Bijeli Vuk
utorak, 26.08.2014.
Sa izvora duše
Najljepše je ono kada pjevaš za se
nikad nikom ne kažeš
I da nikad nikom ne pokažeš
Da pod sobom ko tepih podastreš
Kao slinu svoju da gutaš
Bez da ju itko vidi
Samo tako prosta duša
Neće da ti zavidi
I tvoji prekrasni stihi
Su oni koji su za ostale tihi
Oni su kao rijeke što bruje
Slapi što ih budno oko čuje
Samozatajni kovač
Koji ih u gluho doba kuje
Te riječi su samo za te
I za onoga što nad noću bdije
Svoje bijelo lice od ostalih krije
I nitko neće čuti tvoje riječi
Jedino ti nećeš oglušiti se na nje
One će za tebe biti zore ranje
Slutiš li koliko su zlatni
Slutiš li koliko su jadni
Slutiš li koliko su tvoji
Slutiš li
Sa njima ćeš do kraja svojih muka
Zajedno bez ikoga igdje
Sa izvora svoje duše
Pjevati
Najljepše je kada kuješ za se
Samo za svoje biće
Da se nahraniš
Da zaboraviš
četvrtak, 21.08.2014.
Mrtvačnice i pankeri
Negdje se mora početi. Uvijek moraš od nekuda početi. Živa muka. „ Hoće to tako “ kao što bi rekao već preslavni Željko Pervan i ko ne zna njegove fore vjerojatno ne zna da se čovjek ponavlja već godinama i koliko god ponovlja toliko mu trbuh raste kao tipa što Pinokiu raste nos ali koliko god Pinokio lagao i Željko Pervan ponavljao mi ćemo ih čitati i slušati jer od nečega se mora početi.
Evo me ovdje, sjedim i slušam svog osobnog proroka Damira Avdića takozvani Graha olitiga pravi bosanski patriot i bosanski Psiho. Naveo me taj čovjek i da se ja okušam u toku struje svijesti i eto tu sam u svom malom selu, a govore mi da smo grad i da je grad nekad bio glavni grad Hrvatske i zato smo mi sada ponosni i stavljamo slike svog Starog grada po internetu. Svakodnevno. Čuj ti to. Ja više ne mogu ni gledat Stari grad koliko puta sam ga vidio i svaki put kad ga pogledam dobijem želju da se bacim pod vlak i da si izvadim oko koliko se promijenio, odrezao bih si obje noge, a ne jednu nogu samo da ne moram doć do zapišane, obilježene klupice s koje se jasno očitava Stari grad. Svako malo čujem kako je ovo prekrasno mjesto za živjeti, a proklet bio taj šta meni govori o nečemu o čemu pojma nema i šta on hvali nešto ili nekoga kad nije to upoznao i shvatio, pa čovječe moj knjige se čitaju par puta da shvatiš poantu, a ti se provozaš dva pišljiva kilometra po ovom selu i kažeš da je prekrasno za živjet i kažeš mi.
- Tiho je tu.
- Lijepo vam je tu u prirodi.
- Prekrasna rijeka
A da li on zna koliko ova rijeka ljeti smrdi i koliko smeća ima na kupalištima, kondoma, kutija cigareta, kostiju prženog mesa, razbacanih boca, maramica punih šmrčaka, da punih šmrčaka i nekih drugih tekućina, da je ovdje uvijek tišina i usred noći možeš hodat posred ceste kao da je apokalipsa stigla i tako konstantno, a ja se samo pitam gdje su te poluraspadajuće spodobe iz kultnog filma Evil „ Dead “, toliko je dosadno i mrtvo.
Priroda vele, a gdje možeš vidjeti zimzeleno drveće u kontinentalnoj Hrvatskoj? Ne bi ih trebao vidjeti ali si je neki očito „ plemić “ zamislio da je to sasvim normalno i da bi svaka ulica, kuća, okućnica trebala imati barem tri bora i red vonjajućih čempresa tako da bi mala djeca od malih nogu mogla imati problema s alergijama, nije dovoljno to što počinju pušiti sa pet godina, jelda, jelda!? Mislim stvarno da je ovaj grad u devedesetima bio glavni uvoznik zimzelenog drveća i grmova to je bio trend, moda, ako nisi imao nešto zimzeleno mogao si si ravno iskopati grob i leći u njega znajući da nikad nećeš posaditi čempres i da si ti nula i niko i ništa jer nemaš bor ili čempres i sada nakon toliko godina je prekasno da bi tvoj život išta značio jer ti nisi poznavao hortikulturu 90tih i sve u svemu moram reći da je ovo čisto solidno mjesto za život i stvarno se ne mogu požaliti jer ipak svako mjesto ima svojih mana i vrlina.
Eto počeo sam od svoje domovine, svoje rodne grude, a od kuda drugdje čovjek uopće može početi. Evo, a samo neki dan sam se nasmijao do suza. Ja i moj prijatelj hodali smo prema željezničkom kolodvoru u gradu Karlovcu nakon sata vožnje i inače instruktor nam je sasvim u redu to što je u autu ko u mrtvačnici i miriši na paščetinu, a ako niste znali u mojoj domovini „ miriši na paščetinu “ znači da ni ne smrdi, ni ne miriši, to je samo jedna od poslijedica neznanja jer pitala nas je ženska ovako.
- A koga biste htjeli za instruktora.
A ja i frend stojimo i gledamo se ko telci u šarena vrata, ko mujo hasu, ko hasu muju i nije nam jasno kako bi mi trebali odabrati instruktura kad ne znamo niti jednoga, šta smo trebali reć daj nam onog mršavog, debelog, niskog, visokog ili onog šta nosi košulje ili možda onog šta ima ženu i djecu ili ovaj šta ima brkove? Prokleta bila ona i kojeg instruktora želim, još smo platili tisuću eura jer u nas nema kuna sve se računa u eurima, a ja i on ni imena ne znamo instruktora. Koji vrag. I sada se vozimo s mrtvacem a auto nam nije auto nego lijes sa četiri kotača i ono šta prska čarli nije čarli nego škrop a škrop vam je ona vodica čime zapljuskate lijes a retrovizor je slika pokojnog.
I sada mogu reći nakon obrade moje domovine i mojeg formalnog obrazovanja u autoškoli da su to dvije stvari koje miriše na paščetinu. Eto tako.
Hodamo žabarski gradom prema kolodvoru koji je inače slika i prilika Hrvatskih željeznica i tu možete vidjeti kosture vlakova odbačene organe vlakova i ja to zovem grobljem vlakova jer kad jednom spreme vlak u jedno od starih skladišta kao da je nestao u magli. Jezivo brate ali nemojte se uvrijedit karlovčani moji dragi al tako vas zovu već stoljećima jer vam grad zaudara na mlake i žabe.
Skrenuli smo oštro nalijevo kad ono muškarac na staromodnom biciklu, žena na staromodnom biciklu srednjih godina, a ono iza njih moj prijatelj iz srednjoškolskih dana, okorjeli panker, frajer, nemam cigara nikad, daj mi cigaru, pokazao sam dupe svima i svog pišanju, jedan jedini Dac na staromodnom biciklu. Eto. Kako bi rekao Graha sve u helač! Čovječe moj. Ja nisam mogao doć k sebi, jer mislio sam da je on buntovnik spreman da rastrga sve i svakoga, a kad ono čovjek se vozi sa svojom obitelji na starim staromodnim biciklima. Jeste vi ikad vidjeli takvog pankera i sada s tom slikom mogu reći da su pankeri mamine maze, vole pekmez i pohane palačinke i ako ovo čita neki panker u duši i misli da može reći drugačije neka slobodno ostavi svoj tanjur pohaniš palačinki s pekmezom i rastrga me na milijun djelića jer i ja volim maminu kuhinju, a uostalom to nije niti uvrijeda jer ko ne voli maminu kuhinju, samo čovječe ja si kupim cigarete i ne žicam, ne pokazujem svoje dupe i pišonju ljudima na ulici jer mislim da to nije prijeko potrebno, žicat ne volim, nemam želju trgat stvari a kad majci kažem da hoću nešto pojesti onda ju tražim da mi speče tri jaja na kajganu. Bez pekmeza.
Čuj sad brate i reci ti meni šta ti misliš o ovom toku struje svijest i koliko voltažu imam i je li teče ona ikako ili smrdi.
Baba Jaga
Često smo čuli mnoge priče o vješticama, zvijerima koje tumaraju mračnim šumama, vragu koji vuče lance po cesti, a i da ne pričam o duhovima starih koji vječito lebde starim kućama. Sve su to priče već odavno ispričane, prepričane. Ali ova koju mi je ispričao dragi prijatelj, unuk majke Ljube je uistinu nešto što niste nikada čuli, a od nje će vam se koža nakostriješiti i košmari će vam proletjeti kroz vaše tijelo. Poslije nje zagledat ćete se u mrak i zasigurno skriti pod svoj pokrivač. Prekrit ćete se do glave i u strahu drhtati cijelu noć, i tako još dugo vremena kada se sjetiti Babe Jage. Priča ide ovako.
- Dijete, dođi ovamo.
- Baka, baka!
- Baba Jaga je pitala za tebe!
- Šta da, što je rekla?
- Rekla je da si narastao.
- I? I?
- Joooo, pogledaj zar ju ne vidiš dolje!?
Unuk se zagledao prema voćnjaku. Njegove oči su se zacaklile i upiljile kao da je tamo stajala Baba Jaga. Nikada tako dijete nije brzo pogledalo, nikada dijete nije s takvom zantiželjom i iskrom zapiljilo svoj pogled u neku točku. Tolikom silom da je nešto moralo tamo stajati. Nevidljivo, a opet tako jasno i iskreno. U njegovim njedrima zapalila se vatra i čežnja. Čežnja za nečim nestvarnim, a opet tako prekrasnim. Takva nadu mnogi su izgubili već u ranoj dobi.
- Ali tu nema nikoga baka!
- Ah dijete.
- Bako, a kako ona izgleda?
- Ah, dijete drago. Baba Jaga izgleda kao i svaka druga baka. Samo znaš ona je posebna. Pogrbljena je kao štap od vrbe koji nosi u desnoj ruci. Njene žile se ocrtavaju kao rijeke. Gotovo da joj se lice ne može vidjeti. Nos joj dug kao kljun čavke. Nosi crni rubac koji je pada na naborano čelo. Uvijek je u crnom, a nazrijeti joj se mogu samo svjetlucave oči u mraku. Odavno je izgubila muža i svoju kuću podno onog brijega. Prsti su joj dugi i iskvrgani poput čokota. Svoju desnu ruku pomno je zavila iza svojih leđa i stalno mi se čini, znaš, da nešto iza vrti.
Baka je ispripovijedala unuka da, Babu Jagu zna već dugo vremena. One dvije su bile prijateljice od djetinjstva. Nekad u davnim vremenima baba Jaga je bila seoska ljepotica. Mnogi su pričali da je dijete dobrih duhova iz šuma preka brda i da se spustila ovamo sijati sreću i blagostanje među narodom.
- Bako kako to onda da uvijek sama hoda uokolo?
- Ljudi poput baba Jage su nesretnI.
- Zašto?
Tu je baka zastala i duboko uzdahnula.
I tu je krenulo. Baba Jaga bila je dijete iz obitelji Opat. U ono vrijeme ta obitelj je slovila za dobrostojeću familiju. Hranili su mnogo blaga i njihove pašnjaci su se prostirali cijelim krajolikom. Najviše od svega što se tada cijenilo jest to što su imali mnogo konja, a dok mašine nisu postojale konji su bili glavna snaga. Mnogo godina majka od babe Jage pokušala je zatrudnjeti. Njezin otac Stjepan i majka Reza mnoge godine su čekali na nju. U očaju otišli su kod stare coprnjice.
Coprnjica je živjela na kraju sela u staroj kući. Hranila je dvije koze. Otac i majka zakucali su na stara drvena vrata.
- Uđite djeco, vrata su otvorena!
Nakon što su objasnili svoju situaciju coprnjici, ona se zagleda u majku. Dugo ju je odmjeravala i zirkala u njezino lice. Oca nije niti pogledala.
- Reza, postoji jedan način, ali... Nakon što ti se dijete rodi poživjet će dugo, dulje nego itko na ovome svijetu. Pretvorit će se u suhu granu i lutati ovim krajevima. Biti će osuđena na život bez doma i topline. Sada hodi kući sa svojim mužem i ne okreći sunce pogled. Gledaj u njega kao da je zadnja nit za koju se držiš.
Reza je za samo tri dana zatrudnjela. Veliko veselje za kuću Opat. Napokon su dobili dijete.
Dok je Reza držala malenu Jagu, na zidu prođe sjenka i padne Jagi na lice. Smrčilo joj se pred očima, pa zaplaka od tuge.
- Reza! Ne obaziri se na staru coprnjicu. Ona je luda.
I tako nakon godina sretnog djetinjstva Jaga je stasala u ljepoticu. Svi momci iz sela bili su u nju zaljubljeni. Odlučila se oženiti za Josipa. Vrijedan i skroman. Dugo su poživjeli ona i Josip, gotovo pedeset godina skupa su proveli. Ali nikada djecu nisu imali. Vječno je tužna bila baba Jaga. Noćima je selo odjekivalo njezinom tugom. I kao da je njihova kuća vječno stajala u mraku.
- No Jaga, nemoj plakati. Nije nam suđeno. Imamo jedno drugo, zar ne?
Nakon nekog vremena Josip je preminuo u dubokoj starosti, a baba Jaga ostala je sama u svojoj kućici. U mračnim noćima, baba Jaga bdijela je i tkala. Od Josipove smrti niti sekunde nije sklopila oči. Odlučila je napustiti kuću i živjeti u šumi u kolibici.
- Ajme bako, pa koliko ona ima godina?
- Nitko ne zna.
Ta stvarno nitko ne zna. Mnogi kažu da baba Jaga živi već stoljećima u toj šumi preko rijeke. Govore da je vještica, coprnjica, luđakinja, vrag i sotona. Da hoda danonoćno u potrazi za smrću, koju joj je ona coprnjica iz sela oduzela.
- Ali vjeruj mi dijete, baba Jaga je dobra duša. Od nje nemoj imati straha. Neznanje je strah. A baba Jaga je tvoja i moja prijateljica.
- Zaštu ju ja nikada nisam onda vidio?
- Jer vjeruješ.
I stvarno unuk je vjerovao. Njegove oči su uvijek vjerovale i sjale, njegove uši uvijek su čule i slutile, njegovo srce uvijek je udaralo i kucalo u ritmu babe Jage. Nikada tako dijete nije brzo pogledalo, nikada dijete nije s takvom zantiželjom i iskrom vjerovalo.
utorak, 19.08.2014.
Sakrila si se
Sakrila si se u mojoj ušnoj resici
I stalno mi šapćeš tople riječi
Koliko je zemlja stara
sklupčana
Sakrila si se u mojim nozdrvama
I svaki puta udahnem
Udahnem tebe
Sakrila si se u mojim trepavicama
Da mi vlažiš suhe oči
Da ne presuše
Kao pustinja
Sakrila si se u mojim zjenicama
U crnoj rupi bez dna
Gdje lebdiš
Iznad
Sakrila si se u mojim usnama
Tako da me podsjeća
Na mekoću
Obraza
Sakrila si se u moje nokte
Kao prljavština s ulica
Koja se vječno
Gomila
Sakrila si se u moja ramena
Pa te vječno moram nositi
Srce prolijevati
Sakrila si se u svijet
Ljubavi
Ljubavi
U oblacima što sam ih sanjo
Tebe i tvoje lice sam ganjo
Ljubavi
osjetio sam
Da si opet pobjegla
U njegov dlan
Vidio sam vas u vlaku
Bez krova na klupici
Ti si imala kosu raspuštenu
Držala si mu ruku
Ljubavi
Sreli smo se poslije na obali
Na zidiću
Pored zelenih svjetala
Mimoilazili smo se poput mrava
Što vječno putuju u mravinjak
Nosili smo klupice
Palili smo i gasili svjetla
Ljubavi
Poslije oblaka
U grudima mi je postalo mučno
Sve se skupilo u kamen
U kamen što plamti ko sunce
U kamen što pluta poput
Ledenjaka
York
Sjećam se tvoje zgrade I ulaza sakrivanog u bočnom zidu, kao da je taj ulaz u tom malenom gradiću bio tajno mjesto, ispunjen čarolijama, tajnama i neobjašnjivim mirisima. Pamtim jarko žuta vrata s nekoliko zamućenih prozorčića , kroz te prozore jedva su se očitavali obrisi hodnika te crvene boje zidova i stepenica kojim smo uvijek hodali do tvoga stana zaboravljajući da postoji dizalo. Možda nam to bilo stranjskiiI neprirodno čovjeku. Možda smo voljeli hodati, uživati u nestrpljenju I očekivanju. Ne sjećam se samo stepenica , raznih otirača ili tegli s biljkama već mi je dobro poznat kafić smješten u prizemlju zgrade. Pod mu je bio podignut, pa se činilo kao da lebdi. Poput magičnog saga dopremljenog sa dalekog istoka. Bio sam u njemu samo jedanput, popio sam jednu kavu s jednim šećerom na kojem je bio ocrtan mornar i zapalio nekoliko šibica. U svekolikoj buci, izmjenjivale se se mnoge riječi, putujući do mog uha i rezonirajući na ulicu pored. Dobro se sjećam da se dim šibica onuda skupljao u velike valove koji su bili nošeni udisajima i izdisajima prebivaoca. Kafić je zaista djelovao kao ponoćni parobrod što se talasa i uzdiže na nemirnoj rijeci, nošen valovima. Najviše od svega sjećam se tvog ulaska pokraj visokog šanka ,sjedanja nasuprot mene u zadimljenom kafiću i tvog crvenog York-a kojeg si kupila ne znajući koliko je loš. Zapravo tada je bio loš, a sada bi mi vjerojatno i on dobrodošao jer mi je Pall Mall-a puna glava. Doslovno. U glavi mi je jasna slika, tvog prebiranja York-a s prstima i glasnog smijanja, mojim pokušajima da te uvjerim kako je loš duhan, pušen od strane penzionera rata. Gledajući na to sada iz ovog prašnjavog stana, uvjeravam sebe da to nisam smio napraviti, govoriti nešto o čemu tada nisam imao pojma, a sada vrlo dobro znam što znači crveni York i tvoja crvena zgrada.
ponedjeljak, 11.08.2014.
Jiva
St kad imam deventnaest let
A nimam ni novac za obriti se
Sam marem zaprti se u klet
Čepiti i kleti, glediti kak krava pase
Čuda sam vidil, i čuda ljudi
Iz sih krajev kaj si mareš smisliti
Pa se i veli, sto ljudi, sto čudi
Da se moreš sam prekrižiti
A probal sam i unak i uvak
Sim i tam, tam i sim
Vukal sam na nu stran, pa na vu
Tukal sam se po glavi, a i po koleni
Da ti praf velim, i ne sećam se praf
Neke stvari ostanu, neke se i povrnu
Neke i izgubiš, neke i dobiš
Vrag ti sriću zel, a Bog ti ju dal
Se sam još živ, i čvrsto stojim
Još sto let, ak ne i dvisto
Smiha nikad dost
Triba smihu biti gost
Ajde st Jiva, triba iti spat
Jutri se treba rano zdignati
Blago napojiti
Novčić koji zaslužiti
Kaj mareš, kad niš ne mareš
Kaj mareš, kad niš ne mareš
subota, 02.08.2014.
Malo Drvo
Što znamo o narodu zvanim Indijancima? Pretpostavljam da svi znamo staviti ruku preko ustiju i proizvesti zvuk „ va-va-va-va “, da vjeruju u duhove, vole vikati i plesati kao divljaci. Sve ovo nabrojano je sasvim krivo uvjerenje, dapače ovakve stvari nemaju veze s tim narodom. Usprkos takvim banalnim prijevodima i karakterizacijom ipak smo upoznati s njihovom patnjom koju su prouzročili prvi doseljenici. Sa sobom su donijeli bolest i smrt, pa znamo da Indijanaca danas ima iznimno malen broj. No kakve to veze ima s knjigom koju ću vam ukratko pokušati opisati i navesti vas da odvojite svega par sati da ju pročitate? Mogu vam reći da nema uopće veze, a opet da uvelike obuhvaća sva praznovjerja i činjenice gore spomenute.
„ Malo Drvo „ napisao je Forrest Carter 1976. godine. Carter nas uvodi u svijet dječaka koji je u malenom roku izgubio svoje roditelje. Sa samo četiri godine pod svoj krov uzeli su ga baka i djed koji su podrijetlom iz plemena Cherokee. S njima proveo je mnoge godine u kojima je naučio ono što smo mi odavno zaboravili. A što smo mi to zaboravili, a da taj dječak po imenu Little Tree (Malo Drvo) uspio naučiti i shvatiti u tim godinama odrastanja uz djeda i baku?
Knjiga i njegov glavni lik pruža uvid u stvarnost. Stvarnost koja se dešavala za vrijeme velike depresije u američkom društvu 30-tih godina. Zato ova knjiga nema velike veze sa netaknutim i tek upoznatim svijetom Indijanaca, već u dobu kada su oni živjeli povučeni u rezervatima ili zabačenim dijelovima američkog pejzaža. Samim time taj narod je već uvelike promijenio svoj način življenja i same kohezije unutar šire zajednice, tj. demokracije, pa tako ne možemo ovu knjigu svesti na bazični pojam Indijanaca kakvim ih stereotipno smatramo. U ovom djelu Indijanci su uobičajeni stanovnici omanjeg grada koji su uvelike prilagođeni načinu življenja uz naravno naznake i način života koji se nekada imali. U tu prilagodbu računamo korištenje novčanih sredstava za preživljavanje, korištenje modernih sredstava, naučavanje u pisanju i čitanju (obrazovanost), crkveni nauk. Zato vas upozoravam, ako tražite idiličnu sliku malog šatorskog naselja usred šume, nepoimanje posjeda (ideja posjedovanja), nativnog govora i mirnog života grdno ćete se prevariti jer ova knjiga ne pruža idealistički prikaz. Već suštinski i golo prikazuje život dječaka, djeda i bake u vrijeme bijelog čovjeka.
Ta stvarnost također donosi i drugu stranu, a to je stvarnost koju indijanci nisu zaboravili usprkos tolikih godina izgnastva i maltretiranja. Pošto knjiga drži veliki komad kolača kojem pripada materijalni svijet u kojem su junaci priseljeni živjeti, ona istodobno daje uvid u spiritualni život duboko povezan sa prirodom. A to je ono što smo mi zaboravili.
Malo Drvo uvest će nas i u taj svijet ispunjen duhovnošću. S njime proći ćemo sve ono što danonoćno propuštamo, a to je drugi dio kolača koji ćemo slasno s njime pojesti. Duhovni svijet. Upustit ćete se u majku zemlju „ Mon-o-lah “. Zaronit ćete duboko u šumu, putovat ćete korijenjem koje nikada ne prestaje zaranjati, potom ćete izroniti i proviriti glavom kroz bistar potok, zaplovit ćete nebom na vjetru i pticama. Rodit ćete se u proljeće, u ljeti ćete odrasti, sa jesenju ćete starjeti, a sa zimom će vaš duh slobodno lebdjeti na krilima magle. Naučiti ćete da zelena boja nije boja nedozrelosti. Potom ćete naučiti jezik drveća, savladati svoju divlju prirodu i stopiti se sa krajolikom. I možda na kraju dopustiti da vaša duhovna pamet prevlada tjelesnu. Na kraju opet ću vas opomenuti. Forrest Carter nije napisao bajku sa sretnim završetkom, za mene osobno ova knjiga nema sretan niti tužan kraj. Rekao bih da ova knjiga nosi vrijedne misli, opomene i paske koje će vas zasigurno zaboljeti. Zato zaboravite Indijance koje skaču preko vatre i urlaju, vjeruju u veliki duh Vuka, ili gađaju protivnike sa lukom i strijelom. Pripremite se za razumijevanje i ljubav.
“ Granpa said he seen that and so he knowed. Granpa said ye had to understand. ”
