Bijeli Vuk
ponedjeljak, 30.12.2013.
Pad
Rekla mi je jedna prijateljica prije nekog izvjesnog vremena da je karma kurva. Koji klinac je karma čovječe?
„ Karma je svako djelo koje pokreće krug uzroka i posljedice “
Šta trabunja ona, kakva prokleta karma!? To su bedastoće i izmišljotine ljudiju da opravdaju svoje nesretne sudbine i padove. A kad smo kod karme i padova moram vam reći da je karma vrlo stvarna pojava i zajebe čovjeka, a da ni ne trepne.
Neki dan sam bio pozvan na ponoćni gemišt. Što mi je drugo preostajalo negoli otići i popiti taj sudbonosni gemišt. Jedan gemišt, dva gemišta, tri gemišta, prva šljiva, druga šljiva i tako duboko u noć. Po mirisu u zraku na šljivu i grožđe osjetio sam lagano treperenje mojih mišića i jezika. Trebalo je poći. Inače se strahovito brzo dođe na ponoćni gemišt, a odlazak je kao teleportiranje ravno u krevet. Zaspao sam tvrdim snom.
„ Alo! Budi se! Pop dolazi na blagoslov “
Jao svih mi svetaca i svetica kuda baš sad on! Noga na nogu. Prvo lijeva pa desna. Umih se hladnom vodom i obučem na svoje lice nezadovoljstvo i bijes. Mislim si kud ide taj pop baš danas? Pa šta nije mogao doći koji drugi dan kada sam odmoran i priseban! Samo dođe kad mu trebaju pare, a nas ko šljivi nek se budimo s pijetlom!
„ Neka, neka!“
Pomislih ljutito, otić će i on, a bogami i ja natrag u san. Izjurim van na hladni, svježi jutarnji zrak da pričekam popa i pomognem mu da se popne do male ogradice i da se spusti niz brdašće. Ipak pop je star čovjek može past u svakom trenu. Jao jao! Di je taj pop! Eto ga ulazi u susjedovu kuću, a ja uzbuđen da se čim prije riješim krećem prema susjedovoj kući kroz ogradu.
Pad! Strašan pad! Padam kao kruška sa stabla, kao bačva, kao šljiva, kao udica u more, padam ko tele, padam ko kutija šibica, kao laka žena na pare! Bijes brate! Pop još uvijek u susjedovoj kući, a ja pao ko bivol u zelje. Dižem se polako sav u šoku i strahu povlačim se kući. Ali ne kad sam već naumio da ga ispratim tako će i bit pa makar mi to bilo zadnje. Sav krvav i blatan pomažem ostarjelom popu da ne padne kao ja, sto godina mlađi.
„ Jesu to vaše kokice?“
Jesu, jesu pope, naše domaće. Bijes kula u meni, skinuo bih sve svece i svetice ali ne smijem jer je pop tik uz mene. Blagoslov je odradio u trenu, pozdravio nas, upitao poneko pitanje kako smo i otperjao kao naše kokice.
Pao mi je tlak ubrzo. Srušio sam se u fotelju sav izvan sebe dok moja histerična majka viče na mene da mi tako treba kad sam mrgud.
Tu mi je kliknulo! Sjebala me je KARMA! Oprostite na izrazu ali istina je. Od toliko loših misli, gunđanja, zanovijetanja nije ni čudo da mi se desio pad. Poslije par sati od pada počinjem se smijati sam sebi koliki sam bedak.
Eto ljudi, to vam ukratko karma. Ali zajebite karmu, to je više stvar prihvaćanja stvari kakve jesu. Mislim, svake godine pop ide u blagoslov i sad se ja nađem ko neka kokoš zavijati o tome. Umjesto da sam prihvatio stvar kakva jest i da kao takva mora bit, ja sam sam sebi udesio i prorekao pad. Tako je to u životu, puno stvari nam smeta i ne možemo se pomiriti s istima. Na kraju krajeva nikad ne prihvaćamo da se neke stvari moraju odbavit i da nema smisla kukati i jadati se ko kakva baba.
Zato koliko god vam neka stvar bila mrska, prihvatite ju! Takva je kakva je. Nemojte si dopustiti pad i da vas karma izbuši.
Sa srećom!
Jače
Moja ljubav je daleko
Tamo, gdje je uličicama usko
Moja ljubav nema lica
Ona svaki dan plače
Kao pljusak, jače, jače
Nije lako, brate
Imati ruke
I neka, stisni šake
Jače, stisni ih
Neka bude lake
nedjelja, 29.12.2013.
Živi
Živi skromno
Kao starac u zimi
Što grije kostiju mudrost
Ubija sjeme, pakost
Živi skromno
Kao dijete u ljeti
Dijete, koje kao ptica na granu sleti
Ubija, svijetu prijeti
Živi skromno
Kao beskućnik
Što je izgubio svaku špekulu
Iz potrganog đepa
Živi skromno
Kao žena
Što gubi ljubav za druge
Za svoje crvene pruge
Zašto je trava zelena i zašto je nebo plavo?
Koji naslov staviti na ovu temu? A kako tek započeti?
„Jer ljubav je teška - kada se vole čovjek i čovjek - to je možda najteže što nam je dato zadato, ono krajnje, poslednje iskušenje i ispit, rad za koji je sve drugo samo priprema.“
Prije nekoliko mjeseci sam podosta razmišljao o Rilke-u i njegovim pismima mladom pjesniku. Među tim pismima nalazi se i ovaj citat. No više me zabrinuo citat u kojem tvrdi da je ljubav najteža tema o kojoj itko može pisati. Za ljubav je potrebno imati znanje i iskustvo.
Ne morate se bojati da ću pisati o nekakvoj tipičnoj ideološkoj ljubavi životnog partnera, nisam toliko patetičan, a bogami ne zagovoram demagogiju i jednostavnost stvari. Rilke je i sam rekao da stvari nisu toliko shvatljive koliko god mi pokušavali shvatiti i analizirate svaku pojedinost u našem životu. Naprotiv započeo bi o ljubavi kao jednostavnom osjećaju, koji je probuđen u nama čim progledamo.
Znate, često sebe okarakteriziramo kao nekakvog samca, usamljenog čovjeka samo zato jer je iz naših života nestala nekakva idealna ljubav u koju smo vjerovali, imali, zahtjevali, živili, sanjali. Što više razmišljam o tome, čime mi se u potpunosti bedasta stvar ili uvjerenje. Kako možemo sami sebe karakterizirati oko takve stvari? Kako je moguće da uvedemo sami sebe u neke sjene ? Zar su naši životi tako mizerni i jadni ako nemamo nekakvu osobu uz sebe?
Često se prisjetim djetinjstva i vožnji prema vrtiću. Vozio me tata. I toj nekoj dobi dijete nema uopće želju za ljubavi (čitaj, dovoljno joj je ona ljubav s kojom se rodilo). Totalni apsurd na današnje stanje. Tada je dovoljno bilo da je otac uz tebe, mater ili brat. Ali nije u tome stvar, to se naravno podrazumijeva. Svi smo odrasli i udaljili se od roditelja, ipak i njima se to desilo kao i svakom drugom...
Ali sigurno se sjećate onih silnih pitanje dok ste bili u blizini roditelja. Mama šta je ovo? Tate kamo ovaj čovjek ide? Brate u koju školu ti ideš? Mama šta ova baka nosi na glavi?
Tisuće i tisuće pitanja u roku sekunde. Neznam za vas ali sam ja podosta išao na živce okolini s tim neprastanim pitanjima.
I tu se negdje sakrio taj odgovor na našu težnju i vječnu muku. Nekoć smo imali roditelje i to nam je bilo dostatno ali nismo se tada okarakterizirali kao usamljenje niti vukove samotnjake. Tada smo se okarakterizirali kao znatiželjne osobe pune života. Danas smo zamjenili znatiželjnost za životom i njegovim strastima sa samoćom i nostalgijom. Zamjenili smo toplu i užarenu udicu u hladnu i hrđavu.
Moje mišljenje jest da bi trebali prestati razbijati glavu i težiti ka toj ideološkoj ljubavi i shvatiti ovu koju imamo sada kao primarnu i jedinu. Ne možemo vratiti prošlost, a budućnost je ona koja također ne postoji. Mislim da bismo trebali zamjeniti usamljenost sa znatiželjom.
„ Zapitajte se zašto je trava zelena i zašto je nebo plavo!“
A ta druga ljubav, će se vjerojatno naći negdje između tih pitanja. Tragati i trčati za njom poput psa nema nekog smisla. No nemojte se predavati u samoću i tamne kutke. Neću vam reći da ona i oni nikada neće doći, to bi bilo licemjerno i krajnje bezobrazno, ali sjetite se sebe s samo nekoliko godina željnih znanja i svijeta i pretočite taj životni sok u svoje prazne i hladne bokale! Pa nek bili puni istinske ljubavi za životom, a ne ljubavi za ljubav!
Duboko
Kažu, istina je duboko u nama
Duboko, duboko zakopana
Kažu da je istina teška
Nezamisliva i premala
No nije to tako
Istina je nadomak prsta
Ne postoji ta taška
U koju je zakopana
Nije ona duboko,
Istina je pred nama
Kao šarenica
Kao jadnica
Maše, pleše
Usne
Nije lako
Imati ruke
Nije lako imati prste
Još teže nokte
Nije lako imati dlane
Mrke i tamne
Nije lako sklopiti ruke
Sa zrakom
Nije lako imati usne
Hladne
Ispucane
Drum
Drumovi odjekuju
Valovi stijene oplakuju
Mene slabost pritišće
Kao zelenu zemlju trulo lišće
Hodati je teško
Govoriti mrsko
Razmišljati je smrt
Razmišljati je velika žrtva
Gledati je smrt
Gledati je žrtva
srijeda, 25.12.2013.
Progon
Umoran sam prijatelju
Napokon su me uhvatili
Jer dugo su me progonili
Dok sam ja bježao u šumi
Po noći skrivao sam se u drvetu rupi
Da me ne uhvate
Noćne more, proklete
A kada te ulove
Kada te privežu s konopcima za zglobe
Počnu da ti trgaju misli
Ogreznjele u krv
Misli postaju tamne
Tužne i jadne
Iglica
Nekoć smo iglice brali s bora
Tamo , daleko
Dok smo šetali crnom gorom
Kao da smo šetali kratko
Stabla nikad nisu bila lijepša
Njihova kora nikad nije bila mekša
Ostali smo goli
Stopala su stala na borovoj igli
Zagazila su u smolu
Žutu
I ne mogu je više sprati
Ne mogu više zaplesati
Rasklopljeni kauč
Oveća soba
U jutarnje doba
S prozorima bijelim
Zavjesama prozirno baršunastim
Na rasklopljenom kauču ležim
Na svojem duhu sjedim
Ti si pored mene, gola
Gola u svjetlu
I ti sjediš
Samnom svijet želiš
Tisa
Vjerno pratim snove
Vječno pratim njihove obrise
Kao otrovne tise
Što ih tvrdi prsti love
Mnogi će od njih pobjeći
Ja od njih ne mogu uteći
Mogu samo svaku njihovu kap popiti
Kao žeravku progutati
Pa i neka
Neka njih troje
Meni snove neka broje
Oni su samo moji
Za njih se moja košulja kroji
Crno jato
Ušao sam preduboko
Odveć preširoko
Zaronio sam u bezbojne oceane
Vode što nisu ni slatke ni slane
Među tužna lica
Među crna jata ptica
Ostao sam u zadimljenom mjestu
Na čvrstoj drvenoj stolici
I moja noge su utrnule
Moje tijelo i ruke su zaspale
I odveć mislim, da se nekom iskupim
Da sebe od crnog jata otkupim
Odgovori
Zadnja dva dana sebi sam postavio previše pitanja, a dobio sam premalo odgovora. Uzmimo u obzir da je ovo doba blagdana gdje bi se trebalo veseliti i radovati nečem iskrenom, nečem ljudskom u sebi primjetio sam da se ne radujem ama baš ničemu.
Štoviše opterećen sam sa pizdarijama. Sumnjam da će ovaj tekst krenuti nekim prekrasnim putem gdje ću pokušati izreći nešto suvislo što bi svakome trebalo dodatno uljepšati ove blagdane, ali eto ovdje i sada možete prestati čitati!
Ovdje nastavljam.
Da vam kažem, ove godine smo kupili bor i ove godine nismo jeli ribu frišku s tržnice već smo naručili porciju iz restorana. Više manje onakav Božić kakav je bio prije u potpunosti je nestao. Te dvije stvari su me poprilično podsvjesno zajebale i pokrenule krivu retoriku o ovim blagdanima, a znate i sami da čovjeku nije potrebno puno da raskopa svoju glavu.
“Men are not prisoners of fate, but prisoners of their own minds”
Bravo, ogromni pljesak za Franklin-a Roosevelt-a! Čovjek je u jednoj rečenici opisao moje stanje i to prije stotinjak godina. Veliku um, ozbiljno vam kažem!
Čovjek je biće koje je praktički neuništivo od strane ostalih. Na svijetu ima toliko ljudi koje se uzdignuli od svakavih osuda na temelju boje kože, spola ili nacionalnosti. Jednostavno su se popeli daleko više od onih koji ih potlačuju i time su zaslužili ne za sebe slobodu već i za svoje „pleme“. Dok su se ostali predali svom umu, predali su svoje misli i podredili ih drugima. Nikada nisu skupili snage priznati sebi i svojoj glavi da vrijedi više od ugnjetavača.
Tu bismo mogli ubrojiti Luther King-a, Ramon Sampedr-a ( Španjolac koji se borio za svoje pravo smrti), Emily Davison koja je sa svojim samoubojstvom dala jasnu poruku koliko su žene bile diskrimine.
Zapravo svi ti ljudi su neki dokaz da bez obzira na pritisak, lošu sadašnjost, a još goru prošlost spremni su bili pobjeći od svoje glave da bi ju spasili. Bili su spremni pobjeći iz svog zatvora i izboriti se za nešto što je imalo smisla. Eto svojom bijegom i čistom razumom uspjeli su, uspjeli su pobjeći za sebe i sve sve buduće generacije.
Eto ti ga, našao si odgovor na svoja pitanja! Zapanjujuće! Ipak će izaći nešto suvislo, nešto u blagdanskom raspoloženju. Pa da krenem boljim tonom, za razliku od one babe koja je jučer sjedila pored mene na ponoćki i zavijala ko ranjeni dabar.
Odgovor je u našim mislima. Istina je ta da što smo stariji vremena se mijenjaju, pa se samim tima čine kao veće sranje. Vjerojatno je to i istina, ali ko smo mi da kažemo za nepostojeće vremena da su bila najbolja. Prošlost je svršeno vrijeme, a budućnost se nije još ni dogodila tako da nam ostaje samo sadašnjost. Zašto moramo baš razbijati glavu kako i zašto, kada to nije uopće bitno, zašto dopuštamo tom zatvoru u našim glavama da se zamara s nečim što ne postoji?
“Don't let it be all in your head, nor all in your body.”
Tako reče Terri Guillemets. Nemam blage veze ko je taj lik, ako vam je toliko bitan pogledajte negdje u enciklopediji, ali mislim da je dovoljno pročitati samo ovaj citat...
Pa eto nemojte si dopustit ono što sam si ja dopustio. Nemojte se preselit skroz u glavu i napustit trenutak koji se događa sada. Izađite na ponoćku, nekamo u birtiju di ima ljudi i pobjegnite bar na tren od svih pizdarija. Vjerujem da ćete tamo naći odgovore, a ne u svojoj glavi.
Tako i ja odoh od vas, nekamo u duboku večer s užeglim svjetlima da osjetim moć ovih blagdana i da pronađem još pitanja i odgovora.
Radostan vam Božić! A onima koji još čekaju Božić neka bude radosniji nego ikad! Neka vam budi radosni blagdani s puno odgovora na vaša pitanja!
Ikad
Je li ikad opazila
Kako joj je kosa nekoć visila na drugu stranu
Svaka las, prekrila je tjemena drugu stranu
Je li opazila kako joj se kosa počela odvajati
Kao kolo što igra
Lasi boje srne počele su se na drugu stranu odmatati
Kao gorda igra vjetra
Je li opazila da sada je kosa odvojena zauvijek
Kroz njenu bijelo čelo teče rijeka
Za pamtivijek
Široka, prijeka
Je li ikad opazila
Ako izdržiš
Čovjek je on
Na tri mjeseca i duže
Zrakom on puže
On je nag
Dugih nogu i ruku
Njemu nebesko tijelo je slabost
Vječna krotkost
U njega su tvrde prsti i dlani
Kao inje i led vani
I nije došao med nas
Da nas hvali
Već da u nama plam pali
Pa reče ;
Ako izdržiš
I ovo vrijeme
Možda prođe ovo teško breme
Reče led
Reče Čovjek
Kalež
Iz očiju njenih kaleža
Curi joj tuga, pored dva stražara
Jedan gord i trd
Jedan lijep i grub
Curi joj tuga, u rijeke
Na jednoj strani gord i trd
Na drugoj lijep i grub
Zazivlju se, i rukama mlate
Pomaži mi brate
Do dođem do njenih očiju
Zazivlju se, i rukama mlate
Pomaži mi brate
Do dođem do njenih očiju
Nokti
Na zemlju spustila se gusta
Teška magla tusta
Zatrla se u zemlju
Ledenim prstima
Iznjedrila bijelim grudima
I ne vidim ništa
Svako lice sada je obris magle
Obris usana krigle
A kraljica, breza
Dobila je krunu
Na svakom noktu ima mraza
Ona je sva bijela
Ona kraljica zime
Šaka
Udario sam šakom o stol
Da ublažim gnjev i bol
Da možda ublažim prkos
I da porazim ponos
Htio sam da mi ruka omekša
A ona, iz kamena pretvorila se u stijenu
Kulu utvrđenu
Ima li lista zelenog
Ploda nevinog
Da pokuša
Naći gdje je bijela duša
Mjesto u glavi
Misao mi u glavi sjedi. Pomno je otvorila svoje oči i raširila zjenice. Prekrižila je svoje duge noge. Ona čeka da joj se pridruži kakav prijatelj, a još bolje stranac.
Često uzmem novine u svoje ruke, a nerijetko kakav časopis ispunjen nekakvim člankom u svezi kuhanja, sporta, kulture ili pitaj Boga čega. U tih pola sata srknem kavu , a za to vrijeme poneka zanimljiva informacija mi ostane u glavi.
Potpuno besmislica! Pa o čemu ja ovdje pišem?! To sam se sam i zapitao u jednom trenu, pa mi je sinula jedna luda ideja. „Poslušajte“!
Da li je moguće da informacija može biti različita, tj. je li moguće da postoji više informacija raznih vrsta. Ja sam zaključio da postoji. Naime u svim tim novina i člancima pročitamo hvale vrijedne informacije kako nam je zemlja u banani, kako je Škoda prvo započela svoju povijest s proizvodnjom bicikala, da se u devetnaest sati na kolinje zovu gosti da probaju juhu od jetrica, u Engleskoj se čaj pije s gostima točno u pet popodne, čovjek je ofarbao familijsku grobnicu u rozu... Kad čovjek pročita takvo što zapravo ne osjeti ništa osim toga da će mu se mozak raspuknuti od silnih informacija. Mislim kog boli ona stvar kad se jede juha od jetrica , kad Englez pije prokleti čaj, a ponajmanje tko i kako farba svoje grobnice ili ograde. Za državu znamo da je u banani već dvadeset godina.
Ukratko, ovo iznad je prva vrsta informacije koju bih nazvao u potpunosti beskorisnom.
Krećemo na drugu vrstu ilitiga žanr.
Naime nedavno mi se dosta ljudi obratila i kazalo da su mi tekstovi na momente dosta zanimljivi te da su ih ponukali da mućnu svojom glavom. Ah, ah vrijedni hvalospjevi mom egu! Sve u svemu prešao sam malo tekstove i ustanovio da u mojim tekstovima nema pregršt informacija, tipa ko je prvi sletio na Mars ili kako Afrikanci nazivaju zloduhe, a nazivaju ih Mzimu (to vam kažem jer zvuči kao neki ubercool vudu!).
Što time oću reći? Hoću reći da se u mojim tekstovima neće naći odgovor na svjetske probleme. Ovdje nećete naći rješenje za recesiju, gospodarsku krizu, probleme uvoza i izvoza, pa čak nećete naći ni odgonetku na tko je tko i tko je kome. Zato baš tvrdim da je moja informacija, a ne samo moja jer na ovom svijetu ima zasigurno pregršt ljudi koji piše kao ja, ona prava informacija. Informacija ponukana OSJEĆAJIMA i vlastitom INTUICIJOM. Moja informacija dolazi iz dubine mog bića i ne sramim je se.
Jer to je ono što fali u našem vremenu u toj zbirci informacija, u svoj toj strci beskorisnih i neupotrebljivih informacija, zaboravili smo da je istinita informacija ona koja u nama budi pitanja i osjećaje.
Mene možete shvatiti kao nekog neutralnog lika koji eto igrom slučaja ispituje samog sebe. Ujedno time ispituje i vas i nalaže vam da o istim pitanjima pokušate samo razmisliti. Već sam rekao i sigurno sam dosadan da ja ovdje ne stojim da bih nekome utuvio svoju fiks ideju u glavu. Već sam ovdje da postavim sebi prvom pitanje, da obradim informaciju na svoj način. A vi ste ti koji se možete ili ne morate složiti. Smatram da svakim tekstom ili pjesmom barem nekom probudim želju za pravom informacijom koja će se pretočiti u onu moju početnu misao koja sjedi i čeka prijatelja ili stranca!
srijeda, 11.12.2013.
San
Snivam se u nekoj kući
S policama visokim
Negdje u tišini
Ispunjenoj klavirskim notama
Sa bijelim vukom
Smeđih očiju
Kao jesenske šume
Ja i on spavali bi danju
Gledajuć se
Umivajuć se pogledima
Tupo
Teških kapaka
U boj protiv teška mraka
Vrijeme
Zašto vrijeme tako leti
Zašto ko vrabac malko ne sleti
Jučer smo se grili
Danas su nas mraz i inje stisli
No vrijeme jest brzo
Vrijeme je ptica koja se ne seli
Vrijeme je kukavica
Koja podmeće svoje sinove
I kćeri nama
Bez imalo srama
Samo ono što traje
I što životu okus i miris daje
To su pupoljci ruža
To su trenutci puni
Latica ruža
Chopin
Spustila se zima
Legla na lagve pune vina
I odlučila je ostati na njima
U drvenim kućama spava marva
Sniva, mirno spava
U meni smrzlo se pruće
Na zimi
Ostala je sama
Košmar i tuga
Tome ja sam vječni sluga
I usnit ću ja na rebrima
Svoga kreveta
Na drvu
Hladnom
A ti Chopin, tutnji
Lagano, da zaspim u slutnji
Tiho, tiše
Tuđi glas
Svaki prokleti tinejđer mora u svom životu proći kroz školu. Isto tako svaki tinejđer po definiciji mora biti depresivan, nesnošljiv, arogantan, izgubljen, bahat, neodgovoran za svoj život i za svoju jedinu dužnost i obavezu, a to je škola.
“Boys, you must strive to find your own voice. Because the longer you wait to begin, the less likely you are to find it at all. Thoreau said, "Most men lead lives of quiet desperation." Don't be resigned to that. Break out!”
Eto, tako kaže profesor engleskog jezika John Keating (Robin Williams) svojim srednjoškolskim učenicima. Potpuni manijak... Pa tko je vidio dečkima od sedamnaest/osamnaest godina reći ovako što.
Pa ne idu oni u školu da budu svoji i da nađu svoj glas.
Jebo sliku svoju Keating-u, da me prostite na izrazu ali ja sam prije dvije godine učio iz biologije da se ja trenutačno ( možda više i ne toliko fizički) nalazim u dobi života pod nazivom „ tinejđer “ i da je za mene normalno kositi se pravilima društva i boriti se za neko svoje ja, te da će to proći kada navršim osamnaest godina kad mi razni mišići izrastu. Ako mi ne vjeruješ Keating-u dat ću ti rado svoj udžbenik iz biologije prvog razreda gimnazije pa si pročitaj tko sam ja, tko su svi oko mene do svoje osamnaeste godine!
Ah, sjećam se nekih gimnazijskih dana kada sam sanjario o tome kako ću rado pisati, kako ću naći ljubav života i kako ću grcati u ljepoti svijeta zabave i novih ljudi. A sjećaš se Keating-u kada si rekao svojim učenicima da istrgnu cijelo poglavlje o tome kako se mjeri kvaliteta pjesme te cijelo poglavlje o realizmu.
Keating-u meni su u školi bacili „ Anu Karenjinu “, „ Zločin i Kaznu “, „ Otac Goriot “ od tisuću i pol strana i rekli: „ima da pročitaš!“ Čitao sam ja profesore, neka mi je sam Bog svjedok ali matere mi! Sve dok čitam razmišljam o anatomiji žena, kako ću provesti vikend i kako se smjestiti u ovaj ludi svijet kao čvrsti pojedinac sa svojim ja. I mogu ti reći da sam danas bogatiji čovjek, da. Sve moje iluzije i maštanja pretvorila su se u gorku stvarnost gdje se Ana baca pod Vlak, Raskolnjikov kolje staricu i završava u zatvoru. Prekrasno pa ovako mlad čovjek kao ja, nije mogao pročitati lijepšu i zanimljiviju knjigu.
“No matter what anybody tells you, words and ideas can change the world.”
Opet paradoks od gospodina Johna-a Keatinga. Za vas neznam ali ovaj lik trabunja totalne gluposti. Svi mi govore da sam tinejđer i da ja nemam ama baš ništa za pametno reć, a već sam naveo da postoji termin za moju glupost. Gdje da ja izrazim svoje riječi i ideje? Ja sam tinejđer i jednak sam svakom od mojih vršnjaka od a do ž. Na nama je da izvršimo dužnost škole, zaposlimo se i na kraju da upadnemo u crnu rupu bez dna kao i svi ostali pametni ljudi koji su završili škole i žive u sreći i ljubavi.
Neznam profesore Keating što mi želite reći. Bojim se da i ja kao Neil ne završim s krunom na glavi u dubokoj šumi usred zime. Prokleti bili romantičari i njihove strast za životom, tko su oni kada su uzalud pogibali i putovali svijetom, dok su realisti živili duge živote u svojim sobama i tiho umirali u svojim maštanjima prostora i krvi.
Samo mi je drago, da eto još krv vrije u meni i da sam još uvijek tinejđer. Mah! Prokleto bilo , svijet i društvo koje sve gleda kroz prizmu realizma i gdje sve i svako mora bit okarakteriziran kao kakva bolest.
Ja nisam tinejđer niti sam ikada bio, ja sam osoba koja traži svoje mjesto na svijetu. Zato istrgajte vi te stranice iz biologije, a ove o realizmu sačuvajte za poznije godine.
A ti Keating-u! Jebo sliku svoju, da mi prostite još jednom, ja bih tebe za doma!
Košnica
Kako opisati ovo stanje
Gdje su stvari veće
A emocije manje
Stanje dušice svijeće
I naspram mene malog
Naspram svijeta velikog
Zar je tako teško postići ono malo
Što bi u dušu bijela vuka stalo
A želja za malo mjesta
Sada i ovdje je prevelika
Za ovakav život što ga traže
Za ovaj život što me laže
Ja ne bih puno, samo ono što bi u me dalo
Da sagradim svoju košnicu plavu
Miš
Bojim se da ću se vratiti
Odavdje
Tamo gdje će boliti
A ne bih se vratio
Samom Bogu bih platio
Da ostanem ovdje gdje nema boli
Da još samo malo nestanem
I da sada prestanem
No već sam se vratio
I već sam rosne prozore otvorio
I ostao sam nag, u hladnom
Za sva vremena izgubljen
I bojim se da ću mišem postati
Da ću vječno bježati
Očaj
Zar su ovi moji dlani tako tvrdi
Kao kamen bez mirisa
Zar mi je koža na rukama ovako ispucala
Čine mi se kao suha korita rijeka
I tresu mi se prsti
Od gladi i ledenih zima
Već mi dugo meki prsti nisu gladili dlane
Tako su hladni i tvrdi
Jer hvataju oni samo zrak
Suhi
Zvonar
Stao sam, na svojoj pozornici
Začudit će se i gledaoci
Laganim koracima
Prešao sam u pozorište
Sjeo sam med prazne redove
Nikog osim mene tu nije bilo
Nit se išta u mraku skrilo
Naslonio sam ruke
Zagrebao sam stolice dubke
Upiljao oči na daske
Gdje su moji prsti
Hodali
Gdje su moje usne
Govorile
Gdje su moje uši
Slušale
Ja sam sada samo prolaznik
U svom kazalištu
Ja sam sada zvonar za svoj zvonik
Crveno
"It's a great thing when you realize you still have the ability to surprise yourself. Makes you wonder what else you can do that you've forgotten about. “
Iskreno nemam pojma kako da započnem, s kojim riječima, s kojim mislima, s kojom rečenicom. Nemam pojma gdje sam, pao sam u neki ponor, s neke litice koja je daleko u oblacima pokrivena vječnim snijegom i ledom.
Prije pola sata pogledao sam film „ American Beauty “. Točno prije pola sata prestao sam biti „ sada “. Odcijepio sam se od sebe, sjeo sam na sjedalo u pozornici i gledam sebe kako glumim najveću predstavu u mom uobičajenom životu.
Lester je jedan od likova u filmu koji se nalazi u kolotečini života. Oženjen je za Carolyn, žena koja je vođena jednom jedinom mišlju vodiljom, a ta jest novac i skupocjene stvari.
Lester je prestao biti osoba, Lester je postao lutka života. U jednom trenu kada Lester ugleda mladu prijateljicu (Angela) od svoje kćeri (Jane) istoga trena njegov život puca u temeljima. U tom trenu Lester prodiše punim plućima, u tom trenu on shvaća da je njegov život stao i da stoji dvadesetak godina.
U kolotečini i svom nepodnošljivom životu , Lester počinje poduzimati nešto. Dao je otkaz, počeo trčati, vježbati, vratio se onom životu u kojem je uživao. U jednom trenu je zastao i rekao gore navedeni citat. Rekao je „ stanite, stanite sada ili nikada nećete stati, napravite nešto is prošlosti i otkrit ćete dio sebe koji ste zaboravili.
Jane upoznaje Rickya svoju ljubav života.
“It's like God's looking right at you, just for a second, and if you're careful... you can look right back.”
Možda se ovako osjećam, zapravo stvarno se ovako osjećam. Osjećam se baš tako kad je Ricky pokazao Jane svoj najljepši video koji je snimio. Tada gledajući papirnatu vrećicu vjetrom ponesenu, vrećicu što pleše po zraku nasuprot crvenom zidu sam i ja stao. Kako opisati taj trenutak? Pokušat ću. Sigurno ste i vi u životu u nekom trenutku zastali gledajući aute iz daljine kako vam se približavaju i prolaze, sigurno ste jednog hladnog jutra zastali i podali se zimi i svom prividnom dahu kojeg ste ispuhali, sigurno ste izašli navečer u tišinu i zastali, sigurno ste se zagledali nekamo u planine ili u drveća i zastali ste, sigurno ste gledali kroz prozor, a da niste ni gledali kroz prozor. Sigurno ste u tom trenu izmakli svojim mislima i postali ste spektator svoga života i sigurno ste se osjećali kao da ste sami na svijetu i nitko drugi nije bio bitan, već samo vi i vaše „sada“. Samo eto ovaj film je za mene značio ovakvo što. Ovaj film je za mene bio hladno jutro i hladna večer, vjetar koji me nosi te hladnoća koja smrzava i pretvara me ledeni kip koji šutke stoji i gleda samog sebe, nepomičnog, jedinog na svijetu.
Previše stvari je u ovom filmu da bi se stavilo u par strana. Za ovaj film trebala bi se napisati knjiga, ako ne i tri. Samo ću reći da ovo remek djelo (čitaj najbolji film koji sam ikada imao mogućnost i čast pogledati) treba pogledati svatko. Svatko se treba uplašiti slika ovih kadrova, svi se moram uplašiti ovakvog života koji živimo, pa da pokušamo izbjeći onih dvadesetak godina u kojim je Lester šutio.
Na kraju moja poruka na temelju ove životne drame glasi.
„ Ako prestanete tražiti ljepotu u svemu i ako odustanete od svojih snova, predugo ćete živjeti u patnji i ništavilu, probudit ćete se jednog jutra istog jutra kao onog prije deset godina, a sve poslije toga bit će prekasno i jadno. “
Samo da još nadodam da tako uskoro neću pogledati niti jedan film. To vam obećajem.
četvrtak, 05.12.2013.
Planina II
Još uvijek o njoj sanjam
Na san se oslanjam
Da udahnem potpunu samoću
Eto, to je ono što vuci hoću
Da sjednem pored rijeke što ponire
Pa da odlutam gdje izvire
Zapalim lulu i zasviram frulu
Sagledam ponor i izvor
Život i Smrt
Smrt i Život
Nijemi dan
Da li bi uništio sebe
Da prošlost bude kraj tebe
Oh, oh bih
sve bi stalo u ovaj stih
da budem uz njih
Koliko bi svoje kože ogulio
Dušu ogoljenu, ranjenu, pomladio
Koliko ruke mogu otvrdnuti
Koliko mogu oči ostarjeti
Koliko uzaludne snage izgubiti
A planine još uvijek stoje
I sudbine kroje
Radost je zadnja
S rukama u pekmezu II
Dečki se kotrljaju niz ulicu prema autobusnoj stanici. Škulja I Milje imaju poprilično zabrinute face. Nisu zabrinute zbog toga šta prvi sat imaju blok sat matematike, štoviše zabrinute su zbog informacija petkom. Teta Đurđa i teta Mirjana danas kreću u pregled njihovih ocjena koja će im određivati sudbinu slijedećih mjesec dana. Nažalost oboje imaju toliko kulji da ni sami nisu u stanju prebrojat...
- Sranje Milje! Sranje!
- Nemoj reć...
- Kaj ako nam upadnu u razred i počnu se derat na nas? Ko na zadnje pse...
- Ja ću se bacit kroz prozor.
- Logičan potez.
Samom pomisli na njihov život kada se vrate kući, smanjili su se u zrno graška. Svijet im se činio tako slatkim i mizernim. Zapravo nije im ni bilo tako teško jer su imali jedno drugo. Znate i sami da je lakše kad ste zajedno s nekim u govnima. Na neki način jedno drugog razumiju i daju si nade da ipak možda prežive atomsku bombu koliko god da je to nemoguće.
- Jesam vam lijepo rekal da ćete se zajebat.
- Bome Klipa, ja im to isto već govorim tri mjeseca.
- Nabijem vas oboje!
- Tako je! Ko da ste vi išta bolji. Mamlazi.
Pa i nisu nešto bolji, ali Klipa i Đoni svoje ocjene redovito isprave prije informacija za razliku od ovo dvoje zrna graška. Njima je valjda došlo u glavu da bi se isplatilo ispravit pokoju ocjenu, da bi mogli izaći van.
- Ajmo Škulja ko jebe ovu dvojicu...
Naime Škulja i Milje idu tehničku školu za mehatroničara. Zajebana škola. Pitanja profesora glase: „ Tko je pobijedio 1982. godine u derbiju Dinama i Hajduka na Poljudu“, „ Šta je Newton nosio na dan kad mu je pala jabuka? “.
Prije bi se reklo da je škola neka ludara, gdje je sve obratno. Umjesto da su oni učenici pacijenti profesori su pacijenti, a da ne pričamo kako domar Miki živi u školi sa svojim sinom Mirkom... Mali Mirko ima samo sedam godina, a već planira biti elektroinstalater. Sva sreća da mu je učionica tik do spavaće sobe.
...
- Mirjanaaa! Mirjanaa!
- Đurđooo!
- Ajme! Kako si Mirjana?
- Onako, naživcirao me mužić, A ti?
- Ide, došla sam na informacije. Trčim brzo nazad da skuham nešto Milji.
- Sigurno ćeš mu skuhat nešto vrijedno njegovih ocjena.
- Nego šta si mislila!
Nakon tih uvodnih riječi, gdje su se obje majke već založile za krvnu kaznu u slučaju lošeg stanja, krenule su u školu.
Dočekao ih više ni manje razrednik Trumbić. Smiješan lik. Ćelav, s velikim pepeljarama, sitne građe i piskutavog glasića. Inače čovjek koji je napisao pola udžbenika za hrvatske školarce što se tiče fizike.
- Gospođo Mirjana, imam loše vijesti.
- Gospođo Đurđa, jako loše vijesti.
Nakon pola sata obje su se našle na hodniku.
- Vidjet će on svoga boga kad se vrati doma.
- Skuhat ću mu kokošje kosti.
- Zar će on se on tako ponašat dok mu mi sve plaćamo.
- Pa šta on misli da će radit u životu!
- Sunce mu bogovo!
...
Vraćamo se na naša dva junaka. Milje i Škulja u totalnom raspadu vraćaju se busom kući.
- Jebemu sve Milje.
- Jebemu...
Nakon pola sata vožnje, bus staje. Dvoje junaka se pozdravi s Đoni-jem i Klipom.
Prizor iz filma. Milje u razdrapanim trapericama, klošarskoj jakni zelene boje, irokezom spuštenom,smeđe starke podrapane. Škulja u crnim uskim hlačama, u smeđoj jakni s bijelim flekama, masne kose i naravno podrapanih zelenih starki.
Nisu dugo stajali na kiši. Krenuli su putem svoje kuće. Polako i sigurno oboje su stigli pred ulaz. Laganim pokretom ruke okrenuli su kvaku, ušli unutra.
- Milje sunce ti tvoje! Dolazi ovamo!
- Škulja znaš kaj imaš za jest? Ništaaa! Mjesec dana ćeš jest kruh i pekmez!
srijeda, 04.12.2013.
Planine
Dok sam budan sanjam, o miru
O kućici, pored planine, gdje rijeke poniru
Sama ja i lula puna duhana, vjerni jedno drugom
Udišem nju i planinu, za mene stvorenu
Nema čovječanstva ni boli, samo ja i vuk
Hladnoća, zrak bijeli, duša, muk
Ostari bih tiho, s bradom sijedom
Popravio bi sebe planinom, dušom bijelom
Bijeg
„ Ljudi nije fer čovjek živi kao ker “
Već dugi niz godina ova pjesma mi ostaje u uhu i koliko god bila pesimistična, vraćam joj se često. Nešto tipa kao kada se moj sugrađanin vraća kući nakon škole ili posla.
Naime ovaj stih je izvučen iz pjesme „ Ljudi nije fer “ koja je autorski rad grupe „ Smak “, singl koji je izašao davne 1976. godine. Zašto je baš taj ?
- Kaj ću ja u ovoj zemlji, čim prije van!
- Trbuhom za kruhom.
- Sve je ovo veliko sranje.
- Prčija od zemlje.
Otprilike, javna mišljenja mojih sunarodnjaka. Daleko od toga da se ne slažem s 99 % ovakvih izjava. Zemlja nam je u govnima, ljudi su prestali komunicirat, pametni se prave još pametnijim, glupi su još uvijek glupi. U svom tom neredu i kaosu ja vjerojatno najgluplji htio bih ostati u svojoj zemlji. Možda i promijeniti neku stvar?
- Ti si nacionalist!
- Budalo.
Ovako mi se često unose u facu pametni ljudi koji mrze ovu zemlju i vide samo trulež i učmalost. Nekad sam i ja mislio ovako, ali što sam stariji svakim danom shvaćam da nema razlike između onoga koji viče „ za dom spremni “ i onoga koji viče za njim „ Seljačino zadrta “. Zamislite prvog tipa. Prvi tip sjedi u birtiji za šankom brzim pokretima ispija hektolitre pive i bačve vina, a drugi iz pozadini negdje u kutu sebi mrmlja u bradu ili se pristojno uzdigne pozdravi prvog tipa i kaže mu da je glup.
Tako nekako ja vidim ovo društvo. Pametni i glupi sjede zajedno u birtiji i nadmudruju jedan drugog. Upravo sada gledam ping pong, izazivač s kriglom pive prebacuju lopticu drugom koji mrmlja u mrežu.
Naravno u našem društvu glupi tip uvijek pobijedi jer on može popit bačvu vina i derat se , a pametni tip može popit deset crnih kava i mrmljat si u bradu i probat otić iz birtiju u novu zemlju. Time eto drugi tip napušta glupog, a on pametniji bježi od birtije i od svoga brata, ostavlja ga da loče u miru i tišini.
Zašto pametniji bježi? Zar nije on pametniji da pokaže glupome da je glup? Zašto ne prestane mrmljat u bradu, već se sjedne do glupoga uzme novine, kavu i pokaže glupome što i kako se događa. Koji je smisao bježanja iz birtije? Jednog dana ćeš se vratiti u birtiju, pa ipak tu si se vjerojatno prvi put zaljubio, napio, stvorio prva prijateljstva. Tu u toj birtiji prvi puta si okusio zabranjeno voće, ovdje, baš u ovoj birtiji. Koliko god bila jadna, da u njoj nema ni wc papira, tople vode, klima i zvučnici rade svaki drugi dan. Zašto bježati od problema? Zar je drugdje bolje? Američki birc smrdi na nejednkost spola i boje kože, Francuski birc terorizira manjine, Engleski birc manipulira svojim birtijašima uzduž i poprijeko, Sjeverni bircevi su puni manijaka, prekrivenih psihopata.
Naravno nije na vama da se slažete samnom, možete samo razmotriti i dati neki sud. Ja neću nikome stajati na granici i hvatati njegove prnje.
Samo nemojte se vratiti u svoj birc obrijani, puni pameti, tada dođite skromni naručiti si kavu i u tišini ju srknite.
„ Neko mi tad priđe i reče
stranče, dobro veče
O, imaš lepa kola, stranče
sigurno si srećan ti
a ja uplakan rekoh jadan
dajem je za tvoj samo jedan dan
A onda poče blues
moja Šumadija peva o sreći “
Kolnik
Zadnji dim cigarete
Tada ugledah nju
Stoji sama, potpuno sama
Oko nje, ljudi bez srama
u njima nepodnošljiva galama
U prazno je gledala
Onako sitna i mala
U svoj svijet pala
Košmari i jad
Životna slad
Prene se poput košute proljetne
i s uma se okrene
A suza, suza s crnog oka potekne
Zadnji dim, suzom njenom utekne
Samoća
Pa zar nismo mi svi sami
Zar ne liježemo u tople krevete
Da pobjegnemo od zime
Da ugrijemo svoje kosti
I tvrde pesti
Zar ne bježimo sa svojim mislima
Na duge i perjem ispunjene jastuke
Zar ne grizemo sočne, crvene jabuke
Dok sjedimo
Dok mislimo
S jabukom na jastuku
Naći ćemo samoću
Staru, mudrost duboku
Duša mjeseca
Gleda me on, pun očiju
Sa opomenom, kao oblak što mu zaklanja pogled
I reče:
Vidu ovu zvijezdu , tu pored mene
Ona je sunce, a ja, ja sam samo umoran
A tako sam blizu i tebi, a tako daleko od nje
No nemoj se uplašiti
Svak ima svoje mjesto
Ti, oblak, ja i ona
Ja ću zaći, ona nestati, ti ćeš zaspati
Oblak rasprsnuti
A sutra, sutra ćemo biti ćemo ja i ona
A tebe neće biti
Vječne sne
Ćeš sniti
Slušaj
Slušaj sebe
Kako dišeš
Kako udišeš
Slušaj svoju tišinu
Njeguj sebe kao srebrninu
To što vidiš
Vidiš dah
U zimskoj noći
To što vidiš si ti
Ti si udah
Vječni prah
Miruj
Svoje niti osluškuj
utorak, 03.12.2013.
Sunce u malom
Sinoć, nakon odgledanog filma „ Dead poets society “ ugrijao sam prste na rukama, škljocnuo zglobovima da bi se svaki namjestio na dolazeću inspiraciju. Pripreme su rezultirale s nekoliko pjesama za koje tvrdim da su najbolje do sada, makar znam da si to kažem svaki puta.
Izašao sam na balkon, moje mjesto za razmišljanje, paniku i mir.
Pa se sjetih riječi mojih sunarodnjaka.
- Alaj vidi što sve imamo, a šta će nam to kad nam je država prčija.
- Sama crnina u novinama.
- Što zovu Jutarnji list Jutarnji list?
- Umjesto da ga nazovu Crni list.
- Šta svijetle ova svjetla po noći, i za to im porez plaćam.
Dok stojim na balkonu i derem se u svojim mislima na sav glas, pa stanem. Zagledao sam se u lampe što svijetle podno moga balkona. Ima ih dosta, u svakoj ulici barem pet ili šest. Što duže gledam u lampe i njihovu svjetlost vidim jasno i zrcalno njihove treptaje. Trepću poput zvijezda.
Sunce. Sunce. Sunce. U mislim mi se ponavljalo. Tu sam shvatio u što zapravo gledam.
Ja gledam u minijaturna sunca, gledam u prvootkrivenu vatru od strane kromanjonaca naših davnih predaka, gledam u Teslu ili Edisona ( Sasvim nebitno ).
Shvaćam.
Shvaćam da smo zaboravili na male stvari. Mislim si, pa i prije smo sranja jeli, barem tako slušam svaki dan. Uistinu ne vidim razlike između jučerašnjeg dana i današnjeg, osim što jučerašnji dan je imao radostan trenutak ujutro, dok ovaj danas radostan trenutak ima navečer. A da li možda ova lampa svijetli svaku noć? Baš svaku noć, ona svijetli 365 noći u godini. I možete li si zamisliti pračovjeka koji podiže svoju ruku naspram sunca? Pokušavajući ga dotaknuti? I tu u tom trenu njegova djeca pale vatru. On je uplašen jer ono što nije mogao dotaknuti sada mu je nadomak vršku prsta.
Tesla ima vatru, ali nema oblik. On ili Edison ( sasma nebitno ) u noći zapalili su prvu žarulju. Njihove oči se krijese jer su izmislili sunce u malom. Smjestili su sunce u staklo.
Njihove oči su užarene od radosti i ushita. Oni su dali ljudima sunce na svako mjesto, u svako vrijeme do kraja čovjekova života na Zemlji.
Mi stojimo, hodamo, sjedimo pored lampi što svijetle i gledamo u teške vlakove, u aute što jure, željezne mostove obavijene mrklim mrakom. U toj strci mi ne vidimo lampe , sva ta sunca koja nas okružuju, i daju svjetlost mraku i tami.
Žarulje u našim sobama su naša sunca, a one u daljini podno mog balkona us zvijezde, zvijezde koje signaliziraju tuđa sunca, njihove snove moje bliske galaksije.
Pogledajte i vi u njih, smirite se, zaboravite zvijezde na nebu.
Vi imate zvijezde nedaleko od vas, a sunce, sunce vam je još bliže negoli mislite.
ponedjeljak, 02.12.2013.
Tračnice
Jeste li i vi osamljene
I dali ste kao moji puti utabane
O tračnice moje
Da li ima još kakvog voza
Da vam prekrije tugu
Kao što mene grije deka
Ili kao i meni ostaje sjene jeka
Ima li manje ljudi
Ili su manje ljudi
Hote k meni
Ugrijat ću vas ja
Tračnico ti si moja
I ja, ja sam sjena tvoja
Lampe
Pogledaj prijatelju u svom gradu lampe
Kako se gase i pale
U noći se uzdižu
Po mraku gmižu
Svjetlošću zemlju ližu
Ko zlatna mačka svoje krzno
Fino i meko
I vidiš li sada svijet
Kako vrije
Rijeku pije
I budi smiren
Zaklopi oči
Sada valja ti poći
Dlan
Ima nešto u našoj tišini
Dok ostali su nemirni
Mi tiho govorimo
Usnama šapućemo
Trepavicama biramo
Još ono malo naše tišine
I prolazimo kroz šume
Zaleđene u snijegu
Nijeme
Samo dodirom ruke
Progovaraju jezici
Samo tada šume cvatu
Samo tada ptica ide svome jatu
