Bijeli Vuk
petak, 22.11.2013.
Prorok
Davno je Boško rekao
Našu sudbinu je zatekao
Krutu u betonu
Pticu plastičnu
Mada, ne shvaćamo
Da pišemo u kutije
Crne, sive lije
Koja pohlepnim očima gleda
Kako se žicama davimo
Žice koje lija izjeda
Žice što mi spajamo
I pretvorili smo se u plastiku
Pretvorili smo se u modernu svastiku
Dok sjedimo na zahodu
Puštamo riječi odvodu
Posveta Bošku Obradoviću, pjesniku prve faze Atomskog Skloništa.
Zastoj
Sjedim u lokalnom bircu. Uzimam Jutarnji list rano ujutro uz toplu kavu koja će me uskoro dobrano prosrati. I tu počinje, moj pogled seže na naslovnicu, a što drugo na njoj piše negoli ista govna od prije par godina...
- Razbili ploču ćirilice u Vukovaru
- Markić optužuje vladu za klevetanje
- Severina protiv referenduma
Mada mi se trenutačno sralo od kave, još više me prosralo od svih tih naslova, pa sam dobio i šlag za kavu.
- Nabij pedere.
- Vide ove seljačine, diskriminiraju manjine.
- SDP su komunjare, i antiHrvati.
Moja crijeva su se pretvorila u jednan veliki proliv. Nisam mogao izdržati, uzeo sam maramice, sjeo na popišanu dasku i izrasao jedan veliki tekst.
U svim tim temama, koje su bitne u društvu koje je stabilizirano, u društvima gdje ne možeš vidjeti čovjeka koja kopa po smeću, čovjeku koji spava po kolodvorima, čovjeku koji ne žica 2 kune za cigarete ili pivu jer šta bi drugo takav i trebao? Da žica za hranu ? Pa šta će mu hrana kada će ovako i onako crknuti negdje na kolodvoru na minus 15 celzijevih stupnjeva? Radije si popije kakvu pivu ili užica cigaretu za svoj gušt, tako da pred smrt može reći da je umro kao hedonist.
Sve daljim putem vlakom dolazim do osobnog računala i famoznog fejkbuka na kojem svakim trenutkom sve više i više osvanjuju grupe za ili protiv, grupe za smanjenje saborskih plaća ili pak grupe potpore nekom nogometaša koji je izjavio „ za dom spremni “. U svoj toj strci već odavno su mi crijeva nestala, a mozak mi se pretvorio u narkomana razbijenog hipijevskog vala.
I pitam vas sada dragi Hrvati, zar vas ne mori pomisao na svoje dijete koje će jednog dana biti homoseksualne ili hetero orijentacije i kopati po smeću? Zar si mi možemo dopustiti ovakve luksuze? Zar se ne pitate zašto uopće dolazi do ovakvih referenduma ( da se razumijemo bitan je ovo referendum, ali u neko drugo vrijeme), možda zbog toga jer svi vi zajedno, doma sjedite na svojim zahodima i serete u isto odvod. Možda zato jer ste za ili protiv već dvadeset godina i ne želite povući vodu za sobom. Možda zato jer sjedite uz bok šanka sa svojom glavom nad Večernjim listom, Jutarnjim listom, 24 sata i čitate ista govna i derete se u bijeli zid na kojem u isto vrijeme visi slika ratnih heroja i pedera.
Sve dok ne shvatite da ovakve prepirke dolaze upravo iz te apatije i letargije, boleština koje nosite sa sobom od Jugoslavije, od svojih teza da se ljudi dijele na ustaše i partizane, na Srbe i Hrvate. Od svojih teza da ste vi ti inteligentni pojedinci koja imaju lijek, a u istom tom trenu sjedite za osobnim računalom i piskarate po raznim grupama, lajkate stranice koje uzdižu vašu inteligenciju ili budalaštinu do neba. Ako sami sebe prozivate ljudima razuma i istine, izađite u tu birtiju naručite pivu i vičite na mrzitelje, pokušajte im dokazati svoje znanje, ostavite se poruka na fejkbuku, ostavite se praznih priča i mrmljanja u bradu, podilaženju svojem ego, dignite se sa zahoda, obrišite guzove i sjednite do čovjeka, svojeg brata i pokažite mu istinu.
A vama koji ćete ostati sjediti na zahodu, predlažem vam da pogledate na obližnji kontejner i pogledajte svog djeteta budućnost i recite mi jeli vam bitno da li je homoseksualac ili hetero.
sjede za katedrom i objašnjavaju situaciju
načitani pametni zajebani
i ja kažem ženi
suprugo
situacija je ozbiljna
i ona kaže jeste
mali ti se posro a ti gledaš ta sranja
halo
utorak, 19.11.2013.
Radost je zadnja
S rukama u pekmezu I
Petak navečer, “Murja” i The Stooges, čisti “protopunk“. Murja je lokalna birtija skrivena ispod Konzuma. Do nje možete doći stepenicama koja vas vode do Murjinih vratiju. Stara klimava vrata koja nemaju stakla, a zimi se na njih stavljaju kartoni protiv propuha i hladnoće. Čim uđete dočeka vas brdo praznih kašeta pive, posteri „harcore pankerije“, lavor u kojeg kapa voda sa stropa i veliki sat na kojem je vrijeme već odavno stalo. Daljnjim korakom kroz prljav i ljepljiv pod dolazite do prostorije dugačke nekih dvadesetak metara, sa desne strane separe-i obojani u šarkoperkaste boje i stari prašnjavi stolovi usred svakog separe-a. Na lijevu stranu ocrtava se šank dugačak koliko i birtija, sa klimavim barskim stolicama i potrganom drvenom šipkom gdje bi se po nekoj teoriji trebale stavljati noge.Pri kraju dugačke birtije nalazi se omanja bina za održavanje koncerata lokalnih „dripaca“. Murja je prava rupa sa domaćim štihom. A tko danas svira, sviraju dečki šupljih glava...
Đoni, Škulja, Milje i Klipa, to su naši dečki koji sada u petak navečer lupaju po gitarama i bubnjevima i odzvanjaju svojom mladošću,prokosnošću i pobunom protiv sistema.
Đoni je glavni lik u bendu, pjevač,srednje visine,duge crne kovrčave kose do stražnjice, crnih očiju,gustih crnih obrva i rijetkog osmijeha.
Škulja je basist, totalni „šaljivđija“, plave kose srednje dužine,plavih oči, a za razliku od Đoni-a Škulja nikad nije ozbiljan. Zovu ga Škulja jer je kao mali razderao hlače na stražnjici i cijeli dan paradirao po gradu sa „škuljom“.
Milje svira gitaru, totalni je „panker“, ćelavo ošišan, posred glave „irokeza“, veliki nos i razbijena brada od prošle tučnjave.
Klipa svira bubnjeve, dečko je visok skoro dva metra, uvijek nosi „policajke“i vječito sarkastičan.
Naspram njihovog izgleda i ukusa, Đoni, Škulja, Milje i Klipa su uobičajeni srednjoškolci koji hvataju okolo klinke i bore se s školom svakodnevno. Bez obzira na moj „in medias res“ dečki još uvijek sviraju totalno izgubljeni u ritmu protopunka. Dolazi do kratke stanke i dečki odlaze u „back-stage“ koji je zapravo spremište za pive i kojekakve alkoholne napitke, osim napitaka bez alkohola s kojim u Murju nemožete ni ući. Dok momci sjede dolazi gazda zvani Šime,a zovu ga tako jer je podrijetlom iz Splita, jači čovjek, oštrih crta lica, spojenih obrva i trodnevne brade te ih ponudi sa sandukom pive. Momcima se lice odmah ozarilo i nasmiješilo jer su u sanduku bile najbolje i nafinije pive ikada, a njihovo ime je
„Punkf“. O da, pive okusa „panka“, anarhije, slatkog meda, kruha s sitno drobljenim mrvicama žitarica i božanstva. Đoni-ju se pojavio osmijeh od uha do uha.
- To, gazda!To!Predobro e!
Slične reakcije su imali i ostali članovi uz povike i pokoju psovku koja im daje još veći naglasak na ushit. Nakon pola sata pauze, dečki su popili pola „gajbe“ i nastavili svirati još žešće i moćnije, pivo Punkf im je dalo neviđenu snagu i moć. Došlo je vrijeme i za drugu pauzu. Na kraju druge pauze šupljoglavi su se skoro potukli oko zadnja dva komada Punkf-a. U žaru borbe i svađe Škulja je doživio eureku.
- Pa kaj se mi svađamo ovdje, budemo si zeli dva sanduka!Šime nas nebu ni skužil.Tak i tak je galebar kojem se ne da ni vrata od Murje zaključat...
Ostaloj bagri se ideja svidi.Popiše oni još ostale dvije pive u stilu „svakom dva, tri guca“, te su nastavili sa svirkom.
Uz završne ritmove Stooges-a, Patti Smith i povika klinki: „Škulja najljepši si“, dečki su završili svirku i krenuli prema spremištu da uzmu ono što im „pripada“. Milje ugleda prozor sa strane koji je bio stvoren za izlazak gajbi na površinu.
- Alo majmuni, ovdje je prozor, tu ćemo pobacat ova dva sanduka van!“.
Klipa se osmrkne na Milju kao zmija.
-Kad smo već kod majmuna, ti se popni do prozora i bacaj sanduke ko da su banane.
Milje se samo kiselo nasmijao na Klipinu „kajlu“ te se popne i izbaci dva sanduka kroz prozor. Ali dečki nisu očekivali da je u tom trenutku Šime stajao vani pored prozora i mokrio po sivom, izblijedjelom zidu. Šime sav u čudu pogleda dva sanduka, spusti se da pogleda u spremište i tu upazi braću Dalton kako se smiju i kreću van po svoju nagradu. Đoni, Škulja, Milje i Klipa se penju po stepenica, puni radosti i uzbuđenja zbog njihovog ulova, ali tu su ugledali Šimu kako stoji prekriženih ruku, mrkog pogleda, pun bijesa sa nekim štapom kojeg je pokupio u blizini.
Na taj prizor šupljoglavi su dali petama vjetra.
- Doći ćete vi meni, sunce vam vaše! Sve ću vas pred zid!Alo, dolazi ovamo!“.
Nakon trke momci su stigli do Đoni-jeve kuće gdje inače imaju probe.Put do garaže je vodio kroz maminu kuhinju, koju su dečki zvali teta Đurđa. Teta Đurđa je spremala pekmez od šljiva. Klipa pruži prst prema pekmezu, a u taj čas teta Đurđa opali Klipu kuhačom po prstima.
-Klipa, ne diraj moj pekmez, odi svojoj materi doma jest pekmez!
Izlazak
Ranim jutrom
Ugledao sam naranđu
Svijetlu
Planinu obasjanu crvenu
Napuklu
Maglom obavijenu
Daleko, daleko
Iza breze
Bijele , gdje moje oči idu preko
Gdje hvataju me hladnoće jeze
I neznam što je ljepše
I što mi srcu draže, mekše
I nije bitno dok ono nebo crveni
Dok zebe te jutra mraz
Samo kaput odijeni
Naranče kaput
Grob
Obavijen mramorom crnim mu je grob
Kamen prosipan kao zob
Krasi ga ljepote cvijeće
I crvene svijeće
To mjesto je gdje stojimo
Gdje trebalo bi da se prisjetimo
No sjetim se ja i u sreći i u tuzi
Gdje ponizan pas puzi
Njega
Ne treba meni crni mramor
I ljudi žamor
Treba mi tišina
Da proviri istina
Teška nepremostiva
Crte
Dvije crte
Od kapiju kiše
Odzvanjaju moje pute
Sve tiše i tiše
Teku, jedna u drugu
Kao teški kotači na prugu
I nisu oni različiti
Oba puta imaju tok isti
Samo suhi beton is razdvaja
Ulična lampa svjetlom ih spaja
I nestat će sutra
Dočekat će nova jutra
Breze
Hodao sam stazom
Lišćem pokrivenom
Izgubljen u boji smeđe
Moj dugi korak preko staze prijeđe
Tu su one
Bijele, crnim pojasima naslikane
Plove zelenom rijekom
Odzvanjaju jekom
Na rijeci lopoča latice
Što ih kupe nemilice
Polako i nježno
Dugim prstima
Kao u snu što sam usnio
U tom mjestu gdje oči sam zatvorio
Najljepši su to kolaži
Kada vidimo ono što sanjamo
O miru što sanjamo
I neka , neka se kupaju
Neka bdiju snovi
Breza jekovi
Dijete
„ Dijete je otac čovjeka “
Naime ja sam rođen četiri dana poslije vojne operacije „ Oluja “ koja se odigrala od 4. kolovoza do 7. kolovoza 1995. godine i nešto manje od pet godina poslije pada Vukovara 18. Studenog 1991. godine. Sa samom tom činjenicom neću vam poslati poruku o patnji tog grada niti moje razrušene domovine jer to nisam vidio svojim očima ili čuo svojim ušima jer jednostavno se ne smatram osobom vrijednom te poruke. Ono što ću vam probati kazati se tiče svih nas, nas mladih koji smo već dugih dvadeset godina bombardirani i terorizirani od strane medija, od ljudi koji se nikad neće pomiriti sami sa sobom i najgore od svega terora koji se vrši između nas samih. U našem društvu nisu samo odrasli ljudi hijene, već smo i mi njihovi mladi.
„Dijete je otac čovjeka“ rekao je William Wordsworth poznati engleski romantičar. Rekao je istinu i samo istinu. Djeca su besmrtnost. Ti i ja smo besmrtnost naših majki i očeva i dugo vremena postoji ova izreka, preko dvijesto godina. Tada već znalo se što znači rat i sukob čovjeka i istina je ta da smo mi ti koji ostaju poslije rata čisti, mi koji takve slike nismo morali gledati, slušati. Mi smo ti koji bismo trebali zaustaviti mržnju jer ju ne poznajemo kao takovu i još dan danas u našoj Republici Hrvatskoj možete čuti povike: „ Ubi Srbina! “, „ Srbe na vrbe “, „ Šta ti Srbine jedan “. Povjerovali vi ili ne te riječi proizlaze iz usta mojih vršnjaka. Istih mladih pojedinaca kao i ja. Idu u srednju školu, obrazuju se u istom sustavu i na isti način, jedu hranu koju ja jedem i piju istu vodu. Nisu materijalno ugroženi, imaju krov nad glavom, oba roditelja koji brinu za njih i daju im bezuvjetnu ljubav. Možda su njihovi roditelji krivi što viču na njih kod kuće i „ kunu “ Srbe i proklinju njihove ime već dvadeset i dvije godine. Možda su oni ti koji im pričaju strašne priče prije spavanja o ratu i čovjeku s kosom te ga imenuju Srbinom. Možda su samo krenuli čudom 21. stoljeća internetom kopati, čitati i sami prosuđivati tko je tko i tko je kome. Samo ja eto hodam ulicom misleći kako ću i od čega živjeti sutra, gdje su nestali neki moji prošlosti dani sreće i kako se nositi s ovom ushitom danas. Ne gledam da napokostim, dapače drago mi je ikome i pomoći, bio on Srb, Bosanac, Slovenac, Makedonac, Mađar ili Albanac. Skitam po sebi tražeći put svoga cilja. I pitam se već i ne toliko čestom kako i zašto? Kako je moguće da mlada osoba koja nikada nije doživjela rat, vidjela njegove strahote i užase. Koja nikada nije čula plač dijeteta, majke, oca, bake, djeda... Iz kojeg crnog i tamnog kuta proizlazi takva čud i takav jezik zmija. Što ti isti mladi vide u domovinskom ratu? Ja vidim patnju, gubitak, bol, žalost, pakost, jad, bijedu, smrt. U kojem slučaju bih ja vikao ulicom: „ Ubi Srbina. “ i što bi to u mom srcu trebalo preživati i hodati.
Još uvijek se sjećam fotografije djevojčice u plavom kaputu i njezinih plavih suznih očiju. I nije bilo tužnije djevojčice u svijetu, ispunjena jadom i košmarima smrti. Ona sama postala je more tuge i žalosti, postala je simbolom rata i patnje. Puno puta padne mi i na um Anne Frank koja kroz svoj „ Dnevnik “ oblikuje lice rata, te dokazuje da je rat strah i užas ali i u njemu nađe se pokoji cvijet i topla riječ. Pita vas sada da li itko pobjeđuje? Nitko... Nitko ne pobjeđuje, kako je moguće pobijediti i biti sretno ponosan bez majke? Bez brata ili sestre? Bez oca? Pa zar ne vide oni da viču čovjeku u crnom i da s njime ne može se igrati šah! Zar želim sebi i tebi istu patnju i bol? Da se sutra rano probudimo s puškom u ruci i šljemom na glavi? Da prekosutra imamo ljudsku krv na sebi? Da nakon godina krvi i ludila nam ostane samo ta puška na kojoj viori zakrvavljeni šljem i naša savjest da smo nekome ubili majku, oca ili brata? I da orimo zrakom bajunetama i bacamo šljemove po blatu krvi. Ne, ja bih volio plesati i skakati. Ne bih htio vidjeti niti dotaknuti pušku ili šljem. Volio bih pjevati i pričati s djevojkama iz svih kuteva kugle zemaljske. Čuti braću i sestre i njihove snove i nade. Volio bih zapaliti vatru i otkriti tko sam, vidjeti sebe bez strahota. Želio bih postati otac svog djeteta i učiti ga vrijednosti života, a ne vrijednosti poraza i smrti. Jer znam da mrzio bih sebe kada bih mu dopustio da obuče šljem i čizme i u ruke stavi smrt. Umjesto šljema i čizama obukao bih mu najljepšu košulju boje samog neba i hlače satkane od ljubavi njegove majke. I kako kaže Carl Sandburg : „ Dijete je Božje mišljenje da bi se sa svijetom trebalo nastaviti. ” I zar nije tako da smo i ti ja dvaju duša dijelo koje nastavlja sebe kroz mene i tebe. Zar smo namijenjeni da uništavamo i rušimo? Da umjesto riječi koristimo metke? Jesmo li nastali davne 95' da bi nastavili rat i mržnju? Nismo, rođeni smo čistoćom umiveni. Nastali smo iz nade u bolji svijet. Mi smo tama u ovoj ludoj svjetlosti koja blješti svima u oči i brani nam da uđemo u tamu i otkrijemo sebe. Pronađemo one dijelove slike što su ih bacili za vrijeme rata i složimo ih zauvijek i stvorimo sebe i mir.
Hoću ti reći prijatelju jednom zauvijek. Nitko nam nije krvnik niti neprijatelj svi smo mi braća i sestre. Svi ljudi na Zemlji su jednaki. S željama sreće, ljubavi, a ponajviše s željom pronalaska sebe u majci i ocu. I treba prijatelju da zakoračimo u mrak i ostanemo u mraku dok ne nađemo oca i majku. Tek tada upoznati ćemo sebe i shvatiti da nije potrebno ubijati ni klati već samo sebe uništiti.
Pepeo i žar
Crven je žara sjaj
Iznad sjaja gruda pepela
Baš onakva kakve smo bacali
Dok smo se iza zidova skrivali
Tada pepeo je bio igra
Radost koja titra
Sada pepeo mičemo
Od sebe vjetrom otiremo
Žara se ne bojimo
Već ruke u njem sakrivamo
I zaboravljamo da pepeo je žar
Djeteta dar
Sreća
I kad kažem da sam sretan
Prihvaćam riječi da sam jadan
Da sam tada postao hladan
U sobi gdje sam naslikao dah
Sve sam pretvorio u pepeo i prah
Uokvirio sam trenutak
Uokvirio sam ljubav
Stavio sam na se lance
Zalupio sam vratima
Otvorio prozor jadima
Sreća je okov
Vrtu korov
Živi za ljubav
Noći
Mnoge noći
Proveo sam u mraku bez svijetla
A znao sam da mi je valjalo poći
Ranom zorom, dočekao sam pijetla
Kako iz mraka sam stigao
Na dan, jadan
U sobu se uvukao
Drvene roletne sam tvrdim prstima sputio
U plahte sakrio
No neću više
Spavati ću noću
Govoriti tiše
I neću vikati
Na sebe
Već u tišini naći ću mir
Zaboraviti nemir
Tuđa lica
Zagledao sam se u tuđa lica
Tu sam u tuđim obrvama
U tuđim očima
Trepavicama
Vidio tvoje zjenice
Što su bacale radost strelimice
Tu u njima sjetih se sebe
Tvojih obraza
Bijelih
Crveno rumenih
Kako je moguće da me tuđe lice
Podsjeća na t've zjenice
Kada su se one ugasile
U tuzi potopile
Kao toplina i zima
U moje dlanove se stopile
Malenkost
Živim u malim ljudima
Onima što ujutro popiju kavu
Pozdravljaju me toplim očima
Koji mješaju san i javu
Hodam med vunenim kapama
Smeđim podrapanim sjedalima
Njihove osmijehe slušam
Suze im gorke kušam
U malim ljudima vidim jutro
Baš ono jutro koje tražim
Da se iz noći rodim
Malen
Najmanji od sviju
Što snove sniju
