Bijeli Vuk
petak, 17.10.2014.
Izgubljen u svemiru ( Putnici)
Ponekad pomislim
da ova ulica i ovaj grad
nisu tu
da nema ništa osim putnika
koji u redu čekaju na put
i nitko ništa na sebi ne nosi
umjesto karata se dijele poljupci
jer iza oblaka nas čeka brod
koji povest će nas na nebo
i dok letimo prema mjesecu
kroz otvor oni me puštaju
da padam
da plutam
da me nose jake struje
i tek tada ja sam siguran
i tek tada ja sam siguran
i tek tada ja sam
i tek tada ja sam
i tek tada ja sam
izgubljen u svemiru
djevojčice udahni me kroz oblake
Teško je živjeti u nečijoj sjeni, pod nečijom čizmom. Često mi koji slušamo glazbu i uzimamo je pod nešto osobno, ozbiljno i vrijedno proučavanja susrećemo upravo bendove koji su ostali negdje po strani, pa su se u toj skupini našli i Kojoti. Skupina je nastala 1992 godine, a osnovao ju je poznati Davor Viduka (Majke, Kojoti, K3p). Od samog početka momci su imali problema, problema koji su ih otjerali u „grob“. Majke koje su tada bile i više nego sveprisutne i glasile kao kultni rok bend sa već vjernom publikom zasjenile su Kojote i uzele im čast i slavu koju su i više nego zaslužili.
Glazba
Kojoti su svestran bend sa mnogo šarenih boja. Ono što je kod njih najviše naglašeno jest uobičajeni rok'n'rol, zvuci brzih bluz rifova i wah pedala. Također ubacuju gospel, benđo, indijanske elemente, klavirske minijature i još štošta. No naglašena je tekstualna moć kojom paraju oblake, ruše granice ljudske psihe i pomiču granice tamo gdje ih Goran Bare nije mogao niti dotaknuti…
Putnici
„Ponekad pomislim“. Pomislio sam i poslušao.
Našli smo se u pjesnikov glavi i kroz cijelo putovanje nećemo se niti pomaknuti. Putovat ćemo kroz njegove misli i njegovo shvaćanje čovjeka u svemiru.
Početak
U samom početku stvori bog… Kako smo došli i kako nismo, ovdje nije bitno jer znamo zašto smo tu, barem bi to bio imperativ ostvariti sebe kroz nešto i postati
Glavni lik miče granice i uništava realnost, shvaća da je sve materijalno samo projekcija i halucinacija. Gradovi, ulice u ovom slučaju. Čovjek je putnik koji stoji u redu za put ne nosi ništa umjesto karata što možemo protumačiti kao pohlepu i zlo dijeli poljupce. Poljubac je moć koji spaja, pa samim time je i spona koja nas povezuje. Zagovara čistoću, zajedništvo, koegzistenciju svih živih bića. Poljubac nije samo ljudski, poljubac je sveprisutan, i zagovara početak novog život.
Zvijezde
Otkad postoji čovjek u prirodi mu je gledati u nebesko prostranstvo. Nebo je jedina pojava koju ne možemo kontrolirati i vjerojatno nikada nećemo moći. Zato nas zove da odmorimo oči, i primorava nas da barem na trenutak zaboravimo na materijalno koje se mijenja iz dana u dan. Ono što se mijenja je teško, a ono što ostaje isto i vrijedno kroz veliki period vremena je vrijedno pažnje.
Jednakost
Leteći prema mjesecu puštamo se i naše brige odumiru. Napokon smo se olakšali i slobodno možemo disati. Pjesnik je postao cjelina. Stopio se sa svemirom i postao dijelom njega. Nije više beznačajan, prestao se mijenjati i prihvatio je svoju sudbinu i ulogu. Siguran i umotan u klupko ljubavi i jedinstva i jednakosti zaziva svoju vječnu muzu. Ljubav prema nebu i njegovoj neprolaznosti. Slobodan.
Liberté, égalité, fraternité
nedjelja, 12.10.2014.
Bez pameti (3 života)
Život prvi
Veliko prostranstvo
Mogu gdje hoću
Vaše veličanstvo
Pronašao sam put
Bio je jedini pravi
Bio je
U mojoj glavi
Ne uči me
Ne govori mi
O svemu znam sve
Bez pameti
Život drugi
Bio sam na ulici
Šetao od kraja do kraja
Bio sam u prilici
Da postanem anđeo
Fantastičnog sjaja
Okamenjen sam
Ostao ležati
O svemu znam sve
Bez pameti
Život treći
U kući sam ljubavi
Kupujem poklone sreći
Kupam se u mrtvoj krvi
Razum sam izgubio
Svaki smisao pobijedio
Ne uči me
Ne govori mi
O svemu znam sve
Bez pameti
Godine
Godine prolaze. Čini nam se da je svaka godina više-manje ista. Bez pomaka, bez ikakvih noviteta i imalo volje da se išta promijeni na našoj „glazbenoj“ sceni. Dakako da to nije istina, ali nećemo se baviti sadašnjosti na taj način. Da bi sadašnjost bila sadašnjost mora imati svoju prošlost, a tko ima prošlost ima i sadašnjost. Stoga iz toga se jasno vidi da manjak kvalitetne glazbe najviše leži u nama i u našoj misli. Društvenoj misli.
Gledajući ljude i njihovo ponašanje, tj. naš biheviorizam možemo dakako iščitati korijene naše „bolesti“.
90-te.
Početkom devedesetih na ovim prostorima započeo je krvavi rat i samim time svaka zahvaćena strana je nastradala i krvarila. Rat kao takav je sukob, kako politički, tako i društveni. Sve prati sve. Sve što vidimo je hranidbeni lanac pa se tako i on kroz povijest ponavlja. Svaka reakcija ima reakciju i obratno. Ono društvo koja je opstajalo prije ovoga je uništeno je i zamijenjeno drugim, što ne znači da se hranidbeni lanac promijenio. Dapače ostao je isti, samo ima drugi naziv, kao sve ostalo što ga prati ima samo drugačiji ime. U takvoj konfuziji koja je možda bila namjerna, a možda i nije nastaje pjesma Bez Pameti. Tu nastaje svemir Majki.
Prvi život
U prvom životu pjesnik može raditi što god zaželi, kretati se kuda hoće, postati što god hoće. Dano mu je sve. Cijeli život mu je podan na pladnju. Mogli bismo ovo interpretirati kao mladost, kao početnu čistu ideologiju gdje čovjek u prozirnom bistrom svjetlu može odabrati. Sistem uz koji može slobodno šetati, biti što želi i živjeti. Gotovo fantastičan, ako ne i utopijski. U njoj pjesnik na kraju bježi u svoj svijet onaj koji je već odabrao. Dakako posrnuo je.
Drugi život
Drugi život donosi patnju, patnju koju je naslijeđena i trajna od posrnuća. Pjesnik je osuđen na ulice, prljavštinu, samoću u beskraju ulica. Time je možda pjesnik htio otkriti da je taj segment njegova života jedno neprekidno putovanje kojem nema kraja, jednolično i surovo. Umrtvljeno tijelo koje je osuđeno na bauljanje. Na kraju stiha ipak dolazi na kraj, a kraj obilježava ruka pomoći. Nažalost čovjek ju odbija i ostaje „okamenjen“ predan svojem hedonizmu i poruzi. Bez pameti.
Treći život
U zadnjem dijelu dolazi do vrhunca i više ne prebivamo u materijalnom svijetu. Od trenutka okamenjenosti ulazimo u mračan i jeziv svijet. Crveni svijet ljubavi i krvi. Vrhunac čovjekove propasti i konfuzije. Sada smo u umu. Metafizika. Treći život je i zadnji život. Život u kojem pjesnik gubi svaki dodir sa stvarnim svijetom i tone u svoj mrak. Možemo ovo protumačiti kao zadnje odredište našeg postojanja, tj. jedno odredište u kojem bismo se lako mogli naći. Pomireni sa svojim sudbinom koju prihvaćamo kao sreću, okupani u mrtvoj krvi sa izgubljenim razumom što je stvarno, a što nestvarno. Pjesnik je izgubljen i život nema smisao, pa bi se moglo reći kada život izgubi smisao, život gubi život. Okaljan, poražen, izgubljen i neuračunljiv.
Život
Promatrajući pjesmu povezao sam ju sa povijesnim dobom. Treći život je kraj jedne ere, jednog desetljeća i sistema. Trojanski konj je uveden u grad u obliku poklona „sreće“, a mi kao ljudi okupali smo se u mrtvoj krvi, tj. krvi koja prati čovjeka od njegovog postanka. Opet smo izgubili smisao, nismo naučili, nismo slušali, bez pameti o svemu smo znali sve.
Zato ova pjesma stoji kao spomenik ljudskoj gluposti, vječna opomena čovjeku osobno i čovjeku koji egzistira u društvu. Pjesnik želi urezati svoje stihove u naš tok, i nacrtati iznimno jaku, moćnu i izopačenu sliku našeg bića koja je veoma realna i uvijek postojana.
četvrtak, 02.10.2014.
Čovik
Čovik čoviku more čovik bit
Čovik čoviku ne more čovik bit
Čoviku čovik more čovik bit
Čoviku čovik ne more čovik bit
Čovik čoviki more bit čovik
Čovik čoviki ne more bit čovik
Čoviki čoviku maru čovik bit
Čoviki čoviku ne maru čovik bit
Čovik sam za se ni čovik
Čovik sam za se, je čovik
Možda čovik još čovika vidil ni
Možda čovika još čovik vidil ni
Čovik rabi čovika
Da bi čovik, čovik bil
Čovik je tu da bu čovik
Jer čovik ni sam da bu čovik
Čovik je čovik
A da buš čovik, čovik
Mora bit čovik
Zato kaj je čovik čovik
A čovik je čovik
