Na stranu to što ja smatram da su odvjetnici kasta koja možda jedina dobro živi od svoga rada, više stoga što su si posložili takve uvijete, s godinama, neprimjetno i u tišini. I nema to previše veze s komorom, ili ima al' za ovu priču je nevažno.
U svakom slučaju puno mojih znanaca, a ponešto i prijatelja su fiškali.
Jedan takav sjedi nasuprot mene, točnije ja sjedim nasuprot njegova stola u prehladnom uredu.
Jedan je od nekih dogovora i on mi poklanja taman toliko pažnje da ne izgubi nit, ne o slučaju o kojem govorimo već o tome tko sjedi s druge strane stola. Kužim ja to i ne uznemirujem se previše.
Razgovor prekidaju vježbenice koje svako malo trebaju neku informaciju ili odobrenje koje im se uputi nervozno i s pola usne. Atmosfera adekvatna uredu od kamena i kože.
Saznajem polusuludu konstrukciju za sljedeće ročište, netko normalan ili barem iz normalnoga svijeta bi se zarotirao na stolici, potom zaustavio i strmopizdio na leđa. Meni ni obrva ne trepne! U ostalom, što ne bih i ja bio kameno kul, u skladu s prostorno - atmosferskim svjetonazorom.
Nastavljamo dogovarati detalje, tečno poput rijeke – koja kola ispod zaleđene površine.
Ponovno vježbenica prekida navedenu fluentnost.
„Došla je dostava“ – kaže u pola glasa, no vrlo razgovijetno. Trening je trening, u ostalom ja to poštujem. Zgodna vježbenica pruža ruku preko velikog masovno drvenog stola s kožnom intarzijom.
Supernervozno i istovremeno odsutno vađenje novčanika, zatim precizno odvajanje novčanice od pedeset kuna.
Kako ja sjedim, cijeli ovaj događaj i „transfer sredstava“ se odvija u mom očištu. Čak štoviše kadar je pomalo kao da ga je Maljević postavio; u donjem dijelu linija horizonta završava rubom stola, iza se bijeli zid, u desnoj strani kadra je ženska ruka ispružene šake spremne prihvatiti novčanicu, dok u lijevoj strani kadra je praznina koja se sprema ispuniti ulazećom rukom s novčanicom.
Ruka upravo ulazi u kadar. Šef pruža novčanicu vježbenici. Trenutak prije no što bi ju ona primila njegova ruka se zaustavlja, no prsti nastavljaju dalje čineći gestu kakvom bi se u kazalištu javili prijatelju udaljenom petnaestak sjedala. Rubikon! Novčanica koja je skoro došla do ruke vježbenice je - bačena. Na visini desetak centimetara od površine stola novčanica bi proizvela jedva čujan zvuk u kontaktu s kožom obloženom drvenom površinom. Ovaj pad traje neko vrijeme, usporeno kroz slow motion moje usredotočenost na ovaj kadar koji se ipak nalazi samo u mom perifernom vidu. Tresak ove banknote o stol koji je uslijedio bi posramio i ekipu u kamenolomu kada im pukne sajla koja je podigla blok od dvanaest kubika.
Iz kadra se povlači muška ruka, ženska još uvijek stoji, ispružena, zatim se brzo spušta i podiže taj komad papira od čijega treska ja još uvijek „nečujem dobro“.
Hrana je već stizala na drugi stol za sastanke jednako impozantnih dimenzija, Završili smo dogovor, imam dojam - čitajući mu sa usana, jer ja još uvijek nisam ništa čuo od zujanja u ušima koji je izazvao zaglušujući tresak možda tek gram teškog komada papira.
Hmm,
kada papir uroniš u moć, količina bahatosti koju istiskuje je obrnuto proporcionalna volumenu vrijednosnog sustava koje tijelo baštini.
Post je objavljen 26.10.2013. u 09:35 sati.