Bijeli Vuk
ponedjeljak, 30.06.2014.
Zelene oči
Ispod planine, vodi uzak strmi put
Nabreklom, izbrazdanom cestom
Opasan šmrikom, kamenom, krut
Tu na pijacu, rascvao se ko grom
Odmagle moje misli na zelene oči
Na šume, potoke, crvena nebesa
Tamnu jamu, gdje zvijezda uskoči
Po krošnjama, i na krilima zavesla
Na suncu zelene oči su zasvirale
Na suncu su se igrale slobodom
Na suncu su moju dušu omamile
Dao bih ti srce, to je sve što imam
Da još jednom ugledam oči zelene
Još jednom da ruke tog bića snivam
Zrelo
Stabla progovaraju cvatom, rojem pčela
Trešnja je zrela kad djecu krošnjom sakri
Jabuka je zrela i kad nije, sasma bijela
Malina je zrela kad prst, ruka prokrvari
Noć progovara, izlaskom crvenog sunca
Zvijezde progovaraju vedrinom mog oka
Zvijezda progovara iznad planine, muca
Mrtva tijela šapću, mašu, kao livade maka
Život govori, život mari, život uvijek govori
Leti, hoda, skače, pliva, trči, puzi, miruje
Život mari, život govori, život uvijek žubori
Ja progovaram, uvijek cvatem, i plamtim
Ja tečem, mirno, gromko, strelovito i brzo
Ja ću zauvijek govoriti. Ja se zauvijek jatim
Kap
Nemir i jad ušao je u kuću Ive Jagunića. Smrčilo mu se pred očima kad je s konjima, praznim vozom i ženom svojom Marom zagacao u svoju šumu. Ruke mu se okamenile, duplje se zacrvenile i oči još više potamnile kao procvali mak na livadi. Još jučer veselo je obilježavao drva za sječu pred proljeće dok bukve ne prolistaju i sokovi im ne udare u glavu. U slučaju da ih ne poruši strunula bi drva za vrijeme sušenja, pa bi to bila prava muka za poštena kršćanina kakav je bio Iva Jagunić. Točno se on sjećao da je označio sedam debelih bukvi i dva manja hrastića pokraj međe s Jankićem Mikuljanovim. I eto baš kad je prolazio onkraj označenih stabala nestala su njegova dva hrastića, njegova dva dragocjena i mila hrastića.
- U, vrag ti glavu zel, kam su zginala una dva hrastića! A znam ja gdo ih je meni fkral! Jankić Mikuljanov!
- Dej, Iva smiri se.
Pokušavala je Mara smiriti svog Ivu koji je inače bio poznat po mirnoći i poštenju, jer nikada on nije ukrao, otuđio, prevario ali svoje nije dao nikome, ni pedalj. Dok je bacao Iva ruke u zrak, vikao, kleo Jankića uplaši se Mara pa ga nježno primi za ruku.
- Nu Iva idmo domof. Kaj se sad more, kaj je to je.
- Neg kaj nego domof po sikiru !
- Iva ne delaj bedastoće! Se nigdar ni bilo da nekak ni bilo, nebumo glave gubili zarad ta dva hrastića.
- Muči Mara! Vrag te odnesal i žensku glavu!
Okrenuo se Iva i naredio Mari da se popne na prazan voz, pa udario korbačem konje i zaprašio put. Dok su se vozili vrzmale se Mari po glavi svakakve misli. Još nije Ivu vidila tako ljutog godinama. Zapravo zadnji put kad ga je čula ovako razjarenog kad mu je netko ukrao svinju u gluhoj noći. Još dan danas se sjeća jutrašnje graje koju je podigao, vičući i zapomagajući kao divlji vepar, razbijajući svoje šake o kotac gdje su svinje obitavale. Tolko mu se tlak dignuo da se srušio točno ispred kuće kao klada, a cijelo selo se okupilo da vidi Ivinu predstavu. Pa znala je i Mara da je Iva dobar ali bedaka od sebe nitko drugi nezna napraviti kako samo on zna i umije. Još dan danas ljudi oponašaju Ivu kako maše rukama, čupa kosu i skida svece svinjama i pada mrtav hladan usred dvorišta. Pričali su da je ga pogodila kap kao kokoš, da je divlji fazan ili zec kojeg uplašiš pa mu srce otkaže.
Stigli su pred svoju kuću. Iva je pospremio konje i kola, sve u brzim manirima da bi se čim prije mogao obračunati s Jankićem.
- E sad buš ti vidil svoga Boga! Dost je meni! Ja ki celi život delam i mučim se, mene bude neki vrag natezal ko bedaka! E nebu!
Vrilo je u Ivi kao kada se pekla rakija, i prosudba mu se pomutila baš kao što pare iz kotla pomute pamet čovjeku dok sjedi i priprema šljivu.
- Iva mira si dej. Na, poji si kruha i mlika budeš se odobrovoljil.
- Beži proć sa svojim mlikom i kruhom!
Izjurio je Iva van, sav zajapuren natežući zadnju čižmu na desnu nogu,a pritom ga je ugledala Kata Kranjčačeva, pa se od srca nasmijala.
- Iva kam ti se žuri?
- Žuri mi se, da rešim pravdu!
- A s kim to pak?
- Gledi u svoja posla Kata, ja nemam vrimena sad za te.
Uspravio se i brzim hodom nastavio do krčme Francine gdje ga čeka njegov prijatelj Jankić Mikuljan. Za to vrijeme Kata još bržim korakom pojurila do Kupe gdje su snahe i svekrve prale rublje.
- Cure! Iva Jagunić je opet pobenavil!
- Kaj pak sad?
- Neznam, al si razmišljam da bu se dotepal do France.
Dok se Iva već uspuhan približavao Franci, cijelo selo već je znalo da će opet biti belaja, jer poznavajući Ivu, on uvijek napravi rusvaj kakav se pamti i priča djeci.
I tako je stigao naš junak do France. Bila je to mala krčmica od dasaka, pokriveni trošnim i izbljedjelim crijepom, još manjim prozorima, a na ulazu stajao križ Sveti. Ušao Iva unutra i letimice tražio Jankića. Oči mu bježale u jednu stranu, pa u drugu kao u kakvog purana, ruke mu se tresle kao da ima groznicu, a oči se razgoračile kao u podivljalog vepra. Zapazio on nekakvu tamnu priliku u sredini za stolom, plava kosa, mršavo tijelo, košćato, pravi živac. To je bio Jankić Mikuljanov i kao obično igrao je ajnc s drugarima. Poznat je Jankić bio po svojim vragolijama i smicalicama jer nerijetko je varao u kartama, a bio je i pravi trgovac koji bi prodao ništa za novce. Kružile su o njemu priče da je proveo par godina u Americi i tamo izučio svoje vještine varanja i klađenja.
Čim ga je zapazio Iva se prodere.
- Jankić, st buš vidil s kim imaš posla!
- Ko to zapomaže tam!?
- Ja sam Iva kemu si drva fkral!
- Ja kral drva tebi?
- Neg kemu neg meni, se nisi valjda sam sebi!! Mene nebuš prevaral i oko malog prsta vrtil kak ćeš! Nis ti ja vitlo!
- Iva dej se smiri bu te opet kap strefila!
- Priznaješ onda jel! Bik jen!
- Niš ja ne priznajem, neg ti velim da buš bedak ispal.
Prevršilo je ovo svaku mjeru za Ivu, pa uze stolicu i opali Jankića po glavi. Tres i lom, a Jankić se stropošti na zemlju. Ali žilav je bio i jak bez obzira na veličinu pa se je brzao dignuo i s mržnjom pogledao Ivu.
- Ak bu tak! Nek bu tak, pa nek nam je Bog svedok!
Zakovitla sa pesnicom Jankić i opali Ivu točno u nos, a iz nosa šikne krv kao slap. Uplaši se Iva na tren ali zamahne on još jače, a Jankić se spretno izmakne pa ga opali točno ispod pasa. Dok su se oni natezali Štefa Perćić zamahne prema Jožiću Vinovrškemu jer eto Jožić je njemu prije koju godinu ukrao daske,Lujo Kranjčačev opali nogom po njuški Grgu Šiljčevog pošto je on njemu prije mjesec dana ukrao sjena na sinakoši, a Luka Tekutov razbio čašu na tvrdoj, ćelovoj glavi Jure Grgića jer mu još uvijek dužan 200 dinara od prošlog petka. Graja i metež nastala je u Franci, letile su flaše, stolice, čaše, krpe, jauci, uzvici, uzdisaji, jedno veliko komešannje, kretanje i sudaranje čestica. Na kraju bitke stali svi premoreni, neki na podu, neki na šanku ili na pokojom cijelom stolcu, a cijelo selo okupilo se ne prozorima da vide Ivu.
Na svu nesreću ležao Iva na podu nepomičan, dok je Jankić šmugnuo kroz prozor negdje u noć.
Stigla Mara sva zajapurena i progurala se do svog muža Ive.
- Iva kaj se od sebe naredil!
Zapomagala je Mara dok je Iva teško disao, sav izbijen i ubijen.
- Niš kaj bi naredil, dug i pravdu sam rešaval!
utorak, 24.06.2014.
Nakon četiri godine odvažio sam se ponovno pogledati „ Apokalipsa danas “. Zašto i kako? Zato što vjerujem da je film imao neku misao koju nisam uspio u tadašnjim godinama shvatiti. I stvarno, imao je. I to ne jednu već više njih zbijeni u finalnu nenadmašivu.
Film je snimljen davne 1979. godine, a snimio ga je veliki redatelj Francis Ford Coppola.
Vrijeme radnje se odvija za vrijeme Vijetnamskog rata.
Glavni protagonista Cap. Benjamin L. Willard (Martin Sheen) primio je misiju u kojoj glasi da mora pod bilo koju cijenu likvidirati Col. Waltera E. Kurtza (M. Brando) koji trenutačno zapovijeda gerilskoj skupini u Kambodži i gdje ga štuju kao boga.
U uvodnoj sceni Cap. Willard se nalazi u Saigonu u hotelu. U tim prvim scenama jasno se dočarava psihofičko stanje Willarda. Pod velikim količinama alkohola, Willard halucinira, izvodi borilački ples, razbija ruku u zrcalo potom se kotrlja preko kreveta gdje glasno plače i stenje sa raskrvavljenom rukom. Svo to vrijeme iznad njegove glave odjekuje prigušeni zvuk helikoptera.
Zanimljiva je činjenica da je Martin Sheen snimio scenu po svojoj volji, bez scenarija ili bilo kakvih uputa Coppole, pa je u jednom trenu i napao redatelja.
Drugo jutro po njega dolaze general Corman i zapovjednik Lucas (Harrison Ford) te mu uručuju misiju koju on prihvaća. Njihovo obrazloženje misije glasi : „ Col. Kurtz je poludio, otuđio se i koristi nehumane metode “. Njegovo putovanje započinje rijekom Nung kojom bi trebao stići sve do Col. Kurtza.
“Everyone gets everything he wants. I wanted a mission, and for my sins, they gave me one. Brought it up to me like room service. It was a real choice mission, and when it was over, I never wanted another.”
Cap. Willard se priključuje se na omanji brodić pod zapovjedništvom Chief-a, zajedno sa posadom koju čine Lance, Chef, i Mr. Clean.
Kroz njihovo putovanje u Kambodžu susreli su iracionalne likove poput Bill-a Killgore-a, zapovjednika zračne konjice. Kao lik Bill je veoma privržen ljudima, pa im tako omogućava sanduke piva, rock'n'roll, noćne pijanke. Takoreći u paklenom Vijetnamu pokušava stvariti ozračje Amerike. Što u potpunosti prema Willardu vojnika otuđuje od sadašnje situacije i vjeruje da je to loša politika za nekog tko je tako daleko od kuće.
Nakon što je Killgore sa zračnim napadom osvojio točku od kuda bi Willard trebao dalje nastaviti, zapovijedio je Lance-u da zajedno s njim surfa usred borbe zamišljajući da je na osunčanoj plaži Kalifornije.
Daljnjim putovanjem Willard čita dosje Kurtza. U njima saznaje da se Kurtz sa trideset osam godina odlučio prebaciti u Airbourne (Padobranstvo) što je suludo jer sa njegovim odlikovanjima trebao je postati general.
U njegovim riječima kao što putuje rijekom sve više postaje privržen Kurtzu. Njegova teorija da je ovaj rat nemoguće pobijediti uz ovakvo iracionalno ponašanje, besciljnost, divljaštvo, trupe koje tumaraju šumama i uništavaju bez ikakvog razloga, a birokracija ubire novac.
Također Kurtz vjeruje da nekolicina ljudi, sposobnih s ciljem ovaj rat može završiti u kratkom roku.
Ta besciljnost jasno je objašnjena susretom sa francuskim plantažistima. U srcu Kambođe Willard i posada susreću se sa Francuzima koji brane svoju plantažu. U tom dijelu saznajemo da su Amerikanci iz Vijetnama za drugog svj. rata otjerali Francuze koji su držali Vijetnam u to vrijeme kao svoju koloniju. Potom su stvorili Vijetnam kao što ga znamo u filmu. Rusi su ih obučavali i trenirali, a Amerikanci su u strahu od komunizma izvršili agresiju. Možda vam zvuči poznato? Samim time kakvu poruku mogu Američke trupe poslati, osim one, da će uništiti sami sebe.
Također surovost se prikazuje u sceni sa Playboy zečicama koje su u jednoj večeri bile glavna atrakcija usred američke baze za slijetanje. Sve skupa potrajalo je možda pet minuta kada se gomila vojnika stuštila na njih kao strvinari.
“No wonder Kurtz put a weed up Command's ass. The war was being run by a bunch of four star clowns who were gonna end up giving the whole circus away”
Sa svim tim iracionalnim faktorima koji nemaju veze za zdravom pameću, a događaju se u vojsci koja bi trebala biti protektor, zdrav razum u svijetu Willard počinje adaptirati filozofiju Kurtza koji je proglašen neuračunljivim.
Na kraju putovanja Willard stiže do Kurtz-a. Kurtz ga zarobljuje i prije nego što je mogao išta učiniti. S njim je ostao jedino Chef koji je bio zadužen pozvati zračni napad u slučaju da se Willard ne vrati. Nažalost snage Kurtza odsjekle su mu glavu i bacile Willard-u u krilo.
“What do you call it when the assassins accuse the assassin? A lie. A lie and we have to be merciful.”
Na kraju filma Willard se oslobađa indoktrinacije koju je na njemu izvršila američka vojska, te on sam postaje kao i Kurtz. Postaje životinja, životinja koja voli, životinja koja ubija. Te se sjedinjuje sa Kurtz-om. Na kraju filma Willard ubija Kurtz-a sa mačetom u isto vrijeme kada nativno pleme ubija bika kao svetkovinu.
There are two of you, don't you see? One that kills... and one that loves.
Po mom mišljenju ovaj film nije ratni film. Ovaj film koristi rat kao vrhunac čovjekova nerazumlja i gluposti. Rat je u ovom filmu korišten kao ultimativno sredstvo, privlačno, sočno prikazivanje ljudskog psihofizičkog stanja u globalu.
Kurtz predstavlja razum, razum koji bi se u ratu, ako se dogodi trebao koristiti. Svo vrijeme uviđamo putovanjem kroz rijeku kako Willard prolazi isti put, ista iskustva kao Kurtz i suočava se sa terorom rata. Na kraju filma is iracionalnog Willard shvaća i postaje racionalno i ubojstvom Kurtz-a preuzima svoje breme i guta svoj crni dio duše.
Kurtz je svevremenski prikaz racionalnog pojedinca koji shvaća i zna što mora učiniti i zbog toga je vječno osuđen na vješala.
Willard je samo put iracionalnog pojedinca do racionalnog i stoga je on završni stadij Col. Walter-a E. Kurtz-a.
"The horror ... the horror ...”
Ratio decidendi
