jako bitna kava

Jutros popih kavu s dragim prijateljem, s kojim usput dijelim mnoge svjetonazore. Prije kave dogovorimo se da ćemo šutjeti o politici.
Treba imati i prijatelje s kojima možeš jednostavno šutjeti

Možda je ova današnja šutnja jedna od kojih sam najviše naučio, ali i spoznao svoje deficite, posebno o modernom političkom mišljenju.

Mi bi još i šutjeli, no prijateljev poznanik nakon nekog vremena povuće mog prijatelja za jezik i otvori se kratak dijalog o aktualnostima uz koje se dođe i do Bernardićevog nedavnog trijumfa.

Moj stav o tome je iznesen u redovima donjeg teksta u obliku komentara na Bolkovićev fejs esej o istoj temi. Nerado radim od komentara statuse no ovaj puta je to potpuno opravdano.

Stav mog prijatelja da je Bernardić odigrao mudro; gubeći jednu bitku od Milanovića (onu pred gradske izbore) ali zato dugoročno dobijajući "rat za SDP" prvo gradski, a poslije i cjelokupni.

Mogu prihvatiti da je tome tako, posebno stoga što je moj prijatelj vrstan šahist, s druge pak strane njegova opservacija baca sasvim drugo svjetlo na političke igrače na našoj sceni, no ono što je za mene posebno važno jest u tom slučaju moj potpuno inkompatibilni način promišljanja političke logike s jedne strane, a s druge strane dobio sam lekciju iz procesnog razmišljanja - što je pak neko moje područje djelovanja.

Iz mog donjeg komentara vidljivo je da se stvari nisu razvile u skladu s mojim dojmovima već upravo po stavu moga prijatelja koji mi je s lakoćom objasnio navedeni razvoj događaja kao i unutarnju logiku istog.

Vrijeme je da jako razmislim o svojim misaonim modelima i procesnim obrascima unutar konteksta vremena i zemlje u kojoj živim, te ih u skladu sa vrijednosnim sustavom kojeg na žalost ne mogu promijeniti razmontiram i ponovno sastavim. Hvala mom prijatelju na tome

(komentar na Bolkovićev tekst o Bernardićevom trijumfu):
KONTRATENOR!

Uff, krasno razmontirano, ipak.
Ipak ću se osvrnuti na samo jedan detalj koji doduše baca svijetlo na cjelinu iz svog laičkog ignorant kuta.

U svakoj drugoj polunormalnoj zemlji Bernardić bi poslije sukoba s Milanovićem (prije izbora gradonačelnika) bio politički mrtvac. Tada je također vladala slična atmosfera u gradskom esdepeu (gradski SDP - ovo zvući urbano, gotovo uljuđeno) diskretno naklonjena Bernardiću. Međutim taj isti Bernardić umjesto da kapitalizira taj sukob s Milanovićem pokazujući kičmu i muda bez tih istih svojim povijanjem kičme i ostaje. To mu neko drugo članstvo i neka druga zemlja ne bi oprostila, s druge pak strane osobito stoga što su pred vratima bili izbori za gradonačelnika kao superiorni akcelerator eksponiranja te iste kičme, muda, kompetencije, mladosti i KARAKTERA dakle svega onoga s čime je deficitaran glavni oponent. BTW taj isti je komunicirao u svojoj kampanji "kopetencije" kao glavni adut! U svakom slučaju, politika jest šah, no ponekad je i čovječe ne ljuti se, svatko to zna pravila igre zna i kada je vrijeme kapitalizirati različitost. Tj. istaći "vrlinu" s kojom se biračko tijelo treba i MOŽE poistovjetiti. I kako god bilo postoje te dvije vrste hrabrosti, politička i ljudska. Ponekad je ljudska u stanju nadomjestitii političku, no nikada obrnuto. Do duše u ovom slučaju su izostale obje i evo nas kod poznatog hrvatskog teorema da dva minusa daju plus. Iako je to aritmetička logika, naši političari to ne znaju - što je tužno, no još tužnije je da niti njihove stranačke baze to ne osvješćuju. Kao posljedica te tuge ne bi iznenadila niti podrška biračkog tijela ovom političkom kastratu.