Marketing
Mrtvačnice i pankeri
Negdje se mora početi. Uvijek moraš od nekuda početi. Živa muka. „ Hoće to tako “ kao što bi rekao već preslavni Željko Pervan i ko ne zna njegove fore vjerojatno ne zna da se čovjek ponavlja već godinama i koliko god ponovlja toliko mu trbuh raste kao tipa što Pinokiu raste nos ali koliko god Pinokio lagao i Željko Pervan ponavljao mi ćemo ih čitati i slušati jer od nečega se mora početi.
Evo me ovdje, sjedim i slušam svog osobnog proroka Damira Avdića takozvani Graha olitiga pravi bosanski patriot i bosanski Psiho. Naveo me taj čovjek i da se ja okušam u toku struje svijesti i eto tu sam u svom malom selu, a govore mi da smo grad i da je grad nekad bio glavni grad Hrvatske i zato smo mi sada ponosni i stavljamo slike svog Starog grada po internetu. Svakodnevno. Čuj ti to. Ja više ne mogu ni gledat Stari grad koliko puta sam ga vidio i svaki put kad ga pogledam dobijem želju da se bacim pod vlak i da si izvadim oko koliko se promijenio, odrezao bih si obje noge, a ne jednu nogu samo da ne moram doć do zapišane, obilježene klupice s koje se jasno očitava Stari grad. Svako malo čujem kako je ovo prekrasno mjesto za živjeti, a proklet bio taj šta meni govori o nečemu o čemu pojma nema i šta on hvali nešto ili nekoga kad nije to upoznao i shvatio, pa čovječe moj knjige se čitaju par puta da shvatiš poantu, a ti se provozaš dva pišljiva kilometra po ovom selu i kažeš da je prekrasno za živjet i kažeš mi.
- Tiho je tu.
- Lijepo vam je tu u prirodi.
- Prekrasna rijeka
A da li on zna koliko ova rijeka ljeti smrdi i koliko smeća ima na kupalištima, kondoma, kutija cigareta, kostiju prženog mesa, razbacanih boca, maramica punih šmrčaka, da punih šmrčaka i nekih drugih tekućina, da je ovdje uvijek tišina i usred noći možeš hodat posred ceste kao da je apokalipsa stigla i tako konstantno, a ja se samo pitam gdje su te poluraspadajuće spodobe iz kultnog filma Evil „ Dead “, toliko je dosadno i mrtvo.
Priroda vele, a gdje možeš vidjeti zimzeleno drveće u kontinentalnoj Hrvatskoj? Ne bi ih trebao vidjeti ali si je neki očito „ plemić “ zamislio da je to sasvim normalno i da bi svaka ulica, kuća, okućnica trebala imati barem tri bora i red vonjajućih čempresa tako da bi mala djeca od malih nogu mogla imati problema s alergijama, nije dovoljno to što počinju pušiti sa pet godina, jelda, jelda!? Mislim stvarno da je ovaj grad u devedesetima bio glavni uvoznik zimzelenog drveća i grmova to je bio trend, moda, ako nisi imao nešto zimzeleno mogao si si ravno iskopati grob i leći u njega znajući da nikad nećeš posaditi čempres i da si ti nula i niko i ništa jer nemaš bor ili čempres i sada nakon toliko godina je prekasno da bi tvoj život išta značio jer ti nisi poznavao hortikulturu 90tih i sve u svemu moram reći da je ovo čisto solidno mjesto za život i stvarno se ne mogu požaliti jer ipak svako mjesto ima svojih mana i vrlina.
Eto počeo sam od svoje domovine, svoje rodne grude, a od kuda drugdje čovjek uopće može početi. Evo, a samo neki dan sam se nasmijao do suza. Ja i moj prijatelj hodali smo prema željezničkom kolodvoru u gradu Karlovcu nakon sata vožnje i inače instruktor nam je sasvim u redu to što je u autu ko u mrtvačnici i miriši na paščetinu, a ako niste znali u mojoj domovini „ miriši na paščetinu “ znači da ni ne smrdi, ni ne miriši, to je samo jedna od poslijedica neznanja jer pitala nas je ženska ovako.
- A koga biste htjeli za instruktora.
A ja i frend stojimo i gledamo se ko telci u šarena vrata, ko mujo hasu, ko hasu muju i nije nam jasno kako bi mi trebali odabrati instruktura kad ne znamo niti jednoga, šta smo trebali reć daj nam onog mršavog, debelog, niskog, visokog ili onog šta nosi košulje ili možda onog šta ima ženu i djecu ili ovaj šta ima brkove? Prokleta bila ona i kojeg instruktora želim, još smo platili tisuću eura jer u nas nema kuna sve se računa u eurima, a ja i on ni imena ne znamo instruktora. Koji vrag. I sada se vozimo s mrtvacem a auto nam nije auto nego lijes sa četiri kotača i ono šta prska čarli nije čarli nego škrop a škrop vam je ona vodica čime zapljuskate lijes a retrovizor je slika pokojnog.
I sada mogu reći nakon obrade moje domovine i mojeg formalnog obrazovanja u autoškoli da su to dvije stvari koje miriše na paščetinu. Eto tako.
Hodamo žabarski gradom prema kolodvoru koji je inače slika i prilika Hrvatskih željeznica i tu možete vidjeti kosture vlakova odbačene organe vlakova i ja to zovem grobljem vlakova jer kad jednom spreme vlak u jedno od starih skladišta kao da je nestao u magli. Jezivo brate ali nemojte se uvrijedit karlovčani moji dragi al tako vas zovu već stoljećima jer vam grad zaudara na mlake i žabe.
Skrenuli smo oštro nalijevo kad ono muškarac na staromodnom biciklu, žena na staromodnom biciklu srednjih godina, a ono iza njih moj prijatelj iz srednjoškolskih dana, okorjeli panker, frajer, nemam cigara nikad, daj mi cigaru, pokazao sam dupe svima i svog pišanju, jedan jedini Dac na staromodnom biciklu. Eto. Kako bi rekao Graha sve u helač! Čovječe moj. Ja nisam mogao doć k sebi, jer mislio sam da je on buntovnik spreman da rastrga sve i svakoga, a kad ono čovjek se vozi sa svojom obitelji na starim staromodnim biciklima. Jeste vi ikad vidjeli takvog pankera i sada s tom slikom mogu reći da su pankeri mamine maze, vole pekmez i pohane palačinke i ako ovo čita neki panker u duši i misli da može reći drugačije neka slobodno ostavi svoj tanjur pohaniš palačinki s pekmezom i rastrga me na milijun djelića jer i ja volim maminu kuhinju, a uostalom to nije niti uvrijeda jer ko ne voli maminu kuhinju, samo čovječe ja si kupim cigarete i ne žicam, ne pokazujem svoje dupe i pišonju ljudima na ulici jer mislim da to nije prijeko potrebno, žicat ne volim, nemam želju trgat stvari a kad majci kažem da hoću nešto pojesti onda ju tražim da mi speče tri jaja na kajganu. Bez pekmeza.
Čuj sad brate i reci ti meni šta ti misliš o ovom toku struje svijest i koliko voltažu imam i je li teče ona ikako ili smrdi.
Post je objavljen 21.08.2014. u 17:44 sati.