Bijeli Vuk
utorak, 11.02.2014.
Što sam imao/mogao imati
“ I ja sam nekad tako mislio. Često tako biva, kad je nešto ugroženo. Netko se mora odreći, mora to izgubiti da bi ostalo drugima “
Završetkom trećeg dijela Gospodara prstenova ova misao istaknula se kao jedna od najbitnijih koje sam mogao pobrati iz Tolkienovih mnogih drugih mudrosti.
Naime tim riječima glavni protagonist Frodo oprašta se od vjernog prijatelja Samwise-a Gamgee-a. Sauron biva uništen za sve vijeke, ali na Frodovom srcu još uvijek je prevelika rana da bi mogao podnijeti daljnji život. Možda je bolje reći da Frodo nije u mogućnosti nastaviti onaj život koje ostavio prije dvadesetak godina u rodnom kraju.
Mnoga pitanja sam sam sebi postavio nakon te rečenice. Što je pisac time htio reći? Isprva mi se upit činio prekompleksan. Zašto nije mogao nastaviti živjeti? Zar mu povratak nije mogao omogućiti oporavak od zla i tame? Ipak vratio se u rodni kraj, gdje je odrastao?
Na kraju shvaćam da je moje razmišljanje površno. Usprkos svemu što je doživio prozivam ga da ostavlja ono što bi trebao voljeti i osuđujem ga na daljnju muku.
A tko sam ja da sudim tuđi život, pa makar to bio život izmišljenog lika u izmišljenom, fantastičnom svijetu. Badave bacam fantastiku i rad preko dvadeset godina gospodina J.R.R Tolkien-a!
Autor je u potpunosti u pravu. Ovo nije pitanje odlaska ili ostanka. Ovo je pitanje ljudskog duha, njegove krhkosti i vapajem za izliječenje. Prstenoša je samo veliki simbol svakog čovjeka, i njegov život kao takav ne može se okarakterizirati ili prosuđivati na kojem mjestu prebiva i koja ljudi ga okružuju, pa tako i sami sebe možemo shvatiti kroz lik Frod-a Baggins-a.
Ta i mi smo bili djeca koja su trčala poljima, šumama, livadama, veselo igrala lovice, skrivača, a nerijetko smo susretali stare „čarobnjake“ koji su nam bacali čokolade i vatromete. A kada smo prestali biti djeca i kada smo odrasli? No to je već drugo pitanje koje bih ostavio za drugi put.
Vraćajući se na temu, rekao bih još poneku stvar. Kako se vrijeme mijenja, uvijek ali ama baš uvijek mijenjamo se i mi sami. Moje prvotna pretpostavka da će nas neko staro znano mjesto izliječiti palo je u vodu, a iz hladne vode iznjedrila se misao ljudskog duha.
Ljudski duh po mom mišljenju može oboljeti kao i fizičko tijelo. Samo što prvo obolijeva, duh ili tijelo? Po mom mišljenju duh. Duh u svakom tijelu pod pritiskom bremena obolijeva. Ne riješiti se težine znači smrt fizičkom tijelu.
I kako na kraju glavni protagonist rješava svoj problem? On shvaća da je nažalost njegov duh još uvijek oštećen, te da mu niti jedno mjesto poznato ili nepoznato, niti jedno drugo biće ne može pomoći. On se odriče svoje budućnosti u kojoj ne može živjeti i kroči iz prošlosti koju je imao. Shvaća da je svoj zadatak napravio, a ono što će ostati i što će biti preuzet će drugi ništa manje vrijedni od njega.
Ostajući u snu Frodo bi nestao zajedno sa svime oko sebe.
Što više reći, osim da njegujemo svoj duh, ostavljamo stvari ljudima sposobnijima od nas samih, jer u duhu je naša sudbina i jedini spas. Na vrijeme treba shvatiti da su neke stvari iznad naših dometa koliko god se činile sitnima i lakima. Velika mudrost se skriva u odricanju i priznavanju ostalih, jer ipak tko je ikada rekao da je mudrost stečena lakoćom?
