Bijeli Vuk
srijeda, 24.09.2014.
Rekla mi je
Rekla mi je da me voli
Ja sam joj rekao dobro
Jer dobro je sasvim dovoljno
Za mene i moju sjenu
Rekla mi je da vjeruje u Boga
Ja sam šutio
Rekla mi je da smo nepobijedivi
Ja sam joj rekao možda
Rekla mi je da ne znam
Ja sam joj rekao da imam drugog Boga
Rekla mi je živjet ćemo vječno
Ja sam zanijemio
Jer tišina je sasvim dovoljna
Za mene i moju sjenu
Rekla mi je, rekla mi je
Da sam izdajnik ljubavi
Jer tišina je sasvim dovoljno
Za mene
nedjelja, 21.09.2014.
Gnjev
Susreo sam jučer đavla
Kod starog Pavla
Gdje se skupljaju otpadnici
Odrpanci i hulje
Isukao sam pištolj
Spreman za Boga
Napraviti pokolj
Samo đavo se sakri u mojim očima
Stao da čuči u vjetru
U krošnjama starog hrasta
Zapucao sam i čekao smrt
Da me pokosi njegov
Gnjev
Ali on mi pruži samo ruku
U obliku djevojke
Imena Magdalene
Pa reče;
Želiš li izbjeći moj gnjev, miluj me
Uzmi me pod ruku, voli me
Ili ćeš vječno goriti
Uzmi moje usne, kao vodu
Ili ćeš se u rijeci utopiti
Digne me na ramena
Ili ćeš osjetiti bič na leđima
Zapucao sam još jednom
Ravno đavlu među oči
On pokaza svoje zube
Gdje leži kuga i guba
Gdje kuju se nepodnošljive boli
Plameni i zvijeri crne
I sada sanjam
Ovdje među kamenjem
Dok udara me njegov bič
Bez kapi vode
Osuđen da gorim od žeđi
O slobodi
utorak, 16.09.2014.
U Se
Već tri misce kiše livaju
Kak da je sam vrag došal
Da krv težačku ljudi prolivaju,
Kaj bi gdo rekal, grijeha bi izrekal
Po njiva se ne more iti
Drva su suha, su sa črna i mokra
Jabuk je čuda, a se su pobrašnile
Zemlja ka je bogata, već nebu dobra.
I uno malo sliv, za viditi ni.
Još tu dalko od grada ljudi su ljudi
Al tam u velkemu svitu
Čovik čoviku, hud budi
Pri nji, sviću crni drži sakritu.
Na sakem čošku siromak prosi
Bez nog i ruk, nikega nima
Celega života su grji i bosi
Čeka na dinar, da za šačišu ima.
Se nek mu i bu, ak mu rabi
Ja bum već uvo se pregrmil
Ki vrag zna, možda ko on i ja bi
Jer dinar je dinar, lip i grd
Ja bum ga već pozabil.
Ni se za bojati tulko
Bu već na nas niki pomislil
Ni novčića ni triba ovulko i onulko.
Se ova kiša je dobar znak.
Triba se stati, i u Se pogledati.
srijeda, 10.09.2014.
Tri ognja
U kmici leži hižica
A u nji tinja ognja vatra
Betežna srčeka, na krevetićku sestrica
Jad i beda, oca i mater satra
Da na vem svitu ni pravde
I u mali hižici mesta za nju ni
Ovaka gruda zemlje, pod ruku metnati njene jade
Ne more. Takva sudba se za nju pripravlja i črni
A kolena su im već sa otekla
Da se moliju i prose naspram Boga
Vura luplje, se im badava
Prešla bu naša srića uboga
Mi stari da zraka vličemo
Kak ofucani cucki da se oblizujemo
A uvaj cvetak Božji da mre
Za naša grudi nema gorje
U kmici leži hižica
Samo, kak da ju je breza pojila
A u nji oganj već ne gori
Sam kosac sa ognja žubori
Zameće oganj, ocu, materi
Grobak njimi i maloj sestrici
srijeda, 03.09.2014.
Rebra
Na ovalnom kamenu vidjeh nju
Zemlju, Zemlju šarolikih planina
Prosutu boju s palete na pladnju
Pa se prosuh sa tih žutih strmina
Sa glave bijesnog daždevnjaka
Na tvrdi krevet, u mučnu tišinu
I udari me neka široka ruka
Vražji smijeh, pljunu mi u grudi slinu
Zapeče me, i izgriza mi dušu
Poput kakvog tihog moljca
I njegova kopita po meni jašu
Sve dok se ne pojavi ptica
Ženkog stasa, djevojčina osmijeha
I položi ruku na moja rebra
Tamo otkud je došla, otkud je došla do daha
I žarila me njena toplina, užarenog srebra
I ostavila svoj žig, koji još budno sanjam
Otisak kao u pećinama praljudi
I u mislima si ju kao jastuk uz sebe prianjam
Jer moja rebra za tim žude
Kao što čovjek traži kapljicu vode
Kao što se u jesen sele bijele rode
Toplu ruku ptice slobode
ponedjeljak, 01.09.2014.
Moja duša živjela je u korijenima stare lipe usred zelenog dvorišta koje je bilo opasano starom hrastovom drvenom ogradom, isfucanom, na izmaku snaga. Nazvao sam je Magda. Kad već sve što vidimo moramo imenovati, ja sam ju nazvao Magda. Nisam imao nikakav razlog, a ipak iz neke dubine mog bića izronilo je to ime. Smjestio sam je također tamo jer sam oduvijek cijenio korijenje kao stvar koja je uvijek nevidljiva, a nosi i daje život biću koje nama daje dah. Iščupao sam ju svojim tvrdim i rahlim rukama iz mene i polegnuo je lagano i mekano sa nježnonošću. Znam da mi tada ruke nikad nisu bile nježnije.
Magda kao takva da se razumijemo je apstraktna i staviti je u sebe činilo mi se beznačajno i prosto, to me je vrijeđalo. Lipa je za mene dušu dala i rasla je kao i ja od malih nogu. Njezine grane su se širile, debljale, uzdizale se u plavetnilo poput mačke koje se umiljava svom gospodaru , poput psa koji liježe u moje krilu i nježno diše. Svakim danom dobivale bi svoj položaj i obličje, vrzmale se kao barka na moru, te bi neprestance prkosile oblacima zauzimajući svoje zasluženo mjesto u zraku. Pružale su zaštitu i ljubav od jarkog sunca, onog sunca koje nemilice prži i zahtijeva žrtvu. Mnogim gostima poput vjeverica, ježeva, raznoraznih ptica, ljudi, svjetskih putnika, lopova, daveža i skitnica davale su odmorište, mjesto na kojima mogu protegnuti svoje udove i zasluženo zapjevati svoju pjesmu meni i mojoj Magdi. Nikome nisu sudile i nikome nisu oduzimale i davale, u tome se krila čistoća. Potom lišće koje tone u vjetru, taloži se u zemlji umire i iznova se rađa zeleno i prpošno. Mnoge godine lišće je napuštalo drvo, ali samo prividno jer bile su to samo riječi koje su polako padale i hranile moje Magdu iznova i iznova. A tek kiše, ah. One su pridonosile bistru tekućinu, svjetlucavu, prašnu, bistru. To je bila krv, krv koja je neprestance tekla i migoljila poput gliste kroz Magdu. A tek oni dani kada bi zapao bijeli snijeg i prekrio lipu. Dao joj predivno zaslijepljujuće ruho bjeline, sakrio joj golo tijelo i ugrijao njen trup od samoće. Izgledala je tada Magda kao kraljica, ljubavnica najsilnijih kraljeva iz dalekih krajeva gdje ne postoji zraka i sve lebdi. Moja Magda bi tada ostala bez daha, sve dok se na lipi ne bi pojavilo zelenilo i zakucalo na veselje i živahnost. U svim tim čarima lipe moja Magda u korijenju se hranila i napajala, gotovo sedamdeset godina, ona je rasla zajedno s lipom i svima onima koji su pod njenim okriljem rasli i odrasli.
A ono što je bilo najvrijednije, najskrovitije jest bio jedan trenutak ili dva koji sam ikada imao prilike vidjeti i vjerujem da je to bilo ono najbogatije, ona dubina koju mi je Magda objasnila i pokazala da na kraju krajeva duša nije apstraktna i nedokučiva već je obasipana gustom maglom.
I zastrje magla lipu, kao kakav plašt i sakri je u najdublje kutke moga oka , pa se stopi sa cijelim stablo. Sa Magdom.
To je bila ljubav. Prožimanje apstraktnoga i vidljivoga. Magla je zaokružila Magdu i stablo. U tim kratkim minutama sve se pretvorilo u korijenje, sve ono što je vidljivo golim okom, palo je u duboku vodu i ja zajedno s time. Napokon je Magda stigla do mene.
