Bijeli Vuk
petak, 30.05.2014.
Tužna priča malog Miće
Tužna priča malog Miće veoma je kratka. Možda i kraća nego što bi itko pomislio, jer vjerujem da bi se dalo o malom Mići napisati i roman. Kako je priča sasvim krotka tako je bio i život malog Miće.
Naime Mića je jedno malo žuto pilence. Mjesto rođenja mu je nepoznato ali vjeruje se da je rođen u nekakvom željeznom inkubatoru pomoću grijalica umjesto prave majčinske topline. Tokom svog sazrijevanja od malog embrija do novorođenđadi od desetak dana Mića je proveo svoje svoje dane u zahrđalim rešetkama s mnogo druge žute braće u polumraku obasjani oslijepljujućim reflektorima. Sunce je za njega potrajalo možda petnaestak sekundi kada su njega i mnogobrojnu braću razdvojili nasilno, gotovo brutalno. Za istinu, veliki ljudi sa bijelim rukavicama, bijelim maskama uhvatili su ga za vrat i oštrim potezom bacili u plavu kašetu s mnogo pravilno omeđenih kvadrata. Od tisuće braće i sestara ostalo ih je svega dvjestotinjak zgusnutih, i bez imalo mjesta za disanje sčućurenih u plave kvadrate.
U nekoliko sati vožnje i bjesomučnog prevrtanja amo tamo ,Mića kao jedan od slabijih pilenaca jedva je spasio živu glavu. Divovska vrata su se otvorila i sunce je obasjalo njegovu malu glavu. Mića je pomislio da je napokon slobodan i da ga na ovom osunčanom mjestu čeka dugo iščekivana majka. Ali na žalost Miću i ostalu braću strpali su u ogromnu prostoriju s još stotinjak ostale braće. Zapomagali su i urlikali. Njihovo zajedničko glasno piskutanje odzvanjalo je ulicom. Nitko se nije obazirao.
Kako su dani prolazili bez imalo vode i hrane, kašete su se praznile. U tim danima Mića se morao oprostiti s mnogo prijatelja. Pa je tako u prvom danu izgubio sestru Doru, u drugom sestru Mariju, a u trećem dvojicu najbliže braće Damjana i Petra s kojima je piskutao još od rođenja. Na kraju ostao je sasvim sam sa još desetak jačih pilenaca. Dok su kašete mahnito nestajale u njemu je rasla beskrajna tuga. Veliki ljudi neprestano su dolazili i odlazili, uzimali i gnječili. Sve te njegove nesreće ne bi bilo da pokraj njihove kašete nije ugledao kašetu punu žutih lešava. Zgnječeni, s potrganim nogama, potrganim krilima i potrganim kljunovima. Na hrpama. Na hrpama su ležali i s mrtvim očima gledali Miću.
Jednog dana probudio ga je tresak. Osjetio je naglo podizanje i opet onu veliku ruku koja ga prima za vrat i baca u tamno, skučeno mjesto. No nešto je bilo u tom biću koje ih je odlučilo uzeti pod svoje okrilje i odnijeti ih u sigurnu smrt. Samo Mića to još nije znao, a možda nikada nije ni saznao.
U strašnom komešanju jedan od pilića pao je Mići na desnu nogu i slomio ju. Zaurlao je toliko glasno, da su se svi prestrašili i pognuli glavu u kut. Ostao je tako u kutu, bespomoćan.
U trenutku kutija se zaustavila na nekom tvrdom mjestu i ostalo tako kroz cijelu noć. Mića se cijele noći prevrtao, bezuspješno se pokušavao osoviti na noge, ali nikako. Ali nikako.
Sutradan velike su ruke otvorile kutiju, zagrabile ostale, a njega ostavile samog. U svojim pokušajima da se ustane, slomio je i drugu nogu, te na kraju dana kada su ruke prevrtale kutiju ostao ležati na leđima, da pati u strašnoj boli. Noge su mu bile slomljenje i nisu više imale nikakvu sponu s njegovim tijelom, pa su bespomoćno ležale na podu kao štrčci, a glava i kljun gledali su u nepomičan mrak. S vremena na vrijeme pokušavao je pomaknuti glavu i činilo mu se da je potpuno paraliziran. Dva dana piskao je i zapomagao, mislio je da ga ne čuju. Ali čuli su ga. Čuli su ga svi.
U prostoriju je ušao veliki čovjek otvorio kutiju i krajičkom oka spazio Miću kako leži. Veliki čovjek se preplašio, ali nije mu trebalo dugo , a da opet ne pogleda u kut na kojem je ležalo malo žuto pilence.
Mića je već bio na samrti. Onim zadnjim prevrtanjem kutije njegovo lice je tresnulo o pod, a njegove noge stajale su mirno kao što su stajale kada je ležao na leđima. Izobličen, u vlastitom neredu, s jednim okom je disao i s potrganim kljunom još je smogao snage da propiskuta jednu noć.
Izjutra, njegov duh napustio je izmrcvareno tijelo. Život malog Miće trajao je samo dvadesetak dana.
Veliki čovjek obrati se velikom čovjeku.
- Zar ne možemo ništa učiniti?
- Ne.
- Zašto?
- Što znači jedno malo pilence, naspram trideset živih i zdravih?
- Ali...
- Ne može nam dati ništa. Kako ćemo mi dati nešto za ništa.
srijeda, 28.05.2014.
Iznova
Ja nanovo ljubim vaše žive obraze
Što plamte od želje moga pogleda
Nanovo ljubim vaše usne što gaze
Vječito se utapam u kadi punoj leda
Ima, ima nešto u zadahu tvog lika
Da iznova padnem u sliku ljubavi
I zaljubim u tvoja topla leđa, meka
U zid kose što ti pada kao slapovi
I bacam se u živuće sunce, što gori
gacam po nemanima modrog mora
Trzaj listova, trenutak u noćnoj mori
Nikada, nikada neću prestati, patiti
Za tim bićem očiju, oprosta i grijeha
Zauvijek ću se nad tim tijelom sladiti
Tihi Makedonac
Tiho, tiho, Tihi Makedonac sjedi
Ispred drvene đuture na nogama čuči
Očiju sivo plavih, boje sinjeg mora
Očijeu zeleno plavih, boje plavih gora
Od života pomalo smežuran, lica
Zjenica oštrih, ko nebeska ptica
Riječi su za nj, suvišne i proste
Nad riječima u nj strvinari se goste
Zato on Tihi Makedonac ,šuti
Zati on čima smeđim poglede puti
Tiho, tiho, Tihi Makedonac
Ispred drvene đuture na nogama čuči
Braća
Oj braćo makova, crvenih glava
usred livade, leži vaša slava
Podignutih čela, viorite na vjetru
japurite i gorite, bez obzira neveru
Vi cvjtate, a nitko vas neće
Uzeti pod okrilje, ko najljepše cvijeće
Vi ste divlji, ko munje i gromi
Vas nitko, pa čak ni čovjek neće da slomi
Jarki vam obrazi, i crne oči
Vi čekate kad će ljudi sa ove zemlje proći
Oj braćo makovi, ne marite vi za nje
Oni su vrijeme, oni su suho granje
Samo ste vi vojnici, samo za vas braćo
Ostaju krici
Ušao je u tramvaj krcat ljudima, namirisanih i opranih rano izjutra, a tko zna zašto se svatko od njih uređuje izlaskom sunca. Možda se netko uredio zbog posla, netko zbog posjeta majke u bolnici, iako bolnice zaudaraju na steriliziranu smrt, netko tek traži posao, netko zbog dečka ili djevojke. Za Boga on se danas ujutro samo umio, a obrijao se nije već mjesec dana i izgleda kao zapuštenjak. Pri ulasku uhvatio se za držač odmah pored vratiju te se naslonio na njih čim su se zatvorila. Gledajući kroz vrata i laganu kišu koja se slijevala po zrcalima primjetio je kako tramvaj juri kroz grad. Pričini mu se to sve kao što se je i on sam osjećao zadnjih dana. Iznerviran, pritišnjen i ravnodušan. Sve što je bilo prije desetak godina od svih onih muka koja su mu se desila, u zadnje vrijeme je revan prema svemu i kao što tramvaj tutnja kroz grad i likovi se gube u trenutku tako se i on osjeća. Sva lica kojih više nema, zbog kojih je trgao kožu i bdio noćima, a da nije zaklopio oka, sve riječi, svaki prizor boli, gnjeva pretvorio se u ovu vožnju tramvajem. Jednu veliku prazninu, crnu jamu i zemlja je postala ravna.
Daleko od toga da je on to tako htio, vjerojatno bi i sada strgao komadić sebe da opet nešto osjeti, ali čini se da ovih dana može pročitati i pogledati svoja sjećanja i ne prepoznati iti jednu sliku.
Samo prije par dana skinuo je sa sebe crnu majcu, crne traper hlače, zavukao se u krevet i pokrio laganom plahtom. Prije toga ugasio je sve odreda, glazbu, laptop, svjetlo, lampice koje su tu još stajale osvjetljenje na produžnom kabelu. Čim je naslonio glavu na tvrdi jastuk zagledao se u crno-sivi strop, njegovu ovalnu tamu u njegovom vidokrugu i pomislio na ništavilo.
- Spreman sam umrijeti.
Uistinu bio je spreman umrijeti. Bio je odriješit i čvrst. Poput metka koji spremno putuje ravno u njegovu čelo. No ne bi se moglo reći da je na rubu, i da će se baciti kroz zrcalo u ponor. Jednostavno, bio je spreman zaspati i nikada se ne probuditi, utonuti u snove, pasti u rupu, stopiti se sa crninom i postati jedno s mrakom.
- Zaspati ću ti. Neću se probuditi.
U tom trenutku potpune smirenosti mogao je bez ikakve nervoze ući u dvoranu svojih sjećanja. Dvorana je bila prepuna slika iz njegovog dosadašnjeg života. Dvorana je bila golema, strop u obliku luka, izdubljen, u toj mjeri kao da je nestajao u bezdan,s mnogim mramornim stepenicama koje su vodile u spiralu, te su se zauvijek ispreplitale i bjesomučno kovitlale. Nakićene lusteri sa milion svjetlucavih plavih svjetala, a pod od čistog bijelog mramora. Spirale su vodile u nove hodnike, krcate s mnogim platnima. Iz tih hodnika moglo se izaći samo kroz mala polukružna smeđkasta drvena vrata, s kvakama u obliku savinutog hrastovog lista.
Svaki trenutak bio je pomno isceniran na jednom platnu, kratak film od svega tri sekunde. Projiciran od strane nevidljivh sila, možda i božanskih, a možda i sila koje su ga prodirale i prožimale kroz cijelo njegovo biće ovih godina, a sada smireno svaka sila tkala je njegova sjećanja na tim platnima obgrljena i stopljenima sa svakim trenutkom. Gotovo nemoguće zamisliti ali svaki projektor je ležao na bijeloj kocki , a platno zbog zaštite ograđeno crvenim konopcem. Razlog konopca je vjerojatno bio taj jer mnogi isječci su bili oštećeni, na trenutke gotovo napola izbrisani, pa u slučaju i da želi dotaći platno crveni konopac ga je sprječavao.
Time su se sve sile kompaktno složile u galeriju, zajedničkim snagama se pomirile i prikazivale mu sve što je proživio. Šetnjom kroz dvoranu osjećao se gotovo ništavnim i pomirenim sa svakim platnom.
Na kraju pomirbe sa svojim životom, i sa samom pomirbom da je danas dan kada je spreman umrijeti utonuo je u dubok san, te se stopio sa ovalnim mrakom.
