BIT' ĆU POLITIČAR!

Ponekad vežem bicikl ispred kuće, za ono postolje od kontejnera točnije njegovu cijev koja čini malu ogradu na tom postolju. Imam neki pametni lokot , iako ga zapravo od krađe štiti njegova neprodajnost uvjetovana električnom asistencijom i težinom koja bez nje nema smisla.

To mjesto je mjesto čestih susreta u vremenu otključavanja bicikla, jer je vezan neposredno uz portal glavnog izvora prihoda sve više građana – pet ambalaže.
Prije sam susretao razne kurire ove vrijedne sirovine za proizvodnju preživljavanja, u zadnje vrijeme to je uvijek isti čovjek koji se pojavljuje oko osam sati, točno po mom povratku iz škole u koju sam otpratio dijete.
Kako se u zadnje vrijeme već srdačnije pozdravljamo, danas je (nazvat' ćemo ga iako to nije njegovo pravo ime) Petar postavio „ono pitanje“ najčešće vezano uz moj bicikl: „A kol'ko košta?“
Odgovaram protupitanjem, ni sam ne vjerujući da mogu biti toliko netaktičan u pokušaju da budem duhovit: „Petre, hoćete u kunama ili bocama?“
„U bocama!“ – odgovara, smiješeći se . Petar je moj vršnjak, iz jednog prijašnjeg razgovora razaznajem da je i slične akademske izobrazbe ili barem širokog spektra interesa, sudeći po dobrom poznavanju razlika između pedeleca i e-bike-a , kao i šireg vokabulara i boljih manira od većine mojih klijenata. On naime uvijek pozdravi i odzdravi.
Pitam ga koliko boca skupi na dan.
Odgovara – „oko sto“ dok se istovremeno pomiće u stranu i podiže više poklopac kontejnera jer donja poluga nožice (kojom se isti otvara nogom) ne podiže dovoljno poklopac da bi susjeda koja gleda prvo mene pa njega ugurala svoju konzumovu vrećicu sa smećem, zbunjeno odzdravljajući na Petrov i moj „Dobar dan!“
Vraćam se Petru – „to je malo više od godinu dana“ – smješim se, mada kiselije – misleći kako sam odabrao netaktičan algoritam ove konverzije vrijednosti.
„Mislio sam da je skuplji“ – kaže on, ne djelujući impresionirano.
Jbt, zadnja mi je namjera bila „impresionirati ga“. Toplo ga pozdravljam i kao ležerno, a zapravo žurno napuštam ovo poprište moje nespretnosti.

Mislim si dok pedaliram prema uredu „Godinu dana rada za bicikl, ma odi u qurac Sergej!“
Taj unutarnji monolog se pretvorio u pretvaranje vrijednosti stvari koje vidim kao i drugih poslovnih procesa u PET banknotu. Shvaćam da je to jedina stabilna valuta, koliko god kuna devalvirala jedna PET boca vrijedi pola kune. Prolazeći pored HNB-a nasmiješim se sam sebi, onak' tupavo, da tko god da te pogleda može samo misliti da si sišao s pameti – misleći: s kakvom bi me facom dočekao viceguverner temeljem prijedloga o „monetizaciji“ pet ambalaže? S druge strane „monetizacija“ kao hibridni termin za prodajnu bagatelizaciju autoputa, bolje bi, ako već treba biti upotrebljen služio u ovom slučaju. Ako ništa barem bi institucionalizirao „rad sakupljača perja" (pet ambalaže).
Osmjeh mi skinu nedavna iskustva s HNB-om temeljem drugog projekta. Ostaje samo vjetar u ušima, zvuk tramvaja i probuđenog grada, ljudi koji nekuda kao žure i mirisa svježe otvorenih kanti za smeće i kontejnera čiji broj sakupljača na potezu od doma do ureda sada već broji 9. Ne nose maske, ne nose više ni spušten pogled.
To su moji sugrađani, koji RADE na prikuplajnju pet ambalaže, a vi u vladi ste ste samo SVOJA grupica ljudi međusobno zakvačena zubima za grkljane, niste ničiji SUgrađani i NERADITE ništa.

Susrećem prijateljicu na biciklu i dogovaramo Helouvin kod njih. Razmišljam o tome da se maskiram u sakupljača PET ambalaže – kako će me do vraga prepoznati, tj. priznati mi masku, kada se ista sastoji od rukavice, žičane kuke i vrećice s PET ambalažom? U čemu ću se bitnom razlikovati od njih? Možda samo po knedli u grlu koju ću im svima priuštiti kada „objasnim“ svoju masku.
Ne, definitivno ne!
Doći ću u odjelu s krinkom na očima (ona crna maska od tkanine s dvije rupe što se veže iza glave, kakvu u crtićima nose lopovi) i bit' ću – POLITIČAR.