Marketing
Moja duša živjela je u korijenima stare lipe usred zelenog dvorišta koje je bilo opasano starom hrastovom drvenom ogradom, isfucanom, na izmaku snaga. Nazvao sam je Magda. Kad već sve što vidimo moramo imenovati, ja sam ju nazvao Magda. Nisam imao nikakav razlog, a ipak iz neke dubine mog bića izronilo je to ime. Smjestio sam je također tamo jer sam oduvijek cijenio korijenje kao stvar koja je uvijek nevidljiva, a nosi i daje život biću koje nama daje dah. Iščupao sam ju svojim tvrdim i rahlim rukama iz mene i polegnuo je lagano i mekano sa nježnonošću. Znam da mi tada ruke nikad nisu bile nježnije.
Magda kao takva da se razumijemo je apstraktna i staviti je u sebe činilo mi se beznačajno i prosto, to me je vrijeđalo. Lipa je za mene dušu dala i rasla je kao i ja od malih nogu. Njezine grane su se širile, debljale, uzdizale se u plavetnilo poput mačke koje se umiljava svom gospodaru , poput psa koji liježe u moje krilu i nježno diše. Svakim danom dobivale bi svoj položaj i obličje, vrzmale se kao barka na moru, te bi neprestance prkosile oblacima zauzimajući svoje zasluženo mjesto u zraku. Pružale su zaštitu i ljubav od jarkog sunca, onog sunca koje nemilice prži i zahtijeva žrtvu. Mnogim gostima poput vjeverica, ježeva, raznoraznih ptica, ljudi, svjetskih putnika, lopova, daveža i skitnica davale su odmorište, mjesto na kojima mogu protegnuti svoje udove i zasluženo zapjevati svoju pjesmu meni i mojoj Magdi. Nikome nisu sudile i nikome nisu oduzimale i davale, u tome se krila čistoća. Potom lišće koje tone u vjetru, taloži se u zemlji umire i iznova se rađa zeleno i prpošno. Mnoge godine lišće je napuštalo drvo, ali samo prividno jer bile su to samo riječi koje su polako padale i hranile moje Magdu iznova i iznova. A tek kiše, ah. One su pridonosile bistru tekućinu, svjetlucavu, prašnu, bistru. To je bila krv, krv koja je neprestance tekla i migoljila poput gliste kroz Magdu. A tek oni dani kada bi zapao bijeli snijeg i prekrio lipu. Dao joj predivno zaslijepljujuće ruho bjeline, sakrio joj golo tijelo i ugrijao njen trup od samoće. Izgledala je tada Magda kao kraljica, ljubavnica najsilnijih kraljeva iz dalekih krajeva gdje ne postoji zraka i sve lebdi. Moja Magda bi tada ostala bez daha, sve dok se na lipi ne bi pojavilo zelenilo i zakucalo na veselje i živahnost. U svim tim čarima lipe moja Magda u korijenju se hranila i napajala, gotovo sedamdeset godina, ona je rasla zajedno s lipom i svima onima koji su pod njenim okriljem rasli i odrasli.
A ono što je bilo najvrijednije, najskrovitije jest bio jedan trenutak ili dva koji sam ikada imao prilike vidjeti i vjerujem da je to bilo ono najbogatije, ona dubina koju mi je Magda objasnila i pokazala da na kraju krajeva duša nije apstraktna i nedokučiva već je obasipana gustom maglom.
I zastrje magla lipu, kao kakav plašt i sakri je u najdublje kutke moga oka , pa se stopi sa cijelim stablo. Sa Magdom.
To je bila ljubav. Prožimanje apstraktnoga i vidljivoga. Magla je zaokružila Magdu i stablo. U tim kratkim minutama sve se pretvorilo u korijenje, sve ono što je vidljivo golim okom, palo je u duboku vodu i ja zajedno s time. Napokon je Magda stigla do mene.
Post je objavljen 01.09.2014. u 21:09 sati.