moj STID

MOJ STID, MOJ STID, MOJ PREVELIKI STID

kontaktiralo me mnogo ljudi koji žive izvan Hrvatske, prijatelja, nekadašnjih poslovnih partnera, znanaca. Pitaju me što se to događa?
Ja im ne znam odgovoriti.
Jer je zapravo sve isto k'o i prije, samo je vrijeme malo odmaklo.
Baš kao što to uvijek biva, učenje prolazi, a znanje laje.
Mnogi od vas me drže za "kao pametnoga", zbog toga me još više stid.
Ja samo pokušavam učiti i nisam pretjerano uspješan u tome, no barem se kognitivno koprcam. Pokušavam vjerovati dojmovima, u društvu koje zastupa stavove.
S pravom se stidim jer ne uspijevam objasniti postojanost hrvatskih stavova i prilika nekome tko živi izvan Hrvatske i donosi stavove na temelju dojmova.
Mi smo zemlja koja NEMA FAŠISTIČKU PROŠLOST, zemlja malih ljudi upregnutih u nadničenje močnijima. Mi nikada nismo mogli biti fašisti, nismo imali te uvjete.
Danas kada imamo uvjete svojim mogućnostima odabrati put i barem osobno biti odgovorni za taj odabir - mi odabiremo Mojsijev posao - dijeliti more. PODIJELITI ZLO I DOBRO, na način da u algoritam unosimo fašizam, podijelu, mržnju, netoleranciju i zatucanost kako elite tako i puka. Elita i puk (barem kod nas) ne postoje, pa ne postoji ni fašizam - pa eto ti ga. No postojao je Krleža čak i Marinković, koji su naizgled nepovezivi no dobra su poveznica prostorom koji čine među svojim djelima.
Da ne bi bilo zabune, stidim se ja i vašeg nerazumijevanja ovog što pišem, ne zato jer to ne biste mogli shvatiti već toga što to nećete ni pokušati.
Duboko smo promijenili značaj pojedinih pojmova, pa tako danas DOMOLJUBLJE znači primitivizam, a nije tako.
Tolerancija je promijenjena u zastupanje JEDNE STRANE.
SOCIJALNA OSJETLJIVOST je promijenjena u valutu manipulacije.
ZAovci i PROTIVovci koriste jednako promašene devize i prevrnute vrijednosti, u borbi za KONCEPCIJU bez SADRŽAJA potvrđujući KONTRACEPTIVNO okružje.
I tako mi mali fašisti mijenjamo pojmovne definicije.
Samo zato jer smo lijeni.
Lijeni smo učiti i lijeni smo vidjeti.

Nismo lijeni gledati, samo što GLEDATI i VIDJETI nije isto.
Gledajući ovo društvo vidim svoj preveliki STID, ponajviše zbog toga što nisam uspio pridonijeti razgovoru o različitosti. Stvoriti RAKURS koji omogućuje različita VIĐENJA kroz jedinstveni ili različite POGLEDe. No zapravo nisam niti mogao više učiniti jer da bi usvojili NEŠTO NOVO treba napustiti čvrsto uporište svoga STAJALIŠTA - barem kroz DIJALOG.
I nije me stid što se valjam u istoj kaljuži s vama, već toga što ne priznajemo blato.
Zato ostajem bez riječi kada me pitaju o fašizmu, jer sam suodgovoran pripadnošću.

Vršni doprinos mome STIDu dogodio se neku večer kada sam pogriješio i pogledao vijesti na HRTu gdje je gostovao predsdjednik HAZU-a (jebat ga, valjda znate da je riječ o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti), koji je tom prilikom na nepovezano pitanje odgovorio (vidno se usredotočujući) da je zadaća HAZU-a biti korektivom i promicateljem vrijednosnog sustava u društvu.
Kako jebote, za to izgovoriti trebaš toliku koncentraciju? Pa ti si akademik odabran među akademicima da zastupaš akademike i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.
Gdje je tvoja vjera u to što iznosiš te time i vjerodostojnost institucije? Pa ti sam ne vjeruješ u to što pričaš, kako će ti građani povjerovati, oni iste koji misle da je HAZU muzej.
Mi smrdimo i od glave i od repa, ne znam za koju stranu me više stid.

Ovaj post je posljedica želje da ublažim stid, i doista je polupismen, no toga se još STIDIM najmanje od svega.