektroničkog uređaja.
On je također brend, no nije više brend iza kojega se "skrivaš" ili njime identificiraš.
Sociološki srazmjeri ovog modela prenesenog u vrijednosni sustav su gotovo nezamislivi - da, toliko su jednostavni - da su nezamislivi. Paradigmna koja pretvara uređaj, u uređaj s performansama koje te zadovoljavaju (točnije, koje ti stvarno trebaju) prenesena u širi društveni kontekst govori o funkcionalnosti upregnutoj u potrebe. Dakle o društvu koje neme vladu - da vlada, već (government - to govern - upravljati) vladu da upravlja. Kome, čime - društvenim kontekstom za društvo koje svoje potrebe artikulira kroz vlastiti razvojni koncept, temeljen na prepoznavanju vrednota koje život ćine opstojnim, vjerodostojnim, ugođenim te unutar takve kompeticije - pravednijim od svih postojećih.

Oni koji su ovaj osvrt pročitali kao poziv na debrendizaciju - nisu shvatili ovaj komentar.
Oni koji su zbunjeni ili su im se otvorila nova pitanja - su na boljem putu.

BIT' ĆU POLITIČAR!

Ponekad vežem bicikl ispred kuće, za ono postolje od kontejnera točnije njegovu cijev koja čini malu ogradu na tom postolju. Imam neki pametni lokot , iako ga zapravo od krađe štiti njegova neprodajnost uvjetovana električnom asistencijom i težinom koja bez nje nema smisla.

To mjesto je mjesto čestih susreta u vremenu otključavanja bicikla, jer je vezan neposredno uz portal glavnog izvora prihoda sve više građana – pet ambalaže.
Prije sam susretao razne kurire ove vrijedne sirovine za proizvodnju preživljavanja, u zadnje vrijeme to je uvijek isti čovjek koji se pojavljuje oko osam sati, točno po mom povratku iz škole u koju sam otpratio dijete.
Kako se u zadnje vrijeme već srdačnije pozdravljamo, danas je (nazvat' ćemo ga iako to nije njegovo pravo ime) Petar postavio „ono pitanje“ najčešće vezano uz moj bicikl: „A kol'ko košta?“
Odgovaram protupitanjem, ni sam ne vjerujući da mogu biti toliko netaktičan u pokušaju da budem duhovit: „Petre, hoćete u kunama ili bocama?“
„U bocama!“ – odgovara, smiješeći se . Petar je moj vršnjak, iz jednog prijašnjeg razgovora razaznajem da je i slične akademske izobrazbe ili barem širokog spektra interesa, sudeći po dobrom poznavanju razlika između pedeleca i e-bike-a , kao i šireg vokabulara i boljih manira od većine mojih klijenata. On naime uvijek pozdravi i odzdravi.
Pitam ga koliko boca skupi na dan.
Odgovara – „oko sto“ dok se istovremeno pomiće u stranu i podiže više poklopac kontejnera jer donja poluga nožice (kojom se isti otvara nogom) ne podiže dovoljno poklopac da bi susjeda koja gleda prvo mene pa njega ugurala svoju konzumovu vrećicu sa smećem, zbunjeno odzdravljajući na Petrov i moj „Dobar dan!“
Vraćam se Petru – „to je malo više od godinu dana“ – smješim se, mada kiselije – misleći kako sam odabrao netaktičan algoritam ove konverzije vrijednosti.
„Mislio sam da je skuplji“ – kaže on, ne djelujući impresionirano.
Jbt, zadnja mi je namjera bila „impresionirati ga“. Toplo ga pozdravljam i kao ležerno, a zapravo žurno napuštam ovo poprište moje nespretnosti.

Mislim si dok pedaliram prema uredu „Godinu dana rada za bicikl, ma odi u qurac Sergej!“
Taj unutarnji monolog se pretvorio u pretvaranje vrijednosti stvari koje vidim kao i drugih poslovnih procesa u PET banknotu. Shvaćam da je to jedina stabilna valuta, koliko god kuna devalvirala jedna PET boca vrijedi pola kune. Prolazeći pored HNB-a nasmiješim se sam sebi, onak' tupavo, da tko god da te pogleda može samo misliti da si sišao s pameti – misleći: s kakvom bi me facom dočekao viceguverner temeljem prijedloga o „monetizaciji“ pet ambalaže? S druge strane „monetizacija“ kao hibridni termin za prodajnu bagatelizaciju autoputa, bolje bi, ako već treba biti upotrebljen služio u ovom slučaju. Ako ništa barem bi institucionalizirao „rad sakupljača perja" (pet ambalaže).
Osmjeh mi skinu nedavna iskustva s HNB-om temeljem drugog projekta. Ostaje samo vjetar u ušima, zvuk tramvaja i probuđenog grada, ljudi koji nekuda kao žure i mirisa svježe otvorenih kanti za smeće i kontejnera čiji broj sakupljača na potezu od doma do ureda sada već broji 9. Ne nose maske, ne nose više ni spušten pogled.
To su moji sugrađani, koji RADE na prikuplajnju pet ambalaže, a vi u vladi ste ste samo SVOJA grupica ljudi međusobno zakvačena zubima za grkljane, niste ničiji SUgrađani i NERADITE ništa.

Susrećem prijateljicu na biciklu i dogovaramo Helouvin kod njih. Razmišljam o tome da se maskiram u sakupljača PET ambalaže – kako će me do vraga prepoznati, tj. priznati mi masku, kada se ista sastoji od rukavice, žičane kuke i vrećice s PET ambalažom? U čemu ću se bitnom razlikovati od njih? Možda samo po knedli u grlu koju ću im svima priuštiti kada „objasnim“ svoju masku.
Ne, definitivno ne!
Doći ću u odjelu s krinkom na očima (ona crna maska od tkanine s dvije rupe što se veže iza glave, kakvu u crtićima nose lopovi) i bit' ću – POLITIČAR.

podnesak po Arhimedu

subota , 26.10.2013.

Na stranu to što ja smatram da su odvjetnici kasta koja možda jedina dobro živi od svoga rada, više stoga što su si posložili takve uvijete, s godinama, neprimjetno i u tišini. I nema to previše veze s komorom, ili ima al' za ovu priču je nevažno.

U svakom slučaju puno mojih znanaca, a ponešto i prijatelja su fiškali.
Jedan takav sjedi nasuprot mene, točnije ja sjedim nasuprot njegova stola u prehladnom uredu.
Jedan je od nekih dogovora i on mi poklanja taman toliko pažnje da ne izgubi nit, ne o slučaju o kojem govorimo već o tome tko sjedi s druge strane stola. Kužim ja to i ne uznemirujem se previše.
Razgovor prekidaju vježbenice koje svako malo trebaju neku informaciju ili odobrenje koje im se uputi nervozno i s pola usne. Atmosfera adekvatna uredu od kamena i kože.
Saznajem polusuludu konstrukciju za sljedeće ročište, netko normalan ili barem iz normalnoga svijeta bi se zarotirao na stolici, potom zaustavio i strmopizdio na leđa. Meni ni obrva ne trepne! U ostalom, što ne bih i ja bio kameno kul, u skladu s prostorno - atmosferskim svjetonazorom.
Nastavljamo dogovarati detalje, tečno poput rijeke – koja kola ispod zaleđene površine.

Ponovno vježbenica prekida navedenu fluentnost.
„Došla je dostava“ – kaže u pola glasa, no vrlo razgovijetno. Trening je trening, u ostalom ja to poštujem. Zgodna vježbenica pruža ruku preko velikog masovno drvenog stola s kožnom intarzijom.
Supernervozno i istovremeno odsutno vađenje novčanika, zatim precizno odvajanje novčanice od pedeset kuna.

Kako ja sjedim, cijeli ovaj događaj i „transfer sredstava“ se odvija u mom očištu. Čak štoviše kadar je pomalo kao da ga je Maljević postavio; u donjem dijelu linija horizonta završava rubom stola, iza se bijeli zid, u desnoj strani kadra je ženska ruka ispružene šake spremne prihvatiti novčanicu, dok u lijevoj strani kadra je praznina koja se sprema ispuniti ulazećom rukom s novčanicom.
Ruka upravo ulazi u kadar. Šef pruža novčanicu vježbenici. Trenutak prije no što bi ju ona primila njegova ruka se zaustavlja, no prsti nastavljaju dalje čineći gestu kakvom bi se u kazalištu javili prijatelju udaljenom petnaestak sjedala. Rubikon! Novčanica koja je skoro došla do ruke vježbenice je - bačena. Na visini desetak centimetara od površine stola novčanica bi proizvela jedva čujan zvuk u kontaktu s kožom obloženom drvenom površinom. Ovaj pad traje neko vrijeme, usporeno kroz slow motion moje usredotočenost na ovaj kadar koji se ipak nalazi samo u mom perifernom vidu. Tresak ove banknote o stol koji je uslijedio bi posramio i ekipu u kamenolomu kada im pukne sajla koja je podigla blok od dvanaest kubika.
Iz kadra se povlači muška ruka, ženska još uvijek stoji, ispružena, zatim se brzo spušta i podiže taj komad papira od čijega treska ja još uvijek „nečujem dobro“.

Hrana je već stizala na drugi stol za sastanke jednako impozantnih dimenzija, Završili smo dogovor, imam dojam - čitajući mu sa usana, jer ja još uvijek nisam ništa čuo od zujanja u ušima koji je izazvao zaglušujući tresak možda tek gram teškog komada papira.

Hmm,
kada papir uroniš u moć, količina bahatosti koju istiskuje je obrnuto proporcionalna volumenu vrijednosnog sustava koje tijelo baštini.

vrijeme

petak , 25.10.2013.

Kada priznaš da je većina toga što znaš o ljudima loše,
vrijeme je da kažeš da ništa ne znaš!

jako bitna kava

četvrtak , 24.10.2013.

Jutros popih kavu s dragim prijateljem, s kojim usput dijelim mnoge svjetonazore. Prije kave dogovorimo se da ćemo šutjeti o politici.
Treba imati i prijatelje s kojima možeš jednostavno šutjeti

Možda je ova današnja šutnja jedna od kojih sam najviše naučio, ali i spoznao svoje deficite, posebno o modernom političkom mišljenju.

Mi bi još i šutjeli, no prijateljev poznanik nakon nekog vremena povuće mog prijatelja za jezik i otvori se kratak dijalog o aktualnostima uz koje se dođe i do Bernardićevog nedavnog trijumfa.

Moj stav o tome je iznesen u redovima donjeg teksta u obliku komentara na Bolkovićev fejs esej o istoj temi. Nerado radim od komentara statuse no ovaj puta je to potpuno opravdano.

Stav mog prijatelja da je Bernardić odigrao mudro; gubeći jednu bitku od Milanovića (onu pred gradske izbore) ali zato dugoročno dobijajući "rat za SDP" prvo gradski, a poslije i cjelokupni.

Mogu prihvatiti da je tome tako, posebno stoga što je moj prijatelj vrstan šahist, s druge pak strane njegova opservacija baca sasvim drugo svjetlo na političke igrače na našoj sceni, no ono što je za mene posebno važno jest u tom slučaju moj potpuno inkompatibilni način promišljanja političke logike s jedne strane, a s druge strane dobio sam lekciju iz procesnog razmišljanja - što je pak neko moje područje djelovanja.

Iz mog donjeg komentara vidljivo je da se stvari nisu razvile u skladu s mojim dojmovima već upravo po stavu moga prijatelja koji mi je s lakoćom objasnio navedeni razvoj događaja kao i unutarnju logiku istog.

Vrijeme je da jako razmislim o svojim misaonim modelima i procesnim obrascima unutar konteksta vremena i zemlje u kojoj živim, te ih u skladu sa vrijednosnim sustavom kojeg na žalost ne mogu promijeniti razmontiram i ponovno sastavim. Hvala mom prijatelju na tome

(komentar na Bolkovićev tekst o Bernardićevom trijumfu):
KONTRATENOR!

Uff, krasno razmontirano, ipak.
Ipak ću se osvrnuti na samo jedan detalj koji doduše baca svijetlo na cjelinu iz svog laičkog ignorant kuta.

U svakoj drugoj polunormalnoj zemlji Bernardić bi poslije sukoba s Milanovićem (prije izbora gradonačelnika) bio politički mrtvac. Tada je također vladala slična atmosfera u gradskom esdepeu (gradski SDP - ovo zvući urbano, gotovo uljuđeno) diskretno naklonjena Bernardiću. Međutim taj isti Bernardić umjesto da kapitalizira taj sukob s Milanovićem pokazujući kičmu i muda bez tih istih svojim povijanjem kičme i ostaje. To mu neko drugo članstvo i neka druga zemlja ne bi oprostila, s druge pak strane osobito stoga što su pred vratima bili izbori za gradonačelnika kao superiorni akcelerator eksponiranja te iste kičme, muda, kompetencije, mladosti i KARAKTERA dakle svega onoga s čime je deficitaran glavni oponent. BTW taj isti je komunicirao u svojoj kampanji "kopetencije" kao glavni adut! U svakom slučaju, politika jest šah, no ponekad je i čovječe ne ljuti se, svatko to zna pravila igre zna i kada je vrijeme kapitalizirati različitost. Tj. istaći "vrlinu" s kojom se biračko tijelo treba i MOŽE poistovjetiti. I kako god bilo postoje te dvije vrste hrabrosti, politička i ljudska. Ponekad je ljudska u stanju nadomjestitii političku, no nikada obrnuto. Do duše u ovom slučaju su izostale obje i evo nas kod poznatog hrvatskog teorema da dva minusa daju plus. Iako je to aritmetička logika, naši političari to ne znaju - što je tužno, no još tužnije je da niti njihove stranačke baze to ne osvješćuju. Kao posljedica te tuge ne bi iznenadila niti podrška biračkog tijela ovom političkom kastratu.

treći svijetski

srijeda , 23.10.2013.

Irelevantno je, hoće li biti trećeg svjetskog rata,
jer isti već živimo samo što ga nismo u stanju - prepoznati.

Relevantno je, da će zemlja čije društvo pokazuje
više ljudskog autoriteta - pobijediti.

koliko daleko

utorak , 22.10.2013.

Otac fotografirao svog autističnog sina

Koliko daleko si spreman ići u razumijevanju svoga djeteta ne može određivati tvoj perceptivni ili kognitivni radijus. I u tom dijelu je ovaj tekst ili pogrešno preveden ili je sam dječakov otac zapeo u kokentnosti sa smisaonim.

Priroda ili Bog su nas učili ograničenim u mnogočemu, no večinu su nas ipak podarili emotivnom sposobnošću. Stoga i kada ne postoje obostrano prepoznatljive forme komunikacije, emocija je ta koja će prodrijeti kroz te barijere. Ona je ujedno i jedina stvarna spona između htijenja i prijenosa, a dijete kao motiv ne može biti veći pokretač.

(ne)regularno

petak , 18.10.2013.

Cijeli se život oporavljamo od djetinjstva,
i to je regularno.

Neregularna je lijenost
u kojoj se koristimo društvenim mrežama umjesto autobiografijama (kao nekad)
kako bi krivotvorili svoju povijest.

PRAVO & PRAVDA

nedjelja , 13.10.2013.

Svi koji se bavite pravom izravno ili neizravno kao i svi koji imate prijatelje pravnike, odvjetnike ili jednostavno sudske sporove reći će te da to nije isto. Da pravo i pravda nisu isto i da ne idu zajedno.

To je opće prihvaćena i uvriježena dogma, truizam što više (nepobitna istina za koju nitko nema protuargument).

Nije
to je samo globalna tehnička pogreška.
Slučajevi u kojima sudac nema pravni okvir za donijeti pravednu presudu već donosi, kakvu drugu no - "pravnu", a ta ista veze nema s "pravednom" no slučaj je zaključen dakle riješen. Razlog za takav razvoj zbivanja je loše, lijeno, ne stručno napisana zakonska odredba ili dio nje. Kada spojiš više njih tako "majstorski izvedenih" dobiješ algoritam koji nepogrešivo točno daje - netočan rezultat.

Zakon postavljen na logici "prelijeće" tehničku zakonsku "lego" regulativu i slijeće na zdravo razumsko logično tlo. Prosto k'o psaulj ili ti ga logično k'o zakon!

Ja znam da je ovo fejs i da vas boli ona stvar za to, no zbog toga to nije ništa manje moguće.

Moguće je napisati "logične" zakone (religija daje mnoga uporišta za to čak i pošteni ateizam te društveni kontekst i njegova praksa), moguće je u hrvatskoj učiniti takav "presedan", moguće je iako ne vjerujete u to. Moguće je i živjeti pošteno (u svim dimenzijama tog pojma), u skladu s pravilima i na zakonima temeljenim regulama - pravedno - iako ne vjerujete moguće je i to. Nemoguće je samo promijeniti obrasce i okoštale forme stereotipa u koliko - ne vjerujete u to.

U našoj zemlji se parničiti (suditi) ne isplati, logično jer se kriminal točnije kršenje zakona (a pazi sad ovo poštivanje takvog zakona - isplati.

A zamislite da Hrvatska postane zemlja u kojoj se parničiti ne isplati - onima kojima se isplatilo do sada. Ok, znam, ne možete zamisliti, no dobar tim taj menjual složi u manje od godinu dana.

Čujem dovde kako se moji dragi prijatelji odvjetnici kuglaju od smijeha na ove moje riječi

Nego, kakve gaćice u posljednje vrijeme nosi Rozga?

Objasnili bi vam kada bi moGli sHvatiti!

petak , 11.10.2013.

Platiti više


GOH je bio u tretmanu kliničkog mrtvaca kojeg je uspješno anestezirao HNB po nalogu vlade. Sada je međutim jasno da su iz tog "mrtvaca" cijelo vrijeme potajice vadili organe ne bi li stvorili svog frankeštajna. No čak ni te povađene organe nisu u stanju transplatirati kako treba - uza svo elementarno ljudsko poštovanje članovima vlade, voditeljima agencija i državnih institucija moram reći - čak i mene ste iznenadili stupnjem gluposti - da ni pokradeno niste u stanju spojiti.

I sada umjesto da imate funkcionalnog Frankeštajna stvorili ste kepeca na aparatima s pogrešno prišivenim udovima i zamjenjenim mozgom za bubrege, s mudima na ušima kao naušnicama - JEBENI STE MAJSTORI. Al' zapravo me ne čudite jer da ste ikada pogledali svoje građane znali bi kako izgledaju ljudi, no očito je da nas sve vidite onakvima kakvima kreirate svoje kreature. Manje me vrijeđa što ste lopovi no što ste nesposobni tupani - je posebno ponižavajuće.

Bilo je loših vlada, al' hrpa ovakvih GLUPANA je fakat remekdjelo za okupiti - benčmark je to koji će se teško dostići.

stvarnost

srijeda , 09.10.2013.

Reality

Stvarnost mi više nalikuje dijelu u odjavnoj špici, al' ideja kojom pogonim život je kao prije nje, ipak i jedno i drugo pokvare oni koji nas polijevaju vrućim čajem prevare svih naših ipak samo dječjih duša.

have nice life people :-)

MLADI KOMADI I SITNA LOVA!

subota , 05.10.2013.

- Sused, mogu ostat' dužna dve kune?
- OK je

- Oprostite nemam krupnijeg, mogu vam vratit' pet kuna po deset lipa?
- I to je novac

- Molim vas, sama sam, možete otić' tu prek u Dinaru da vam usitne?
- Ok

- Mogu vam ostat dužna tri kune, nemam sitnijeg?
- Sve u redu




10 dana poslije....

- 25 kuna sused!
- Što bi bilo kada bih vam dao 23kn? – čačkajući po džepovima u potrazi za medvjedom (5kn)

- A što bi bilo? Ništa ne bi bilo! - mrgodno s pogledom u kasu
- U redu je! - zamjenjujem ove 23 kn pružajući joj 1000kn još uvijek prčkajući po džepovima

- I kak da vam to vratim?
- Usitnite ih! Tu preko puta u Dinari, pričekati ću vas.

Strgne mi banknotu iz ruke, krene prema vratima, zaustavi se i vrati vračajući mi tisućicu.

- Možete vi!? – zvučalo je više kao naredba no molba
Primajući novac natrag s dva prsta u ruci s tabletom, vrećicom i ključevima koji su mi pali, jasno razaznajem loš dizajn tetovaže koja joj se s vrata proteže ispod majice prema ramenu.

Vračajući se iza kase u pol glasa cinično procijedi „kolegici“ s pirsingom u ne baš prečistom nosu: „Kak' može doći u dućan bez sitnog'?.

Podižući ključeve pružam joj medvjeda kojega sam pronašao prije no što sam joj pružio onih tisuću kuna
- Izvolite I Imate pravo, neću više doći u dućan! Sad bez sitnoga ili krupnoga ne znam, ali znam da u ovaj svakako neću

LJUDE JE LAKŠE POTROŠITI OD NOVCA

petak , 04.10.2013.

Petak kao i svaki drugi, međutim drugi možda ne bude kao i svaki.
Najavljene ovrhe po poreznom dugu neću komentirati, no njihov učinak u jednom dijelu je povod ovom tekstu.

U svijetu postoji mnogo nepravdi, no vrlo malo je onih kod kojih je nepravda načinjena na obje strane. Kod onoga koji je čini i nad kojim se čini. Taj drugi petak, nekad navečer i u mnogim stanovima u ovo doba mogao bi biti vrijeme osviještenja fenomena o kojem govorim.

Inverzna neka priča - kao malo svjetine koja urla tražeći krv i mnogo gladijatora.
Neće to biti gladijatorska borba, već kratkotrajni savez prevarenih.
Malo što izaziva tako dubok osjećaj mučnine, združene nemoći i bijesa kao što je davanje otkaza dobrom radniku. Taj križ ima dva kraja i nose ga i poslodavac i djelatnik. Mnogi djelatnici posebno u manjim tvrtkama, a posebno kod socijalno senzibiliziranih poslodavaca još nastoje istima olakšati tu odluku, znajući da nemaju izbora ipak im pružaju razumijevanje. U trenutku kada ostaju bez egzistencijalne sigurnosti nije od svakoga očekivati takav postupak, no vjerujem da će ih biti podosta, Poput Romea i Julije nepravedno rastavljenih. Mnoge male tvrtke dobro posluju, al' loše naplaćuju i još lošije iste dugove sudski istjeruju. Gospodarska šteta je ogromna, sistemska još i veća, no ljudska je neizmjerna.

Nedavno je netko na fejsu postao da kakve su to firme čija budućnost ovisi o tisuću do deset tisuća kuna? Male, one koje hrane čitave obitelji i produžuju im „egzistencijalnu iluziju“ u zemlji koja higijenu međusobnih financijskih odnosa gradi jednostrano. To je jednostavno tako, porez se ne plaća jer se ne može, točnije, jer je prioritet isplatiti djelatniku pošteno zarađenu plaću za posao koji se iz razloga što ih je država omogućila – ne može naplatiti. To vam je tako, u većini od ovih 27 000 slučajeva koji će idući tjedan operativno poginuti. „Snalažljivosti“ malih socijalno osviještenih poslodavac je došao kraj, no ne i borbi. Doduše kakva je to borba kada u njoj nikakva pravila ne vrijede? E pa - nepravedna. Nepravda čini standardni dio algoritma poslovnog modela, kako za poslodavce tako i za radnike – ipak samo kod nas – vrijeme arene nije prošlo.

Neki od ovih zaključaka vrtit' će se glavama mnogih prepušenih, s cugom ili jednostavno glavom u rukama - u taj petak. Malo tko će zbog toga postati bolja osoba, ali svi će se promijeniti.
Jebeno je samo, što će im koloseum i cezari - ostati isti.