small enough

ponedjeljak , 18.03.2013.

(„Prostor koji nije određen vrednotama ne može niti dati vrednote“ – nije ničiji navod , to sam ja samo onak' rekao)

Uzmimo na primjer povjerenje. I shvatimo da povjerenje samo po sebi nije vrednota, međutim vjerovanje tj. davanje povjerenja jest.
I sada smjestimo tu vrednotu u kontekst političke scene, kako one „main stream“ tako i one alternativne koja upravo buja i hvasta se spremajući se „preuzeti stvar u svoje ruke.“

Dao sam si truda i prošao „najteže“ igrače (akcije/grupacije/inicijative i druge forme) s nazovimo to "alternativne scene".
Ove mainstream ne treba dodatno analizirati, jer ih ne možeš izbjeći kao ni poruke koje šalju. Upravo ta alternativna scena pa čak i retorički, a vrijednosno posebice odašilje nemalo istu sliku. Netrpeljivošću spram ljudi koji se interesiraju za njihove programe, a koji nisu odmah gorljivi istomišljenici, počesto se skrivajući u nedostatku opstojnog programa iza fraza tipa: dužničko ropstvo, ne u EU, vratit' ćemo privatizirano, živjet ćemo 5x bolje i sličnih – nazovimo to DOBRIH ŽELJA, samo zataškavaju svu silu svojih – nespremnosti (nemam blaži oblik za ono što želim opisati).
Nije mi namjera kritizirati retoriku navedene alternative već opaziti nedostatak povjerenja kako među gorljivim administratorima i članovima međusobno tako i spram potencijalnih novih članova i građanstva uopće koje se zanima za njihov rad ili opciju. Kako bi "loše" trebalo biti zamijenjeno "dobrim" ili barem boljim - to isto bi se trebalo i prepoznati. Meni nekako ne uspijeva, barem ne iz perspektive povjerenja. Jer da bi nekome dali povjerenje, trebate nekako i vjerovati u sebe ili svoj program. Nesigurnost koja sama curi preko rubova prethodne rečenice je posvemašno razvidna. Ne treba biti akademski obrazovan da to shvatiš, jer ćeš to ovako ili onako – osjetiti. To i je neka od prednosti vrednota – da ti ne treba puno nadgradnje da balansiraš istima.

Pitanje povjerenja nije pitanje „kokoši ili jaja“ i itekako je uzročno posljedično no upravo zato je logično i smjerno, jer polazi od prepoznavanja (manifestiranja) ostalih vrednota koje za posljedicu imaju ostvarivanje i prijenos povjerenja. Naravno da je to „rizičan posao“ no to je isti onaj rizik iz kojega je cijeli svijet iznikao i stvorio regule koje su nam pomogle opstati i artikulirati se u samoodrživu vrstu i sustav.

Vratimo se mi našoj „alternativi“.
Bilo koja opcija koja će se pojaviti u Hrvatskoj i pomesti trenutačnu političku scenu (efektom resetiranja) nužno će u sebi trebati sadržavati taj sastojak - povjerenje. Povjerenje međusobno, među članovima priče (insajderima) kao i povjerenje kojim će moći ostvariti reciprocitet s građanima.
Ništa drugo i ništa manje neće moći ishoditi konsenzus i osigurati joj prođu kod građana. Građana koji bez obzira na loš obrazovni prosjek nisu ovce, o kako glupa floskula ovo s „ovcama“. Bili mi ne bili, bilo koji (metaforički) pripadnik životinjskog roda, ono što znamo prepoznati jesu vrednote - povjerenje osobito.

Zašto?
Zato što ga je teško zaraditi, još teže dati , puno teže od toga održati i još puno, puno teže uzvratiti.

Ma da, kay je tu tak teško?
Teško je vjerovati – prvenstveno samome sebi – u ovom slučaju – i samome programu, a u daljem tijeku i odabranim suradnicima. Tek pod tim pretpostavkama ostvareni su preduvjeti za povjerenje, interno, a još toliko i za transfer istog.

Koliko toga napišeš a da se ne dotakneš programa?
Ni ne pišem o programu, u koliko je program (u ovom slučaju politički) na primjer software – potpuno je jalov i nemoćan bez adekvatnog hardware-a , u ovom slučaju – povjerenja, a u širem kontekstu i cijelog spektra vrednota.
Održavala se prije desetak godina na Brijunima jedna međunarodna konferencija pod nazivom „How can we trust eachother“.
Dakako da je moj esej bio najneuspješniji ili barem, najbljeđi s adekvatnim nazivom: „Are we small enough“ . Pod premisom da sve gospodarske strategije otkad je svijeta i vijeka u sebi sadrže minimum 50% psihologije, onaj sastojak koji mi po hrvatski volimo nazvati good will ili ti ga' „indeks sreće“, a zapravo se radi o „dobrom očekivanju“, stvar je dakako bila potpuno deplasirana za ljude odrasle u sustavima gdje je taj začin sastavni dio ne samo gospodarskog već i života uopće. (No to je jedna druga priča, koju ću za sada zaobići.)

Završit ću s povjerenjem kao što sam i započeo.
Nema te opcije koja će moći pokrenuti bilo koju razvojnu ili sociološku komponentu društva kako bi udahnula život u sve ostale procese u cijelosti, a da u sebi neće sadržavati :
Minimium: razvidan vrijednosni sustav.

Optimum: razvidan vrijednosni sustav + izvediv program

Maximum: razvidan vrijednosni sustav + izvediv program + strateško razvojni koncept - temeljen na planiranim i opstojnim stanjima dignut na javnu platformu i prihvaćen od iste.

Bez obzira na sav defetizam i anksioznost tihe građanske većine, sve tri opcije su moguće, međutim, pitanje je samo jedno:
vjerujemo li si međusobno?