Bijeli Vuk
utorak, 28.01.2014.
Ćipa
Teško je ne spomenati tog čovika
Oko njega uvik neka krika I škripa
Uvik s o njem priče potucaju
Od nosa do nosa smucaju
Nemre se reći da je visokog stasa
Al ga ima oko pasa
To je jasno sasma
Uvik je negdi po strani
Budno pazi, da neki ne zastrani
Na svaki penez gledi
Al ni škrt, uvik dobru reč ispripovedi
Makar ima dost let
Još je kak škanjac, oštar kak žilet
Pri njem sto ljudi, sto čudi
Pri njem niki ne štedi
A bome ni ne zavredi
A Ćipa se nagne
I svim nam sam namigne
Šandur
Uvek se na bicikljinu vozi
Posred ceste on se mašinama grozi
I mislim si; kak ga već ni pobral Bog?
Kad nasred ceste, peva u svoj rog
Pa kak mu se gume nisu već izlizale
I kočnice otpale?
Ja čul sam da je par put, u grabam završil
Da se u potok prerušil
Kak detlić u drvo zabušil
Al bome nigdar ni ko slavuj zapjevušil
Al niš njega ne štundira
On bicikljina pedalira
I belega vina si spije
Da mu srce grije
Pedalu po pedalu
I eto ti Šandura na tvom plotu
Na svom drndalu
Smije se bez zubi kak bedak
Al baš štosan to je divljak!
Otajaj
Čudan je fantičak to
On opće ne mari za zlato
On bi htel biti ptic jato
Često ga vidim kak na balkonu stoji
I raznovrsne oblaki broji
Oči mu nigdar nisu mirne
Možda od preveć tmine
Pa upitam kaj mu je
I zakaj tuguje
On samo s rukom mahne
I duboko u se udahne
Pa veli:
Niš mi ni!
Kaj me nigdar nemrete na miru pustiti!
Uvek morate glave zabadati!
U tuđe posle mešati!
Otajaj proć!
Daboga te progutala crna noć!
U mojem domu
U mojem domu
Žive dva mačka
Jedan žut, nalik zlatnoj slami
Žut kao latice maslačka
Nalik plavokosoj dami
On budno pazi dom
Da ne sune kakav grom
Doživio bi on živčani slom
Jedan siv
Za sve nedaće on je kriv
On svojim kanđama stalno luta
Bez cilja I puta
Tu I tamo se ofuca I na livadama potuca
Drugim susjedima na vrata kuca
Po tuđim dvorištima se osmuca
Žućo, tako ga zovu iz kokošinjca dame
Hodaju I plešu oni rame uz rame
On voli toplinu I sunca zraku
Da mu zagrije mjedenu dlaku
Sivonja, njega pak nitko ne zove
On samo na vrata bane
Priče su mi puste I jalove
U njegov brk, samo meso stane
Prebirljive li vrane
S one strane grane
Ne voli Žućo, šarati okolo
A Sivonja tapka okolo naokolo
Ali vole se oni dva, kao pas I mačka
Da vam kažem istinu
Puna mi ih je tačka!
Dječak
Fant su ga zvali
Zapravo su mu ime ukrali
Drugim ga ukrasili
Fant su ga zvali
Fant su ga zvali
Dugo je živio u selu
Noćima uz duhove kartao belu
Jeo jezika zdjelu
Otišao je sa štapom
Crnim hrastom
U ustima kraljevine bobicom
Hodao je šumskim puteljcima
Sa medvjedima i vucima
Fant su ga zvali
Fant su ga zvali
Spavao je sa sovama
I crnim vranama
S bijelim pjegama
Probudio se u podne
S kartom za nas slobodne
S iskaznicom za nas jadne
Poletio je s pticama
Protrčao je s ždrijebcima
Progovorio sa kukavicama
Fant su ga zvali
Nisi
Ti se nisi grohotom i ljepotom smijala
Samo si imala najljepše usne
Kao dvije stopljenje krune
Ti nisi gazila i bjesomučno hodala
Imala si najljepše noge
Nesigurne, neumorne
Ti nisi gledala preko ograde, niti su ti se oči sjale
Već si imale najljepše oči
Oči moje noći
Ti nisi stiskala ruke, u znaku snage
Imala si najljepše ruke
Naspram moje ljage
Tvoj odraz lica nije se ljeskao u vodi podno mjeseca
Imala si najljepšu kožu
Onu u koju si me svezala
I takvog ostavila
Da se kupam u tebi
Da zaranjam
Na kraju
Generacija
Ako i imamo nešto para
Kupimo si kutiju cigara
Da lakše dišemo
Da o životu mislimo
Za nas ne postoje ljudi
Samo najbliži
Spomen čovjeka
U njemu se topimo
Kožu oko noktiju glodamo
Ako nam ostane para
Kupimo si kutiju šibica
Da zapalimo spomen čovjeka
U mraku
nedjelja, 26.01.2014.
LED ZEPPELIN-I SU NAJPRLJAVIJI SEKSISTIČKI BEND IKADA!
četvrtak, 23.01.2014.
Rupa na šeširu
Proveo je desetljeća među šumama
Među blistavim, polja sijenima
Utabao je staze rukama
Sagradio dom izdisajima
Hodio je među trnjem
Pikavim žbunjem
Opekao se i porezao
Ali nije se odveć jadao
Naučio je da su život prsti i ruke
Da se bijelo vino dobije od krvi i muke
Za kruh treba sunca
Žednih ustiju, žege
Lice mu je rumeno kao u jabuke
Sadi šljive i kruške
Ruka mladolikih
Samo rijeke žila teku
Tu i tamo nevoljom zapeku
On je gospodar sa rupom na šeširu
Pleše sa životom
Na veličanstvenom
piru
Djed
Sjećam se polja posutog zlatom, obrisa uznojenih težaka, užarenih roglji pod suncem i djeda. Stajao je pored kola polu natovarenih osušenom slamom koja se zrcalila i blještala u moje oči. Njegove oči bile su uperene u nas, težake koji su vrijedno skupljali slamu na hrpice, a potom je natovarivali u drvena kola. Ne sjećam se zapravo koliko sam tada imao godina, vjerojatno četiri ili pet, ali nikad neću zaboraviti gospodara i mudrog čovjeka sa slamnatim šeširom koji je na pročelju imao rupu, radi cirkulacije svježeg zraka za njegovo čelo i um.
Sjećam se zelene bukove šume,crvene mašine koja je sa sobom vodila ona stara kola, kotača koji su tabali put posut ciglom, žbunja i grana koje su jedva čekale da me opale po čelu i ostave trag šume. U toj šumi upoznao sam šumu. Od gospodara sam naučio da je šuma živa, prkosna, divlja, a u isto vrijeme mirna i vječna. Kora stabala označavala je plašt, ljudsku kožu, i da zasječete po njoj kao nožem u ljudsko meso ona bi oboljela i dogodine biste ju našli kao uvenulu ružu bez iti jedne latice na njoj. Ostalo bi samo golo tijelo, naborano, iscrtano crnoćom, zauvijek uništeno i bačeno stablo usred ljepote zelenog oceana. Saznao sam k tome da šuma ima granice, kao što segmenti stijena ocrtavaju planinu, tako i u šumi svakom pripada njegov dio, zaslužen, mukom zarađen, a odjeljuje ga kamen izrastao iz duše šume ili drveni klin zabijen duboko u zemlju, u samo srce.
Gospodar sada ljeti prije nego što sunce izađe nasred neba,u tišini jutra sjedi na trijemu, lista stranicu po stranicu novina, polako, sigurno, mekano. Za njega je vrijeme stalo. Njegove još uvijek mladolike ruke i rumeno dječačko lice čuvaju uspomenu na mladost, kao slika kada je uzeo gospodaricu za vječnu suputnicu u njegovoj plovidbi poljima i šumama.
Djed je već odavno našao svoj dom. U tom domu odgojio je dvije curice, nebrojenu unučad i ostario. Kako godine idu, gospodar je sve slabiji, njegove oči i uši su svakim danom sve umornije, a tijelo mu je sve slabije. Već odavno hoda sa štapom, vjernim prijateljem. Njegovo tijelo je oslabjelo, i starost ga uzima mahom.
Ali čini mi se da mi je duh sve snažniji, volja jača, žudnja za šumom i poljem ogromna. Njegov duh nikad nije bio veći i snažniji. Odavna djed nije gospodar, ima tomu već godina jer djeca i unučad postaju gospodari, otišli su u daleke zemlje i prisvojili svoja kraljevstva.
Moj djed više nije gospodar. On je postao mudrac. Platon, Demokrit, Aristotel nisu mu do koljena. Postao je mnogo više od gospodara, postao je riječ koja putuje zrakom u tuđa srca i duše. Izrastao je u sliku sretnog čovjeka, koji je nadrastao svako zlo i svaku sreću. Poprimio je oblik nebeskih zvijezda i mjeseca. On sjaji, priča i govori istinu života, kao što mi pijemo vodu iz bunara.
nedjelja, 19.01.2014.
Glas
Čini mi se da sam zaboravio mu glas
Zaboravio sam koliko sam ga volio
Koliki je bio spas
Koliko krvi je prolio
Strah me je zaborava
Jesam li se oprostio od oca
Ili sam otupio
Na ljubav oglupio
I duša mi se sada para
Od zaborava
Njega stara
Krvava
Nikada
Mrlja
Zašto me još nisi pustila
Zašto se vraćaš
Po meni povraćaš ljubav
Znaš da te ne mogu sprati
Kao mrlju od krvi
Još uvijek razgovaram s tvojom kožom
Još se dodirujemo ekspresijom lica
I razgovaramo dugo u noć
Prebiremo pokrete usana
Pusti me, barem na nekoliko dana
Da uživam u drugima
Da uživam u ljudima
Koji nisu ti
Želim
Ne mogu da dobijem
Ono malo adrenalina
Da mi se kao na hranu skupi slina
Žeđan sam šećera
Žeđan sam krvi
Da me na tren smrvi
Ne pretvaram se
Da, stvaram se
Noge mi se tresu u ritmu
Oči mi suze u dimu
Jesu li to suze radosnice
Ili suze bijesne
Bijesne
One što se zlate
Odlazak
Odlazim na počinak. Zatvaram balkonska vrata, ona cvile poput psa ispod korbača, korbača koji rastvara ljudsku kožu na leđima. Vrata se stapaju sa okvirom prozvodeći prigušeni zvuk i tresak zraka o vrata moje sobice silinom vjetra što raspršuje vječne snijegove sa planina, vode koja razdire sedimentne stijene i vatra koja pucketa u noćnim logorištima. Tamo daleko gdje životinje padaju sa grana, zraka, tla i silinom udaraju o crnu zemlju.
Moji tabani su goli i stapaju se kao med na žlicu sa hladnim podom pokrivenim zlatnim parketom i crnim tepihom za sivim crtama. Prsti se grče od hladnoće i pomno gledaju da udare na pod svojim mekim jagodicama.
Moja glava leži ramenima, teška željna odmora, željna počinka. Ona čeka da klone i uvali svoje tjeme na plavi jastuk, na kojeg je navučena bijela čista navlaka. I čini mi se da u tom jastuku žive ljudi. Toliko ih ima, na stotine i obukli su bijele rukavice, pripremili jastuke i konoplje da mi polože glavu sigurno i nježno.
Moje tijelo je sašiveno poput haljine na porculanskoj lutki, čije su oči plave, obrazi rumeni i debeli, nosić u obliku anđela. No čini mi se da je ova lutka stara i trošna, već odavno odbačena od svoje vlasnice negdje duboko u tamne uličice polivene sijenama vremena. Možda je moje tijelo, tijelo Orašara. One igračke što ju je dobila Klara, a njen brat namjerno uzeo prodrmao med svojim prstima i razbio o mramorni pod.
Sjedam na krevet. Krevet je prekrit bijelom plahtom, te dvije tamno žute deke. Polažem svoje tijelo pažljivo, pomalo nesmotreno u brzini.
Pokrivam ga od prstiju do vrata. Gutam knedlu u svom grlu kao žeravku, svoje prste zaplićem i polažem na svoju prsa kao dvije ukrštene ruže, dva ukrštena mača, dva ukrštena križa.
Sklapam oči i ulazim u prostor neograničene duljine i dužine. Postajem malen, malen pod zvijezdama, pod nebom, pred zemljom i planinom.
Počinjem snivati u tom prostoru koji me ujedno plaši i fascinira, kao da imam mogućnost razjapiti usta, otvoriti oči, zatreptati tisuću puta i micati sa ušima pun zadovoljstva. A ipak čvrsto spavam, polijegan na krevetu u miru i tišini sa zvucima psećeg laveža i pokojeg nesretnika što putuje cestom podno moje sobe.
I u tom snu ja gledam, učim hodati, govoriti i razumijevati. U tom prostoru gdje je moje tijelo kao mrtvo.
Uže
Utihnulo mu je srce
Utihnuše mu udovi
Utihnuše mu usne
Kleli su ga, tukli su ga
Kao psa ispod korbača
Cvilio je
Noću je zavijao
Dugo je s lancem disao
Svoju vodu tražio, kopao
Na kraju svojih snova
Željezo zamjenio je pletenom užadi
Time prošli su njegovi jadi
Uže je uzeo
Na njega se oslonio
U med krošnje slobodan otišao
Ja moram
Ja sam zeleni vojnik
Moja svrha je prazna
Ogorčena
Ja sam cilj
Za druge
Ja moram
Nositi
Ja moram
Živjeti
Ja sam prvorođenac
Oduvijek
Ja sam živi mrtvac
Zauvijek
Izgubljen
Opet sam izgubio sjajnu nit
Opet mi je je iz ruke ispala igla
Opet se ista predstava odigrala
Opet umirem
A tračak rođenja
Izgubio se u sijenu
Ruke su pune slabosti
Pune nemoći
Večeras nemam za što zaspati
Večer nemam za koga usnuti
Samo će snovi ostati okaljani
U krvi i sramu
Nevidljivoj krvi
Krvi koja isparava iz mojih nosnica
Kao na ulici prolaznica
Pakao
Čekali su me na jastuku
Sa svojim rukama
Mene u tamnom prsluku
Sa zamrznutim prstima
Na opruge sam zasjeo
Svoje tijelo sam pažljivo polegnuo
Od njega sam se odvojio
I ruke kao dvije ukrštene ruže spojio
Sada sam jedan jedini
I osjećam kako sam malen
U svijetu bez vremena
U prostoru bez veličina
Pokraj nje
Znam kakva je dok spava
Makar nikad nisam ležao pokraj nje
Znam da joj lice tone u jastuku
Znam svaku pjegu koja joj leži na licu
I znam kako diše
Kroz svoje tihe nosnice
One titraju od mojih pogleda
Ona leži na posteljini mojeg tijela
Kao prašnjavi suvenir na polici ormara
Vršcima prstiju dodiruje moja prsa
Lagano poput plamenca što hoda po vodi
Dišeš u mene, i zrak se tare o moju ruku
Poput prvog dodira vode
Znam kako spavaš
Nikad nisam ležao pokraj tebe
Anđeo čuvar
Lucidni snovi
Otprilike tri godine unazad prvi puta sam se upoznao sa bendom Queensr˙che. Bend mi je spomenuo moj dobar prijatelj i kum Kobi. Sa svojih petnaest godina snove nisam shvaćao ozbiljno, dapače snovi su bili samo čudna pojava koja se ponekad znala pojaviti tijekom počinka. Velika vjerojatnost moje nepažnje prema tim indijanskim vizija pripada mojoj nezrelosti u to vrijeme. No ovo je samo početak za nas progonjene tuđim licima, duhovima i snovima.
“One is very crazy when in love.”
Svoje snove u obzir sam počeo uzimati nedgje početkom srednjoškolskog obrazovanja, kada sam prvi put iskusio zbližavanje i naprasno odvajanje od prve iskušane ljubavi. Neprestana prikazanja i sjene njenog lika pratile su me mjesecima.
U to vrijeme iskusio sam prve lucidne snove. Nisu bili od osobite važnosti i nisu bili dugački. Ako bih mogao stupnjevati svoje lucidne nove to je bio sam početak, čisto shvaćanje da sam budan i svjestan svoje prisutnosti u snu.
Nakon tih nekoliko mjeseci u kojima se snovi nisu prestajali vrtjeti ljubav se iznenada neočekivano vratila. U tom periodu snovi su imali još jači udar na mene. Sada umjesto njenih odlazaka, vječnih leđa koja se ne okreću i čežnje za njenim pogledom ljubav se okrenula i stajala nasuprot mene isijavajući toplinu. Snovi obilježeni gubitkom sada su bili upečaćeni snažnom erotikom i prisnošću. Snovi koji su nekada bili hladni, bezbojni, pesimistični i gorki u trenu zaplamtili su živim bojama akvarela.
Ljubav se ustanila kako bi moja baka rekla ne u srcu nego je rasla točno ispod njega.
I dok je ljubav gorjela i uzimala danak prekrasnog života, u moje snove došla je potpuno nova sila. I to ne bilo kakva sila, već sila zbog koje glumci padaju po pozornici, oblače crno, a obrazi gube rumenu boju i jaggodice na prstima postaju nepregledne ravni pustinje obasute suhim pijeskom koji reže vjeđe očiju. U moje sne ušla je smrt. Smrt koja nije pitala niti je ušla u moje srce kucajući na vrata. Usadila se kao korov živicu u onu sobu gdje je ljubav ležala. Crna dama u to vrijeme nije voljela toplinu, te je plam ljubavi tinjao dok se nije u potpunosti ugasio i svaka se žeravka pretvorila u pepeo. Ljubav je isčeznula pod pritiskom smrti i od toga dana ona je pustila svoje korijenje duboko iz sobe ravno u moje srce.
U tom trenu snovi su postali intenzivniji no ikada. Vjerne i stvarne slike koje je slikala ostale su u mojim mislima još dan danas. U tom periodu lucidni snovi su postigli svoj maksimum i oduzeli su mi u budnom stanju volje za micanjem moga tijela. Toliko su oduzimali dah i snagu mom tijelu za vrijeme sna, da je buđenje bilo jednako paklu. Jer često čujemo da u paklu gorimo, a ja nisam gorio, ja sam bio okovan snovima. Makar je ljubav pobjegla, onaj njen isti pepel često se dizao i pokrivao smrt, što je davalo veliki poticaj Crnoj Dami. Tada lucidni snovi izmicali su mojoj volji. Često sam padao niz stepenice, na vratu sam nosio lance, ulazio u ludnice gdje su mi otvarali misli i vršili raznorazne operacije. Dani pod pritiskom snova pretvarali su se u noći, a društvo i njihovi prohtjevi uništavali su i ono malo volje da zavladam snovima.
I tom dugom periodu crnih snova, ipak se nisam predao.
“Who looks outside, dreams; who looks inside, awakes.”
Odlučio sam i obećao sam sebi da ću svoje snove dokučiti jer sam znao da snovi nisu samo podsvjest. Moram priznati od djetinjstva snove ne smatram govorom podsvjesti, pa često ponukan indijancima i njihovim učenjima da su snovi vizije shvatio sam da moram ući u svoju sobu podno srca trezven i prisutan u sadašnjosti.
Nekoliko tjedana mukotrpnog razmišljanja, bezbroj zapaljenih šibica i desetke pjesama dovele su me na pravi put. Nakon dugo vremena okrenuo sam kvaku i ušao u sobu. Tu sam shvatio da smrti nikada nije bilo, niti sam ovdje vodio ljubav, u toj sobi stajalo je bezbroj lica. Poznatih i nepoznatih. Ona ista koja su započela moju agoniju su umakla. Daleko. Ta lica su bile vizije moje sadašnjosti koja me vrebala i zaklanjala moje utiske cipela u snijegu.
Ne postoji budućnost, a ne postoji ni prošlost. U toj sobi uvijek je postojala sadašnjost koja je željnja budućnosti i prošlosti. Ona je tražila krv, tamo gdje je nije bilo.
U svakom slučaju moje agonije su danas manje. Ne mogu reći da ih nema, s vremena na vrijeme opet ulaze i kao kreda po ploči cvile. Snovi su mirniji nego prije zahvaljujući duhu Velikog Poglavice. Zato zapamtite snovi nisu niti će ikada biti znastveno objašnjeni, već mogu samo biti vaše prikazanje, vaša vizija i vaše riješenje. Snovi su krug, snovi su vječnost, jer vrijeme se na kraju krajeva ne može obuhvatiti.
ponedjeljak, 13.01.2014.
Obrazi što se dure
Velika tjeskoba ušla je u mene
Kao crni kaput na moje rame sjedne
Te oči što vječno zure
Ti obrazi što se na me dure
Vječni led
Zima i stiska
Prošle dane
I tražim je da polako svane
Zazeble su me uši i grlo
U plućima zabija se svrdlo
Teško i hladno
Za mene gorko i neslano
Ugnjetavanje
Nedavno sam otkrio glazbenika pod imenom „ Arvo Pärt ”. Naime to je klasični kompozitor porijeklom Estonac. Njegova glazba na mene ostavlja duboki utisak opresije, tlačenja i ugnjetavanja. Zašto baš pritiska kada je u isto vrijeme njegova glazba smirujuća i melankolična?
Nakon provedenog dana u ritmu zastrašujućeg neoklasicističkog Stravinskog moj bioritam želi odmor. U tihoj, nijemoj večeri moj um i srce traži ono minimalističko i nalazi ga u Arvu.
Minilizam je pravac gdje se u umjetnosti emocije i osjećaji razlažu na ono najjednostavnije, na dio čovjeka koji se u svakodnevnici predaje svojoj patnji, razočaranju i djelom na ono što ga svakim danom motivira na ustanak iz kreveta, te na ono za čime želi, žudi živjeti. Rekao bih to nekako svojim riječima na ono najbolnije i najljepše.
Dok slušam Arva osjećam puni pritisak društva, osjećam svu silinu i besmislicu naše egzistencije. Jer moja egzstencija i egzistencija ostale većine mladih ljudi uvelike ovisi o njihovom obrazovanju, društvenom statusu, kupovnoj moći, boji kože, spolu, jeziku, po kojima se redamo u kolone manje ili više vrijednih.
Sjećam se prvih riječiju okoline kada je preminuo.
- Sinko samo završi školu.
- Mali škola ti je sada sve!
- Bori se u školi, jer to ti je jedini izlaz.
Nekako te rečenice duboko su mi se urezale pod kožu. Moram priznati da školu završavam poprilično neuspješno. Otkada sam izgubio velik dio sebe, često lutam po hodnicima i bauljam po svojoj unutrašnjosti tragajući za višim smislom života. Sa smrću sam se odavno pomirio i shvatio da se vrijeme ne vraća, te da je vrijeme pješčani sat koji se uvijek iznova okreće. Ono što me boli najviše, a vjerujem i mnoge druge koji najveći smisao života ne vide u bezbroj informacija koja nam nudi obrazovanje, jest to da nigdje u knjizi koja mi je ponuđena u dugodišnjem obrazovanju nije pomoglo s onim čime se borim već dvije godine i s čime što vrijeme ide dalje se nosim sve bolje i bolje. Nitko nas nije pripremio na smrt i nitko nas nije pripremio na rođenje. Nitko nas nije pripremio na razočaranje i boli koja razdira naša tijela. Nitko nas nije pripremio na slike koje ne blijede i razasute boje na platnima. U ovaj svijet uvedeni smo notama Stravinskog. Te zastrašujuće zvijeri koja urliče i zavija, mi smo prihvatili u potpunosti. Naši roditelji, djedovi, bake, braća nas rijetko pitaju kako smo i što nas muči, a ako i upitaju mi odmahujemo glavom i urlama na njih. Mi smo u nepreglednim kolonama podijeljeni. U prvoj smo djeca, tada prelazimo u adolescenciju, poslije adolescnecije prelazimo u mlade osobe, pa u osobe srednjih godina i na kraju u starce. Između tih kolona dijeli nas razmak od nekoliko metara. U tim prelascima mi otkidamo svaki dio od sebe i oblačimo na sebe sve više odjeće, toliko da u samu smrt ulazimo zabundani i jedva dolazimo da zraka.
„ The human voice is the most perfect instrument of all “
Ovo nisu riječi ljutnje niti riječi osude bilo koga ili čega. Ovo su riječi pritiska i ono malo želje za disanjem. Jer pod vodom disati je nemoguće.
To je ono što u meni budi Arvo Pärt. On unosi u mene nemir, sav pritisak i svu želju bijega iz okrutne stvarnosti. Od stvarnosti gdje sam ocijenjen odjećom, imovinskom karticom, autom, ocjenama i izgledom. I najradije bih negdje napisao ako ne uspijem u ovom životu da mi je iskreno žao. Da time nikome nisam htio učiniti nažao, te da sam time povrijedio najviše sebe. U ovoj stvarnosti i okrutnosti svijeta gdje sam osuđen na prelazak iz jedne kolone u drugu, gdje sam okovan i osuđen na urlanje moje vječni krik bit će Arvo koji svira mom pritisku.
nedjelja, 12.01.2014.
Vlakom
Na koji vlak ćeš poći
U koji kupe ćeš zaći
Hoćeš prozor otvoriti
Ili ga čvrsto zatvoriti
I kada ti potvrde kartu
Hoćeš li ju baciti
Ili tiho pospremiti
Hoćeš li izabrati praznu sobu
I hoćeš li sa njom pričati
Ili ćeš usne zapečatiti
Kojim vlakom ideš
Na kojem peronu staješ
Zagrljaj
Smrt nas zbližila
Smrt nas je razdvojila
Smrt nas je pobijedila
Smrt nas je udaljila
Smrt nas je zagrlila
Kao trava u proljeće zemlju mrtvu
Kao kruške svoje stabla
Kao šljive što poplave tlo
Kao krošnje u šumi
Naspram toga
Ja sam ih zagrlio
Srce i riječi sam im dao
Pa neka me gone
Neka me mrze i vole
Kojim vlakom ideš?
Upitala me majka negdje predvečer kojim vlakom ideš sutra. Pitala me zato jer mi sutra počinje zadnje polugodište u mom srednjoškolskom obrazovanju. Isprva me pitanje nije nešto zaokupiralo pošto ni sam neznam kojim ću vlakom krenuti na put. Nije prošla ni minuta kada sam stao i tupo se zagledao u noć s balkona.
Čovječe.
Toliko banalno i jednostavno pitanje pretvorilo se u pitanje moga života. I ne samo pitanje moga života u budućnosti već sadašnjosti i prošlosti. Često čujemo da se ljudima pred kraj njihovog života izvrti film njihovog prebivanja na Zemlji. No ja mislim da je to laž. Meni to zvuči kao neki mit, da samo smrt nosi takvu sposobnost pregleda svoje egzistencije i da je to nešto Bogom dano, kao neki dar. Mogu vam reći dok sam padao u panično stanje, pa u trezveno stanje meni se moj život pred očima odigrao u par sekundi. Ne, ne umirem. Dapače tek počinjem živjeti za ostatak svog života na kugli zemaljskoj. U tih par sekundi zasjeo sam se na sjedalo u kazalištu kupio kokice i vratio se u svaki bitni trenutak u mom životu. Sjećam se, prvo sam se vratio u Ladu gdje me je tata vozio u vrtić i svih silnih pitanja znatiželjnog plavookog dječaka, potom sam pogledao kako se plavooki dječak igra s bratićem kod bake i djeda, kako padamo i borimo se jedan protiv drugoga, zatim u osnovnu školu gdje sam sate provodio s prijateljima u smijehu, tolikom da su nam suze tekle po rumenim obrazima, krenula je srednja škola i prva kava u kafiću s kumom koji me odlučio odvesti u školu taj tjedan, tate s kojim sam hodao po Karlovcu u potrazi za svim žigovima koji su potrebni za mjesečnu kartu. Onda je stigao najbolniji dio predstave gdje su glumci obučeni u crno, suhi i izmučeni smrću. Moj tata umire i ostavlja nas zauvijek. Prva djevojka, prva ljubav koji je iščeznula u isto vrijeme kao i moj tata. I eto me sada ovdje, u mojoj sobi na kraju gimnazijskih dana u Dugoj Resi.
Mogu vam reći koliko sam puta zaplesao valcer sa smrću osjećam se poprilično staro i time podosta teško dišem s vremena na vrijeme. Rijetko kada uhvatim onaj sretni djelić u meni, koji kao list u jesen padne i pretvori se u humus.
„ Mirno more ne čini dobrog mornara. “
Nisam morski čovjek ali u ovoj izreci ima istine. Smatram i priznajem si da sam u ove četiri godine doživio i proživio tri života. I kako vrijeme protječe sve manje imam volje za one stvari koje društvo nameće kao najbitnije u životu. Novac, posao, stan, kuća, automobil, režije, krediti. Ali neka bude i tako, jer ipak od zraka se ne živi. Oluje i uragani koji su se vrtjeli i sudarali u meni naučili su me poštene i vrijedne lekcije. Barem za sebe mogu reći da smrt ne dolazi više kao nepozvani gost. Smrt je za mene postala vječna suputnica, kolosijek gdje se moji vlakovi razilaze i odlaze u drugom smjeru. Smrt je prijatelj koji sjedi nasuprot i govori mi stvari koje može reći samo rođenje. Smrt je za mene knjiga i pjesma koja upućuje da su promjene nužne i nezaobilazne.
Eto nemirno more od mene je učinilo vještog mornara.
Što se tiče mog sutrašnjeg odlaska u smrt srednjoškolskih dana, vjerujem da ću uspjeti tu oluju prebroditi, jer sa smrću sam već popričao, pa se ja i ona vrlo dobro razumijemo.
Vječne krošnje
Teško je gledati dobru dušu
Kako je vihori otpušu
Jož teže vidjeti dušu prikovanu
Kako lebdi
Oplakanu
Ali sada više nije ukopana u zemlji
Ona leti
Putem oblaka i zvijezda
Ona se uspinje vječnim krošnjama
Zelenim
Opojnim
Sada njoj nema kraja
Nema korijena što je drži i za pako spaja
I neka joj budu navijek vječne krošnje
Neka navijek živi sretna i mirna
Blještavilom okupana
Predivna
Pijetao
Pogledaj me u oči
Sestro zaplači
Brate zaplači
Napit ćemo se tuge
Ujutro bit ćemo mamurni
Radošću ispunjeni
Naša sreća
Nikad nije bila veća
Pogledat ćemo tuđa lica
I radošću im nacrtati osmijeh
Slušaj me brate
Kad ti kažem
Ja ti ne lažem
Smij se pijetlu što te gleda
Reci mu
Šta me gledaš
Jelo
Ja sam smrti jelo
Moje riječi su smrti voda
Moj dah život
Ja sam smrti stol
I stolica
Ja nisam jednak smrti
Ja sjediti nasuprot nje ne mogu
Smrt je moje ja
Smrt je crnja od mraka
Majko
O čuješ li me majko
Čuješ li moje rijeke crne
O majko srce mi nikada nije bilo veće
Srce mi nikada nije kucalo tiše
O majko potrgano mi je srce
Blijedo je i sivo
Nema boje
O majko čuješ li moje suze
Previše je za me ovoliko smrti
Previše je za me, tužnih očiju
Uplakanih
O majko čuješ li me
Rukovanje
A odveć su mi ruke tvrde i izbrazdane
Previše puta sa smrti su se rukovale
Plesale i pjevale
Oči su mi led, prozirni led
Tanak kao kišne kapi na staklu
Što puze i plaču
Potrgane su mi grudi
Od jauka i boli
A srce mi je teže no ikada
Kao da nije srce
Nego santa sjena i suza
Moji udovi su odsječeni
Bačeni
Moj glas je zatomljen
U dubini
Tamo ispod srca
Moj glas ne kuca
Crni dim
Crni dimovi nebesa su noćas obavili
Indijanci su flaute zasvirali
Smrt je kao prijatelj među nama hodala
Masku dima nosila
I nitko nije pitao zašto
Zašto on flautu svira
I zašto nema plesa, mirisnog pira
Neka svira, flauta
Dok ne nestane crnog dima
Da nas budi prozirnim jutrima
