Bijeli Vuk
ponedjeljak, 24.03.2014.
Kriška jabuke
Ušla je u mene tiho
Sa sklopljenim očima
Dugačkim trepavicama
Blagim obrvama
Na ruševinama mojeg grada
Ponosno je stala
Treskom zalupila na vrata moga srca
Otvorila razbijenu kapiju
Crvena rijeka
Teče kroz mene
Mirno
Spokojno na kraju vremena
I na tren me ostavila bez bremena
I teče, teče nijemo
Ljeska se i zrcali na zalazećem suncu
Kao zrcalo
Nestao je prkos, snaga
Ostao je samo pogled njenih očiju
Na mirnu rijeku
Dijete podignuto rukama uvis
Dijete koje čupa kosu na suncu
Starac u sutonu
Što jede jesenske plodove
Dijete sa kriškom jabuke
Čovjek s nožićem
Čvrstim nogama
Još mekšim rukama
Dijetetovom znatiželjom
Guta koštice
subota, 22.03.2014.
Neznanac
Gledam u zidine prošlih očiju
U ostavljenje mrvice s jezika
Koštice trulih krušaka
Brdo ugaslih opušaka
Mirno polegnutih na dno pepeljare
Masni od prstiju
Strahovito stisnuti
Usnama obasuti
I kada je bilo da je svijet hodao uspravno
Nikada, uvijek zakržljalo, povijeno
Srca su naša, uvijek bile bombe
Spretno navijene
Tri puta provjerene
Ispod sjedala sakrivene
I kada su se to kule dizale u neba
Nikada, uvijek razorene, povijene
Naši suputnici nosili su šešire
Dugačke crne kapute
I skrivali su se, kao djeca ipod majčine skute
U strahu od neznanca
Njegovih očiju
I kada su ljudi bili ljudi
Nikada, uvijek ružni, povijeni
Razmahali su se znanci
Kao u ponoć pijanci
Kao krvnici
Na okidaču
I kada sam ja bio čovjek
Nikada, uvijek lutajući, povijen
Neznanac
U sedam
Mršavi Mika smjestio se udobno u čekaonu na kolodvoru. U toj čekaoni bilo je svega šest i pol stolica, stolić na kojem su bili razbacane novine od prijašnjih dana, a između stolica koje su bile poredane uza bijeli zid zasjela se malena peć na drva. I baš u taj zimski dan Miki je ta peć dobro došla, jer si je mogao ugrijati svoje košćate ruke od ozeblina koje zaprimio putujući do kolodvora. Naime Mika je već pedesetak godina putovao vlakom koji polazi točno u sedam sati ujutro, od ponedjeljka do petka.
Sjeća ga se i šef kolodvora kada su prije četrdeset godina on i Mika sjeli na taj isti vlak kako bi doputovali do škole. Kaže šef kolodvora zvani Đuro, da je Mika taj dan nosio crveni kišobran, podrapane zelene hlače, zelenu košulju i crvenu leptir mašnu.
- Čudan je to svat.
Isprva je Đuro mislio da je Mika čudan ali tokom osmogodišnjeg školovanja postali su veoma dobri prijatelji, pa je osim toga saznao da je Mika sin učitelja i učiteljice. Time je i slavodobitno zaključio zašto se Mika tako odjevao čudno.
Nažalost Mika nije ispunio želju svojih roditelja i nije postao doktor, već je bio obični radnik u banci.
Mikini dani letjeli su brzo i jednolično. On nije bio nikakva ptica, nit je u njemu bilo imalo slobodnjačkog duha. Mika je bio običan čovjek koji je svaki dan točno u sedam sati ušao u vlak, bacio poludogorenu cigaretu na tračnice, zapuhao u vjetar dim, otresao pepeo sa svojeg crnog kaputa, oblizaosvoje debele usnice, namignuo kondukteru i zakrmio u vlaku sat vremena putovanja.
I dok su ljudi odlazili i dolazili na kolodvor, neki na dan-dva, neki na mjesec-dva, neki na godinu-dvije, Mika je ostao stalan gost. Pa je već i prometnik svakog dana očekivao Mikinu pojavu u svom crnom kaputu, kako ulazi leđima nespretno zatvarajući ogromni crveni kišobran, otresajući cipele i misli.
- Povratnu kartu do grada.
Jednom prilikom dok je prometnik večerao u kasne sate na kolodvoru čekajući zadnji vlak da ga odvede u topli dom, u misli mu uđe Mika kroz mala vrata. Iz sve snage pokuša se prometnik sjetiti Mikinog glasa, ali nikako ga nije mogao smjestiti u vrijeme i prostor, i nekako mu se učini da Mika nema glasa ni tona.
I sav se začudi, pa pomisli da je Mika gluhonijem. Tako žvačući bjesomučno i glasno, prometnik završi s jelom, obuče svoj plavi kaput, izađe u mrklu noć na posljednji vlak koji ga vodi kući.
Baš u tom trenu kada je prometnik zaključio da je Mika gluhonijem, Mika je također žvakao hranu. Da se ne bi reklo da je Mika priprost i glup čovjek, ne, ne, dapače. Volio je on otmjenost i visoku nogu makar nije bio bogat čovjek, ali do sebe je držao. Njegov pribor za jelo bila je ukrašena srebrnina, porculanski tanjuri urešeni plavim cvijećem, šalice raznovrsnih boja, rezbaren stol od hrasta, stolice s ručno pletenim jastučićima, crveni svečani stolnjak, stara srednjovjekovna vitrina i mnogo drugih finih gospodskih atributa. Pa takav je bio i sam, otmjen i uglađen, nikada nije govorio punih ustiju, ustvari nije puno ni govorio osim kada je morao, jer jedno od zlatnih pravila kojih se držao jest „ prvo ispeci pa reci“ i „ šutnja je zlato“. Mrzio je mljackanje, vikanje, upadanje u riječi, mrvice koje su padale na pod sa stola, pogurane od strane tuđih lakata, podrigivanje i glasno smijanje. Čovjek od gopodskog kova.
No uvijek u Miki je bilo nešto čudno, nešto intrigantno i mistično. Tako jednog dana kada se uputio na kolodvor, Mika je zaboravio svoj crni šešir. Udari ga strah od zime i hladnog vjetra, pa odjuri u svoj stan po šešir. Dok se penjao po stepenicama, začu glas.
- Mika zakasnit ćeš na vlak.
- Molim?
- Zakasnit ćeš na vlak.
- Tko je to?
- Požuri.
Tko li je to bio? Zapitao se Mika. Pogleda u svaki kut, ali sva vrata sustanara čvrsto su bila zatvorena i moglo se čuti samo bespoličarno hrkanje i neuljudno zijevanje susjeda. Ubrza se ipak Mika i brzim korakom uđe u stan, zgrabi svoj crni šešir, namjesti ga na svoju gustu sijedu zaglađenu kosu i jurne niz stepenice prama kolodvoru. Na putu prošao je pokraj kafane, koju je iz dna duše prezirao i uvijek govorio da su kafane trošak vremena i novaca. Odškrine malko svoj šešir da zirne u kafanu, da izvidi situaciju, pošto mu je za oko uvijek zapela bujna gazdarica.
- Mika, zakasnit ćeš!
- Oprostite?
- Zakasnit ćeš.
- Oprostite ovo više nije smiješno! Tko je to?
- Požuri.
Zaledi se od toga krv u Miki. Počeo se preznojavati i srce mu je užurbano kucalo. Koga on to čuje. Možda ga samo neka bezobrazna dječurlija zadirkuje. Bez obzira na to odluči Mika još više ubrzati, pa je skoro i pojurio ka kolodvoru.
Kad je stigao na kolodvor, zapuhao je hladan vjetar i odnio Mikin šešir na tračnice. Spleo se Mika pa pojuri za šeširom da ga spasi. Uspio ga je dostići staviti na svoju košćatu glavu usred teških metalnih tračnica, zabijenim duboko u zemlju, kad začu neminovnu trubu vlaka u blizini. Okrene se Mika sa svojim očima u vlak, onako dugo, mudro i odmjeravajuće. Nakon toga ostala je tiha i ledena zima.
Samo su Mikine oči ostale onako mirne i tihe kao pahulje snijega na zimskom studencu, modro-plave, a iznad njih lebdjelo je jato ptica sa svojim silovitim i razmahanim crnim krilima.
ponedjeljak, 17.03.2014.
Ocvala trešnja
Nasred puta stala mlada trešnja
Zasjela da se napije vode
Bijela poput plahe rode
Krhka i plaha
Čvrsta i bez straha
Zabijelila se usred šikare
I sitnih kamenja
Kao malo jare
Uzdigla se u horizont
U uvalu neba
U luke čistoće
Daleko od zloće
Zaplovila plavetnilom
Kao tisuć malih oblaka
Raspršenih
Odletila kao rode u jesen
Kada se bere kesten
Kapi
Prislonio sam čašu svojim ustima
Obujmio sam ju prstima
Rozim jagodicama
Treskom sam promašio usne
Brazde ispucane
I prosula se voda
Na moj stol
Rasprsnula se u tisuću kapi
Na more zvijezda
Na stotine riba
Što se miču u tamnim morima
Plivaju uzvodno slapovima
Tirkiznim rijekama
Neba plavim potocima
Sat
Stari Josef sjedi na trošnoj fotelji u dvosobnom stanu sa visokim stropovima. Sasvim miran, utonulih očiju, musavih obraza i sa svojim debelim prstima grčevito se drži za naslonjače. Samo njegov pogled gleda u čovjeka koji stoji nasuprot njega obješen uza bijeli zid, gdje je još jučer stajao prašnjavi crno-bijeli sat sa crvenim kazaljkama.
Sat je Josef dobio još prije mnogo godina od svoga oca, kada je krenuo u školu i još se sjeća kako se veselo obradovao tom satu, a u njemu je gorjela vatra jer mu je to bio prvi pravi poklon. Čim ga je izvadio iz smeđe kutije na kojoj su bila odštampana slova podrijetla proizvoda potrčao je u kuhinju gdje su se skrivale baterije. Nervozom i iščekivanjem stavio je Josef baterije u sat, par puta prodrmao napravu i dok si samo rekao keks sat je zakucao. Oči mu se zakrijesile i upalile poput ponoćnih lampiona, usta mu se razvukoše u topli osmijeh, pa se od srca nasmije svom poklonu.
Sjetio se Josef i riječi svojeg oca kad mu je poklonio to čudo.
- Sada ćeš uvijek znati koliko je sati.
Sada dok se prisjećao očevih riječi, Josefu je došla muka i želudac mu se bjesomučno okrenuo kao da mu je netko zario nož u utrobu, a u glavi mu se zavrtjelo te umalo da nije pao u nesvjest. Nakon četrdeset i pet mučnih godina otkada je taj sat proradio u njegovom životu nije se moglo čuti nikakve radosti samo otkucaji tog prokletog sata.
Prisjetio se dana kada je upisao fakultet i prvog kašnjenja na predavanje. Taj glupi sat ne samo da je zaboravio na predavanje već i na jadnog Josefa. Nakon šest godina studija medicine Josef je stanovao kojekuda, od domova do privatnih stanova koje je dijelio sa studentskim kolegama. Koliko je samo puta padao na ispitima, učio cijele noći sve da ne bi razočarao svoga oca koji je teškom mukom zarađivao novac za njegovo obrazovanje. Sve te neprospavane noći i sive dane pokraj Josefa na nekom zidu kucao je njegov sat.
Nakon što je završio osnovnu školu, sa samo petnaest godina Josefu je preminula majka. Tmurni i crni oblaci su se spustili, vjetar je zamahivao kao kakva krilata ptica kojoj nema kraja, masna kiša se spustila i okaljala tlo pod njegovim nogama kada je ugledao oca ispred zgrade gdje su stanovali.
- Josef uđi unutra. Moramo razgovarati.
Posjeo ga je otac za kuhinjski stol gdje su često poslije škole on, majka i otac ručali.
- Majka je umrla.
Svijet je tog dana za Josefa ostao nijem i tih. Kao da je nestalo tona, a slike ispred njegovih smeđih očiju su izblijedjele. Samo se čuo onaj prokleti sat kako gromoglasno udara, iz sekunde u sekundu, iz minute u minutu, iz sata u sat.
Svoje preostale dane do trenutka kada sjedi u svojoj fotelji proveo je užurbano, gotovo da se tijekom tih godina nije mogao ni vidjeti, a svako jutro i svaku večer umivao se pred zrcalima. Kada bi ga netko pitao kako je, Josef bi uvijek odgovorio istom rečenicom.
- Sat kuca.
Godine su prolazile, Josef je završio medicinu, zaposlio se i provodio godine u samoći u svom malom skučenom dvosobnom stanu.
Njegov život postao je rutina. Svako jutro dizao bi se u pola sedam, ručao u dva, odspavao do četiri, večerao u pola osam i negdje daleko u gluhoj noći uz otkucaje sata zaspao bi kao zaklan i tako četrdeset i pet godina. I svaki dan kucao je njegov sat na kojeg je neprestano zirkao da sve što radio bude točno i precizno, egzaktno.
Prije samo tri dana dogodilo se nešto veoma čudno i zapanjujuće. Naime poslije ručka, Josef je položio svoje glavu na kauč i krenuo na popodnevni odmor, kada najednom začu korake tik pored sebe. Prene se u strahu i tu ugleda ispred čovjeka u crnom odijelu.
- Kako si?
Upitao ga je nepoznati čovjek.
- Tko si ti?
- Kako si?
- Jesam li poludio?
- Kako si?
U taj čas Josef skoči i prodere se na čovjeka.
- Tko si i što hoćeš od mene!? Uzmi sve što hoćeš, samo me ostavi na miru ili ću zvati policiju?
- Kako si?
Čim je Josef zaklopio oči nestane taj čovjek kao dim. Zavrti se Josefu i umalo što se ne uruši nasred stana. Ipak dobio se nakon nekoliko trenutaka kada je jedva na jedvite jada otišao u kuhinju i drhteći popio čašu vode.
- Što se to događa samnom.
Slijedeći dan, kada se Josef probudio, krenuo u kupaonu da se umije i opere, otvori noćni ormarić, pa uze pjenu za brijanje. Nakon što je zatvorio ormarić na kojem je bilo omanje zrcalo stvori se onaj isti čovjek iza njega.
- Sat kuca.
Zaprepastio se Josef i brzo se okrene, kad za sva čuda čovjek je ponovo nestao.
- Smiri se Josef, smiri se Jozef. Sve je to u tvojoj glavi. Smiri se.
Sutradan nakon što se vratio s posla, sav premoren, Josef je poručao, odspavao od dva do četiri, potom je pročitao novine, poslušao radio i listao nedavno posuđenu knjigu sve do sedam navečer. Spustio je svoje naočale s nosa kada je ugledao svoj sat kako kuca nasuprot njega. Sat se počeo vrpoljiti i komešati, kao da će iskočiti iz zida i tresnuti o pod.
Josefa su prošli trnci, uhvati se za glavu i zažmiri na tri otkucaja, potom je otvorio oči i ugledao onog istog čovjeka kako visi na užetu baš tamo gdje je visio njegov crno-bijeli sat sa crvenim kazaljkama.
Što se stvarno zbilo sa Jozefom nitko nezna, pa čak ni ja sam. Znaju se čuti nekakvi glasovi u noći ispod njegove zgrade što ih nosi lagani povjetarac, miluje ih topla kiša i zakriva jesensko lišće u gustoj tihoj magli.
http://belegbg.wordpress.com/2014/03/17/ivan-stupic-vjecne-krosnje/
http://belegbg.wordpress.com/2014/02/11/5252/
Objavljene pjesme na Beleg-u.
četvrtak, 06.03.2014.
Ribari
Sjede oni jedan do drugog
Raširenih ruku i debelim prstima viore
Zazivlju nevjere, more
Jedre u mislima kao riba na suhom
Starci su to, sve jedan do drugog
O ribama i čudi mora
Dokučiti se mora
Pa kaže prvi da dite mu ribu neće jesti
Drugi kaže da ga bole pesti
Treći se ne da smesti
Pa reče dvojici potonulih barki:
Ja sam ulovio juče Lubina
Voda je bila mirna
Na sol i šmriku je dišala
Na ovce i staru Bašću
Ća je vami
I s vašom strašću
Utihnu ono dvoje
Počnu da u sebi broje
Upetljali su se u smoje
Daleko doje
Ali na mare oni za trećeg, isto koliko on mari za nje
Pa stali su opet da divane
Bogu krasti dane
Lampioni
U staklu zrcale se dva lampiona
U mraku oni svijetle u mojim očima u svjetlu stoje
Ja gledam svjetlo mraka u danu
I tu postaje stvar čudna
Noć i dan postaju stvar mutna
Što je više svjetlosti u mojim kapcima
Ja manje vidim
Jer navikao sam na mrak i ljudskih ruku izvora
Što se kuplju u noći
Zavravajući svoje oči
Bila to varka, sjena
Ili život svijetla
U meni nemir
I utroba mi se izvrnu
Kao val što ga bura prevrnu
Tko je krivac
Ja ili oni
Bol
Isprva bila je ustaljena močvara
Hodio sam kroz nju i neprestano posrtao
Tada postala je nempremostivi zid
Tvrd, orijaš, planina
Tu sam stajao pred zidinama svoje boli
Tražio sam rupu, da se zid uruši
Da se kao staračke ruke posuši
Da se na me sruši
No volja zida jača je od moje bila
Svoje ruke i prste je krila
Tad postane zid bijesan val
Udari u me kao topot bika na prostranoj ravnici
Udari u moje stijene, u moju klisuru
Na vrhu pao sam na zemlju
Mekanu
Dijete se sklupča, skupi ruke
Skvrči noge
Tad progledah i shvatih
Da zid je ispod mene
Da su me odnijele kapi vode
I očistile lice
Moja bol sam ja
Na pramcu broda
Ispod plavetnila svoda
Prizor 2
Ležao je na kauču ispružen poput kakve planine u daljini koja je ličila na divove iz bajki kako mirno snivaju pod malenim zvijezdama onako gorostasni i nemjerljivi okom običnog čovjeka. U svemu tome bio je ogromni paradoks, da on tako kao div leži i gleda sitne zvijezde koje su u zbilji veće desetke tisuća puta nego on, a on se smatra divom na ovom tlu, biće koje je preodređeno da čini velika djela da razgali srca ljudima oko sebe i pomogne njihovim umornim rukama i nogama što su se umorile tokom mnogih godina, godina koje su za te zvijezde puka sekunda ili treptaj oka.
Tu priznaje sebi da je odmaštao predaleko, da je otrčao u neki kut gdje više ne može vidjeti sebe i počeo osjećati da svaka spona sa realnošću i njegovim ja, puca poput gumba na njegovoj maslinastoj košulji prošarnoj bijelim crtama i ljubičasto rozim crticama. Ugleda žutog mačka kako se diže iz sna, proteže svoje zlatno tijelo i njegove bijele dlake čine se kao prvi zimski snijeg koji je pao na žuto lišće negdje usred šume gdje koračaju divlje zvijeri, a tijelo mu se iskrivi i postane nalik kakvog srednjovjekovnog mosta, oblog uzvišen da bi mnogi čamci i ribari mogli proći ispod njega.
Zagledao se u bijeli strop iznad njegove glave na kojem se iscrtavahu sjene što ih bacaju one male zvijezde sa staklenim prašnjavim kapama. Uperio je prstom u svoje sljepoočnice i počeo razmišljati, kao netko tko igra ruski rulet i svakim novim krugom kroz glavu mu prolazi njegov život.
Ne može, jednostavno ne može. Misli su mu stale, ali oči, one proklete oči nisu zažmirile već su ostale širom otvorene kao da su im kapci čvrsto zašiveni na onu mekanu kožu oko očiju što se kao dan razvedri, a noću zacrni.
Na podu polegnut je čilim sa raznim bojama i šarama, kao vrtlog koji nikada ne prestaje i zauvijek te uvlači kao što brod uvlači morska struja, pijavica ili vrtlog usisava i guta, jer kažu da i more ima glad kao što ima pustinja i šuma. Rubovi su ipak nešto smisleniji i logičniji jer obrubljeni su i sašiveni napreskokce s bijelim resicama koje nadilaze sam rub i kao metlice i čuperci zahvaćaju smeđi parket, pa se čini da je to tepih sa bezbroj repova koji samo što neće poletjeti, otploviti, odšetati. U sredini utkane su tu nekakve prilike kao iz istrošenih karata, baš onih koje se već povlače u nekom društvu žena i muškaraca koji godinama igraju belu, ajnc ili kakvu drugi narodnu tričariju već umorenih od svojih pustih priča koje već znaju napamet. Kao da je taj tepih jedna velika igra na sreću i vidi mu se da svakim danom svaki utisak tvrdih i skorenih tabana po tepihu on okreće kolo dobre volje, a onaj rimski car okreće palcem gore ili dolje u znak smrti ili života.
Par koraka po već istabanom i dobrom znancu parketu nad kojim se već prolilo mnoge vode ali ne onako kako se u prirodi prolijeva jer ipak u prirodi ono prelazi iz krutog tekućeg pa u plinovito već vjekovima, a ovdje na ovom parketu ulazi u njegove pore i razdire ga iznutra kao što krateri po zemlji pucaju, kao što se stijenje lomi tokom godina, kao što led puca, kao što ljudske oči pucaju krvave i još krvavije suze padaju na tlo, nalazi se ormar .
Mnoge su njegove uspomene u tom ormaru i naziva ga riznicom njegova carstva, škrinjom njegova blaga. Kroz svoje prste tu se može provući gdje koja bajka o kakvoj princezi, princu, kralju, kraljici, vještici, životinji koja priča ili sasvim uobičajenoj lutki koja traži ljubav, makar oduvijek činile su mu se te malene knjižice odveć tužne i preteške kao da su likovi soldati koji su to u vječitoj borbi za moral, poštenje i uređen život, a na kraju mnogi umiru, ostaje skamenjeni ili jednostavno isčeznu u zlatu.
Među tim knjigama mogu se naći teške knjige, poput rječnika, atlasa svijeta koji datira mnogo prije njegova rođenja ili stoljeća u kojem živi, članci o uzgoju živadi i bilja, kazete, cd-a koji bi se svrstali u modernu prozu, a uz sve te enciklopedije njemu najdraža bijaše knjiga o životinjama. U njoj je ugledao toliko živa svijeta, od ptičica do opasnih strvinara što lete zrakom i hodaju zemljom i uvijek bi se rado vraćao u taj svijet, jer tu nije bilo ljudi i nije bilo onih soldata koji su se vječno borili i pogibali već samo životinjski svijet u njihovom najljepšem izdanju, u mnogo boja i raznih oblika.
Tu se osjećao sigurnim od ljudskog svijeta i njegovih kanđi.
srijeda, 05.03.2014.
Koplja
Putem gorskog kraja
Gdje se plavetno nebo s tamnim planinama spaja
Na tamno zelenim tijelima gorja
Izniklo su zimzeleni bori i bijele breze
I pogledom na njih duša se grozi
Jer glave su im odsječene
Njihova kosa je na tlu
Liči na ratničku glavu u boju palu
Vjetar i led odnijeli su im krošnje
Sledili i zarobili
Poput miša
Što ga ganja bijeli ris
U gorju grize smrti miris
Čudom mojim, vidim u njima ljude
Što se ujutro bude
Noću spavaju
Snove sanjaju
Mi smo slomljene duše, gola koplja
Izgorena breze snoplja
Gora je jaka, i tlo je stijena
A, mi, mi smo popucala koplja
Mala ljubav
Da vam kaže moju istinu
Ja tražim onu malu ljubav
Najmanju od sviju
Jer odavna smo izgubili taj kraj priče
I sjećamo se prvih prizora
Sa bijelih prozora
Gdje kupali smo se
Zajedno sa majkom i ocem
Tražim taj zadnji dio
Koji nikom nije mio
I zazivam ime male ljubavi svaki dan
Dođi, dođi, dođi
Voljet ću te i mrziti do kraja života
Usred Oceana
Dječak plovi oceanom
Na brodiću
Dječak vesla
Ustima povraća bijes
Njegovo lice se smije
Kiselo, razjapljeno
Dječak ugledo bovu
Na sred oceana
I zapita se;
Tko te postavio
Za zemlju crnu privezao
Ovdje usred oceana
Ptica neba
Ptico neba
Ptico oblaka
Kamo letiš
Gdje putuješ
Reci mi mogu li poći s tobom
Preko vrhova planina
Preko rijeka i mora
Da mi se duša napije zraka
Htio bih s tobom poći ispod sunca i mjeseca
Na tvojim plećima
Htio vinuti bi se u nebesa i duboke oceane
Ptico neba
Poleti
Prizor I
Zagledao se u noć i napokon je čuo njezine riječi, njezin šapat i snagu slapa koji se previja preko brane poput gladne životinje. Bila je tiha, crna i učmala, mrak se činio dubok i mastan, pa se teško kao kapci na njegovim umornim očima spuštao na bljedunjave, trošne krovove kuća gdje obitavaju mnoge nemirne duše sa svojim očima i pokretima koji traže iskru, nadu, srce ili mir.
Ispod ograde boje već prezrele višnje na balkonu nijemo je stajao rasvjetni stup, duboko zakopan u zemlju, prodrijevši svojom betonskom građom sve do najdubljih krtičnjaka gdje obita slijepi svijet, svijet koji ne vidi i može samo čuti i nanjušiti njegovo nemirno stanje.
Samo nekoliko treptaja dalje i pomaka plave šarenice koja je svoju boju u mraku već odavno izgubila i postala sivo-bijela poput mora iznad kojeg kovitlaju mrtvi oblaci nagovještajući nevjeru nazirao se vrt stare bake. Taj vrt ličio mu je na nekad davno izvojevanu bitku gdje nitko nije pobijedio osim onih očiju što su crne nad kojima se meso sladi i trešnje prolijevaju krv. Kolci u mraku ličiše na potrgana mlada stabla bukava, pa se tako maleni pretvorili u minijaturne kolčiće što označavaju međe u šumama i stoljetne svađe koje su pamtila samo stabla, a ljudi zaboravili. I pretvori se taj prostor u tanke prljave kolce postavljene da se zna koliko je tu ljudi izgubilo sjaj u očima, koliko krvi je proliveno i satkanu u tu crnu, golu zemlju. Oni stoje kao spomenik čovječanstva u njihovih ruku koje uništavaju i stvaraju, oni su spomenik ciklusa u ljudima, njihove smrti i rađanja. Pa ipak njihova mimikrija leži u jednostavnosti i osornosti.
Onaj masivni, betonski, hladni, sivi rasvjetni stup pretvori se u njegovim trepavacima u prekrasnu, jednostavnu svijeću sa vrhom gdje nazire se plamenik, i obasjava onaj sivi vosak što kaplje na meku kožu pa sve do korijena gdje ju obavija tama i guše ju kapljice onog istog voska koji je svoj put počeo od vrha savijajući se i topeći od topline izvora. Palila se u mraku da duša ne ostane zatočena u prostoru tame, pa da zauvijek ne plače i jeca odbijajući se od zidova kao sjenke. Kako je samo svjetlila i odbijela čvrsto i odlučno svaku crtu mraka i stvarala oko sebe polje svjetlosti, ravno i smireno poput majke koja u rukama drži knjigu i zamišljeno gleda u tu radnju i likove i zamišlja kako je mogla imati drugačiji život, puno prostodušniji, raskošniji, smireniji, slobodniji. Sanja kako je nekada davno svijet bio jednostavniji dok je ljubav zrakom letila i činila svaku misao lakšom poput perca na vjetru što ga nosi negdje daleko do uha neke djevojčice. Tim pogledom divovska svijeća je slikala svjetlost sa svojim neprekidnim i istančanim zrakama svjetla.
Tu još ispod njegova balkona ležala je staja, sada prazna, u njoj ne dišu životinje, niti se ljudi ranim jutrom bude da bi obišli živad i porazgovarali s njima o svojim snovima i problemima. Tu se može ugledati još samo utabana staza i prepun tavan slame i sjena, slame i sjena koji se pitaju čemu služe i komu osim ponekom mačku da ugrije svoje krzno zimi i ispripovijedi im što se zbiva na ovom svijetu otkada nema svijeta u njihovim dverima, te hoće li danas sutra sudbina dovesti dvornika.
U taj čas učini mu se da je stara staja izvukla svoje noge i zemlje, poput starca koji se diže onako ukliješten i stegnut poput remena kojeg treba otpustiti i polako odmiče preko mračne poljanje i gubi se u visokoj travi poput zalutalog ježa, koji je odmakao daleko od svoje kuće ispod lišća koja je palo ujesen.
Ta živnula je kuća i pobjegla od svoje žalosne sudbine, od nemilih kiša koji joj taru tijelo i taru daske poput brusa.
Još uvijek stajao, ali sada u potpunosti nijem, i bojao se da mu oči ne potamne kao ugljen, da ga ne zatoče u u rudnik koji može vrisnuti u zrak svaki čas, svaki trenutak. Upravo se tako osjećao poput rudara koji je primoran kopati u vlazi, pa uskim tunelima, bez zraka i svjetla, sasvim skučen kao zatvoreni pas između teških metalnih žica na kojima često izgubi i zadnji tračak nade za slobodom, te izgubi i ono malo radosti, želje za životom i postane nerazumnom i bijesnom spodobom.
