Bijeli Vuk
utorak, 03.12.2013.
Sunce u malom
Sinoć, nakon odgledanog filma „ Dead poets society “ ugrijao sam prste na rukama, škljocnuo zglobovima da bi se svaki namjestio na dolazeću inspiraciju. Pripreme su rezultirale s nekoliko pjesama za koje tvrdim da su najbolje do sada, makar znam da si to kažem svaki puta.
Izašao sam na balkon, moje mjesto za razmišljanje, paniku i mir.
Pa se sjetih riječi mojih sunarodnjaka.
- Alaj vidi što sve imamo, a šta će nam to kad nam je država prčija.
- Sama crnina u novinama.
- Što zovu Jutarnji list Jutarnji list?
- Umjesto da ga nazovu Crni list.
- Šta svijetle ova svjetla po noći, i za to im porez plaćam.
Dok stojim na balkonu i derem se u svojim mislima na sav glas, pa stanem. Zagledao sam se u lampe što svijetle podno moga balkona. Ima ih dosta, u svakoj ulici barem pet ili šest. Što duže gledam u lampe i njihovu svjetlost vidim jasno i zrcalno njihove treptaje. Trepću poput zvijezda.
Sunce. Sunce. Sunce. U mislim mi se ponavljalo. Tu sam shvatio u što zapravo gledam.
Ja gledam u minijaturna sunca, gledam u prvootkrivenu vatru od strane kromanjonaca naših davnih predaka, gledam u Teslu ili Edisona ( Sasvim nebitno ).
Shvaćam.
Shvaćam da smo zaboravili na male stvari. Mislim si, pa i prije smo sranja jeli, barem tako slušam svaki dan. Uistinu ne vidim razlike između jučerašnjeg dana i današnjeg, osim što jučerašnji dan je imao radostan trenutak ujutro, dok ovaj danas radostan trenutak ima navečer. A da li možda ova lampa svijetli svaku noć? Baš svaku noć, ona svijetli 365 noći u godini. I možete li si zamisliti pračovjeka koji podiže svoju ruku naspram sunca? Pokušavajući ga dotaknuti? I tu u tom trenu njegova djeca pale vatru. On je uplašen jer ono što nije mogao dotaknuti sada mu je nadomak vršku prsta.
Tesla ima vatru, ali nema oblik. On ili Edison ( sasma nebitno ) u noći zapalili su prvu žarulju. Njihove oči se krijese jer su izmislili sunce u malom. Smjestili su sunce u staklo.
Njihove oči su užarene od radosti i ushita. Oni su dali ljudima sunce na svako mjesto, u svako vrijeme do kraja čovjekova života na Zemlji.
Mi stojimo, hodamo, sjedimo pored lampi što svijetle i gledamo u teške vlakove, u aute što jure, željezne mostove obavijene mrklim mrakom. U toj strci mi ne vidimo lampe , sva ta sunca koja nas okružuju, i daju svjetlost mraku i tami.
Žarulje u našim sobama su naša sunca, a one u daljini podno mog balkona us zvijezde, zvijezde koje signaliziraju tuđa sunca, njihove snove moje bliske galaksije.
Pogledajte i vi u njih, smirite se, zaboravite zvijezde na nebu.
Vi imate zvijezde nedaleko od vas, a sunce, sunce vam je još bliže negoli mislite.
