Bijeli Vuk
ponedjeljak, 28.04.2014.
Neprestance
I začu kišu kako neprestance pada
Kako cupka po staklu, kapka
I čuh ljubavi glas, starih ruku slada
Tiho, kako po cestama tabanima tapka
Sve ništice jače, jače i jače i jače
Kao oči ljubavi, trepće, nemilice
I sve u meni govori da stat će
Da ostat će muk naših srca kriomice
I sjetih se plesa dvaju bića, ruku zauzetih
Oko bokova, sraslih s dlanovima stopljenim
Već milom rukom druge ljubavi preuzetih
I začu se muk, i vedrina, i praznina
Stopili se naši dlani, i prsti ukrstili
Daleko, u zemlji plesa, kretnja, duše zapremnina
Urlik
U crnom kutku moje krnje proste duše
Crni vuk, kao oblak u noći se prostire
Zavija u mjedene roge, u vazduh puše
Ko crne zemlje crv glođe, i prozor zastire
Crvenom krvi plovi, podignutim jedrima
Na kormilu urliče, pestima sudbu kroji
Kao što majka dijete oblači, roni prstima
Kroz kožu, korz sjajnu nit, na vratima stoji
Svakim trenom mogućeg sjaja, svjetline
U časku slave i ponosa, čovjeka, bića
Tad vuk zareže, i u nebese urlik zavine
I tijelo zadrhti, krv zavrije i tijelo plamti
Sruše se nade u veličinu, stas, spas
Vuk mijenja kožu, vuk zadire, pamti
Pall Mall
Probudio se točno u sedam sati u zagušljivoj sobi ispunjenoj mirisima jeftinih cigareta, razbacanih odijevnih predmeta nalik košuljama, trenirkama i traper hlačama i ponešto zaostalih šalica koje su odavno trebale biti oprane. Bar su tako svojim izgledom vapile za malo praška i tople vode, da i one osjete malo topline kad je on već tako mrzao i otupljen.
U pitanju nisu bile samo „ jeftine “ cigarete, jer za propadajući srednji stalež kojem je pripadao plavi Pall Mall od petnaest kuna bio mu je najbolja opcija. Kupio je friško pakovanje jučer ujutro na uglu kod plave djevojke što je radila jutarnju smjenu za kioskom. Morao si je priznati imao je par kioska bliže ali djevojka mu je zapela za oko, pa ako ništa da si ujutro jeftinu cigaretu popravi lijepim, simetričnim licem. Ponekad se morao zadovoljiti prokletom brinetom, koja mu je više manje dizala živce neljubaznošću, hladnoćom te bi popratio njezine uštogljene kretnje i okretanje očima kojekakvim kletvama i psovkama. Znao je on da ona plava djevojka ima isto mišljenje o njemu, ali barem se nasmiješila i pravila ljubaznom, imala je neki bonton, usrdačnost i žensku toplinu koja je ovom neljubaznom i neobazrivom biću u potpunosti nedostajala. Uvijek si je postavljao isto isto pitanje kad je radilo ovo drugo biće.
Kako je moguće da takvi ljudi mogu raditi na takvim mjestima, gdje moraš biti uslužan, pa zar to nije uslužna djelatnost i koji klinac si se zaposlila tamo gdje moraš gledat ljude neprestance. Šta se njega ticalo, mogla je otići raditi negdje u fotokopiraonu, gdje su ljudi uvijek u žurbi i svejedno im je kakva osoba radi, glavno da obave preslikavanje osobnih iskaznica i biljega u slučaju gradnje novih objekata i ostavinskih rasprava. Odgovor nije nikada našao i u životu se još sreo s pregršt takvih osornih bića.
Ali ipak da nije svako drugo jutro tražio isti Pall Mall od petnaest kuna što bi mu ih pružala plava djevojka na tom crvenom kvadratu od kioska ne bi se tu niti vratio. Pružala mu je to pakovanje smrti sa dobar dan, a još mu je lijepše odvraćala sretan dan, u slučaju da ne iskašlje crna pluća i dušu. Pa je tako rano izjutra pod vedrim nebom i tutnjavom tramvaja, vlakova na miru sretan mogao zapaliti prvu cigaretu od petnaest kuna dok se ostali svijet gurao ispred njegovih ramena i pljuckao po podu svoju slinu.
Smatrao se nekakvim bićem bez rituala, ili to njegovo nervozno jutarnje kupovanje plavog Pall Mall-a uopće niti nije bio ritual. Makar si je nekolicinu puta dokazao da to zapravo jest ritual, ali opet ritual zahtijeva dugoročnost, žrtvu, cilj, a on proklet napola obučen brigom, napola smrću ide samo do jednog kioska i to samo radi plave djevojke. Ostalo nije bitno.
utorak, 08.04.2014.
Divan s vragu
Nasrid starega puta stal je čovik
kleknul na trdu zemlju
Počel kleti i Boga zvati
Kričuć i moleć na sve četveri
Nu dej! Nu dej! Se sam zgubil!
Se je prepalo i se je zginalo u mraku!
Hiža mi zgorila, i suša njivu presahnala!
Telica mi mrla, žena me ostavila!
Si me iskal?
Si me iskal?
Zval sam te jer već nemarem zmagati.
Tulku nesriću i nepoštenje.
Da kaj sam ja Bogu skrivil!
Niš, niš skrivil nisi.
Ni po Božjoj reči nisi pogrešil
St bum ja tebe sega odrešil
Sam reci kaj ti rabi
Rabi mi samo komad kruha
Jaka pleća
Još jače ruke
Da me odreše od ove muke
Nu sinko zdigni se i isprsi
Još deset let rasli bu i rodili trsi
Njive bu bogorodne
I vusnice nebu žedne
Usta nebu gladna
Grla bu gutala
I srca bu tancala
Sam, ja bum već došal kad deset let prejde
Bum te poiskal u tršću
Pa buš mi vrnal se kaj sam ti dal
Već me vidil nebuš, neg bum te ja kak pčela cveta našal.
Viseći vrtovi Babilona
Na četverokatnoj kuli
Cvijetku ona latice guli
Tu slapovi teku
Pjesmu slatku, žubore meku
I cvijeti svijeta rastu
Tu oči njene plamte u zraku
I nitko tu dotaknuo nije zemlje
Sve nešto u zraku dremlje
Izdignula se iz zlatna pijeska
Obasuta, puna šarolikog vrijeska
Pokraj rijeke Eufrat
Tamo gdje joj s desna stoji brat
Jer vratila se ona, u svoj vrt
Da ostavi svoju kožu nježnu
Na svodu, na zrcalu i kamenu
Da prisloni svoje bijela cvijeta usne
Tu će polegnuti svoj dom, ušne resice tužne
I kapati će sa njih bistre suze
Zvali su je kraljicom, svojom odabranicom
Krotila je zvijeri, sagradila mnoge tajni dveri
Na četverokatnoj kuli
Cvijetku ona latice guli
Za prošlom ljubavi ona ćuti
Sve na zaborav u srcu sluti
