Bijeli Vuk
petak, 30.05.2014.
Tužna priča malog Miće
Tužna priča malog Miće veoma je kratka. Možda i kraća nego što bi itko pomislio, jer vjerujem da bi se dalo o malom Mići napisati i roman. Kako je priča sasvim krotka tako je bio i život malog Miće.
Naime Mića je jedno malo žuto pilence. Mjesto rođenja mu je nepoznato ali vjeruje se da je rođen u nekakvom željeznom inkubatoru pomoću grijalica umjesto prave majčinske topline. Tokom svog sazrijevanja od malog embrija do novorođenđadi od desetak dana Mića je proveo svoje svoje dane u zahrđalim rešetkama s mnogo druge žute braće u polumraku obasjani oslijepljujućim reflektorima. Sunce je za njega potrajalo možda petnaestak sekundi kada su njega i mnogobrojnu braću razdvojili nasilno, gotovo brutalno. Za istinu, veliki ljudi sa bijelim rukavicama, bijelim maskama uhvatili su ga za vrat i oštrim potezom bacili u plavu kašetu s mnogo pravilno omeđenih kvadrata. Od tisuće braće i sestara ostalo ih je svega dvjestotinjak zgusnutih, i bez imalo mjesta za disanje sčućurenih u plave kvadrate.
U nekoliko sati vožnje i bjesomučnog prevrtanja amo tamo ,Mića kao jedan od slabijih pilenaca jedva je spasio živu glavu. Divovska vrata su se otvorila i sunce je obasjalo njegovu malu glavu. Mića je pomislio da je napokon slobodan i da ga na ovom osunčanom mjestu čeka dugo iščekivana majka. Ali na žalost Miću i ostalu braću strpali su u ogromnu prostoriju s još stotinjak ostale braće. Zapomagali su i urlikali. Njihovo zajedničko glasno piskutanje odzvanjalo je ulicom. Nitko se nije obazirao.
Kako su dani prolazili bez imalo vode i hrane, kašete su se praznile. U tim danima Mića se morao oprostiti s mnogo prijatelja. Pa je tako u prvom danu izgubio sestru Doru, u drugom sestru Mariju, a u trećem dvojicu najbliže braće Damjana i Petra s kojima je piskutao još od rođenja. Na kraju ostao je sasvim sam sa još desetak jačih pilenaca. Dok su kašete mahnito nestajale u njemu je rasla beskrajna tuga. Veliki ljudi neprestano su dolazili i odlazili, uzimali i gnječili. Sve te njegove nesreće ne bi bilo da pokraj njihove kašete nije ugledao kašetu punu žutih lešava. Zgnječeni, s potrganim nogama, potrganim krilima i potrganim kljunovima. Na hrpama. Na hrpama su ležali i s mrtvim očima gledali Miću.
Jednog dana probudio ga je tresak. Osjetio je naglo podizanje i opet onu veliku ruku koja ga prima za vrat i baca u tamno, skučeno mjesto. No nešto je bilo u tom biću koje ih je odlučilo uzeti pod svoje okrilje i odnijeti ih u sigurnu smrt. Samo Mića to još nije znao, a možda nikada nije ni saznao.
U strašnom komešanju jedan od pilića pao je Mići na desnu nogu i slomio ju. Zaurlao je toliko glasno, da su se svi prestrašili i pognuli glavu u kut. Ostao je tako u kutu, bespomoćan.
U trenutku kutija se zaustavila na nekom tvrdom mjestu i ostalo tako kroz cijelu noć. Mića se cijele noći prevrtao, bezuspješno se pokušavao osoviti na noge, ali nikako. Ali nikako.
Sutradan velike su ruke otvorile kutiju, zagrabile ostale, a njega ostavile samog. U svojim pokušajima da se ustane, slomio je i drugu nogu, te na kraju dana kada su ruke prevrtale kutiju ostao ležati na leđima, da pati u strašnoj boli. Noge su mu bile slomljenje i nisu više imale nikakvu sponu s njegovim tijelom, pa su bespomoćno ležale na podu kao štrčci, a glava i kljun gledali su u nepomičan mrak. S vremena na vrijeme pokušavao je pomaknuti glavu i činilo mu se da je potpuno paraliziran. Dva dana piskao je i zapomagao, mislio je da ga ne čuju. Ali čuli su ga. Čuli su ga svi.
U prostoriju je ušao veliki čovjek otvorio kutiju i krajičkom oka spazio Miću kako leži. Veliki čovjek se preplašio, ali nije mu trebalo dugo , a da opet ne pogleda u kut na kojem je ležalo malo žuto pilence.
Mića je već bio na samrti. Onim zadnjim prevrtanjem kutije njegovo lice je tresnulo o pod, a njegove noge stajale su mirno kao što su stajale kada je ležao na leđima. Izobličen, u vlastitom neredu, s jednim okom je disao i s potrganim kljunom još je smogao snage da propiskuta jednu noć.
Izjutra, njegov duh napustio je izmrcvareno tijelo. Život malog Miće trajao je samo dvadesetak dana.
Veliki čovjek obrati se velikom čovjeku.
- Zar ne možemo ništa učiniti?
- Ne.
- Zašto?
- Što znači jedno malo pilence, naspram trideset živih i zdravih?
- Ali...
- Ne može nam dati ništa. Kako ćemo mi dati nešto za ništa.
