Bijeli Vuk
srijeda, 19.11.2014.
Gudalo
Kako to da noć je sasma tiha
Kako to da nije teška i mučna
Kako to da mi ne uzima daha
Kako to da više nije bučna
Noć nije poput vjetra meka
Već ko latica ona je nježna
I više nije osušena rijeka
Ko livada mog srca lijena
Da ono je zvuk s violine
Ona je trzaj gudala čela
Vlat, oštra, smjela
Noć je maćuhica plava
Karanfil, masno žuti
Tulip, na brezi
Kako to sada
očima zvuči
Da danu
Ja
Sam tuđi
srijeda, 12.11.2014.
Krvnik
Ja sam Krvnik.
Kojem teku suze
Ja sam Izdajnik.
Usana
Ja sam ubojica.
Sa sramom
Ja sam Tijelo.
Bez očiju
Ja sam Zvijer.
Što trga srca
Ja sam Bezdan.
Gdje se umivaju ljubavnici
ponedjeljak, 03.11.2014.
Korudelje
Utaboriše se Turci na brdu ponad Lukšić Sela. Stali da viču i siluju žene ozaljskih plemića. Razjapili usta i sablje izvukli,udarili da kolju sve što živo hoda. U taj čas junak Jože pobježe iz hižice svoje, osedla konja što Rićko se zove, pa uzvikne.
- Hajd Rićko , udri gromko, Turci navališe!
Ko vjetar, snažni vihor pojure Rićko i Jože na dvor Zrinskih i Frankopana, put livada zelenih i bukovih šuma. Puti se ulegnuše od Jožina glasa, šuma se tresla od Rićkova rika i njegva stasa.
- Haj Rićko, upregni jače, propast i tmina na gaj past će!
Već kasno bi za Jožinu obitelj, ali vrijeme nije za jad i suze, treba da se spase domovine staze. U kasu i tresku dojahaše Rićko i na njem Jože pred dvore svojih vrlih vladara. Tad jaz i bol Rićka popara, pa se sruši mrtav od galopa i straha.
- O Rićko moj, za tvoju dušu molit ću ja! Umro nisi osim za svoj gaj!
Sa suzom u oku, Jože se prenu, pa stade vikati na stražare.
- Oj vi, što gore stojite, pozovite Zrinskog i Frankopan. Osmanlije stigoše! Sa sabljama i topovima, spremni da zapale šume, livade i trse!
- O čemu pričaš kmete vrijedni!? Zar poludio si od vina?!
Počela pravda i pravica. Joža jedno, a ovi drugo. Već uperiše strijele i duge cijevi i zaprijetiše Joži, da umakne od ludosti. Kad Petar Zrinski pored kapije prođe.
- Ti tamo, što vičeš tuda ko beštija kakva?!
- O kneže moj, ovaj ovdje na mostu, uvjerit me hoće, da Turci su zaposijeli brdo Lukšić Sela!
Nelagoda, jeza uhvati vrlog kneza, u očima vidje mu se plam. Znao je on za zloćudni Osmanki plan. Samo nado se nije, da tako brzo đavo sije.
- Tako mi Boga i kraljevstva nebeskog, oglasi trube, bitka se sprema! Zovni Krstu i sokole moje. U bitku moramo poći i sasjeći krvnike osmanske!
Stalo Joži srce da bije, osvetu traži, Turke da gazi. Za obitelj i Rićka hrabrog, samo snage da mu da Bog.
- Oj kneže! Moje je ime Jože i ja hoću da Osmanlije tučem. Ubiše mi majku i oca, brata i sestru!
- - Ako je tako hrabri junače, uzmi oklop, sablju i štit. Stani uz mene, jer udarit ćemo prvi, pa se napiti dušmanske krvi!
Tjedan dana je prošlo otkad Petar istinu sazno i dok on i Krsto vojsku ne skupiše. Sve od Mure pa do Kupe bistre odazvaše se junaci, pa se sliše ko rijeka da Korudeljskog polja. Tu već Osmanlije popališe sela, šume i trsje i utaboriše svoje crne konje i zavališe se u svoje tandijeme. Samo grozni i mračni Mehmed Paša, sna nema. Zna on što se sprema.
Vidjevši mnoštvo hrvatskih junaka stade pred vojsku i stao da maše.
- Islama braćo, ne opuštajte svoje uzde, ne prežderavajte se i ne pijte ko stoka jer boj nas čeka! Naoštrite sablje, očistite pušaka cijevi i operite čela. Zrinski i Frankopani stižu da nas biju. Moćni su oni, ko ptice ovog modrog neba, ali mi Jahve bojnici, još strašniji smo od crna groba!
Zaurlala osmanska vojska, ko oblak kreštavih ptica, oči im crne, ruke ko trnje, strgaše zrak i dali volju u tmasti mrak. Spremna na smrt i boj.
Čim reče to Mehmed paša, u podne vojska čitava se slila, Krste, Petra i njihovih sokolova. Teška im sudbina ispod brda, gdje čekaju ih iznad dušmani ko divlja krda. Napeli strijele i napunili puške, topove zapeli i sablje uglancali. Tu uhvati strah hrvatske junake, pomoći im nema, svi past će.
Vidje to Krsto, pa zapregne naprijed.
- Vidim strah vas hvata isto ko i mene, jer na brdu zvijeri grme. Gle im oči! Prazne i crne, spremne na boj i smrt učmalu. Hoće propast našeg kraja, našeg blaga, našeg zlatnog stada! Hoće da ubiju starce i našu djecu. Ali mi smo ovdje stali! I nećemo dušmanu naše blago dati! Mi nismo ničije roblje! Mi nismo na ovaj svijet bez muke došli, da bi zvijerima srce dali! Ovdje neće biti junaštva i slave. Ovdje će biti samo groblje naše i Mehmed Paše. Vrijeme je da ginemo i živote damo. Za srca i djecu našu!
Nato stane Petar pored njega. Crna kosa mu se na ramena slijeva. Izvuče sablju i uperi ka nebu, pogleda Jožu u oči duboko.
- Smrt dušmanima! Smrt Mehmed Paši!
Zapucaše topi sa jedne i druge strane, udari Petar sa konjicom o desni bok dušmana, i pokosi ih ko grom.
Pojuri Mehmed Paša ravno u srce hrvatskih junaka, probi sredinu i usmrti brdo pješaka.
Krsto se lecne i naredi topnicima nek udare po Paši. Upazi to Paša, pa se povuče na vrijeme i pridruži se svom boku lijevom da Petra svrgne. Zamahne prema Petru da mu odrubi glavu, ali baci se Jože i život za Petra preda. Bijes uhvati Mehmeda Pašu pa navali na Petra snagom svom. Sijevale su munje i krv se lila. Strovalili su Turci na boku desnom preko potoka da odsijeku od brata svoga. Opazi to Petar i pošalje polovicu svojih junaka.
Tako oslabljen i bez zraka, pomirio se Petar sa sudbom svojom. Ukrstio sablju sa Mehmed Pašom. Poludio već odavno Paša i zagrmio kao munja i na svoj bok zaboravio. I već Petru iznad glave visjela smrt kad začu Krstu kako za njom viče.
- Smrt dušmanima! Naprijed vrli junaci, sasijecite im glave!
Tu bio je kraj. Udarili na Mehmeda Pašu i potukli njegovu divlju hordu. Samo ostao je on klečeći u krvi i blatu.
- Pobijedio si Petre i ti Krsto, sad oduzmite mi život, da mrem sa braćom svojom!
Podigao sablju Petar i odrubi glavu Mehmed Paši. Potom se okrene prema šačici svojih junaka i reče.
- Nek se zna, da ovdje na Korudeljskom polju, pao veliki silnik Mehmed Paša od ruke hrvatskih junaka! I nek se zna da najveći je Jože što položio je život za sve nas i donio nam spas!
Slože se junaci jedan do drugog i poviknuše sabljama naspram plavog neba i viknuše u sav glas.
- Slavljen budi Jože i nek je slava Zrinskih i Frankopana!
-
subota, 01.11.2014.
Ribari
Sjede oni jedan do drugog
Raširenih ruku i debelim prstima viore
Zazivlju nevjere, more
Jedre u mislima ko plavci
Starci su to, sve jedan do drugog
O ribama i čudi mora
Dokučiti se mora
Pa kaže prvi da dite mu ribu neće jesti
Drugi kaže da ga bole pesti
Treći se ne da smesti
Pa reče dvojici potonulih barki:
Ja sam ulovio juče Lubina
Voda je bila mirna
Na sol i šmriku je dišala
Na ovce i staru Bašću
Ća je vami
I s vašom strašću
Utihnu ono dvoje
Počnu da u sebi broje
Upetljali su se u smoje
Daleko doje
Ali na mare oni za trećeg, isto koliko on mari za nje
Pa stali su opet da divane
Bogu krasti dane
