Bijeli Vuk
subota, 15.02.2014.
Mir
Ozbiljno u ovom trenutku razmišljam. I kažem vam da želim ono malo što je potrebno mojoj duši. Ja želim malu kućicu u brdima, pokrivenom snijegom. Zaista od srca želim najmanje od svih vas.
I čini mi se da što manje tražim , tražim u ovome svijetu više. Ono što želim je dugu ponosnu bradu I kosu valovitu što će se vioriti na zimskom vjetru. Ne treba mi ljudske ruke ni ljudskog glasa, jer čuo sam Ih i previše. Dosta mi je bolnih jauka i padanja po tlu. Gmiženja i trganja kože od boli. Pokušao sam i ja od svih nas potrgati lice i satrati ruke u vrućem ognju.
Tražim mir. Tražim pogled plavih očiju u praskozorje. Tražim svoju lulu među planinama gdje vuci zavijaju i nebeske ptice ispuštaju svoje krike.
Želim biti i ostati starac među svijetom jer moje oči nagledale su se smrti i jada. Samo fali mi onaj skok da preskočim motku dobra i zla, makar odavno vidim da ne postoji niti jedno niti drugo. Naši životi samo su borba koja se pretače pod jednom zastavom u drugu.
Želim svoj mir.
Utopija
Podno vrle planine
Na vršku snijegom i maglom pokrivene
Obitavat će starac
Što će zboriti pjesme i priče
O vjetru, vodi i mraku
Bijele brade do pasa
Sa očima sunca, mora i zvijezda
Rukama teći će mu zelene rijeke
Glas će mu bit tih i prodoran
I lebdjeti će zrakom u tuđa srca i misli
Dom njegov biti će šuma
Svaka stablo biti će njegova misao
Svaki korijen riječ
I tko je ikada rekao da će imati kolibu
Ili zemaljskog tijela
Ta starac će biti on svima nama
Neprastano će nas gledati
S nepomičnim očima sunca, mora i zvijezda
Zemlja će mu dati lulu
I biljku
Prsten na zatiljku
Žuti mjesec
Žuti se mjesec sred neba
Sjaji, čistoću skriva
Vjeđe moje umiva
Ispod njega leti ptica
Velika koliko oko može doseći
Preko planina kroći, para zrak u noći
Djeca se igraju na ulicama gdje stoje žute lampe
Vlak tutnjavom prolazi daleko ispod bijele rampe
Zveket cipela
U zraku tragovi pepela
I gledam u tu oblaka pticu
I mjesec žuti, što godi mi licu
Djeca skakuću i hvataju se za ruke
Usred mraka
Podno žarkih lampi
Moj pogled zjapi
Za tobom tlapi
Mrak na tvojem tijelu
Pao je mrak na tvoje tijelo
Pokrio ga je sve do tvojih nogu
Ne mogu se sjetiti tvog dodira
Samo negdje u mojim mislima je jeka tvojih riječi
Zadnjih slogova
Prizvuk zadnjih slova
Sada shvaćam da se ne sjećam ni tvojeg smijeha
Da, bol je slatka
Znali su to svi
Kada su zaboravili
Više nikada se nisu sjetili
Prazan sam
U potpunosti prazan
Pod ovim nebom, na toplom vjetru
Zato nitko nikada neće vidjeti
Što sam ja mogao nekoć dodirnuti
Jer niti ja više ne vidim
I ne osjećam
Zaboravljam
Starac
Jednom davno, dok još zemljom nisu hodala djeca podno planine živio je starac.
On nije imao kolibe, niti krova nad glavom. Sve što je imao bila je njegova bijela brada koja se spuštala sve pasa i duga bijela kosa koja se spuštala sve do njegovih oronulih ramena. Njegove oči ne poznaju boje već se mijenjaju kako se mijenja i vrijeme. Ispod planine on hodi, zalazi u šumu, među stabla i duboko korijenje. Poput lisice se kreće, nečujno i tiho, a nikad u svojim putovanjima grančice na tlu nije slomio. I dok hoda priča sa stablima, njihovim krošnjama i utapa se u njima, pa plovi u morima zajedno s lišćem. Često su ga zvijeri neba vidjele kako ga vjetar i vršci krošanja nose kao što nabujala rijeka odnosi trupce daleko u zaboravljene zemlje. Danju on hoda, a noću okuplja oko sebe sav živi svijet da im ispripovijedi koju zgodu ili nezgodu.
- I u taj čas zatresne nešto zemlju, i poruši me ko sjevernjak list sa bukvine krošnje! Kad ono ugledam staru Mrcinu kako se vere po stablu da dohvati košnicu od pčela. Taman ga ugledam onako potresenom od pada pa mi reče, da u trenu kada je zagrabio prema medu opali ga po glavi grana usred njuške! Ho ho ho! Ha ha ha!
Razveseli se šumska družba oko starca i svako od njih svojim načinom glasanja se nasmije. Medvjedi su rikali, vjeverice se stihijski odvale od smijeha poput miša, zmije prosikću, orli i vrapci graknuše, a zeko zalupa svojim ušima i nogama. Voljela je cijela šuma starca, jer prirastao im je srcu. On je već toliko u ovoj šumi da nitko od njih nezna ni otkuda je došao. U njemu su vidjeli jednakog sebi, jer eto u čemu je on bio toliko različit od njih? Ta i on je morao jesti, piti i disati. Tako se i sam osjećao, a često i govorio.
- Ja sam ovdje jednak svima, ja pijem, jedem i dišem kao stablo ili bilo koja životinja. Ja sam voda, vatra, vjetar i zemlja. Moje tijelo uvijek teče, gori, putuje i stoji.
Gorka je istina da se ni sam starac nije sjećao kako i zašto je došao ovdje. Samo se sjeća da je odvajkada star i da ima nešto što mu je suđeno učiniti. Nije prošlo dana da barem na nekoliko trenutaka, čija je duljina sasvim upitna od dana do dana uzimala danak njegovim mislima.
- Jasno je meni starcu, da sam oduvijek ovdje u ovoj šumi podno planine. I da sam tu s razlogom. Ali predugo sam ovdje i zaboravljam poput kakvog starca! Možda je i to moje proklestvo da za sve vijeke budem star?! Ah ah ah. Treba poći do jelena da mu pomognem s ranom kada se spotaknuo o kamen pored potoka! Ho ho ho! Starče starče! Pazi da mlad nebi postao.
Sjeća se samo ovog zadnjeg, „ pazi da mlad nebi postao“ i uvijek na kraju tih misli odriješito reče tu izreku koju još pamti.
Na tom putu starac uhvati polagani ritam, da još oslušne što mu stari hrast ima za reći, pa čuje da u šumi hodi biće poput njega, ali sasma malo, kržljavo, poput srnina ždrijebeta krhko. Zastane starac u isti tren, razgolače mu se oči i svim ushitom potrči u smjeru koje mu kazahu hrastove grane. Ja bih rekao da starac nikada nije potrčao u životu do sada. Kosa i brada viorila mu je na vjetru. Zazviždi i fijukne.
- O vjetru ponesi moje stare noge! Ponesi me! Ho ho ho ! Ha ha!
Ponese ga vjetar pa se učas stvori na kraju šume gdje ugleda dijete što luta šumom, svo u čudu. Prikorači mu i dotakne mu rame nježno sa svojim štapom.
- Čuj me dijete! Otkuda dolaziš? Tko te poslao ovamo?
- Poslala me voda, vatra, vjetar i zemlja. Ulio sam se ovdje, ovdje gorim, ovuda letim, na različitim mjestima želim da stojim.
- Pođi samnom, sada znam što mi je činiti!
Povede starac sa sobom dijete i nastani se s njim u svojoj šumi. Pogleda ga starac i shvati. Ta on je poslan ovdje da nauči dijete živjeti, disati jesti i piti. On je starac, mudrac poslan s one strane planine da pripremi dolazak djetetu.
Prošle su godina i dijete odraste u šumi zajedno s svijetom šumskim. Naučio ga je pjesmu ptica, govoru medvjeda i vukova, govoru zmija, zapravo naučio ga je svaki jezik živog i ne živog bića. Ulio je u njega svu mudrost liječenja, vladanja vjetrom, vatrom, vodom i zemljom. No starac osjeti neku boljku, kao trn što se zario u njegovu ruku nekoć davno. Poteče krv iz njegovih ruku, a on užurbano otrči da se zaliječi brezinom korom.
Teško pade starcu kad uvidi da krv ne prestaje lijevati iz njegovih žila. Brizne u plač i prodere se na staru bijelu breze.
- Ja te ne mogu zaliječiti starče. I ne mogu ti dati odgovor. Ali mogu reći da je odgovor u onom djetetu što te čeka.
Starac se umiri. Šumski svijet okupio se oko njega i vidje da je žalostan jer dani su mu odbrojani. Ni njima nije bilo lako jer voljeli su ga kao svoga i smatrali ga vrijednim ako ne i najmudrijim među svima u šumi. Otiđe Mrcina do starca i posjedne ga na svoja leđa, pa ga odnese do dijeteta.
Starac se spusti i pogleda dijete u uči.
- Starče, što se događa!?
- Umirem dijete, ali sada znam zašto.
- Zašto, zašto umireš?!
- U ovim godinama postao sam sebičan, i živio bih do kraja i početka svijeta, a to ne mogu. U ovim godinama naučio sam te sve što znam, a da bi ti živio dijete ja moram umrijeti. Ti ćeš dočekati kraj i novi početak. Ti ćeš biti moje oči i moj duh u novom dobu. Putem tebe i kroz tebe letjeti će sva minula doba i njihovi porazi i pobjede naučiti će novo doba da bude hrabrije i mudrije.
Rekavši to starac isčezne poput zadnjeg dima ugasle vatru, što polila ju je voda, odnesao vjetar, a zemlja zakopala. Samo ostao je onaj štap od starca, bijeli, brezov štap. Primakne se dijete zagaslom ognju i izvadi starčev štap i zakroči šumom.
utorak, 11.02.2014.
Barem danas
U kojem kutku naši puti leže
I ka kojem nebu naša srca teže
I gdje na obamrla tijela bježe
Koliko će dugačak biti taj vječni put
Koliko ćemo potoka preskočiti
Koliko rijeka preplivati
Koliko mora preploviti
Što ćemo na nogama nositi
Hoćemo li imati snagu rijeke
Hoće li biti vjetra za naša srebrna jedra
Hoće li put imati kraj i povratak
Da zađemo u znani topli kutak
A kada se vratimo, hoće li se još pljeskati
I pjesme svirati, pjevati
Možda se i nama glasi utihnu
Možda se i za nama više nikad lica ne osvrnu
Što sigurno je
Da mi mi već kročimo
I jedrimo
Po putu hodamo
I zapitat se više neću
Barem danas neću
Matador
Čini mi se da sam za ostale biće mita
Da se krijem iza Vulkanovog štita
Za se bih rekao
Da sam za sebe prevelik
Da sam razjareni bik
U Španskoj koridi
O kako kliču mnoge ruke
Iz zabave puke
Kao grimasu što uljepša rumeno lice djevojke
Poput plača, rijeka na obrazima djevojke
Više mi se ne čini, već jasno
Ispred mene je to lice toreadora krasno
Krvlju i stiskom šake obasjana
Bijes kola u meni
Prolijeva se vosak sa svijeće
Udarac, ubod
Gledam neba svod
Matador
Jesmo li tko?
Jesmo li procvali ili uvenuli u našem sramu
Jesmo li zaboravili ili dosjetili ponosa
Tko može reći istinu, a da ne kaže laž
Tko može mahati i u isto vrijeme govoriti
Bojimo li se sebe, i svoje snage
Bojimo li se svoje tuge i slabosti
Rođeni smo, a možda smo umrli
Mi smo živi i u smrti
Postoji li kazaljka koja određuje vrijeme
Ili samo kukavica u gnijezdu
Koja izleti točno u ponoć
Zlo je u nama
Vrijeme je kazaljci
Jesmo li tko?
Proziran
Da li bi izašao samnom
U noć brate
Gdje su ptice krilate
Gdje se zvijeri kote
Gdje sve je crno
Poput zgarišta
Tu gdje se ne vidi i ne čuje
Tu gdje si uvijek sam
Gust i masivan
Ili ćeš ostati u danu
Gdje tvoja boja očiju ima smisla
Tvoj riječi imaju usta
Tu gdje se samo pucanje zglobova čuje
Tu gdje nemaš težine
Osim svojih riječi
Ti si proziran
Samo si nijemi predmet
Bez dodira
Zid
Mi živimo među zidovima
Stojimo na njima
I naši pogledi rijetko kada vide dalje
Zidovi imaju krvave ralje
Zidovi su ptice s otkinutim krilima
Naša usta odzvanjaju u njih
Kao udarci žlica o tanjure
Krika potonjih
Ptica što glavu u vodu gnjure
Mi nikada nećemo odletjeti
Niti ćemo skočiti
Svuda oko nas su zidi
Mladi i stari
Ruševine
Iznikle
Potonule
Zid je kraj našeg uma
Zid je kraj bića
Zid je kraj misli
Zid je kraj
Što sam imao/mogao imati
“ I ja sam nekad tako mislio. Često tako biva, kad je nešto ugroženo. Netko se mora odreći, mora to izgubiti da bi ostalo drugima “
Završetkom trećeg dijela Gospodara prstenova ova misao istaknula se kao jedna od najbitnijih koje sam mogao pobrati iz Tolkienovih mnogih drugih mudrosti.
Naime tim riječima glavni protagonist Frodo oprašta se od vjernog prijatelja Samwise-a Gamgee-a. Sauron biva uništen za sve vijeke, ali na Frodovom srcu još uvijek je prevelika rana da bi mogao podnijeti daljnji život. Možda je bolje reći da Frodo nije u mogućnosti nastaviti onaj život koje ostavio prije dvadesetak godina u rodnom kraju.
Mnoga pitanja sam sam sebi postavio nakon te rečenice. Što je pisac time htio reći? Isprva mi se upit činio prekompleksan. Zašto nije mogao nastaviti živjeti? Zar mu povratak nije mogao omogućiti oporavak od zla i tame? Ipak vratio se u rodni kraj, gdje je odrastao?
Na kraju shvaćam da je moje razmišljanje površno. Usprkos svemu što je doživio prozivam ga da ostavlja ono što bi trebao voljeti i osuđujem ga na daljnju muku.
A tko sam ja da sudim tuđi život, pa makar to bio život izmišljenog lika u izmišljenom, fantastičnom svijetu. Badave bacam fantastiku i rad preko dvadeset godina gospodina J.R.R Tolkien-a!
Autor je u potpunosti u pravu. Ovo nije pitanje odlaska ili ostanka. Ovo je pitanje ljudskog duha, njegove krhkosti i vapajem za izliječenje. Prstenoša je samo veliki simbol svakog čovjeka, i njegov život kao takav ne može se okarakterizirati ili prosuđivati na kojem mjestu prebiva i koja ljudi ga okružuju, pa tako i sami sebe možemo shvatiti kroz lik Frod-a Baggins-a.
Ta i mi smo bili djeca koja su trčala poljima, šumama, livadama, veselo igrala lovice, skrivača, a nerijetko smo susretali stare „čarobnjake“ koji su nam bacali čokolade i vatromete. A kada smo prestali biti djeca i kada smo odrasli? No to je već drugo pitanje koje bih ostavio za drugi put.
Vraćajući se na temu, rekao bih još poneku stvar. Kako se vrijeme mijenja, uvijek ali ama baš uvijek mijenjamo se i mi sami. Moje prvotna pretpostavka da će nas neko staro znano mjesto izliječiti palo je u vodu, a iz hladne vode iznjedrila se misao ljudskog duha.
Ljudski duh po mom mišljenju može oboljeti kao i fizičko tijelo. Samo što prvo obolijeva, duh ili tijelo? Po mom mišljenju duh. Duh u svakom tijelu pod pritiskom bremena obolijeva. Ne riješiti se težine znači smrt fizičkom tijelu.
I kako na kraju glavni protagonist rješava svoj problem? On shvaća da je nažalost njegov duh još uvijek oštećen, te da mu niti jedno mjesto poznato ili nepoznato, niti jedno drugo biće ne može pomoći. On se odriče svoje budućnosti u kojoj ne može živjeti i kroči iz prošlosti koju je imao. Shvaća da je svoj zadatak napravio, a ono što će ostati i što će biti preuzet će drugi ništa manje vrijedni od njega.
Ostajući u snu Frodo bi nestao zajedno sa svime oko sebe.
Što više reći, osim da njegujemo svoj duh, ostavljamo stvari ljudima sposobnijima od nas samih, jer u duhu je naša sudbina i jedini spas. Na vrijeme treba shvatiti da su neke stvari iznad naših dometa koliko god se činile sitnima i lakima. Velika mudrost se skriva u odricanju i priznavanju ostalih, jer ipak tko je ikada rekao da je mudrost stečena lakoćom?
utorak, 04.02.2014.
Svodi
Gimli, sine Gloinov
Vidio si Rograda svodov
Tamne pećine bez svjetala
U njim diže se sa sluznih zidova magla
Ugledao si u njima žene, starce I djecu
Kojima je jad, čemer na sercu
Vidio si i živež I stoku
Opraštahu se jedni od drugih ko vilenjaci na Sive Luke doku
Za nje bijaše to kraj u pećinama
Kraj očima I uzdisajima
Ali ne bijaše takva sudba Gimli, sine Gloinov
Nije to kraj Rograda svodov
Vratit ćeš se u Helmove gudure
Zaći ćeš opet u sive klisure
Otvorit ćeš brojne u njima prozore
Isklesat ćeš komad po komad
Kao preci odaje kralja Thranduila
Na sjeveru usred Mrkodola
Zapalit će se baklje, nestat će tame
Zasvjetlit će spilje,
Nikada više djeca Entwasha neće vidjet u njima tame
Pjesma I radostan ples uzet će ih pod okrilje
Gimli, sine Gloinov
Vratit ćeš se poslije tame
Sa princem Mrkodola
Preko brda I dola
Ukrasit, Izrebarit ćeš Istočno Prigorje
Ostavit ćeš za sobom nešto svoje
Da se I za te čuju pjesme I rik
Da se opiše I tvoj slave, časti, plemenit lik
Dunedain
Što je kralj bez krune
Moj Dunedaine
Već dugo Bijelo drvo nije ocvalo
Svojim laticama bijelim
Vrijeme ga je otrovalo
Da osvjetli srca i duh
Stražara s perjanicama sivo-svjetlim
Zovu te i proklinju Bijeli Dveri
Traže da ih obraniš od crnih zvijeri
Za tobom plaču Gondara kćeri
Moj Dunedaine
Kreni u svoju zadnju bitku
Zaplovi u Veliku Rijeku
Iz svog hlada, patnje, slutnje, crnine
Dugo si se sakrivao, i bježao gorama, šumama, rijekama
Sjene tvoje kukuljice, sakrile su tvoje snažne drevne ruke
Čeka te sivi dragulj, Anduin rijeke
Da zasja ko zvjezda Večernjača
Da u njem zauvijek nestane krika i plača
Ko u davna doba, velikih kralja Numenora
Da preuzmeš njihovo breme, od vijeka stara
Da i tebi nađu kipara u vjetru
Na vratima kraljeva
Tamo u Amon Henu
Gdje sve zapalo je u sjenu
Čekaju da zasjaš na crnom konju
Da Narsil zapjeva u boju
Da svjetlost bliješti danju
Da Pelenor odagne oblaka crnu boju
O Dunedaine
O Dunedaine
Neka zasja tvoja kosa podno Bijelih Dveri
Zapjevat će svih naroda kćeri
Razbježat će se Mordora zvijeri
O Dunedaine
O Dunedaine
Kralj
Moj dom je daleko
Na pokrivenom polju snijegom
Vječno skliskim ledom
Njegove kule i zidine obasjane su mjesecom
Kao tvoj vrat srebrom
Njegove zrake ga oblažu
Svijelom sivo-bijelom posteljinom polažu
Snijeg se lijeska , kao duboki oceani
Kao nekad moje kose niti
U njem se spremaju večeri
Kao rano jutarnje zore
Bojim se da nitko do njega stići ne može
Jer tko će stići preko vječnog leda
Tko ima u očima toliko pogleda
U ustima mala jezika
Da ga ne ošine moja rijeka
Kraljevat ću sam
Podno mog oceana
Sa krunom dragulja zelenih
Sa mačem obrubljenim zlatom
Usana crvenih
Sa svojom oronulom rukom
I starosti bijedom
Kraljevat ću s ponosom
Kraljevat ću očima
Led će mi biti vječan
Mjesec zavidan
Zeleni kaput
Lica čista bijela
Boje zvijezde Večernjače
Boje otkinuta mjeseca dijela
Vlasi rđave boje
Poput krošnje breze jesenje
Oči crne djetinje
A opet tako prkosne
U njima žar tinja
Dok zima vani rominja
Bijela djeva, u zelenom kaputu
Zastala u gazu, puta
Na prijevoju mog oka
Na stazama planinskog boka
O djevo, o djevo
zla si i mila
U meni si kaljužu probudila
Moje sne zapalila
Moja maštu ruka zagrijala
Neću ti reći ni da ni ne.
"For advice is a dangerous gift, even from the wise to the wise, and all courses may run ill."
J.R.R. Tolkien u djelu „ Gospodar prstenova: Prstenova Družina“ kroz narode vilenjaka, patuljaka, ljudi i mogih drugih „ plemena “ progovara o mnogim životnim mudrostima. Od svih mudrosti ova rečenica, izreka utjelovila se u narodu vilenjaka. Izrekao ju je Gildor Inglorion prilikom susreta u Shire-u s hobitima. Zašto me baš ova misao zatekla i ponukala na razmišljanje.
Prvo misao je bila sasvim banalna. Referirala se na „ Šta ti misliš , što bih ja trebao učiniti? Što bi ti učinio na mom mjestu?“. Nikad nisam shvatio zašto ljudi traže od ostalih savjete iako znaju da druga osoba nije u istoj situaciji i da u svom rukavu nema nikakvog „asa“ za njih. Tko i što bismo morali biti da bismo ikome mogli pružiti savjet? Reći mu da ili ne? Kakvu to mudrost tražimo u ljudima?
Sve se svelo na činjenicu da se izvornost savjeta izgubila. Shvatio sam da ljudi često traže savjete u svrhu povlađivanja i samopriznanja. Upitni oblici pretvorili su se u uskličnike i vapaje društva u njihovom kaosu, gušenju. Ipak tko bi ispod vode mogao disati, a u isto vrijeme zatražiti tu mogućnost.
No ipak, kažem da se izgubio istinski savjet. Gdje je nestao? I kako je izgledao?
Sjećam se da se već od davnih dana izgubila sposobnost samostalnog odlučivanja. Pa čak se više iste niti ne sjećam, možda onako u krajičkom oka kada smo znali slagati dvorce od klasunaca koje je pokojni djed netom izruđio. Tada smo slobodno mogli uzeti kištru klasunaca, složiti i sagraditi građevine bilo kojeg oblika, veličine, dužine i širine. Samo prisjećam se da sam upitao baku i djeda prije slaganja možemo li slagati po stolu. Djed mudro prozbori pa rekne „ Ako mislite da ćete mi pomoći, onda zasigurno možete!“.
Meni se to činio kao vraški dobar savjet. Jednostavan, a tako poučan. Jer djed, niti baku nisu rekli da ne možemo slagati po stolu građevine iz naših maštanja. U njihovom kazivanju očitala se mudrost savjeta. Pa iz toga izlazi da je savjet suptilan i nepristran. Drži malu mjeru osobnoga, a veliku mjeru zajedništva.
Od toga događaja ne mogu se sjetiti još takvog primjera. Od tog trenutka savjeti su u potpunosti nestali. Savjeti su se pretvorili u naredbe, pravocrtan hod i dugački marš sa svojim vršnjacima. Vjerujem da su mnogi od nas zaboravili ama baš ikakvu iskru te mudrosti, zametnuli su je negdje duboko u sebi i čvrsto zakopali tvrdom zemljom.
Izgubili su se u naredbama i nažalost postali samo jedni u nizu koji hodaju jednom crtom. Sve ovo što kažem je zaista i površno. U sebi očitavam otpor tom ravnom hodu, a u isti tren svako malo se kolebam i gubim u istom. I tko je tu lud? Ja, vi, oni ili mi svi skupa? Čak i ako prepoznajemo da smo izgubili pravo na neutralnost možemo li preživjeti s tom mišlju ili ćemo ispasti iz dugog marša.
Zapravo pravo pitanje glasi.
„ Ima li tko savjet za ovakvo šta?“
I hoće li itko ikada sročiti takav savjet? Ne vjerujem da hoće. Mislim da nitko ne posjeduje takav savjet osim nas samih. Jer ako želimo dati savjet moramo proživjeti isti i ne nagliti. Tko ima bolji savjet nego mi sami. Savjet nije ništa nego neutralno viđenje svijeta i odabir najbolje staze u tom trenu. A naredbe, guranje nekoga u leđa i povalđivanje nikada nije neutralno već odviše agresivno i priprosto.
