Jutros popih kavu s dragim prijateljem, s kojim usput dijelim mnoge svjetonazore. Prije kave dogovorimo se da ćemo šutjeti o politici.
Treba imati i prijatelje s kojima možeš jednostavno šutjeti
Možda je ova današnja šutnja jedna od kojih sam najviše naučio, ali i spoznao svoje deficite, posebno o modernom političkom mišljenju.
Mi bi još i šutjeli, no prijateljev poznanik nakon nekog vremena povuće mog prijatelja za jezik i otvori se kratak dijalog o aktualnostima uz koje se dođe i do Bernardićevog nedavnog trijumfa.
Moj stav o tome je iznesen u redovima donjeg teksta u obliku komentara na Bolkovićev fejs esej o istoj temi. Nerado radim od komentara statuse no ovaj puta je to potpuno opravdano.
Stav mog prijatelja da je Bernardić odigrao mudro; gubeći jednu bitku od Milanovića (onu pred gradske izbore) ali zato dugoročno dobijajući "rat za SDP" prvo gradski, a poslije i cjelokupni.
Mogu prihvatiti da je tome tako, posebno stoga što je moj prijatelj vrstan šahist, s druge pak strane njegova opservacija baca sasvim drugo svjetlo na političke igrače na našoj sceni, no ono što je za mene posebno važno jest u tom slučaju moj potpuno inkompatibilni način promišljanja političke logike s jedne strane, a s druge strane dobio sam lekciju iz procesnog razmišljanja - što je pak neko moje područje djelovanja.
Iz mog donjeg komentara vidljivo je da se stvari nisu razvile u skladu s mojim dojmovima već upravo po stavu moga prijatelja koji mi je s lakoćom objasnio navedeni razvoj događaja kao i unutarnju logiku istog.
Vrijeme je da jako razmislim o svojim misaonim modelima i procesnim obrascima unutar konteksta vremena i zemlje u kojoj živim, te ih u skladu sa vrijednosnim sustavom kojeg na žalost ne mogu promijeniti razmontiram i ponovno sastavim. Hvala mom prijatelju na tome
(komentar na Bolkovićev tekst o Bernardićevom trijumfu):
KONTRATENOR!
Uff, krasno razmontirano, ipak.
Ipak ću se osvrnuti na samo jedan detalj koji doduše baca svijetlo na cjelinu iz svog laičkog ignorant kuta.
U svakoj drugoj polunormalnoj zemlji Bernardić bi poslije sukoba s Milanovićem (prije izbora gradonačelnika) bio politički mrtvac. Tada je također vladala slična atmosfera u gradskom esdepeu (gradski SDP - ovo zvući urbano, gotovo uljuđeno) diskretno naklonjena Bernardiću. Međutim taj isti Bernardić umjesto da kapitalizira taj sukob s Milanovićem pokazujući kičmu i muda bez tih istih svojim povijanjem kičme i ostaje. To mu neko drugo članstvo i neka druga zemlja ne bi oprostila, s druge pak strane osobito stoga što su pred vratima bili izbori za gradonačelnika kao superiorni akcelerator eksponiranja te iste kičme, muda, kompetencije, mladosti i KARAKTERA dakle svega onoga s čime je deficitaran glavni oponent. BTW taj isti je komunicirao u svojoj kampanji "kopetencije" kao glavni adut! U svakom slučaju, politika jest šah, no ponekad je i čovječe ne ljuti se, svatko to zna pravila igre zna i kada je vrijeme kapitalizirati različitost. Tj. istaći "vrlinu" s kojom se biračko tijelo treba i MOŽE poistovjetiti. I kako god bilo postoje te dvije vrste hrabrosti, politička i ljudska. Ponekad je ljudska u stanju nadomjestitii političku, no nikada obrnuto. Do duše u ovom slučaju su izostale obje i evo nas kod poznatog hrvatskog teorema da dva minusa daju plus. Iako je to aritmetička logika, naši političari to ne znaju - što je tužno, no još tužnije je da niti njihove stranačke baze to ne osvješćuju. Kao posljedica te tuge ne bi iznenadila niti podrška biračkog tijela ovom političkom kastratu.
Post je objavljen 24.10.2013. u 09:38 sati.