Bijeli Vuk
utorak, 29.10.2013.
Fašizam, Brkovi i Brada
- Obrij se izgledaš ko četnik!
- Skini te brkove izgledaš kao cigan!
- Šta izigravaš ti s tom bradom i brkovima?
- Šta se furaš na Srbe?
Tako otprilike možete čuti razne povike u slučaju da imate brkove i bradu ili samo jedno od to dvoje. Zapravo se pitam otkuda takvi povici proizlaze. Sve dok slušam te ljude koji svoja mišljenja i stavove nabijaju meni i ostalim „ bradonjama “ bez srama i stida , ili bilo kakvog poštovanja prema drugom ljudskom biću u ušima mi odzvanja Adolf Hitleri. Adolf usred prepunog Luitpoldhain-a u Nurmeburgu izvikuje svoj koncept Arijevaca kao superiorne rase.
- Što je Nijemac ako nije visok, plav, jak!
- Mi smo temelj ljudske civilizacije!
- Superiorniji smo od svih ostalih!
Eto da bukvalno parafraziram Adolfov koncept. Da li u ovoj priči samo ja vidim sličnost između današnje situacije brkova i brade, tj. odnosa tih ljudi prema istim ljudima koji su bili vjerni i pokorni bezumni sluge jednom pomahnitalom čovjeku? Nije mi jasno kako zapravo ljudi kroz povijest su spremni uvijek osuđivat ljude, nabijat svoj stereotip finog obrijanog muškarca. Kao da nisu svijesni svoje taštosti i zatvorenog uma. Kako je moguće da osobe mogu imat uzak i jadan pogled na svijet, pa zar ne vide da pola ostalog svijeta bez ikakvih predrasuda prihvaća fino zaraslog muškarca. Zar su u Srbiji od jučer popovi briju? Ne vide Makedoniju u kojoj većina muškarca nosi bradu i duge kose? Zar se u zemljama istoka vođe đamija imami također po strogom pravilu briju? Zar su ljudi toliko zaboravili povijest da se ne sjećaju kako su prije katolički svećenici izgledali sve do Crkvenog raskola 1054. godine ? Slijepilo ih je obuzelo, u toj mjeri da čak ne vidi svog susjeda, da od brade i brkove bježe kao vrag od tamjana, samo da bi zadovoljili svoju pakost i glupost.
- Pa dobro meni se to ne sviđa, ružno mi je, ja imam pravo na svoje mišljenje. Ipak živimo u demokraciji.
Pravo ! Demokracija ! To je zadnje što će takva osoba ispucati iz već davno praznog revolvera. Izvući će zadnjeg asa iz rukava. Za mene taj „ as “ ne vrijedi ni pišljive bobe, taj as je za mene nevažeća i suvišna karta koja u deku ne znači ama baš ništa. Karta koju dobijete u pakovanju, znate onu s logom kompanije iz Kine, a u njoj radi dječak od sedam godina za pola dolara satnice da bi mogao prehraniti sebe i sestru. I tako svi ste vi fino uglađeni, obrijani dobili svoju demokraciju, svojeg asa. Ali niste došli do biti demokracije. Ono što se trebali shvatiti jest da demokracija kao sama jest vlast NARODA. Vlast zdravog naroda prije svega, jer kakva može bit vlast ako je narod pun predrasuda, sklon vrijeđanju drugačijeg i nepoznatog. Narod koji prihvaća brkove i bradu, koji cijeni isto dvoje i prihvaća ih kao vrijednost, obogaćuje kulturu naroda. Jer gdje bismo svi stigli fino obrijani, plavih očiju i plave kose ? Mislim da bismo stigli u vrijeme pomahnitalog Alfreda u Luitpoldhain-u.
Neću završiti s negativnom opaskom, već ću vam samo reći dragi sugrađani i sugrađanke, razmislite o čovjeku do vas i ne osuđujte ga na temelju brkova i brade. Radite na Narodu.
Bradonje vi se meni držite, i makar vas osuđivali vi svoje mezimce i dalje uzgajajte!
Kolodvor
Da te nešto upitam
Pa da na kolodvoru pustom ne skitam
Imaš li još malo duhana
Da mi smotaš još jednu od prošlosti rana
Znadeš, kolodvor je moj dom
Topao ili hladan
Pripada i srcu tvom
Makar i tako prazan
Ti ostati ovdje , dugo nećeš
Minut ili dva, pa krećeš
A ja, ja sam život u prolazu
Tvom prolazu
Mom porazu
Ali ne brini, čekat ću te ja
Kao što zvijezda noću sja
Kao što sunce, ljeti prija
Ponoćna fotografija
On piše, a lice mu izmučeno
Očigledno od patnje namršteno
Na satu još otkucaja dva
Do pola noći
Vrijeme najveće buke se iskrada
Hoće li moći
Kosa, na svoju stranu
prekriva buku tišine
Ugleda čašu praznu
Košulja fine tkanine
Ona prekriva nemir duše
Prekriva srca pjesnika
Dok vani puše
Dok vani pjevaju pjesmu mraka
Daj snage!
Daj snage!
Daj snage!
Samo tada mogu
Da stihove kuju
Da kučku opsuju
Odaje
Krenuo sam u šetnju s vukom bijelim
U šumu, među Bogove, prijatelje
da dušu okrijepim
I božanske napunim se volje
Tiho sam koračao
Dušu na štap oslonio
I glasno sam slušao
Dok me jeka i njegov savjet nije ponio
Rekao mi je jedan od njih
Dotakni mi koru, i osjeti
Osjeti snagu i moć
Osjeti sebe i noć
Hodajte ti i vuk
Hodajte mojim odajama
Savladajte šume muk
Postanite svjetlosti dama
Crtež
Prvi put kada sam crtao
Crtao sam tebe
Prvi put kada sam pisao
Pisao sam tebe
Crtao sam viziju
Pisao sam ono što kriju
Crtao sam te deset godina stariju
Pisao sam tada, tebe zreliju
Ne crtam više išta
Pišem još uvijek, o sebi ista
I jači sam sada, više no ikada
Crtež na tešku prašinu pada
Život počeo pisati se sada
Istina
Istina je da se od svijeta često krijem
Ogrtačem noći pokrijem
Istina je da gubim nadu
Da mi je često zvijeri ukradu
Istina je da se sebe bojim
I da iz dana u dan blijedim
Istina je da si tepam
Samog sebe ometam
Istina je jaka
Istina je kratka
Ja
Ja još uvijek na balkonu stojim
I duhove brojim
Još uvijek oči lutaju
I po mislima putaju
S cigaretom
I košulje sive obavijene dimom
Balkonskih vrata
Gdje je nekoć spavao tata
Tamo u riznici
Hodaju klinci
Zaviriju i zavijaju
Stare pjesme pjevaju
Još traže mene
Bijela Vuka
Putnik
Odmori se putniče
Od svoje potrage
Nemaš više snage
Pusti torbu na zemlju i sjedi
Uzmi moju crvenu jabuku pa pojedi
Misli samnom podijeli
Duh okrijepi
Nemoj trčati
Hodaj brate
Život ti krate
Te tvoje brze noge
Što to grabiš
Tako čedno
Zar poljubiti je želiš
Sjedi
I doći će ona sama
Ako joj se prohtje
Ako ne
Ti od mene kreni
Uzmi još jednu jabuku
I pjevaj mraku
Pjesmu slatku
Apstinencija
Apstinencija prošlosti i manjak budućnosti. Tako nekako bih opisao stanja depresije. Kratko i jasno. Kraj večeri, sumaglica i dolazak zime u nožne prste.
Goran Bare bi ju nazvao kujom koja spava na duši. Ja bih je nazvao rezonancom boli. Zašto rezonancom, pa zato jer Aleksandar Stojković zvani „ St “ svome albumu iz 2004 daje ime „Ono što te ne ubije, to te osakati ”. Istina je k ovome, bolna istina. Prazne priče i šeme da vrijeme liječi rane. A tko vam je to rekao, mama ili tata? Možda brat, seka? Ili vam to govore dobri prijatelji kada prekinete s djevojkom? Najvjerojatnije ovo treće kao u filmu...
Nije depresija , depresija koju možete gledati u američkim filmovima, kako si mlađahne curice režu vene, pomahnitali tinejđeri kljukaju tableta za spavanje. To su po meni jadni trikovi koji bacaju sramotu i laž o pravoj depresiji. Pa bih vam ukratko opisao trenutak depresije.
„ Sjedim na balkonu, u pozadini svira „ Do you wanna dance with me „ od Ramonesa. Poslije filma „ A prophet „ sve se čini idealno. Sve stvari su se posložile, dobro i zlo. Još uvijek sjedim mirno u tišini glazbe. Sjedim, ugledam susjeda kako šetka ispred kuće i puši Filter 160. Sjedim i uvlačim dim cigarete. Duhan je savršen. Voda pokraj mene u ritmu pleše. Stanem. Stanem. Pokušavam se pokrenuti. Ruke su mi se skamenile, misli su se poremetile. U prošlosti sam. Zatočen gledam kako dolazi hitna, kako odvozi mog oca dok ja i moj brat odguravamo kolica. Gledam njegovo nepomično lice, otupjelo od bolova. Stao sam, zavezan. Vidim sebe i majku kako pričamo u boravku, a on sjedi bez svijesti. Vidim sebe kod auta kada sam otišao po ključeve od auta. Pušim cigaru dok on umire. Umire. “
Ovako vam se otprilike glasa depresija. Ne traje ona dugo, kratka je. Kratka poput smrti. Ne postoje vrane, koje će se tjedan dana prije oglasiti i najaviti kuju. Ne postoje drogerije, šamani, doktori, čajevi za depresiju. Ona je kurva. Stoji na uglu i čeka dok nekim slučajem ne naiđete na nju. Ona je „ špranja “ koju nikada nećete izvaditi. Samo je pitanje vremena kada ćete se lupiti baš u to mjesto gdje ona počiva. Pitanje je kada će vam apstinencija prošlosti lupiti u glavu. Možda sada, možda za dvije minute, možda za dva mjeseca. Ali kao i Renton u Trainspotting-u doživjet ćete slom.
Doživjet ćete ga i proživjet.
Jer nismo mi ljudi „ pizde “ kao američki protagonisti depresije, nismo mi mlohavci razbijenih „ pizdi “ i glava. Mi smo ljudi od krvi i mesa. Ako ima krvi ima i života.
Poželjet ćete si oderati svu kožu sa sebe. I treba, pokušajte ju skinut. Trgajte i borite se.
Shvatit ćete da koža jest odijelo depresije. S ponosom ju prihvatiti i obgrlite. Ugušite ju u gnjevu i strasti. I zapamtite, depresija je apstinencija prošlosti i manjka budućnosti, pa skontajte da je i kao takva zdrava. Jer što je apstinencija nego odricanje grijeha i nepotrebnih stvari.
Apstinirajte od govana sjenki i nebojte se zalaska sunca i tamne noći.
„ nastavi gdje si kreno
i reci mirno
ne moraš ni svijetlit jebem ti majku
naću put
u mraku sam
eto “
Moja pjesma
Vjeruj mi
Tužan ćeš biti
Rijeku suza ćeš proliti
Bijes će te obuzeti
Tuga i bol će dugo živjeti
Ali sine
Jednom ćeš shvatiti
Ti si plod dvaju duša
Moje i Majke tvoje
I ne postoji srca suša
Samo tvoja duša
Miruj u tami i svijetlu
I srce ćeš smiriti
Jade odbaciti
Nas ćeš zagrliti
Sigurno
Shvatio sam istinu
Da nije ti bilo lako
U tom svijetu
Patio si
I krvario
I suza sakrio
I možda nije uzalud
Sve ova tama i trud
Možda je i tebe bilo vrijeme
Da pokažeš mi put
Mjesto gdje neće biti tijesno
I tajnama okovano
Možda sam naslijedio tvoj glas
Koji će mi donijeti spas
Tajno mjesto
Želim saznati tko si ti
Negdje te u noći smjestiti
Želim te upoznati
I ti si volio pisati
I ti si volio živjeti
I ti si volio pjevati
Pokaži mi mjesto
Mjesto duboko sakriveno
Velom tajni upražnjeno
Soba puna papira iz davnina
I njihova blještava bjelina
I nađem tu i tamo neku mrvicu riječi
Zaustavljenoj u zarezu
Ljepote prorezu
Pa zastanem
Sebe pronađem
Okovi Budućnosti
Čudna stvar je čuti starije ljude kako se žale na posao, račune koje moraju platiti, kredite odplatiti, popraviti remen na autu.
- Vidi koliko računa treba poplatiti?
- Taman sam prošao tehnički i pukne mi karburator!
- Pa sunce im njihovo! Samo poskupljuju struju i vodu!
U jednom trenu ja kao mlada osoba od osamnaest i kusur godina bez ikakvih primanja i praktički totalno slobodan od okova odraslih javio sam se na telefon. Javio sam se i ostao totalno šokiran. Osoba s druge strane pretvorila me u dijete vremena.
- Dragi korisniče , obavještavamo vas da niste platili račun od prošlog mjeseca, ukoliko ne uplatite isti račun za taj i taj mjesec telefon će vam biti isključen.
U mojoj glavi koja je većinu vremena prazna i ispunjena dječačkim porivimima sada ušla je odrasla osoba izmučena životnom svakodnevnicom. Za vrijeme slušanja sekretarice bio sam potpuno zapanjen i šokiran. Kako je moguće da račun nije plaćen ? Možda nemamo novaca? Hoće li nam isključiti telefon? Kako je netko mogao zaboraviti platiti jebeni telefon? Moram nešto poduzet! Šta da radim ?!
Prije tog trenutka slušao sam Partibrejkerse i veselo cupkao po sobi s cigaretom u ruci. Razmišljao sam uglavnom o tome kako dečki rasturaju i kako ih jedva čekam vidjeti uživo. Ništa me nije previše brinulo osim toga da stiže noć, a snjom vjerojatno sjeta. No to je druga priča...
U svoj toj smušenosti osjećao sam se kao zadnje govno izmučeno informacijom da račun telefona nije plaćen. Razbijao sam si glavu kako ne mogu pomoći nikome jer ništa ne privređujem, pa čak i ako bih htio u ovoj zemlji je to užasno teško. Probajte si sada zamisliti kako je našim roditeljima koji ne plaćaju samo telefon već vodu, struju, komunalne naknade, internet, kojekakve popravke u kućanstvu i izvan njega.
Nedugo nakon tog neminovnog događaja začuo sam svoju majku kako priča s kumicom na telefon.
- Lijepo je njemu sanjariti i pisati, a što će bit kad će morat račune plaćat s svojim novcima, stanarinu, kad će imati djecu?
Paf, paf, paf. Upucala me točno u glavu.
Nakon poziva i nakon svih tih ludih priča kako je život prava muka ispunjen obavezama koje moraš obavljati ili će ti isključiti prokleti telefon! Nedaj bože struju! Obavezama koje te otuđuje od samog sebe i od onog što želiš postić u životu. Zar me na to pripremate? Na muku računa i kredita. Silite me da dignem kredit što prije kako bih si mogao kupiti auto, stan, bicikl, vikendicu i da cijelog života robujem tim istim stvarima. Vode me na put koji su oni odabrali davnih dana, a sada ga mrze i svaki dan pjevaju iste žalopojke meni i okolini. Kako je moguć takav paradoks u društvu.
Da nam ogorčeni i umorni starci koji nisu zadovoljni ovim društvom, koji bi čak i htjeli da se odmaknemo od njega i nađemo svoj put u isto vrijeme guraju u isto.
Daleko od toga da to nije istina, sve nas čekaju računi za vodu i struju. Ali rekao bih samo ovo. Pustite nas da se razvijemo i steknemo znanje koje mi želimo jer nismo mi toliko blesavi. Imamo i mi oči s kojima vidimo da je teško živjeti, ali za Boga prestanite nas siliti i strašiti s okovima budućnosti.
Silite nas ka slobodi čovjeka i njegova uma. Silite nas da postanemo osobe istine i poštenja. Za ostalo ćemo se mi već snaći sretni i ispunjeni.
„ Neću da stojim u redu
Da čekam na tvoju bedu
Neću, neću, ne ne ne
Za šaku mrva da me praviš
Jadnijim od crva
Neću, neću, ne ne ne “
srijeda, 23.10.2013.
Pjesma čovjeku II
Zamisli si čovječe
Da nestaneš u zemlji dalekoj
Tebi nepoznatoj
Daleko od doma
I svoga stola
Na kojem si ostavljao kutije šibica
I kutije bombona
Daleko od topline i prirode zova
Crvena krova
Bez svog prozora
maglovitih jutara
I mladosti dana
Trešnjina mirisa ulice
Knjiga s police
Zamisli kakav osjećaj bio bi to
Kako osjećao bi se pusto
Obavijen strahom
Maglom gustom
Pjesma čovjeku
Čovječe dokle ti pogled može sezati
Dokle možeš drugom snove krasti
Čovječe kad će ti biti dosta
Zar nevidiš da ti je duša gola i prosta
Čovječe sjeti se nje i ljeta
Sjeti se starih igara
Vremena kad za cigare nismo imali para
Dovoljno je bilo ispod hrasta sjesti
O životu pričati
Praznu slamu mlatiti
U kojoj usamljenoj noći si nestao
Zadnju sedmicu odkartao
Sjeti se mene
I zadnje dvije cigare utkane
Četiri zida
- Ne smeta meni kaj su oni pederi, al koji kurac mi ima paradirat po gradu!
- Neka se guze u svoja četiri zida, a ne na ulici da ih gledam!
- Kaj me boli kurac ako je peder, al nek to radi u svoja četiri zida!
- Nek to rade u svoja četiri zida, pederi!
Dugo vremena sam slušao ovakva mišljenja ne pridavajući im ikakve etikete ili smisla. Štoviše uzimao sam ih kao zdravo za gotovo, znaš ono „ coffe to go “ i slična američka sranja. Cijelo to vrijeme dok sam promatrao kako te osobe naručuju „ coffe to go “ nisam niti pokušavao svrstati takvu osobu u ikakvu ladicu u mojoj mračnoj i nepodnošljivoj glavurdi. Sve do trenutka u kojoj ja i Đurđa sjedimo jedno do drugoga.
- Kaj se pederi vrijeđaju na naziv „ pederi “ ? Pa to je autentični naziv za njihovu skupinu u na našim prostorima, kako bi ih ja trebala zvat „homoseksualac“?
Tada je vjerojatno puknula lampica u glavi, a ne sinula. Pa sam i sam pomislio kakvo je to Đurđi glupa izjavna rečenica. Rečenica u kojoj se zapitala zašto se pederi vrijeđaju na naziv pederi. Je li to samo meni poptuno apsurdna rečenica koja čak ne može niti doći do upitnog oblika jer na kraju krajeva u istoj toj Đurđa je sama sebi odgovorila sa svojim za mene nepostojećim egom oko tog pitanja. Da li se je ta ista osoba zapitala kako bi bilo nekom Njemcu da ga nazoveš nacistom jer eto to je njegov naziv od 1939 godine, a ni slučajno možda da ga nazoveš Njemcom jer za koji klinac bi ga tako nazvao kad ovdje postoji autentični naziv za njega. Da li se je ta osoba zapitala kojim slučajem da netko nekog Albanca nazove podmuklim šiptarom umjesto da ga nazovu Albanac. To je zasigurno sto postotni apsurd jer ovdje za Albanca u ustavu države Republike Hrvatske stoji da je njegov autentični naziv „ prljavi šiptar “. A da li se je kojim slučajem Đurđa zapitala kako bi bilo jednom pripadniku Roma da ga zoveš po ulici ili u školi cigane. Jer ipak koji „ penis „ bi nazvao Roma tim riječima kada se zna da je njegove ime cigan. A crnac tek, ajme meni nemojte ni slučajno „ crnučugu „ nazivat Senegalcem, Nigerijcem, niti Iračana, Egipčana arapom, jer jebeš ti mene u demokratskoj Republici Hrvatskoj oni su samo crnci, arapi bez ikakvog entiteta i podrijetla, jebeni „ pulp „. Svatko od njih u Hrvatskoj je po prilici manje vrijedan, jer ipak koji kurac mi paradiraju po „ mojim „ ulicama i ulaze u moj hrvatski medijski prostor za svojom prljavštinom.
- Pa ja mislim, da se ne bih uvrijedila, to je sasvim normalno. Meni ne bi smetalo.
Tu mi je puknula vjerojatno svaka žaruljica na božićnom drvcu. Kako neka osoba može izjaviti ovakvu ludost. U kojem kontekstu moralnom, humanom i ljudskom ovo ima ikakvog smislenog smisla. I tu mi je sinulo. Hrvati kao entitet, a ja bi nas nazvao „ Golum “. Znate ono malo stvorenje koje vidi smo taj prsten i ništa više osim tog malog jebenog prstena koji mu zadovoljava njegovu glad i žeđ. U isto to vrijeme mali Golum izgleda poput izgladnjelog cucka koji jedva hoda jer vjerojatno ima raktreće razine. Eto to smo mi Hrvati u svoja četri zida. U svojoj maloj špilji gdje je svatko drugačiji peder i manje vrijedan. I vičemo jedni na druge „ PEDERU! “. Jer Hrvati imaju svoj prsten i ne daju ga nikom i pojesti će sami sebe da bi ga vratili. Za Hrvate nitko ne zaslužuje poštovanje, razumijevanje, otvorenost, ljubaznost pa čak ni vilenjaci, patuljci, hobiti, svi su oni Pederi. Oni nemaju pravo na naš pasoš ili državljanstvo jer su Pederi i nisu bacali bombe po Uruk-Hai ili Orcima u ratu. I gdje se tu izgubio razum Goluma? U prstenu dragi moji, u prstenu.
Na kraju krajeva rekao bih jednu stvar. Dragi Hrvati i Hrvatice , nabijem i vas i vaš mentalitet prosuđivanja i etiketiranja drugačijih ljudi, nabijem vam taj hrvatski prsten u četiri zida.
utorak, 22.10.2013.
Mjesec
Ponekad se zamislim
I dobro promislim
U mjesec bijeli pogledim
Tebe u njem primjetim
A mjesec pun je rupa
Kao milijun očiju
Gdje suza pupa
Pritisnut od milijun prstiju
Vidim tvoje lice
Kao sliku s police
Koju sakrih kriomice
Kao modru lastu
U krletku pustu
Kesteni
Crvene usne
crne oči
Stolica i na njoj ona
Iz bezdana, meni sklona
Hranio sam je golim kestenima
Njene usne velike
Poput krošnje široke
Opirala se nije,
Voljela je kestene na usnama
Rijetko kada usne joj se razvuku
Da bi ispao osmijeh na vrata
Taman koliko treba
Taman da misli stanu
I sve riječi padnu
Recesija
Ne, neću govoriti o recesiji kao trenutačnom gospodarskom problemu naše regije. Govoriti ću „recesiji“ koja drma našu rock scenu skoro desetak godina.
„ Zbog svjetske krize
nemam za rizle
nemam ni gandže, aman
baš bi mi sjelo, taman ”
U svim poluproizvodima balkanske rock scene poput „ Svijet glamura“ od Hladnog Piva, „ Muzej Revolucije „ od Zabranjenog Pušenja, „ Vrati se na svjetlo „ od Opće Opasnosti, kojekakvih užasnih albuma i „ singlova “ od strane bivših pjevača Bijelog Dugmeta ili Divljih Jagoda. Bez ikakve uvrede nađe se tu i tamo pokoja stvar vrijedna žednog uha, ali sve u svemu goli „penis“. Zašto sam od svih tih starih rokera, koji još dan danas laprdaju okolo sa svojom reputacijom reciklirajući stare ritmove i stihove, odabrao Dubiozu Kolektiv. Zato jer su ti dečki u prezentu predvodnici recesije u roku.
Zamislite rulju koja tjednima nije ništa jela osim riže, živi u nekim jadnim kućama bez žbuke i tople vode. Potom se ispred njih stvori par likova s gitarama i počne udarati i pjevati.
„ Zbog uvozne krize
nemam za pošten obroke i zagrize
nemam ni soka
baš bi mi sjelo, taman“
I rulja poludi od silne tišine i započne trabunjati za njima iste te stihove. Kako zbog uvozne krize nemaju poštene obroke, a nemaju ni soka da zaliju žedna grla kakvim sokom od naranče jer više im je vode pun kufer.
Jesam li ja ovdje lud ili možda primjećujem da se ta ista današnja rulja koji živi na „ riži „ i „vodi „ obnaša isto kao i ova iz moje fikcije? Je li moguće da se obje te rulje realna i fiktivna hrane istim stihovima, koji ne mjenjaju apsolutno ništa, već im samo potvrđuju kako su siromašni i jadni. Kako nemaju za kruh, benzin, žvaku, knjige za školarce, za mjesečnu kartu, auto ili već neku neophodnu stvar koja je danas nužna da bi čovjek mogao opstati u ovakvom kapitalističkom društvu gdje je novac „number 1.“ Da se ti isti ljudi hrane s takvim parolama, parolama koja ne nose ama baš nikakvu poruku osim one da smo svi mi jadni beskičmenjaci koji nemaju love ni za rizle. Da smo zaslužili to što nas sada gaze s teksaškom čizmom i dalje nas zakopavaju sve dublje i dublje u blato. Zar se itko od tih miliona vrijednih slušatelja nije zapitao koja je poruka Dubioze Kolektiv, ili su kao zombi-i sjeli, legli, stajali, plesali, vrištali, derali se iz svega glasa da su maloumni i da su dopustili da ih netko „ jebe“ svaki dan, da mi prostite na izrazu. U što smo se pretvorili pitam vas sada. Zar nam je trebala ta Dubioza Kolektiv, da nas kolektivno hrani istim sranjima kao i sveprisutni morbidni mediji. Zašto bismo slušali svake sekunde iste vijesti i probleme, a ne bismo pokušali to promijeniti i naći riješenje ili poruku koja će nas potaknuti?
„Poniženje je ono
što vlada ulicama brate
nezadovoljstvo je ono
što te okružuje sestro
jer nitko ne želi biti
jer nitko ne želi reći
izazivajmo nerede
bilo kad i bilo gdje
zora je
vrijeme je”
Ovako zvuče Majke 1996. godine u antologijskom albumu „Vrijeme da se krene“. Daleko od toga da ne postoje glazbenici koji šalju poruke poput Majki davnih 90-ih. U današnje vrijeme su to Damir Avdić kao predvodnik, Babilonci, Bad Mushrooms , Dječak iz Vode, Repetitor, Goribor te mnogi drugi. Ovo je pravo lice koje bi današnji „ rock „ glazbenici trebali zagovarati i svirati. Ovo je način, ovo je način umjetnika da se bori protiv „riže“ i „vode“. Vrijeme je da maknemo „ kvazi „ rokere i prahistorijske oldtimere, vrijeme da do punog izražaja i snage dođu novi bendovi s riješenjima.
I zapamtite jednu stvar, glazba nije tu da se samo sluša, glazba je tu da donesi zdrave zaključke i poruke. Glazba je oduvijek bila umjetnost koja mijenja svijet , ona nikad ne smije statirati i potvrđivati vrijeme oko sebe, već ga oblikovati,kovati, izvlačiti nečistoće.
Ona mora biti Čekić i nakovanj.
Vatra i Voda.
Bijeli Vuk II
Bijeli Vuk II
U snu sam sanjao njega
Stajao sam pored crna lijesa
Oči i tijelo u miru počivaju
Nemir prekriženim rukama skrivaju
U trenu se tijelo skvrči
Otvori svoje bijele oči
Prenu se u strahu i muci
Bijele oči bliješte, kao u vuka bijelog
U vuka iz djetinjstva mog
Ispod pokrivača skrivenog
Potpuno nevinog...
Ne cvikaj generacijo
Ne cvikaj generacijo
„ Čovjek je danas sve prazniji u duši
i planetu Zemlju polagano ruši
od rata do rata, od vrata do vrata
prestaju da budu i mama i tata „
Ovakvi stihovi odjekivali su davne 1977. godine od strane Pulskog benda, a zvali su se Atomsko Sklonište. Ne ja nisam živio u to vrijeme, vrijeme Jugoslavije i socijalnog komunizma, ali ipak bez obzira na vrijeme kada je ta pjesme nastala, mogu ju nadovezati na moje vrijeme. Vrijeme kapitalizma i „ demokracije “. Zašto? Pa jedini je razlog tome jest da mislim da čovjek nikad nije bio prazniji u duši.
- Vidi ovo! Samsung Galaxy 3gxye! Moš' sve na njemu!
- Jesi vidio ovu igricu, sve možeš, grafika ko uživo!
- Daj skuži ovu aplikaciju, sve imaš!
- Ej jesi vidjela njenu sliku na Facebook-u?
- Ajme vidi šta piše po Facebook-u!
Uz sve te informacije koje upijam svakodnevno kretajući se kroz mase mladih ljudi koji svaki trenutak provode uz svoje dragocjene mobitele i kojekakve razne digitalne stvarčice, nekad se zapitam na što su Atomci mislili tim stihovima. I jednostavno što više razmišljam ne mogu zamislit niti jedan razlog osim možda onog univerzalnog proturatnog. Ali u današnjem svijetu u kojem mladi ne bih rekao toliko da nemaju mašte već da su se otuđili od samih sebe kao ljudskog bića.
“ Cogito ergo sum ”
„ Mislim, dakle jesam „ to su riječi Descartesa, francuskog filozofa. Sigurno mislite da sada pametujem sa nekakvom izrekom, naprotiv pročitajte ovo ponovo.
- Sigurno mislite da sada pametujem...
Ako ste uočili , shvatili ste da krivo mislite. Upravo u ovoj kratkoj rečenici možete iščitati da ste toliko zakržaljali da ste odmah u samom početku bacili tvrdu predrasudu prema meni kao spisatelju ovoga teksta. Zašto danas ljudi odbacuju razmišljati o bilo čemu? Zašto odbacuju bilo što što im je strano i nepoznato? Zar ste mislili da sam ja ili bilo tko drugi rođen sa svim znanjem i uvidom u svaki aspekt života. Niti Einstein se nije rodio s teorijom relativnosti u svojoj ruci, Nikola Tesla nije došao na ovaj svijet s izmjeničnom strujom niti je Pablo Neruda izletio iz svoje majke sa zbirkom pjesama.
Ono što danas ljudi nemaju, a što imaju svi ovi nabrojani jest svoju maštu i glavu s kojom su razmišljali. Nitko od njih nije držao mobitel cijeli dan, niti je buljio u kompjuter igrajući igrice, gledao TV i sapunice. Svaki od njih je hodao ovim svijetom sa svojim mislima. Einstein je vozeći bicikl vjerojatno i smislio teoriju relativnosti, Nikole Tesla je izumio izmjeničnu struju kada je u gradu nestalo struje. A Pablo , Pablo je napisao svoje pjesme putujući vlakom dok je gledao nepregledne krajeve u Španjolskoj.
A što vi danas imate dok vozite bicikl? Dok putujete vlakom ili hodajući pored starog dvorca koji stoji kao spomenik prošlim vremenima?
Vi držite glomazni mobitel, u kojeg piljite i bez ikakve mašte čitate što je netko objavio na „fejkbuku“.
Što radite kada padne noć i ostanete sami sa sobom? Vi bježite na Facebook, Twitter ili bilo koji internetski lažni medij, na lažnu društvenu tvorevinu koja zamjenjuje realno i živo društvo koje osjeća hodajući ulicama gradova, društvo koje hoda bespućima mora i ravnica obasjanih suncem. Bježite od noći, društva koje osjeća sluhom, vidom i dodirom. Vi bježite od samih sebe bojeći se svijetlosti koja vas čeka u mraku.
I eto nas na početku, još uvijek Atomci htjeli oni ili ne htjeli sviraju svoje davne stihove. Možda kad tad prestanu svirat, ali mislim da ovi stihovima nikad nisu bili jači. Hoće li vas ovo potaknuti da možda kad tad dignete svoj pogled s ekrana, izađete na balkon i u miru dvadesetak minuta gledate planine ili mora. Pa čak i ako nemate taj „luksuz“ mora ili planina posmatrajte gradske ulice i ljude koji prolaze, niti je to išta manje vrijedno. Obucite svoje najljepšu noćnu košulju ili haljinu i uživajte u svojim mislima gdje god bili.
Jer ipak tko misli
Taj postoji.
Rijeka destrukcije
Rijeka destrukcije
„Povrati u rijeku, pasji skote
pojedi novac i reci hvala ti, živote“
Svi ste prepoznali istančani stil Majki i jednog od najoriginalnijih stihoklepaca Gorana Bare-a. Moram priznati ovaj stih me pogađa točno u srž onoga što pokušavam živjeti. Ja sam jedan od onih što cijeni (samo)destrukciju. (Samo)destrukcijo ti se vječna i jedina!
„Malum discordiae“
U prijevodu „jabuka razdora“. Možda ste upoznati s tom pričom iz antičke Grčke,a možda niste. Ukratko priča ide ovako. Zeus je u svojim bogatim halama ispunjenima svjetlošću i vinom slavio brak Peleja i Tetide. No Erida, boginja razdora nije bila pozvana. Čim je saznala Erida je uletjela na slavlje i bacila na stol zlatnu jabuku. U istom tom času tri boginje su pohlepno priželjkivale jabuku. Bile su to Atena, Afrodita i Hera. No lukave kao što jesu, upitale su Zeusa koja je od njih najljepša. Zeus se sav prenu pred trima boginja te pozove Parisa da odluči koja je najljepša. Znate onog lijepog dečkića iz filma „Troja“ kojeg glumi Orlando Bloom. Sve u svemu, Paris odabere Afroditu i dadne joj zlatnu jabuku. A zauzvrat Afrodita će mu dati najljepšu ženu na cijelom svijetu, Helenu i krvavi rat u kojem će poginuti mnogi!
Što vam želim ukazati. Želim vam ukazati istu priču koji možete interpretirati i danas. U antici se zvala jabuka razdora. A danas, danas se zove NOVAC. Dan danas ljudi bacaju klupka po pločnicima čekajući da troje manijaka zagrize, da se troje pomahnitala milijardera zamrze i međusobno počnu ratovati. Kako oni ratuju? Ne ratuju oni kopljima niti mačevima oni ratuju dionicama i valutama. Njihova glad je nezasitna. Pogledajte samo te silne usamljene milijardere na svijetu. Imaju na desetke privatnih aviona, desetke kuća „vilurina“ koje u svom smrtničkom životu neće niti posjetiti, a kamoli provesti neko dostatno vrijeme koje čini kuću toplim domom. Zapošljavaju i trguju s bezbroj ljudi kao da su neke sličice nogometaša koje možete dobiti za vrijeme svjetskog prvenstva. I svojom glađu za neviđenim ostavljaju milijune bez posla i kuće nad krovom jer su se eto ujutro probudili s glavoboljom, a nigdje pri ruci im se nije našao aspirin ili možda bunt novčanica od tisuću dolara. Svi smo mi upoznati s „ljudskim resursima“ i znamo da smo ti i ja ljudski resurs trojica milijardera. A oni su Atena, Afrodita i Hera. A tko je Paris?
- Vidi ti kakav ovaj ima auto!
-Kakvu vilu na moru ima ovaj bogatun.
-Da je barem meni toliko novaca!
-Kako je moguće da on ima toliko, ja bi toliko!
I eto nas, ja i vi smo Paris. Paris na kojeg Atena, Afrodita i Hera čekaju sa svojim čarima.
Postavljaju nam razne zamke, od povoljnih kredita, pet pakovanja toalet papira i tri kile mesa za koje dobiješ četkicu za zube u vrijednosti od pet lipa , kojekakvih kreditnih kartica, popustima, sniženjima, 3 + 1gratis, minusima na bankovnim računima, reklama koje koštaju malo bogatsvo, karticama s bodovima samo da biste prešli još onih pet kuna da dobijete jedan bod i da možete kupiti šalicu za kavu. I sada hoćete li biti Paris koji će odabrati jednu od ružnih ljepotica ili ćete se ipak boriti protiv njihove tiranije. Hoćete li uspjeti shvatiti da su to samo trikovi, magije i priviđenja boljeg života, života kojeg nećete živjeti vi nego one. Zar ćete popustiti na sve te smicalice samo da odete u minus i dignuti kredit i do kraja života raditi i biti pritiskani od strane boginja, samo da bi se one kupale u najljepšim halama svijeta?
Ja sam za to da i vi i ja budemo Paris našeg doba. I pod svaku cijenu odbijemo bilo koju od tih novcožednih novopija.I zato pojedite jabuku razdora i recite:
„ Hvala ti Živote “
Vrana II
Vrana II
Što bacate mene
U svoje crne odaje
Zar nitko od vas vikati nezna
Zar vas okova prati sjena
Kako su vam se gležnjevi naviknuli
Zašto ste bićima biti prestali
I sada u svojim tamnicama kletve bacate
Da meni sreću zakoljete
Zar vas oči ne peku
Što gledati nemožete u zelenu rijeku
Pustit ću vas da bacate svoje okove
Ali moje misli zelenom rijekom će da plove
Vrana
Vrana
Uvijek nam viču
Da život su okovi
Uvijek nam pišu istu priču
Da po teškim valovima se plovi
Krešte na nas poput svraka
S visokih grana
Poput kakvih proroka
Da budućnost nije sjajna
Govore ; hodati ti nećeš moći
Jer snage dovoljno neću smoći
Pa što vas briga
Hoću li moći
Hoću od vaših okova pobjeći
Od vaših vrana uteći
Pa neka vama do kraja vaših dana
Grakču odu okova jalna
I neka, neka vam muka bude bajna
Planine
Planine
Dok sam budan sanjam, o miru
O kućici, pored planine, gdje rijeke poniru
Sama ja i lula puna duhana, vjerni jedno drugom
Udišem nju i planinu, za mene stvorenu
Nema čovječanstva ni boli, samo ja i vuk
Hladnoća, zrak bijeli, duša, muk
Ostari bih tiho, s bradom sijedom
Popravio bi sebe planinom, dušom bijelom
Potok
Potok
Što sam ja ako nisam ocean
Što je on ako nije moj pritok
Ja nemam granica, lutam slobodan
Svakom dio sebe prodam
Zauzvrat tražim samo tvoj potok
Zauzvrat tražim rijeku
Zauzvrat, more
Zauzvrat, ocean
Ulij se u mene, nije bitno
Ocean ili more
Dat ću ti planine i gore
Zajedno, sklesat ćemo kipove
Kipove, što gledaju na moru bove
Gledaju u daljini noćne brodove
Uništit ćemo sebe, stare i jadne
I stvorit moćne i slobodne.
Bijeli Vuk
Bijeli Vuk
Sanjao sam strah I užas
Istog trena, noći
Bojao sam se izaći
Bojao sam da me tama ne proguta
Sanjao sam beživotno tijelo
Gledao sam njegovo truplo
U času spokojno
U času đavolski živno
Oči širom otvorene
Tijelo potrgano se iskrene
Đavo tamne oči nema
Đavo bijele oči pokreta
Bijele poput snijega
Poput vuka bijela
